Prije dvadesetak dana sam pročitao da jedna kineska maksima-poslovica glasi:

1. Posadi drvo da se odužiš prirodi,
2. Sagradi kuću da se odužiš porodici,
3. Stvori sina da se odužiš potomstvu,
4. Napiši knjigu da se odužiš čovječanstvu.
Ja sam imao sreću da sve ovo ispunim, ali dvostruko:
1.Posadio sam mnogo drveća-šljiva, jabuka, oraha, lješnika, trešanja, krušaka, zatim jela, lipa, breza, borova, pa čak i bukava.
2.Sagradio sam dvije kuće: jednu zajedničku 1968.godine, u teškim uslovima, i drugu moju 1981.godine. Doveli smo put, struju i vodu.
3.Imam dva sina: Vladana i Vladimira-Bata, a i oni imaju sinove Danila, Koču, Lava  i kćerku Manju.
4. Napisao sam i objavio dvije, dobre knjige-hronike: sela u kojem sam rodjen i odrastao i sela u kojem su živjeli moji preci do 1904. godine, sa naslovima: „Osreci- selo u Donjoj Morači“ i „Jasenova i Jasenovci od Šćepana do naših dana“. Napisao sam istinite i šaljive priče iz života Osrečana i Jasenovaca. Ne zna se kada će priče biti objavljene.

10.01.2013.god.                                                Ananije Simonović

Sada sam u 85. godini života. To je znatno iznad prosjeka života ljudi u našim krajevima ili uopšte u Evropi. Neki ljudi umiru veoma mladi, najćešće se i ne zna od koje bolesti, pogotovo u ranijim vremenima, kada nije bilo ljekara, a mali procenat živi duže od 85 godina. To, uglavnom, zavisi od ukupnih uslova života, zatim od nasljednih gena i od raznih slučajnosti, koje uslovljavaju prestanak života priličnog broja ljudi, kao što su nesrećni slučajevi, ratovi i dr.

U ranijem vremenu umirala su tek rodjena djeca ili veoma maloljetna, a da se roditelji, često, nijesu znali ni uzroke bolesti ni način kako da se đeca liječe, da bi im produžili život. Životni uslovi- hrana, način i uslovi stanovanja, slaba higijena, naporan rad od malih nogu, slabo ili nikakvo odijevanje i slaba ili nikakva obuća su bili najčešći uzroci ranog umiranja.

Đeci je poklanjano malo pažnje. Kad se dijete rodi, stave ga u vunenu pelenu i sa rukama opruženim niz tijelo, pa mu i nige dobro zavežu specijalnim vunenim povojem, pa onako stave u drvenu kolikevku. Ispod đeteta je stavljena pšnična slama. Dijete tu vrši sve fiziološke potrebe, pa se, povremeno, odvija i kupa i opet stavlja u kolijevku. U kolijevci ga majka i zadaja ( hrani ) . Ako počne da plače, neko mora ljuljati kolijevku desno i lijevo, da bi dijete đto prije zaspalo. Ako majka mora nešto da rado van kuć, a mora, nosila ga je tamo gdje radi ( na njivu, na livadu, u lisnik i dr. ). Često je morala kolijevku privezivati na neko stablo, visoko od zemlje, da ne bi došla neka zmija. Kad dijete počne plakati, majka bi ga zadojila (nahranila) , pa nastavljala rad. I mene je majka, kako su mi pričali, nosila tamo iza Vratila, đe je takmila ( slagala ) ili kupila ( prinosila ) list za zimsku ishranu stoke. Koje je dijete zdravo i otporno, ono je živjelo, a bolešljiva i manje otporna su umirala.

Tada nije bilo nikakvih ljekara u selima, a put do ljekara u gradovima je bio veoma dug, a liječenje skupo. Seoski „ljekari“, najčešće, nijesu mogli pomoći svojim „ ljekovima“. Ni gatare nijesu imale uspjeha. Zato se umiranje, najčešće, smatralo normalnim. Često se moglo čuti: „Tako je sudbina htjela, to od boga zavisi“. Zato su se, na žalbi, prilikom izjevljivanja saučešća, izgovarale neke besmislene riječi:“Falaj bogu“, a ožalošćeni odgovarali: „ No kome, no bogu“, Zatim umrlim se mnogo dugo nosila crnina ( crno odijelo ) i tako „korotovalo“ – žalilo za umrlim. Nije se pjevalo, a malo je bilo i najmanjeg smijeha, a za nekim mladim čovjekom, još ako je bio „ jedinac“ u porodici, korotovalo je čitavo selo i to tri godine.

Tada su ljudi i žene, u srednjim godinama od 40 do 50 godina, izgledali mnogo stari. Ako neko od njih umre, mnogi su, a naročito mladi, govorili: „Što plaču za njim, naživio se“.
U staro vrijeme, sve do polovine 20. vijeka, u gotovo svim seoskim kućama je bila veoma slaba lična i opšta higijena. Niti je, često, bilo dosta vode niti vremena da se čiste kuće, pere rublje, da se kupaju čeljad. Zbog toga je bilo mnogo vaški ( ušiju), buva, stjenica ( kimaka ), koje se nijesu mogle istrijebljivati i uništiti. Zbog takve higijene bile su česte epidemije zaraznih bolesti. Najčešća bolest je bila šuga ( svrab ), koja je, u vidu krasta i sitnih mjehurića, napadala ruke i izmedju prstiju, pa čitavo tijelo, a naročito sjedala. Stalnim, čak i nesvjesnim, češljanjem šuga se širila i lako prelazila na drugu čeljad. Protiv nje nije bilo efikasnog lijeka osim neke smrdljive sumporne masti, pa su oboljeli teško priznavali da je i njih napala šuga, što je omogućavalo da se šuga dalje širi. Najbolje se suzbijala čestim pranjem odjeće i čestim kupanjem čeljadi. Zbog vaški je bilo i pojave pjegavog tifusa, koji su vaške prenosile. Sve ovo je prestalo tek oko 1953. godine, pa je narod prosto odahnuo od vaški, stjenica , šuge, tifusa.

Dakle, sa mojih 75 godina, preživio sam dosta neprijatnih i teških trenutaka i perioda, a doživio sam i lijepih i prijatnih i veselih.
Još kao mlad, razmišljao sam o svemu tome i želio sam, ako duže poživim, da sve to opišem onako kako sam sve te događaje  doživio i preživio. Obično se za negativne, neprijatne  i teške stvari govori kao o preživljenim, a za prijatne , vesele iuspješne kao o doživljenim.

Zato ću pokušati da sve to, hronološki, od kad pamtim, opišem i ostavim, da neko, ako ga bude interesovalo, pročita i ocijeni da li je taj život bio više ispunjen teškoćama, odricanjem i trpljenjem ili zadovoljstvom i prijatnim osjećanjima. Nastojaću da to približim stvarnosti, onako kako je bilo, bez uveličavanja i uljepšavanja. Znam da nije moguće sve opisati baš onako kako se desilo. O nekim od tih događaja, pisao sam u mojim knjigama „ Osreci-selo u Donjoj Morači“ i „ Jasenova i Jasenovci od Šćepana do naših dana“. Neće biti suvišno da nešto i ponovim.

Rodio sam se 19. oktobra 1928. godine, poslije podne. Nikad se nijesam raspitivao za detalje mojeg rođenja, jer se o rođenju, uopšte, malo pričalo. Ako se, u selu, neđe rodi dijete , to bi se prihvatilo kao običan događaj, pa se nije komentarisalo, osim ako je dijete vanbračno. E, tada se samo pričalo ko je otac đeteta, da li je oženjen ili neoženjen, da li je majka đevojka ili udovica, koga će majka obilježiti  kao oca i td. Izgledalo je da je o samom rođenju sramota pričati, iako se to, sa sadašnjeg gledanja, često, događalo na neobičan način. Sve je to brzo pokrivao veo zaborava, kao neznačajno i za život đeteta i za život porodice.
Za svoje rođenje znam samo da je moja majka Kruna, jednog jesenjeg popodneva, uprtila burilo za vodu i uputila se na jaz, kojim je dolazila voda sa potoka Jelovca, do oko 100 metara blizu kuće. Kad je stavila burilo da se puni, osjetila j porođajne bolove i ušla u obližnji savardak za ovce i tu me rodila. Koliko je to trajalo, nikad nijesam ni pitao ni saznao. Ne znam ni da li je neko majci pritekao u pomoć, a mislim da nije, jer je to vrijeme  kad je veći dio porodice bio zauzet oko stoke i oko pripreme porodične slave Srđevdana.

Kad se porođaj završio, zavila me u vunenu suknju (džupu) i donijela u kuću. Tek tada su ukućani viđeli šta se desilo. Tada sam imao sestru od pet godina i brata od tri godine. Prije godinu dana, umro je moj brat Batrić od četiri godine.

U to vrijeme, počeli su da dolaze i gosti-zvanice za našu slavu-prijatelji, rođaci, kumovi. Pričali su mi kasnije da je uveče, kad je nazdravljao gostima, moj stric Marko rekao:“ Dobro nam došli, dragi prijatelji i kumovi, ali vi moram reći, da mi je, ovđe, noćas, najmiliji gost ovi mali u kolijevci, koji se danas rodio“. Tada su svi nazdravili u moje zdravlje i poželjeli mi dug život. Naravno, ja o tome nijesam mogao ništa znati, kao ni o događajima iz mojih prvih četiri-pet godina života.

Tada se, u zimu 1929. godine, desio jedan čudan slučaj, koji se, ipak, srećno završio za našu širu porodicu, a posebno za porodicu mojeg pokojnog strica Jovana. To ću zapisati, iako ne mogu pamtiti, jer je, zaista, događaj bio dramatičan i opasan. Naime, strina Milja, sa sedmogodišnjom kćerkom Milkom i četvorogodišnjim sinom Milićem, živjela je u svojoj kući, oko 50 metara daleko od naše kuće, u kojoj su živjele, u zajednici, porodice braće Marka i Mirka. Marko je imao ženu Ružicu i petoro odrasle đece: Ikoniju, Vlajka, Soviju, Vladimira i Svetozara, a Mirko ženu Krunu i troje đece: Milosavu, Vučića i mene. Striko Jovan je poginuo od finansa, na svojoj starevini u Jasenovoj, u februaru 1925. godine.

Te zime, 1929. godine, još u decembru i početkom januara, pao je veliki snijeg. Krajem februara je pao novi, najveći, koji je, do tada, zapamćen. Neđe oko pola noći, gore, iz visokog brda , koje se zove Vranjač krš, daleko oko 1.500 metara , „ pukne“ sniježni usov-urav i sruši Strininu kuću. Ona je, po mraku, popipala pored sebe đecu i viđela da su živa.
Tu  je bila zanoćila i komšinica Mišna, koja je došla da joj pomogne češljati vunu. I ona je bila živa, ali se nije mogla izvući ispod nekih drvenih greda. Strina Milja je uspjela da na ruke navuče  vunene čarape i počela da kopa izlaz iz snijega. Poslije sat ili dva, niko ne zna  koliko, kopanja rukama, uspjela je da iziđe iz kuće i sniježnoga nanosa i kroz duboki snijeg, dotrči do naše kuće. Kad je snažno zakucala na vrata, odmah su saznali šta se desilo i potrčali da spasavaju đecu i Mišnu. Ali su malo šta mogli učiniti od ogromne količine snijega.Tada je stric Marko, sa prozora naše kuće,pucao nekoliko puta iz revolvera i dozivao, koliko ga grlo služi, komšiju Mijajla  u Kamenu Goru,daleko oko dva kilometra vazdušne linije :”O Mijajlo,u pomoć, brže ovamo”  I to nekoliko puta ponavljao. Nije bio siguran da li ga je Mijajlo čuo, ali se, za nekoliko minuta,čuo glas komšija kako se dozivaju da idu na Kruševlje, jer se nešto rđavo desilo. Ubrzo su se viđeli  i lučevi  (baklje za osvjetljenje), pomoću kojih su se ljudi kretali po mrkloj noći. Za kratko vrijeme  su počeli da stižu bliži komšije iz Vrta, Kamene Gore, pa iz Zakrilja, koje se nalazi daleko iza brda, sa lopatama i na krpljama. Svi su kidisali da otkopaju kuću i čeljad u njoj. Najprije su našli, žive i zdrave, Milku I Milića,a zatim I Mišnu. Samo su našli mrtvu jednu mačku. Blizu, pored kuće, je bila i staja za stoku-ovce i koze, koja je bila srušena, ali  stoka nije stradala, kao ni goveda u izbi ispod kuće. Izgleda da je kuću srušio vjetar, koji se formira ispred sniježne mase, koja se kreće velikom brzinom, ali  je nije odnio  od sigurne smrti.  Kad su seljaci sve završili, nastalo je pravo veselje, pila se rakija, a spremljeno je i jelo. Razišli su se tek oko 10 sati, da rade poslove kod svojih kuća.
Pošto su Strina i đeca ostali bez svoje kuće, nastavili su  da žive u našij kući, sve do 1936.godine, kada su napravili novu kuću, na mjestu đe nije opasno od urva. Glavni uzrok za ovaj sniježni urav je bio taj , što je, u ljeto  1928. godine, po nezapamćenoj suši, neko zapalio šumu iznad Ocke Gore i oko Vratla, pa je taj požar  zahvatio i gustu  bukovu šumu u Voznicima, iznad naših kuća, tako da je to zemljište, inače veoma strmo, postalo potpuno golo i čisto. Kasnije je taj predio ponovo obrastao šumom  i više se nikad  tuda nije pokrenuo neki urav.

Negdje 1930. Ili 1931.godine se udala sestra od strica-Ikonija u Gornju Moraču, a 1931.godine se rodila moja sestra Đuka, što ja ne pamtim.
Najdalje što pamtim je, kad  je brat od strica –Vlajko, dolazio na odsustvo kao vojnik iz Sinja 1933.godine. On je bio od mene stariji 20 godina, a ja sam tada imao nepune  pet godina. Najviše  sam ga volio, više čak i od  Oca i od Majke. Tada sam mu, dok je išao niz njivu da kopa kukuruz, visio o njegovoj nozi, držeći se rukama  za njegovo koljeno, a on me, tako,nosio niz njivu. Zapamtio sam da su me, te godine, prvi i pošljednji put, vodili  na sred sela, u Ravno, đe su Osrečani donijeli krstove iz Manastira. Tu je bilo veselje, donijele žene sira, priganica, pitu, a ljudi rakiju.To su tada radili svake godine. Te godine je bila velika vrućina, pa smo morali više pu ta ići na  obližnji izvor da pijemo vode i  da se rashladimo. Uveče smo otišli, uz Krioče, u Kotla, đe smo izdizali, ali se toga malo sjećam.Te godine su se Osrečani grdno posvađali sa svojim komšijama i rođacima-Ljućanima. Zapamtio sam kad je oko 30 Osrečana išlo u Tali da zaplijene Ljućanima oko 20 jagnjadi i ovaca, zato što su izdigli u planinu, kako su se dogovorili na seoskoj Skupštini, pošto im je ispaša u Talima bila zajednička. Poslije te Skupštine, nekoliko seljaka se dogovore da se izdig odloži za deset ili petnaest dana, što Ljućani nijesu prihvatili.Tu je bilo mnogo  prijetnji, psovke i uvreda,a uspjeli su da pohvataju toliko ovaca,kao naknadu za štetu koju su Ljućani učinili sa svojom stokom. Međutim, vlast je naradila  da se stoka vrati vlasnicima, jer su Ljućani  izdigli kako je odlučeno na zajedničkom seoskom skupu. O tome sporu se  pričalo više godina, pa sam zato to i zapamtio.”Mangupi“ su tada ispjevali  pjesmu, koja se dugo prepričavala i pjevala. U pjesmi se,pored ostalog,kaže:
Pogle Sima debeloga brka
Što ga Stana Savićeva mrka,
Mali kmete osredački bravu
Ti ne diraj Savićevu Stanu itd.
Stana je, inače,bila dobra žena, ali je  bila ljuta, dobro se svađala i psovala ,pa je malome kmetu, inače Maškoviću, koji joj je bio đever kad se udavala, tada govorila:”Lažeš đevere i pomene  mu ime, ali ga ja ovđe neću pominjati. Sa ovim Osrečanima nijesu išli u Tali Milovan Bogićev Mašković, Ćile Jovanović sa sinovima i moj stric Marko i otac Mirko, jer su smatrali da su Ljućani  imali pravo da izdignu i da od toga Osrečani  nemaju  štete .Zato Ljućani te godine nijesu učestvovali u nošenju krstova sa Osrečanima. Od tada su i Osrečani  prestali da primjenjuju taj običaj.

Ja tada nijesam shvatao  zašto se to radi, a kasnije su mi objasnili  da su Osrečani, kao i mnogi drugi seljaci mislili, da će njive, livade i voćnjaci, kroz koje se pronesu krstovi, bolje roditi. Svake godine se ova “svečanost” održavala na drugom mjestu:na Krioču, u Ostružnju, u Kamenoj  Gori, a jedne godine su išli na Poljane, pa niz Ropušnicu i niz Vrela na Lugove u Gornjoj Ljutoj. Uveče  su krstovi vraćeni u Manastir. Često se dešavalo da se, na njivama,kroz koje nosioci krstova, prolaze, naprave veće štete, jer su neki od nosilaca , namjernogazili već odrasle stabljike  kukuruza, da bi se tako “osvetili” nešto zamjerenom vlasniku.Zato su neki vlasnici  zabranjivali da “krstonoše” idu kroz njihovu njivu, pa je i zbog toga dolazilo do sukoba i nesloge. Slično su, u to doba, radili i seljaci nekih drugih sela.J asenovci su, recimo,krstove iznosili na Zagradac,na Ornicu iznad Potkutnjice, na Brdo jasenovsko itd, i to na Spasov dan, 12.maja, ali su sa tim običajem prestali negdje 1930.godine. Uvjerili su se  da ta “ parada” ili  “svetkovina”, poput “Dodola” u Srbiji, ništa ne koristi,jer niti pada željena kiša niti je godina rodnija nego obično.Dešavalo se  da njive, zbog suše,grada ili slane,slabije rode , iako su  te godine kroz njih nošeni krstovi.
U zimu, 1934.godine je iz Plani sniježni urav  srušio našu kolibu  u  Kotlima, pa smo  te godine izdigli u kolibu Radivoja-Raka Bukilića iz Gornje Ljute, sa kojim amo  bili prijatelji i komšije.To se zvalo “supaša”. I njegova porodica je bila brojna,a još su živjeli u zajednici. Rako je bio stari  čovjek, imaao je oko 60 godina, ali je izgledao kao da ima  8o ili 90. Stalno je čuvao ovce, a svake noći, kad se uzvari varenika, u velikom kotlu, pjenio onu pjenu sa varenike. To je najmasniji dio i zato se  crvenio u licu kao momak. Pošto je koliba bila tijesna za toliko čeljadi, Rako je spavao gore, na pantama iznad ognjišta, pošto se vatra ugasi.On je imao unuka  Milutina-Puja, a  zvao ga je Purelja, sa kojim sam čuvao jagnjad.

U oktobru 1934.godine ubijen je, u Marselju, kralj Jugoslavije, Aleksandar Karađorđević. Zapamtio sam kad je  Vučić došao iz škole i još sa vrata, saopštio tu vijest. Tada Majka i Strina izvadiše  prešlice iza pojasa, na kojima su prele vunu, i počeše da plaču. Ja se čudim što plaču, kad im kralj nije ništa svoj, a one mi, kroz plač,kažu:”Ćuti jadan,sad će se zaratiti kao što se zaratilo kad je ubijen onaj  Austrijanac  u Sarajevu 1914.godine”. Neki mlađi seljaci  u selu su se veselili, kad su čuli da je kralj poginuo,a većina ga je žalila, plašeći se da će brzo doći do rata. No, nije do toga došlo.
Te 1934. godine, udala se i druga sestra od strica, Sovija za Zariju Maškovića u Osretke. Pamtim kad su je “isprosili”, ali ne znam kad je bila svadba.
Već od 1934 .ili od 1935. godine, počele su i moje obaveze u kući. Đetinstva, takoreći, nije ni bilo, jer nije bilo ni igračaka ni vremena za igru. Već tada sam morao nešto da radim, da čuvam jagnjad ili jarad, da kupim, u jesen, drenjine za rakiju, ustavljam ovce na torini da bolje jedu sijeno ili list (pošto okopni snijeg) i  drugo.Tada sam već počeo da učim  “račun” i da pišem slova, pošto je brat Vučić bio  u trećem razredu. Tako su me, početkom septembra, vodili u Jasenovu da kupimo drenjine, na našem starom imanju. Odatle su  moj đed Vasilije, stričevi Marko, Milovan i Jovan i otac Mirko, 1904.godine, preselili u Kruševlje, u Osretke, đe su kupili imanje Milana Glavičanina,koje je prodavala država ,sagradili najprije savardak, a 1907.godine i veliku kuću brvnaru,sa velikom sobom, odžakom i  izbom i pokrili je slamom,kao što  su,  uglavnom, bile pokrivene i ostale seoske kuće.
Na kupljenje drenjina kretali smo  rano ujutru i vrlo žurno išli preko Zakrilja i Rožaca do Brazde, daleko  preko sat ipo, žurnoga hoda. Često smo tamo stizali odmah pošto ogrije sunce i odmah počinjali da radimo. Drenjine su se mogle pokupiti samo ako je dan suv i sunčan, a oko 10. septembra, kad drenjine, obično, zrijevaju, obično su dani topli i sunčani. Radili smo po čitav dan, sve dok počne da pada mrak. Moj otac je  pokupljene  drenjine, u vrećama ili krošnjama, tovario na konja i po dva ili tri puta išao do kuće, a mi smo ih tresli sa drenova i kupili. Poštosu veoma sitne, to smo sporo radili, pogotovo što su drenova stabla rasla na nepristupačnim mjestima, đe ima mnogo žbunja i trnja.Trebalo je sve to dobro očistiti,pa onda dugačkim mlacima  mlatiti drenjine i kupiti ih  u  lame (kante), kotarice ili krošnje. U sumrak smo kretali kući u Kruševlje i stizali u duboku noć. Sjutri dan, opet,krećemo  rano u Jasenovu. Taj posao je trajao i po desetak dana i jedva smo čekali da se to završi. Za hranu smo, uglavnom, imali kukuruzni hljeb ili kačamak,koje je spremala moja strina Ružica, koju smo, mi  đeca,zvali “Majka”,kako su je zvala njena đeca. Imali smo i sira, mlijeka i urde, što nam je spremala  moja majka Kruna u Ropušnici i svako jutro slala po nekome od naših čeljadi, koje bi opet, svake noći, išlo ponovo u Ropušnicu. Dešavalo se da nema dovoljno mlijeka ili urde, pa uspemo vode da bude više, kako bi mogli da udrobimo hljeb ili kačamak. Svi smo jeli iz jednog sana (posude kao lavor), jer tada nije bilo  tanjira za sve članove porodice. Tako smo radili sve do 1940.godine, kada sam pošao u Gimnaziju, u Kolašin. Sve to mi se
urezalo u pamćenje kao da je bilo juče.

Dakle, sa  đetinstvom  je bilo gotovo. Za igru je ostalo samo ljeto, ukoliko se o igri moglo govoriti, ako  svakog dana  traba čuvati goveda, koze, jagnjad, ovce  po Kotlima, uz Tali,  po Subotištima i svuda po vrletima prostrane planine. Mogli smo se, po malo, igrati samo pošto se pokose livada  u Ropušnici, pa se, čuvajući goveda, iskupimo da igramo “klisa”. Lopte trada nije bilo kod nas, jer nema ni potrebne  ravnine za igru sa loptom. Mi, đeca, mogli smo samo da gledamo, kako se, na Petrov dan, stariji ljudi, igraju, na Komunici, u Ropušnici, ”plovke” ili na Ilin dan, 2.avgusta, na našem Dolu (drugi su ga zvali Do Vasilijevića) “barjaka” ili “severača”. Ni to nije moglo trajati čitav dan, jer smo morali puštati goveda na pašu.

Početkom septembra 1936.godine me Otac  odveo u Manastir i upisao u prvi razred. Pred Školom u manastirskoj porti smo sreli učitelja Radomira Bjelića, našeg komšiju, kojega sam već  poznavao i nijesam se od njega plašio ni “stidio”, kao što su se  plašila neka druga đeca. Učitelj me propitivao nekoliko minuta da vidi znam li  da računam do 20, znam li kako se nazivaju dani u neđelji, da li znam da pišem slova itd. Kad se uvjerio da znam “račun” do  20, koliko se tada učilo u prvom razredu i da znam sva slova,rekao je  da će me upisati u drugi razred. Otac to nije prihvatio već ostao uporan da se upišem u prvi. To je i meni bilo milije.

Krajem januara 1937. godine oženio se Vlajko. Imao je 28 godina, uzeo je  Soviju Radosavljevu Mašković iz Ljute, mlađu od njega 11 godina. Kako smo se obradovali kad su došli u Manastir “na zapisnik” kod popa i odatle smo, zajedno, krenuli kući. Meni su ujutru spremili, u pletivaču, sira, priganica i pšeničnog hljeba da počastim snahu. Kod kuće je bilo veselo, jer je uveče došlo dosta komšija i svojti, mada to nije bila prava svadba. Igralo se i pjevalo do duboko u noć. Tako se naša porodica  povećala za jednog člana.

Neđe početkom zime, Otac je srio popa, čija je sestra bila udata za našega rođaka, pa mu pop reče kad ujutru dođem od kuće pometen ili pokisnuo, da svratim u njegov stan iznad  učionice da se ogrijem dok počne nastava. Inače,pop nam je predavao vjeronauku.

Ja sam već znao za  poste prije Božića, velike poste pred Vaskrs, poste predd Petrovdan i Gospođine poste. Ali nijesam znao zašto i mi, đeca, treba da postimo, kad u kući imamo dosta sira, skorupa, slanine i mesa, što znači da nijesmo postili da bi ušteđeli mrs. O tome nam je pričao pop, a te godine je trebalo da se i ja prvi put pričestim. Jedno jutro sam ušao u popovu kuhinju da se ogrijem. Dočekao me je veoma prijatan miris, kakav nikada prije nijesam osjetio. Soba topla,bosanski šporet “cakće”, a na njemu se ,u nekom loncu, nešto kuva. Para iz lonca je ispunila sobu iako je lonac poklopljen poklopcem. Odmah počeh razmišljati šta se to kuva te tako lijepo miriše i kako bih rado vidio šta je to. Srećom ,popadija iziđe da donese drva, a ja brzo podigoh  poklopac i ugledah u loncu kokošku. Čini mi se da sam brže spuštio poklopac ,nego što sam ga podigao. Mojem iznenađenju nije bilo kraja. Zar nam pop onoliko priča o postu, o pričešću, o raju i paklu, o božjim zapovijestima, a njegova popadija, uz poste, kuva kokošku za ručak. Tek tada mi postade jasno zašto  su njegova đeca onako rumena u licu, popadija punačka, a pop ima onoliki stomak, iako je viši od  mnogo drugih ljudi. Kad  dođe popadija, odmah zahvalih i iziđoh ,iako nastava još nije počela. Toga dana nijesam ništa čuo učitelja šta nam predaje. Samo mislim o popadiji, popu i kokoški, o tome da  sam za doručak  pojeo samo parče kukuruznog hljeba, a za užinu, u pletivači, imam, opet, parče kukuruznog hljeba, kako ću za večeru, sigurno, imati  posni pasulj, zašto to moji ukućani rade, a imaju punu ostavu  i pun tavan bijeloga mrsa  i mesa. Šta treba da uradim  da više ne postim? Razmišljao sam da li da kažem Majci i Strini, Ocu i Stricu i starijoj braći, kad dođem kući, šta sam danas vidio. Hoće li me za to kazniti ili samo karati? Koliko se puta, do tada, desilo da, uz poste, za ručak jedemo samo kukuruzni kačamak sa vodnicom (vino od ispečene peke od šljiva) ili kačamak sa kisjelim kupusom i rasolom, a za večeru, obično, posni pasulj, čak i bez ulja, jer  se tada ulje, kod nas, teško nabavljalo. O kakvim kolačima  nije se moglo ni misliti. Zato su, a ne samo od teškog rada, svi ljudi, žene i đeca, bili veoma mršavi, ispijeni i jadni.

Pošto se nastava završi, ja ne čekam ostale đake, kao drugih dana, nego požurim da što prije  stignem kući, stalno razmišljajući, šta ću reći i da li će od toga biti štete ili koristi. Ne znam da li sam, uz put, nekoga vidio ili srio ili sam toliko žuriuo  da nikoga nijesam primjećivao. Već sam se, od svega toga, a  naročito od žurbe,veoma dobro oznojio, a nijesam  stigao  ni onu jadnu užinu da pojedem. Gotovo utrčah u kuću i zatekoh Majku i Strinu kako nešto rade oko vune i pričaju. Ja samo rekoh: ”Dobar dan,znate li  šta sam danas vidio?”. One  se iznenadiše i prekinuše rad i obje povikaše: ”Šta si vidio,šta je bilo?”. Sigurno su pomislile da sam vidio vuka, međeda ili neko čudovište, dok tako izgledam.Ja im onda, svepo redu, ispričam. Kad shvatiuše šta im pričam, malo se smiriše i počeše veliku priču: ”Nije lijepo što ti to gledaš u tuđoj kući, nemoj to nikome pričati osim nama, možda to i nije bila kokoška, no ti se,u brzini,učinilo”, i sve u tom smislu. Vidim ja da od moje priče  nema nikakve koristi, no ću morati i dalje postiti, a pop i popadija neka kuvaju i jedu šta hoće, kad su pametni. Za užinu mi dadoše onaj hljeb iz pletivače i malo kisjelog kupusa. Ne znam da li su one to ispričale muževima, ali mi ni Otac ni Stric  ne pominjaše. Nijesam  ni ja  to nikome pričao, dok sam odrastao,ali je,u mojoj svijesti, ostala ta popova prevara.Od tada nijesam više išao kod popadije da se grijem, ali sam sa religijom, za sva vremena, završio.

Zašto je onaj miris iz popove kuhinje, čini mi se, i danas ostao u mojem čulu mirisa? Zato što smo mi, uvijek,imali po pet-šest kokošaka i ne pamtim da smo neku zaklali da skuvamo i pojedemo. Neku je odnijela lisica, neku orao ili jastrijeb,a neka je uginula od neke bolesti. Sa postom smo nastavili kao i do tada.

Jednog dana je, uz poste, našu kuću svratio Rade Perkov iz Gornje Morače, koji je bio veliki neradnik, a stalno je išao od kuće do kuće i tražio da mu se da sjeme pasulja, krompira, kukuruza. Kad bi što dobio, to bi odnio kući i pojeo, pa opet išao po selima. Seljaci su mu, u početku, davali, ali kad su saznali da on to ne sije nego pojede, prestali su  da mu i dalje davaju. Tom prilikom je Rade, kao i mnogo puta ranije, išao kod sestre Kaduše, druge žene  Mijajla Božova Simonovića, u Ocku Goru. Znao je Rade ubjedljivo da priča i često je uspijevao sa takvom pričom. Pošto se malo odmorio, kaže: ”Vala, prijatelji”, obraćajući se mojem Stricu i Ocu,” nijesam kod vas svratio ni od gladi ni od žeđi, no iz čiste ljubavi i prijateljstva”, a zatim nastavi:”Vala prijatelji, što je oni Simo Rnković  (koji je živio u Ostružnju), veliki čazbenik i dočeklija.Eto i danas,kad sam svratio kod njega,donese bocu rakije, a njegova žena Milica donese sira, pršute,  skorupa i pšeničnog hljeba. Nijesam mu tu čast mogao odbiti, a nijesam bio ni gladan koliko ni sad”. Sigurno je Rade očekivao da i kod nas bude tako počašćen, kako ne bi rekao da nijesmo “čazbeni”kao Simo. Međutim, od takve “časti” ne bi ništa, jer su to bili dani posta. Već je bio gotov i ručak, a Rade neće da krene dalje. Kad domaćice postaviše kotao sa kačamakom i san sa vodnicom, Striko ga pozva da, sa nama, ruča, a Rade će: ”Vala prijatelju, da nije za ručak kačamak i vodnica, ne bih jednom založio, ali ovako oću, iako nijesam gladan”. Priđe kotlu  i dobro se “nakrka” kačamaka i vodnice.

Mi smo bili brojnija patrijahalna porodica, u kojoj su mlađi slušali starije, žene su slušale muževe-ljude, znalo se šta koje čeljade treba da radi i tu nije bilo nikakve priče ni prigovora. Ljudi su radili na imanju-orali, kopali, kosili, nosili i đenuli sijena-stogove, sjekli  i đenuli listove, zimi nosili i vukli bremena stočne hrane, išli u vodenicu, na  pazar, na žalbe, na slave. Jedno je zaduženo za ovce, drugo za  koze, treće za goveda itd. Žene su podizale đecu, spremale hranu, radile o krmadima (svinjama) i teladima, češljaju, grebenaju i predu vunu, tkjaju sukno, ponjave, šarike, pletu čarape, gete, naglavke, krpe odjeću, prave opanke od goveđe ili svinjske kože, krpe—priječaju “tranje”-prodrte kožne opanke, peru odjeću i posteljinu, rade o mrsu, donose vodu  za potrebe porodice, sitna drva  za ogrev i mnogo drugih poslova. Tu su najteže prolazila đeca. Kako prirastaju, tako se uključuju u zajednički rad porodice. Pošto su najmlađa, moraju slušati sve starije u kući, a oni ih nijesu baš mnogo šteđeli i zaštićivali od napora. Stalno bi govorili: ”Potrči, uradi to i to, dodaj mi ono, odnesi ovo, trkni ovamo, trkni onamo”. Tako su đeca  bila u stalnom pokretu i žurbi, a za najmanju grešku ili nehat, bila su  kažnjavana karanjem, prekorom, pa i batinama. Tu nije moglo biti neposlušnosti.
Moju strinu Ružicu  smo, mi đeca, zvali “Majko”, pa i mi kojima je strina. Mislim da  sam je, dok sam bio mali,a i kasnije, volio kao moju Majku, a nekad i više.Više sam, uveče, spavao kod nje nego kod moje Majke. Pamtim dobro kad sam je “dojio”, iako je njen najmlađi sin bio stariji od mene 9 godina. Jednom prilikom , imao sam 4-5 godina, kad se vraćala od  kćerke iz Kamene Gore, srio  sam je dolje u Izvorima, daleko od kuće oko 300 metara i odmah “kidisao” da sjedne  i da mi dozvoli da “dojim”.Ona se “zacenu” od  smijeha,sjede na livadu i otkopča bluzu i košulju.Moj Otac je “vikao” na nju što mi to dozvoljava, ali ona to nije slušala.Tako sam radio sve dok sam pošao u školu.

U kući je vladala potpuna harmonija.Dobro su se slagali Stric i moj Otac,kao i strina-Majka i moja Majka. Svi smo tu  živjeli osim brata od strica Vladimira,koji je bio đak Srednje tekstilne škole u Leskovcu,a zatim je završio  vojnu  školu i postao oficir-pilot. Kako sam se radovao kad  od njega dođe pismo, obično jednom mjesečno  kad mi ga poštar da. Uveče,kad se svi okupimo, čitamo ga na glas. Ja samo čekam da čujem  da li će pomenuti moje ime, a on, u pismu, uvijek pita kako učim.
Vlajko je bio zadužen za ovce i najviše je radio o njima, pa sam i ja to zavolio. Stalno je želio da ih ima  više, da su dobra jagnjad, da ima velikoga ovna koji nosi čaktar i dobroga ovna za priplod, da ima dosta sijena i lista za ovce itd. Uz njega sam i ja naučio kako se koja ovca zove, od koje su ovce jagnjad, kad im treba davati(metati) sijeno, a kad list da jedu, odakle i po koliko.
Ako je morao, neki dan, neđe ići, meni je objasnio šta treba raditi, dok se on vrati, i ja bih to vjerno prenio  nekome od starijih, koji bi to uradili.
Kad sam postao đak ,zavolio sam školu i učenje. pa sam dobro i učio. Naučio sam prvu pjesmu,koju sam svakoga jutra, idući  preko šume prema Krioču, u pravcu Manastira, pjevao iz glasa:

”Blago nama pticama,
Po zelenim šumama,
Sve što nama treba
Dobijamo s neba.
Još nam stoji na volju,
Preletati po polju
I po miloj gori
Pjesma nam se ori “ itd.


Bez obzira  na teškoće, poslove oko stoke i  druge uslove, uvijek  sam uspijevao da uradim domaći zadatak, da ispunim punu kamenu tablicu, da naučim zadatu pjesmu, iako smo imali samo petroleumsku lampu za osvjetljenje, a nekad ni nju. Na časovima  sam bio veoma pažljiv i uvijek sam mogao, dosta vjerno, odmah ponoviti ono što je učitelj predavao.
Došao je i Vaskrs. Prvi put idem na pričest. Ima dosta đece, nas đaka, a i ostalog naroda. U crkvi  mirna, svečana atmosfera. Kad sam došao na red, pop mi stavi “navoru” (parče pšeničnog hljeba) u usta i malu kašiku vina, a crkvenjak Milovan mi obrisa usta  nekim sivim, mokrim peškirom. To mi bi veoma odvratno, pa odmah obrisah usta  rukom, zato što je onaj peškir već bio mokar od mnogo usta onih koji su  su se, prije mene, pričestili. To je bilo stvarno nehigijenski, jer se,poslije pričešća ,mnogima pojhavljivao neki “oganj” oko usta. Interesantno je da o tome nije niko vodio računa.
Tih godina sam već pamtio  ono što su mi Stric i Otac  pričali  o ratovima, u kojima su učestvovali, balkanskim i Prvom svjetskom ratu, o oslobođenju Sandžaka, Vasojevića i Metohije, o prelasku preko Bogićevice i borbom oko Skadra, o Bregalnici 1913.godine, đe je učestvovao stric Marko, o Glasincu, Romaniji, Drini, Javoru, a posebno o Mojkovačkoj bici (1914.do 1916.), đe su se vodile teške borbe, u kojima su učestvovali. Na Mojkovcu je poginuo izvanji stric  Pavle, četni barjaktar, a njegov zamjenik je bio moj Otac. Kad je Pavle poginuo, oni su ugrabili njegov barjak i spasili ga da ga Švabe  ne zarobe i donijeli ga Pavlovim maloljetnim sinovima. Tada mi se činilo  da je sve to bilo davno kao i Kosovski boj ,iako je od tada prošlo svega oko 20 godina. Otac je proveo u ropstvu od 1916.do 1918.godine, u Nadmeđeru i u Slovačkoj, pa je tamo, dok je radio kod seljaka, naučio nekle seljačke poslove, koji u Morači nijesu bili poznati (tovarenje sijena na konje, pravljenje velikih drveniih saonica za  prevoz sijena na volovima itd. Na povratku iz ropstva, pješke je došao iz Beograda za 12 dana. Oni su mi pričali i o našim precima Simonovićima, barjaktarima i popovima iz našeg bratstva i o drugim Jasenovcima do zajedničkog pretka Šćepana. Od tada sam zapamtio naš rodoslov od 12 pasova  Simonovića. To mi je, znatno, pomoglo, prilikom pisanja knjige o Jaseenovoj i Jasenovcima

U jesen 1937.godine sam nastavio drugi razred. Ništa se, posebno, nije događalo ni u porodici ni u selu. Krsnom imenu ili slavi porodice, Srđevu danu 20.oktobra, mi đeca se nijesmo, naročito, radovali,j er smo, uvijek, ostajali bez večere, zato što bi ,kad dojavimo stoku iz paše, uvijek  zatekli punu kuću gostiju-zvanica. Nijesmo se, čak,ni pozdravljali sa njima,” da ih ne bi uznemiravali”, jer su već bili zauzeti “važnijim  poslovima”. Mi se samo “uvučemo” u neki ćošak i tu mirujemo, gladni  i umorni. Gosti već piju i jedu, glasno razgovaravljaju, pa i pjevaju. Nas i ne  primjećuju. Uvijek  sam, kao dijete, bio uvrijeđen, kad neko dođe u kuću, pozdravi se sa odraslima, a mene i ne vidi.

U sebi im  psujem i oca i majku, ali ne smijem ništa reći. Zato sam, pošto sam odrastao, ako u kući, u koju ulazim, ima đece, bez obzira koliko su stara, poklanjao i njima  pažnju kao i odraslima.

Ako neko,  na našoj slavi, slučajno, reče: ”Dajte đeci da jedu”  neko od starijih bi  rekao: ”Neka sad đece. Moramo goste uslužiti, oni su važniji, pa će đeca poslije večerati”. U tome, pošto se večera gostiju, obično, oduži do kasno u noć, mi  zaspemo kao “mrtvi”. Kad dođe na nas red, opet kažu:” Evo đeca zaspala, nemojte ih dirati, neka idu na spavanje”. Tako bude i slijedeće noći, jer slava uvijek traje dvije noći i jedan dan.Zato slavu nijesam volio. Sa Božićem je bilo obratno. Mi đeca smo jedva čekali da Otac ili neko od muškaraca, na Badnji dan, iscijepa tanke cjepanice drva i da ih prislonimo uz direke ulaznih vrata u kuću. Sa tim će cjepanicama, sjutra, na Božić, polaznici žarati vatru na ognjištu, da bi izlijetale stotine varnica prema tavanu, a oni izgovarali : ”Ovoliko muškijeh glava, ovoliko ženskijeh, ovoliko  jagnjadi, ovoliko jaradi, ovoliko teladi, itd.

Uveče, kad se, uoči Božića, unose badnjaci, mi smo sve mirno posmatrali. Ljudi bi, sa vrata, govorili:  ”Dobro veče i srećan vi Božić”,  a najstarija žena, u našem slučaju “Majka” odgovara i posipa ih, iz rešeta, pšenicom, suvim šljivama i orasima: ”Dobra vi sreća, sve vi srećno i  čestito bilo, širno, mirno, široko, visoko, široka vi struga (ulaz u tor), velika vi gruda (sira) itd”. Poslije toga porodica sjedne za trpezu da večera, obično posnog pasulja i kukuruznog hljeba, a mene pošćalju da ispred ulaznih vrata od kuće, ”pozivam štetočine na večeru”. Napolju, u mrkloj noći, vlada potpuna tišina, krupne sniježne pahulje  tiho padaju na zemlju. Gotovo se primjećuje kako se sloj snijega povećava, a ja vičem iz glasa, da se čuje sve, gore, do Vratla i tamo do Paleža: ”O zeče, lisice, vuče, jazavče, kreštelice, jastrijebe, orle, ajte na večeru. Ako nećete na večeru ,nećete ni u njivu”,i to ponavljam tri puta, a porodica čeka da završim i da počne da večera. Međutim,ta “molitva” nije ništa pomagala, jer su lisice, jastrebovi i orlovi nosili kokoške, vukovi klali ovce i koze, jagnjad i jarad, pa čak i goveda, jazavci i kreštelice  jeli kukuruz. Tako je pomagao i Božić, ali to ljudi nijesu znali ili nijesu htjeli da znaju zbog velike propagande i zbog toga što to rade i ostali ljudi.

Početkom 1938.godine su pripremani izbori za Skupštinu Jugoslavije. Tada  su počeli  sukobi i nesloga u selu. Na jednoj strani su bili,uglavnom, stariji ljudi, kao članovi Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ). Tu su bili Mijajlo, Radule, Periša, Vukosav, Radomir i drugi, a na drugoj  strani, opoziciji su pripadali mlađi ljudi i članovi KPJ Savo, Marijan, Strahimir, Velimir, Vlado, Milorad, Milovan, Milutin, Filip, Vlajko i Svetozar i drugi, čak i sinovi nekih Jerezovaca. Skupove i sjednike, te zime, su održavali odvojeno. Sjećam se kad su se, jedne noći, razilazili kućama, kako su se dozivali i psovali. Zvali su oni iz Ravnoga i iz Vrta one koji su išli uz Kamenu Goru i uz Sadove, nazivali ih svakakvim imenima, pominjali su očeve i majke ,ali im ni ovi drugi nijesu ostajali dužni, tako da je cijelo selo “ječalo” od glasnih povika sjedničara.I nače, sjednice su, najčešće, odžavane  u kućama Radula, Zarije i Savića Maškovića, Zlatane Jovanović i drugima, koje su se, uglavnom, nalazile u sredini sela. U toku mirnih zimskih mjeseci, po jednom u toku zime,sjednicu su održavani i u našoj kući, iako se nalazi, gotovo,na vrhu sela. Na taj sjednik su dolazili i Jasenovci iz Jasenove i iz Ocke Gore, naši rođaci iz stare postojbine. Na odžaku, ispred ognjištra, stariji ljudi su igrali prsten  “pod kape”, svađali se oko toga  pod kojom kapom je prsten, uzvikuju “boš” i “ambar” kad podižu neku od kapa. Neki od igrača  štapom pritisne kapu za koju misli da je pod njom prsten,pa ne da da je neko  podigne do kraja. To je njegov “išćil”. Tek kad prsten nađu pod nekom drugom kapom, ”iščildžija”  vidi da nije  pogodio đe je prsten. Onaj koji krije prsten ,pred svima, mora pokriti oči, da njegovi protivnici  u igri, ne bi, po njegovim pogledima, znali đe je prsten ostavio. Koje društvo pobijedi (nabroji 100 koza),ima pravo da kažnjava igrače iz protivničkog društva. Niko nema pravo da se ljuti, inače ga slijedećih noći neće niko uzeti u društvo. Neki iz pobijeđenog društva mora  da “bleji” kao ovan ispred kuće, nekoga dobro nagarave tiganjom po licu itd, a pobjednice se smiju i vesele. U sobi, omladina igra i pjeva i tu se  “izvode” neki šaljivi skečevi. Igrali su i srbijanska kola “čačak”, ”U Vukića Brankovića”, ”Maglice”, ”Kalomper” i druga. Kad krenu Crnogorsko kolo, svi  su se hvatali u kolo da igraju i pjevaju. Pošto je naša kuća imala dvoja vrata na sobi, kolo se,istovremeno,kretalo i u sobi i na odžaku, pa su igrala po dva para istovremeno, jedan  u sobi,a jedan na odžaku. Obavezno su čuli i guslari sa po dvije ili tri pjesme. Najbolji guslari su bili Strahimir i Velimir Miloševići, Milutin Mašković i drugi. Milutina je omladina bila proglasila za njihovog vođu, kao najstarijeg opšozicionara. Često su mu uzvikivali: ”Živio vođa omladine Milutin Mašković”, a on zadovoljan reče: ”Tako sinovi moji”. Kad se sjednik završi,  tamo poslije ponoći,Ockogorani idu gore prema Vratlu, Zakriljani i Jasenovci  preko Krioča ,a ostali dolje prema Vrtima, Ravnome i Kamenoj Gori. Obično bi bio veliki snijeg, pa se sjedničari grudvaju, viču, padaju, pjevaju,a velike zapaljene “mašale” (suvo drvo sitno iscijepano), kao baklje,osvjetljavaju čitavu okolinu. Mi,đeca,smo jedva čekali iduću zimu da sjednik bude opet u našoj kući. Poslije izbora, sve se smirilo  i tako ostalo do rata 1941.godine. Vlajku se rodila kćerka Nevenka. To je bilo osvježenje u kući, pošto od Đukinog rođenja,1931.godine,koje nijesam zapamtio,nije bilo novorođenih.

Porodica je, u materijalnom  smislu, napredovala. Tih godina smo kupili,od Zarije Miloševića, šumu u Čaklima, posjekli je i tu ,dvije godine ,sijali pšenicu, a onda  okrčili dvije manje njive i u njih sadili  krompir, više godina, koji je dobro rađađao. Istovremeno smo posjekli bukovu šumu, zajedno sa Vukalom  Jovanovićem, u Počivalima i našu šumu u Stubicama i u te dvije paljevine, po dvije godine, sijali pšenicu, koja je uspijevala  “kao u Vojvodini”. Iz Počivala smo pšenicu prenosili na Poda i tu je  “vrli” na guvnu sa konjima. Tako smo prenijeli i pšenicu iz Stubiuca na Poljane. To se nikada više nije radilo niti će se raditi.
Mene su odredili, kad je pšenica u Stubicama, proklasala,da svako jutro idem u Stubice i da “ajkam”, kako ne bi kreštelice “zobale” pšenicu. To je trajalo više od 15 dana, a tada sam imao 11 godina. Sa “posla “ sam se vraćao tek uveče ispred mraka. Po čitav dan sam “galamio”, lupao u neku dasku i  gađao kamenjem, ako neka kreštelica uleti u pšenicu. Inače, pšenicu smo rijetko kupovali, jer je bila skupa.
Kupili smo livadu Mijata Simonovića u Pragovima i livadu u Ropušnici  od nasljednika Vlajkovog đeda po majci Velja Maškovića i na njoj sagradili kolibu. Do tada smo, pošto predignemo iz Kotala, živjeli u starom savardaku na našoj livadi na Dolu. Tu mi je, jedne noći, nevjestica (lasica) ostrigla kosu, ali je nijesam osjetio. Prethodno, toga dana sam je vidio i gađao je kamenjem. Ujutru su mi rekli da mi se nevjestica tako osvetila zato što sam je jurio. Od tada nijesam dirao nevjestice, plašeći  se da će mi se,opet,“osvetiti”.
Broj stoke se povećavao, a i hrane smo imali više. Bolje je rađao krompir, kukuruz, kupus i drugo. Od stoke smo imali dosta stajskog đubriva “gnoja”,  koje smo, svakoga proljeća, izvlačili,pomoću volova, na njivu. Ja sam, stalno, trčao  za volovima, da bih se, u povratku, u praznim saonicama, vozio, jer je i to bilo, za mene, uživanje.
Dešavalo se da nam krompir dobro rodi, ali, još u njivi, počne da trune. Jedne godine smo, više od polovine roda, bacili niz šumu ispod njive. Iznad kuće smo imali tri velika, ozidana, trapa, u koje smo,u jesen, stavljali krompir, po više hiljada kilograma, koji nam je trajao do novog, tamo krajem avgusta. Zimi sam, najčešće ja, morao da vadim krompir iz trapa, jer su ulazi u trapove bili uski za ulazak odraslih. U trapove su se, obično, sklanjali crno-žuti gušteri “davždenjaci”, od kojih sam se jako plašio. Stariji su mi govorili da ih ne diram, jer oni mogu da ispuštaju neki prodorni pisak-glas od kojeg se može ogluviti. Naročito je bilo teško ići u trap kad je napolju mraz ili veliki snijeg, a ja, bez rukavica, moram napuniti nekoliko karlica sa hladnim krompirom. Jedne godine rodio nam krompir kao nikad. Ne možemo sami da ga iskopamo, pa pozovemo komšiju Radoša da dođe da kopa i da, uveče, odnese koliko može, svojoj kući za porodicu. On je tada bio školski poslužitelj u Manastiru, a imao je devetoro đece i ženu. Nije imao svoje ni kuće ni neko imanje, pa nije imao ni krompira. Živio je u kući Jovana Bjelića na Krioču, daleko od naše kuće oko 800 metara. Radoš odgovori da nema vremena, već mora nešto da radi. Toga dana sam čuvao koze, gore iznad Kriuoča, i gledao kako Radoš, dolje ispred kuće, ,čitav dan preleža na nekoj prostirci, stavio ruke ispod glave i , povremeno, gleda uz visove Stolova, daleko preko Morače. Kad je došla zima i pao veliki snijeg, jednog hladnog,vjetrovitog jutra, zakuca neko na naša vrata od kuće, a mi se još i ne podizali iz postelja. Kad mu neko otvori vrata, on nazva “Dobro jutro”, a mi se uplašiusmo da se nije dogodilo nešto rđavo, te nje tako poranio. “Nije vala ništa, no sam došao  da mi date malo krompira, jer mi đeca, danas, nemaju ništa za ručak”, odgovori Radoš. Odmah znadoh da ja moram  ići u trap i ustadoh, a, u sebi, pominjem  Radošu i oca i majku. Nije mi žao krompir, jer ga ima dosta, no znam kako će mi se smrznuti ruke dok otvorim trap i napunim Radoševu torbu. Kako bih mu rado pomenuo ono od jesenas, kad “nije imao vremena da dođe da kopa krompir”, ali ne smijem ništa reći od starijih. Naravno,odmah mi rekoše da idem u trap. E, kako  su mi se smrzle ruke. Zato sam to zapamtio do današnjeg dana i neću nikad zaboraviti.
Tih godina je padao veliki snijeg. Padne polovinom decembra i ostane na zemlji do početka marta, a stvrdi se kao beton. Dok je još mek, naprave se, u prtinama, kojima idu ljudi, duboke rupe i to smrzne. Tada je bilo mnogo teško ići tim prtinama. Mora se gaziti u one rupe, inače je opasno da se čeljade surve u provaliju. Đe je ravnije, može se ići po površici kao po podu, ali je ravnice malo. Iako sam imao 7 do l2 godina, niko me nije pratio preko Krioča kada sam išao u školu, po dubokom snijegu, niti se, o tome, iko brinuo, pa čak i kad duva jak sjeverni vjetar-mećava. Često sam uzimao neku staru sjekiru i zasjecao “stopnike” u smrzlom snijegu, tamo đe je velika strmina (preko Paleža, iznad Brajinih laza itd), daleko od kuće oko dva kilometra. Ako bih, slučajno, pao, odletio bih  kao po staklu dolje u provaliju. Jednom prilikom je duvao jak sjeverni vjetar. Nosio je suvi snijeg (“prljug”) i bacao ga u namete. U jednom momentu, stvori se veliki kovitlac-pijavica,  pa kad dođe do mene, podiže me od zemlje  i poče da me nosi. Vidim da će me baciti dolje u duboko Močilo. Brzo se “umrtvih” i padoh sa visine od 2-3 metra u snijeg i tako se spasih. To gradska đeca i đeca iz toplijih krajeva ne mogu ni da zamisle ni da vjeruju da sešto tako može dogoditi. I sada kad prolazim tim putem, sjetim se toga.
Od doseljenja u Osretke, imali smo, u Kotlima, katunu sjeverno od Ropušnice, daleko oko dva kilometra,svoju kolibu, koju je, 1934.godine, srušio sniježni urav, kao što sam već rekao. Iduće godine su Stric,Otac i braća, sagradili novu kolibu, ali na drugom mjestu, đe su mislili da je ne može srušiti urav. Ta koliba je služila sve do 1972.godine, kad je,i nju, odnio urav, kao i druge 4-5 koliba, dolje, daleko u Vrtače, i od tada, tamo niko nije izdizao,
Sjećam se da smo, na izdig, čistili kolibu,jer se u kolibu, u jesen, zatvaraju ovce, namještali krevete (od dasaka i kolja), a za postelju brali sitne bukove grane i po njima stavljali vunene prostirače.Na tome smo spavali sve dok predignemo u Ropušnicu,polovinom jula ili nešto kasnije.
Kad sam već odrastao da mogu obavljati i “ozbiljnije” poslove u kući,da čuvam ovce ili drugu stoku,ako, u tom vremenu, ne idem u školu. U planinu smo izdizali 15. ili 28. juna, u zavisnosti kako odluči seoska Skupština. Oni koji imaju manje stoke i čeljadi su tražili da se izdiže što kasnije, a oni koji imaju više stoke,  su  šćeli    da se izdiže ranije, jer u selu rano prestaje paša za stoku. Kad dođe vrijeme za izdig, svi smo se grabili ko će, sa stokom, prije stići u Kotla. To su šćeli i drugi iz sela, ali su njihove kuće mnogo dalje od planine nego naša. Uglavnom smo uspijevali da svu stoku-ovce, koze, jagnjad, goveda, projavimo putem preko Ropušnice, a da ne napravimo štetu u okolnim livadama. Oni, koji stignu kasnije, nijesu mogli izbjeći da im stoka ne pomiješa, da im se volovi i krave ne “pobodu” među sobom, što je izazivalo velike teškoće čobanima, a bilo je i opasno da ne bude štete. Svaka porodica je imala bar po jednog vola, a neke i po dva ili tri. Od silne “rike” volova i izazivanja “na sukob”, odjekivala je čitava planina. Obično se dešavalo,”kao za inat”, da na izdig padne jaka kiša, pa i oluja, sa gradom, što je donosilo mnogo muke, neispavanim,  gladnim, umornim, došlim iz topline ,čobanima, koji su morali čuvati da im se stoka ne pomiješa sa drugim buljucima, da ne podoje jagnjad i telad, da se krave i volovi ne “pobodu” sa tuđim. Jedva su čekali da stignu stariji, sa konjem i donesu nešto za jelo, jer ujutru nijesu imali vremena za doručak. Tek bi se  sve normalizovalo tamo poslije podne, a i sunce bi progrijalo. No,dešavalo se da kiša neprekidno pada i po nekoliko dana. Stoka došla iz topline, iz sela, u planini veoma hladno. Ovce su već ostrižene i ne mogu izdržati jaku kišu i hladnoću, pa smo, često, u pola noći, po potpunom mraku i neviđelici, morali da ih sklanjamo u gustu, bukovu šumu, tu blizu koliba ili ispod velikih, kamenih,valova-krša, nedaleko od katuna. Jednom smo ovce i koze morali, bez ikakvog osvjetljenja, odjaviti gore, visoko,iznad Kotala, pod Crvenu gredu. Stoka bi,valjda instiktivno, užurbano bježala tamo đe je upućujemo, da bi se, što prije,sklonila od kiše i grada.
Godine 1940. desio se jedan interesantan slučaj: Porodica Marka Lučića nije izdigla na izdig, kao i drugi seljaci, već tri-četri dana kasnije i to u petak. Kao naročito, jaka kiša i rđavo vrijeme je potrajalo nekoliko dana. Markove ovce, prvog dana, odjave u pašu u Tali, a čuvala ih je Markova kćerka Bula. Neđe oko podne se pogorša vrijeme, pa počne i grmljsvina. Jedna munja udari gore, visoko,u gredu, iznad Gornjeg Smetišta. Od groma se odvali velika količina dosta krupnog kamenja niz Kođi do i ubije osam Markovih ovaca. Bula se bila sklonila pod neku pećinu i ostane zdrava. Kad je viđela šta se desilo sa ovcama, dozivala je u Ropušnicu i tražila pomoć. Odmah se okupi više čeljadi,koji utvrde da su ovce nastradale, a preživjele dojave u Ropušnicu. Tada su žene pronijele priču  da se to desilo zato što je Marko izdigao u petak, “toga dana” ne valja izdizati, ne valja stoci davati so i slične gluposti. Kad se život u katunu normalizuje, mi đeca smo, čuvajući goveda, po čitav dan, kopali brnduve i crnjke. Svi smo imali “specijalne drvene kopače”, oštre na jednom kraju, pomoću kojih smo ovo radili. Brnduve su sitne lukomače, okruglog oblika, kao najsitniji luk. Kad iskopamo po šaku ili dvije brnduva, uvijemo ih u list bljuštura  i to stavimo u ognjište i pokrijemo žeravicom. Poslije nekoliko minuta, brnduve su ispečene i mogu da se jedu. Vrlo su ukusne,malo brašnjave ,pa smo odmah nastavli da dalje kopamo. Crnjak ima okrugli oblik, malo krupniji od lješnika, spolja crne boje. Kad mu se skine kora, unutra je bijel i jede se svjež. To smo radili po čitav dan, dok smo ih mogli nalaziti. To su radila i krmad, koja su, po čitav dan, rovila-kopala po kotlima. Jedne godine,neko, na seoskoj Skupštini, ispriča da đeca prekopaše sva Kotla, pa stoka nema trave da pase. Tada smo prestali to da radimo,a krmadima su vlasnici stavljali,na njušku ,brnjuške od žice,pa ni ona nijesu više mogla roviti i tražiti lukomače.
Tih predratnih godina, svake jeseni, svake jeseni,su se, u Morači ,pojavljivale grupe ljudi-duvandžija iz “Donje zemlje”, iz okoline Podgorice, koji su seljacima-pušačima, prodavali duvan-kotroban, što je bilo zabranjeno. Zato su se kretali, uglavnom, noću, skrivenim i  sporednim putevima i prolazima, da ih ne bi uhvatili žandarmi i finansi iz Manastira. Duvan je bio skup, ali jeftiniji od monopola, a davali su ga više za stoku nego za pare. Iz naše kuće su, uvijek, odjavili po nekoga ovna,  po nekoliko šilježi, pa i po neko june, jer su pušili Striko, Otac i “Majka”. Čudio sam se kako im nije žao da, za godinu dana, “sagore” toliko stoke. Tako su radili i drugi seljaci-pušači. Kad sam imao 15 godina. Otac me pitao da li ću i ja da pušim. Rekao je:”Puši, ali nemoj iz tuđe”. A ja sam odgovorio da neću pušiti i davati toliko stoke kao oni. I održao sam to.
Tih godina je, u selu, bilo malo voćnjaka. Samo rijetki seljaci su imali šljive i jabuke (Mijajlo, Radule, Marko), a ostali samo po neko stablo. Ali su više njih imali dosta drenova, pa su pekli drenovu rakiju, kao i naša familija. Sjećam se kad moj otac pecijaše rakiju. Uveče se okupimo da izmjerimo koliko je ima. Obično Vlajko sipa u bocu “kilenjaču”(sa širokim otvorom), a mene zaduži da za svaki litar odvojim jedno malo drvce. Na kraju, izbrojimo ona drvca i znamo koliko ima litara rakije. Kad sam ja postao “domaćin”, pošto smo podijeli imanje 1972. godine, naučio sam  da pečem rakiju od šljiva i od jabuka. To sada volim da radim, a najmilije mi je da je presipam u veće demižane ili u žban i da brojim koliko ima litara.
Sjećam se kad je moj otac uzimao, kod Radula Dukina,jabuke napoli. Natovari na konja Dorata,po dvije vreće, u subotu i krene u Podgoricu preko Rovaca, Ivačeva dola i niz Pipere i u neđelju veče, stigne na ulaz u grad. U poneđeljak proda jabuke, odvoji polovinu para za Radula, a od druge polovine, kupi jedan paklić duvana i dvbije-tri smokve, za ostatak para kupi crvene soli za stoku i odmah krene za Moraču. Kući je dolazio tek u utorak uveče, istim putem. Obično je noćivao kod Nikole Šujova u Kupini, kod Vukovića u Pipere i kod Milosave Pajović, sestre strine Milje, u Podgorici.
Prodavao je i naše orahe u Nikšiću. Iznad naše stare kuće, sada ih nema,  jer je na njenom mjestu Vlajkova nova kuća, bila su tri velika oraha. Niko ne zna kad su sađeni, a debla su im imala oko 150 centimetara u prečniku, koji su stalno dobro rađali. Sva tri su stradali u ljetnjim olujama oko 1970. godine. Imali su i imena: krekaš, koštilj i mekiš. Do skoro su se poznavali njihovi korijeni. Kad zrenu orasi, naročito uz kišu, sami padaju, da se ujutru žute ispod stabala. Mi smo se  grabili iujutru, rano, ustajali, da što više pokupimo. Rekli su nam da ono što pokupimo, biće naše. Mi, po tavanu,sve pregradimo , da se zna čiji su orasi i tu se orasi suše. Kad dođe vrijeme da se prodaju, sve strpaju u vreće i Otac natovari na konja i ode u Nikšić. Uvijek sam jedva čekao da se vrati, da vidim šta mi je kupio. Nagovorili su me da kažem “Kupiće mi dvanaest gaćeva (gaća)“, i tome se smijali. Najčešće mi ne kupi ništa, nego, za sve pare ,kupi crvenu so za stoku, malo kave i šećera, litar gasa-petroleuma, a ređe neke gumene opanke. Ali, iduće jeseni se, opet, takmičimo ko će pokupiti više oraha.
Preko ljeta sam čuvao ovce ili goveda. Kad su topli dani, goveda smo javili da piju vode na Korita, daleko oko 1.500 metara, a ovce i koze, dolje, na Vrela, daleko oko 2.500 metara. U blizini Vrela su bile visoke bukve i svaki domaćin je odabrao đe će njegove ovce i koze plandovati. Kad podladi sunce, oko 15 sati, stoku su čobani kretali u pašu, neko uz Sirovi brijeg, neko uz Dragu i uz Kotla, neko uz Sjenjake i Košenice. Dok stoka planduje ispod onih bukava, mi, čobani se zabavljamo raznim pričama, a đevojke pletu čarape ili džempere i pjevaju.
Iz paše se stoka vraća ispred mraka, ali nije imala đe da pije vode, već je ostajala žedna. Dok ima snijega na smetovima,ovce zoblju snijeg, a kad smetovi okopne, ostaju bez vode. Više dana, preko ljeta,ovce i koze, smo javili na jasenovsko pojilo Rečice, iza katuna Subotišta, daleko iz Kotala oko 3.000 metara, jer je u Subotištima bila mlađa i bolja trava, pa je i varenike, ujutru, bilo više, nego kad pasu u Talima ili u Planima. Ako, u toku dana, padne kiša, moram da izujem obuću i da je stavim ispod pazuha ,kako se ne bi pokvasila i do uveče moram ići bos. Teško je bilo doći do kolibe, da se nazbije neki prst na nogama, da ne posiječe ploča ili ne ubode trn. Tako smo morali raditi, inače bi se kožna obuća, a naročito “opriječane” tranje, potpuno raspala i više se ne bi mogla koristiti.
U jesen 1939. godine sam nastavio četvrti razred i završio ga krajem juna 1940.godine. Te godine, neđe u aprilu, učitelj je morao da ide u Kolašin, a nas ostavio da nas ,taj dan, uči njegova koleginica Zorka, rodom iz Niša, koja je, po kazni, premještena u Manastir.  Ona se mnogo razlikovala od našeg učitelja, koji je, često, koristio vrbovi prut, kao “vaspitno sredstvo”, ali nije od nas tražio neku formalnu disciplinu. Toga dana, kad je učiteljica, poslije nastave, rekla da možemo ići kući, mi smo svi, osim Danila Lučića, “grnuli” na vrata, a ne “jedan po jedan”, kako su izlazili njeni đaci. Sjutri dan, kad smo ulazili na vrata, vidimo na stolu-učiteljevoj katedri, snop vrbovog pruća i “ljutog” učitelja.  Ne dozvoljava da sjednemo u naše klupe,  već da stanemo uz zid, đe već stoje ostali đaci, U klupu je sjeo samo Danilo Lučić. Tada nam je bilo jasno da će se desiti nešto  što ne valja za nas. Kad se uvjeri da su svi došli, bez ikakvog objašnjenja, počela je kazna. Uzimao je iz onoga snopa po jedan prut i iz sve snage, udarao đake po otvorenim dlanovima. Počeo je opšti plač. Plakali su i oni, koji još n ijesu došli na red, jer su viđeli šta ih čeka. Niko nije dobio manje od trideset udaraca. Nije plakao samo Spasoje Ilić iz Jasenove. Bio je malo odrasliji od ostalih, tvrd na bolove. Učitelj je htio da plače i Spasoje, pa ga je nemilosrdno udarao. Izbrojili smo da ga jedario 105 puta, ali Spasoje samo stiskao zube i trpi. Rekao bih ponosno, jer je izdržao, nije puštio ni suzu. (Spasoje je, inače, poginuo kao partizan u Sedmoj omladinskoj brigadi). Kad je nestalo pruće, učitelj posla služitelja Radoša da donese još jedan snop. Sve je to učitelj potrošio. Naljutio se i on, jer je nekoloko puta, kad zamahne da udari đaka po rukama, udario sebe po pantalonama. Dugo je to trajalo. Kad se završilo,svi smo, i dalje, plakali i duvali u zažarene dlanove. Učitelj samo ćuti i ništa ne govori. Nikada njesam mogao razumjeti zašto je tako neljudski i nepedagoški postupio. Nijesmo se nikome žalili niti mu se neko od đaka suprotstavio, iako je bilo više njih odraslih, već pravih momaka. Učiteljicu Zorku više nijesmo mogli gledati, ali smo bili zadovoljni što nije naša učiteljica. Poslije rata sam saznao da su Zorku, kao partizanku, zarobili Njemci i u Nišu, objesili. Jedna ulica, u Nišu, nosila je njeno ime, (inače,ona je,po kazni,bila premještena u Manastir, jer je pripadala naprednom pokretu).
Prvi put sam se odvojio od familije, na det dana, u ljeto l939,godine. Tada je došla sestra Ikonija, Vlajkova sestra i molila da idem sa njom da im čuvam koze, dok oni pokose i poplaste livadu u Zabrđu, gore iznad Požnje, odakle se dobro vidi vrh Tali. Imali su samo sina Milovana-Mića od pet godina. Svakog jutra smo, nas četvoro, (Gajo, Ikonija, Mićo i ja), sa kozama, išli u Zabrđe, daleko od kuće oko dva kilometra i tamo ostajali čitav dan. Dok oni rade o sijenu, Mićo i ja smo čuvali koize, donosili vodu i igrali se ispod velike lipe,gotovo na sredini livade. U podne bi Ikonija pomuzla koze, uzvarila vareniku, pa smo tu i ručavali. Stalno sam gledao u Tali i mislio: ”Šta moji rade tamo iza Tali, u Kotlima i kad ću kod njih?”. Brojio sam dane  i to mi se mnogo odužilo,  iako su me dobro pazili, nijesam bio gladan i nije mi bilo naporno to što sam radio, ali sam stalno bio neveseo.  Došlo je i vrijeme za povratak, pa smo se vratili uz Požnju i Subotišta, daleko oko tri sata i došli u Kotla. Kako sam bio srećan što sam se vratio kod naše kolibe. Uz Požnju sam izišao samo još jednom, prije oko 15 godina, kada sam išao na neku sahranu.
Nijesam uvijek bio miran. Volio sam da se sa Đukom šalim, a koristio sam i to što sam od nje stariji, pa sam, nekad, bio i grub. Jednom prlikom ostali mi sami kod kuće. Igramo se i ja se nešto naljutih, pa je dobro ošamarim. Plakala je i prijetila da će me kazati Vlajku, kad uveče dođe, a ja joj prijetim da to ne smije uraditi, jer će mi, tek onda “platiti”. Kad su, uveče, svi iskupili, ona počne da plače i ispriča da sam je udario. Branim se ja da je nijesam jako udario, da smo se igrali itd.  “Jesi,jesi,kako nijesi, ajde sad pokaži kako si me udario”, kaže ona. Ja pomislih:”E sad ćeš mi platiti za tu priču”, malo se izmakoh, pa joj opalim šamar jači nego što je bio onaj danas. Ona ništa ne reaguje, čak i ne plače. Tada oni vele: ”Zašto sad ne plačeš, a danas si plakala, a jače te udario nego danas”. Ona vidi da je ponovo “nastradala”,pa se umiri i tako se završi “naša igra”.
Drugi put sam joj dao neku patoku da pije, ostavljenu za neku potrebu. Ona se opije, počne da povraća i odmah zaspe. Kad su došli ukućani, pitaju me zašto spava i ja im ispričam, ali malo slažem da je sama uzela, a ne da sam joj ja dao. I tu se izvučem bez kazne.
Kad sam imao 6-7 godina, jedne noći nam “Majka” ostavi, u kotlu, malo varenike, pošto je napunila karlice da se “zameće” skorup. Onda kažem Đuki: ”Drži ti ovđe kašikom, na sredini, dok ja pojedm moj dio varenike”. Ona drži kašiku i gleda, pa kad viđe da ja posrkah svu vareniku, počne da plače. Kad ukućani viđeše  šta saam uradio, svi se nasmijaše mojoj “šali”, pa Đuki dadoše drugu vareniku.
Kad ustravljamo ovce na torinama da jedu sijeno, podijelimo strane na kojima ćemo braniti ovcama da se razilaze da traže da pasu travu, koja tek počinje da raste. Ja uzmem donju i gornju stranu, a njoj dam desnu i lijevu stranu i sjednem iznad torina. Ona mora da ide da vraća ovce  sa svojih strana, pa mora da vrati i ovce, koje idu na donju stranu, dok prolazi desno i lijevo. Bilo je i drugih sličnih mojih “šala” na njenu štetu.
Inače, se više puta dešavalo da mi Vlajko, zbog neke moje krivice, naredi da donesem dobar prut i ja to odmah uradim, ali me nije tukao. Kažnjavao me je tako što me pošalje u konjušnicu, đe se zatvara konj, da tu malo stojim, i to mi je bila najteža kazna, uglavnom, zbog Đuke. I pored toga, uvijek mi je bio veoma drag, a s njim sam proveo mnogo vremena i kao dijete i kasnije.
U proljeće, 1940.godine, sam polagao prijemni ispit za upis u Gimnaziju u Kolašinu. Vodio me u Kolašin Vlajko. Kad smo došli na Žuti krš, đe je trebalo pregaziti Taru, da ne bi išli daleko ispod Bablje grede, Vlajko me popne na Dorata.  Zagazi konj u Taru, a ja, prvi put vidim toliku vodu i gledam kako brzo teče, počnem da se navijam na donju,lijevu stranu. Vlajko vidi, sa obale, da se ja navijam, i viče: ”Navij se naviše, navij se naviše”, a ja se sve više navijam naniže, jer je to bilo za mene “naviše”, po onome kako sam naučio u Osrecima. Da je bilo dalje samo još nekoliko koraka, sigurno bih pao u vodu. Šta bi se desilo, ne smijem ni da mislim, pošto nijesam znao da plivam, Pošto je i Vlajko prešao preko rijeke, pošto sam mu vratio konja, objasnio mi je kako je ovđe “naniže” i “naviše”.
Kolašin mi se učinio velikim gradom, jer niukad nijesam vidio toliko kuća na jednom mjestu. Noćili smo u Dulovinama, kod Vasa Šćepanovića. Ujutru sam išao dolje, u Polje Smailagića, kod Miloša Drljevića, da se, zajedno pripremamo za polaganje, jer je i on polagao. Ispred noći je bilo polaganje i to sam lako završio. Bio sam veoma zadovoljan, kad su pročitali i moje ime među onima, koji su položili. Ujutru smo se vratili u Osretke. I to ljeto je prošlo kao i ona ranije. Kako se približavao kraj ljeta, sve više sam mislio kako ću izdržati kad odem u Kolašin, odvojen od Majke, Oca, “Majke “-strine i ostalih. Tu je bio i stariji brat Vučić, ali on se nije mnogo samnom igrao, nego se stalno družio sa Milićem, bratom od strica, pošto su bili vršnjaci. To vrijeme brzo prođe i ja odoh u Kolašin. Opet je samnom išao Vlajko. Sjećam se kad mi je naručio cipele (prve) kod obućara Lala Medojevića, za 120 dinara, a dobra ovca, sa jagnjetom, se mogla prodati za 100 dinara. Stanovao sam kod Milivoja Stožinića, poslužitelja Gimnazije, koja je trada bila u privatnoj kući Rista Boškovića, đe se sada nalazi Spomen-dom. Vrlo teško sam se privikavao na gradski život. Svake noći sam plakao, pod pokrivačem, dok me san ne savlada, misleći na Kruševlje i na ukućane. Kad bi neko došao da me obiđe i donese nešto od hrane, raspitivao sam se o svima, a kad krene nazad, s njim se pozdravim i onda idem, dolje, prema Tari, gledam ga i plačem, sve dok ne ode preko Žutoga krša, prema Crkvini.
U toku jeseni sam, jednom ili dva puta, išao kući. Daleko je, slaba je odjeća i obuća, a treba dosta i da se uči. U tome je stigla i zima, pa i zbog toga, nijesam mogao ići kući, subotom, jer smo mi, iz grada, imali časove poslije podne. Inače sam ućio dobro i nijesam imao nikakve muke sa profesorima. Većtada se viđelo da će uskoro biti rata. U Kolašinu je već bilo dosta vojnika-rezervista, koji su se spremali za odbranu Zemlje. Jedne noći, uoči 7. novembra, neko je u Bablju gredu, gore visoko, postavio veliku crvenu zastavu, povodom Oktobarske revolucije u Rusiji, 1917. Godine. Vojska i žandarmi su, gotovo čćitavi dan, puščanim plotunima, dolje sa mosta, pokušavali da zastavu sruše. Uspjeli su tek ispred noći da je neko, odozgo sa Bablje grede, zakači nekom kukom i da je izvuče iz ležišta. Padala je jaka jesenja kiša i duvao južni vjetar. Tada se govorilo da su tu zastavu postavili komunisti, što je bilo tačno.
Od jeseni se, u vojsci, nalazio , Svetozar, kao regrut, u Sarajevu. Za raspust sam se vratio kuća, ali je brzo prošao i ponovo sam se vratio u Kolašin.
Kada je Vlada Jugoslavije, 25.marta, potpisala Trojni pakt, organizovane su demonstracije  i 27.marta je srušena Vlada. I u Kolašinu je bilo demonstracija. Žandarmi su pokušali da rasćeraju demonstrante, ali nijesu uspjeli. Neko je, uveče, organizovao da se, na konjima, doćera nekoliko tovara drvenog kolja, kojim su se demonstranti suprotstavili žandfarmima. Kroz grad je prodefilovao kompletan Puk brdske artiljerije sa Breze. Profesori su izveli i nas, đake. Narod je uzvikivao “Bolje rat nego pakt” i “Bolje grob nego rob”,što je značilo da treba braniti Otadžbinu.
Već 6. aprila su Njemačka i Italija napale Jugoslaviju i bombardovale Beograd, Podgoricu i druge veće gradove, pa je Jugoslavija, već 16. Aprila, kapitulirala. Kralj i Vlada su pobjegli u Englesku, a većina vojske je zaroibljena,razoružana i internirana  u logore u Njemačkoj i Italiji. Škole su prestale sa radom, a u sela su se vratili službenici, malobrojni radnici, đaci i studenti. Dobro se sjećam kad su,od Podgorice, došli Italijani u dvadesetak kamiona i parkirali se na sadašnji Trg boraca. Otišao i ja kući, kao i ostali đaci. Svi su očekivali da im se vrate mobilisani vojnici i članovi porodica iz drugih krajeva.
Za dva-tri dana je, preko Nikšića i Trebiješa, sa dva druga, došao Vladimir, kojega smo, mi đeca, zvali Mano, iz Novog Sada. Do Nikšića su došli avionom, a odande pješke. Dva njegova druga su produžili put svojim kućama, neđe u Vasojeviće. Svetozara-Mina nije bilo dva-tri dana i već smo se svi zabrinuli. Ali ga jednog dana, poslije podne, ugledasmo kako ide preko Gajeva, u pravcu kuće. Svi smo potrčali prema potoku Jelovcu da ga sretemo. Ispričao je da su zarobili Njemci, u Sarajevu, sa čitavom jedinicom, ali nekako uspio da im izmakne i da utrči u neku kuću i tu zamijenio vojničku uniformu za civilno odijelo. Onda je,sa velikim rizikom, prešao preko Hercegovine do Nikšića. Ustaše su, na tom prostoru, već vršile zločine, hvatale Srbe i Crnogorce i odmah ih ubijale.
Svojim kućama nijesu došli Jovan, Milosav i Bogić Jovanovići, naši komšije, i Dragutrin Bjelić i Milun Mašković iz Ljute. Kasnije smo saznali da su Jovan, Milosav i Dragutin, poginuli na Skadarskom frontu, a da su Bogić i Milun zarobljeni od Njemaca i internirani u logore.
Situacija se tada smirila. Početkom maja sam otišao u Kolašin i, do kraja juna, završio prvi razred. Za vrijeme kapitulacije, Vlada je evakuisala iz Beograda, veliku koiličinu papirnog novca i smjestila ga u neku pećinu u Budošu kod Nikšića. Nije utbrđeno šta se desilo, uglavnom je neko zapalio te pare, a narod, iz okoline, je uzeo te pare, pa i one koje su oštećene od požara. Odmah su počeli da kupuju stoku po visokim cijenama. To se čulo i u Morači, pa su i Moračani “navalili” sa stokom prema Nikšiću. Međutim, ubrzo su Italijani zamijenili sve jugoslovenske pare, pa i one iz Nikšića, za lire, i to u bescjenje, tako da su seljaci, opet, sve izgubili. Samo su zaradili oni koji su kupovali stoku i druge stvari, odmah po kapitulaciji. U selu se dosta radilo na imanjima i oko stoke. Početkom jula smo izdigli u planinu, jer Italijani nijesu dozvolili da se ide u planinu  kao ranijih godina, oko 15. Juna. Drugi ili treći dan po izdigu, nas je zadesila tragedija:rano ujutru smo ustali da otvaramo stoku i javimo je u pašu, a naša Majka se ne diže. Sa njom smo bili Milosava, Đuka i ja, a ostali se vratili u selo da rade na imanju. Prišli smo da je zovemo da ustane, ali se ona ne odaziva. Ona se,po nekad, sa nama šalila kao da je mrtva, pa kad joj otvorimo oči, vidimo da je ž
Iva, pa mislimo da je tako i ovoga jutra. Kad smo joj otvorili oči, vidimo da je mrtva. Brzo smo zvali žene iz obližnjih koliba, pa su i one to potvrdile. Đuka je odmah, plačući i trčeći, otišla da javi u selo, a nas dvoje ostali kod nje. Za dva-tri sata došlo je više ljudi i žena i iz sela i iz katuna Ropušnice, pa su je odnijeli i, sjutri dan, sahraniliEto, tako smo ostali bez Majke, koja je imala 54 godine i postali siročad, Milosava od 19, Vučić od 15, ja od 12 i Đuka od 9 godina. Sada je teško opisati kako smo to preživjeli. Otac je, po prirodi, bio veoma miran. Malo je pričao, stalno je nešto razmišljao. Nikad sa nama nije o tome govorio, a imao je 55 godina. Svi su rekli da je umrla od srčanog udara, jer joj je, na sličan način, umrla majka i brat. Tako smo ostali bez Majke, a Otac bez žene. Na neki način je bila sreća što smo živjeli u zajednici, pa su Majka-strina Ružica i snaha Sovija , Vlajkova žena, brinule o nama kao o svojoj đeci, prema mogućnostima i uslovima. Nikad od tada, nijesam “Majci” priznao da sam gladan, niti sam kazao šta bih želio da jedem. Uvijek bih rekao:”Nijesam gladan” i “Daj šta ima”. I ona je teško preživjela rat, jer su joj poginula dva sina, a treći zatvoren, pa interniran. Njen muž Marko je umro u jesen 1943.godine, u 73. Godini,a da nije znao sudbinu svoga sina Vlajka, koji je interniran. Umrla je u proljeće 1956.godine, a ja nijesam mogao doći na njenu sahranu, jer sam bio u Beogradu, u školi.
O dogođajima u ratu, od 1941. Do maja 1945. godine, opširno sam pisao u mojoj knjizi “Osreci-selo u Donjoj Morači”, (str.360-390), koja je postavljena i na Internet, pa nema potrebe da o tome pišem na ovom mjestu.
Dakle, rat je završen 15. Maja 1945. Godine. I Osreci su, kao i mnoga druga sela i gradovi, u Drugom svjetskom ratu, imali velike gubitke u ljudstvu i u materijalnom pogledu, jer su morala da izdržavaju razne vojne formacije, koje su boravile u Osrecima, Morači, pa i u Kolašinu ili si tuda prolazile. Samo su četiri Osrečanina, koji su bili u NOR-u od 1941.godine, preživjeli rat i dobili Partizanske spomenice 1941.:Marijan Mašković,Velimir Milošević, Batrić Jovanović i Lakić Simonović.
U Osrecima je, 1941.godine, bilo oko 45 starijih ljudi, koji, zbog starosti, nijesu mogli učestvovati ni na jednoj strani. Naravno, jedni su simpatisali NOP-u, a drugi četnicima, u zavisnosti od toga  na kojoj su strani bili njihovi najbliži srodnici ili članovi porodice, ali se nijesu naročito isticali. Samo je moj otac Mirko, koji je 1941. Godine, imao 55 godina, bio dva puta po 10 ili 15 dana, na Skrbuši,u januaru 1942. Godine,u partizanskoj predstraži,da zamijeni svoga sinovca Svetozara.Zbog toga su ga četnici prepoznali u Kolašinu,aprila 1942.godine, i zatvorili, đe je ostao do polovine avgusta. Ostali su išli na konferencije i skupove i bili glavna radna snaga i u porodici i u selu i, zajedno sa omladinom, i muškom i ženskom, dugo obavljali najteže poslove, pošto nije bilo mlađih, sposobnih radnika. Više njih je živjelo i do 95. Godina, a neki su umrli u toku rata. Iako sam bio još dieter, sve sam ih poznavao, naravno manje one iz Ljute. Neke sam i volio više od drugih, kao Raka Bukilića, Miloša Medenicu, Milovana B. Maškovića, Milovana N. Maškovića , Perišu Maškovića, Radula Maškovića i druge.
No, imao sam i dosta teških trenutaka i doživljaja. Teško sam podnio pogibiju Svetozarevu u Bistrici, 20.marta 1942.godine, strijeljanje Vladimirovo, na Brezi, 8.septembra 1942. godine,vijest da je poginuo Vlajko na Mateševu,14. maja 1943.godine, (što, srećom, nije bilo tačno, zatim smrt mojega strica Marka oktobra 1943.godine,odlazak Vučićev i Milićev u partizansku brigadu novembra 1943.godine i td.Bio sam u stalnom strahu da će Vučić neđe poginuti, kao što su pšoginuli neki drugi naši komšije. Kad god neko, iz glasa, zove da saopšti za konferenciju, za rekviziciju, da je neko poginuo ili umro, ja,uvijek, streknem da će javiti nešto za Vučića. U tom strahu sam živio sve do kraja maja 1945. Godine, kad smo, od njega, dobili pismo iz Beograda i uvjerili se da je živ.
Eto tako sam preživio Drugi svjetski rat,sa mnogo suza, mnogo straha, napora, a najteže sam podnio stalni strah za život čitave porodice, a posebno za Vučićev i Vlajkov. Vučić je došao na odsustvo tek poslije tri ipo godine od onog davnog novembarskog dana, kad je otišao u brigadu 1943. godine.
Koliko je roditelja, braće,sestara, đece, udovica, ostalo bez svojih najmilijih, pa i onih koji su se borili na drugoj strani i tako izgubili život. I oni su imali svoje najbliže, ali nijesu dovoljno razmišljali hoće li poginuti za pravu stvar, za slobodu, za svoj narod ili za tuđe interese, za okupatora. Lakše će podnijeti žalost i tugu oni, čiji su najdraži, poginuli za slobodu nego oni drugi. Sve ovo što sam napisao, vidio sam ili zapamtio i lično doživio.
Dakle, rat se završio. Još u aprilu su proradile škole, pa i Gimnazija u Kolašinu. Odmah sam otišao da učim i upisao se u drugi i u treći (kombinovani) razred, zato što nijesam učio u 1942. godini, kad su u Kolašinu bili četnici. Škole su radile do 13. Jula , a onda smo otišli kućama.
Kad se završio rat, nastalo je opšte slavlje. Igralo se i pjevalo, pa i u porodicama iz kojih su poginuli po jedan ili više članova. Narod je bio oduševljen. Pucalo se iz svih oružja, kakvo je ko imao. Bilo je i od toga pogibije, zbog nepažnje i neukosti.
Kod kuće je bilo dosta posla, a broj čeljadi se znatno smanjio u odnosu na 1941. godine. Iako nas je bilo manje za petoro, obrađivali smo isto ono imanje, koje smo obrađivali dok nas je bilo 12-oro. Povcećavao se i broj stoke. Trebalo je kopati,kositi, plastiti, nositi sijeno iz Pragova, Stubica, Ropušnice, Lipe i Gnojišta, sjeći i kupiti listove i sve drugo. To je bilo veoma naporno. Koliko puta nas je “Majka”, u toku rata i odmah iza rata, u rtasvit zore, budila riječima:”Dižite se,jadni, vidite li da ostade sve nerađeno”. Mi bismo se, odmah, dizali i išli na posao. Sjećam se, u jesen 1943. godine, je nekoliko dana padala jaka kiša, pa nijesmo mogli sjeći list, a ako ga i posiječemo, ne može se osušiti, pa ostane po lisniku nepokupljen i tu je satrunuo. Zato smo pokušali da posiječemo drugi list kasno, kad je šuma već počela da žuti i da opada. Na Guvnini,iznad Zakrilja, smo posjekli dva lista, ali smo ih sađenuli kad je opanulo pola šume. U zimu smo donosili kući gotovo golo granje, pa su ovce samo mogle da brste.
Radeći na imanju, pomagali smo i drugim porodicama, pa i četničkim, bez obzira kako su se njihovi očevi ili braća ponašali prema nama. To smo radili i prije nego je Tito,na mitingu u Titogradu, 13.jula 1946. godine,rekao:”Đeca naših protivnika ne smiju snositi nikakve posljedice zbog ponašanja njihovih roditelja u ratu. To su naša đeca i o njima ćemo se brinuti”. Tako je i bilo. Uvijek smo i ja i moji drugovi i saradnici, da im obezbijedimo sve ono što ih, po zakonu, pripada, kao i djeci iz ostalih porodica
Išli smo da opravljamo put prema Kolašinu, da kopamo jaz za Vočje i Dugi Laz, da gorimo klačinu na Vočju, na Dobroj vodi i u Brajinim lazima itd.
U septembru sam nastavio školovanje Četvrti razred sam završio do polugođa, a peti do kraja juna. To je bilo veoma naporno, jer je trebalo savladati školsko gradivo kao da jedan razred  traje čitavu školsku godinu. Uz to, još nije bilo udžbenika, pa smo morali sve zapisivati što nam profesori predaju. Radilo se i subotom, poslije podne, pa smo rijetko išli kući. Radili smo i u Omladini i u SKOJ-u. Sadili smo sadnice raznog drveća po ulicama Kolašina. Sami smo donijeli sadnice iz Biogradske gore, preko Trebaljeva i Sjerogošta, daleko oko 16 kilometara. Tada sam imao veliki problem. Već rano, u proljeće, zaboljele su me oči. Nije bilo ljekara, a stalno su mi tekle suze, naročito kad čitam i pišem. Dok desnom rukom pišem, lijevom, stalno držim  maramicu na jednom oku, pa kad mi poteknu suze iz drugog oka, onda na njega stavim maramicu i tako čitav dan. Tako radim i kad čitam . Rekao sam da tada nije bilo ljekara za oči, a neka mast mi nije ništa pomogla. Rekli su da je to neka jača upala,, koja će brzo prestati. Zaista, u toku ljeta je upala prestala, jer sam manje i čitao i pisao.
Rano u proljeće,išli smo i mi đaci, da gradimo put prema  Jezerini i Bjelasici. Neđe poslije podne, po jakoj kiši, iz guste šume, gore ispod Paljevina, neko je otvorio jaku puščanu vatru na akcijaše. Teško je ranjen Milovan Vlahović, tadašnji načelnik za unutrašnje poslove. Odmah je prekinut rad, pa smo se brzo vratili u Kolašin. Utvrđeno je da su to bili četnici, koji su se, i dalje, krili u šumi. Te godine su,kod Cetinja,ubili Dušana Vlahovića,ministra poljoprivrede Crne Gore, rodom iz Rovaca. Preko ljeta su palili šume iznad Polja i Trebaljeva. Jedini cilj im je bio da nanesu što više štete novoj državi i novoj vlasti, a time i narodu
Dvanaestog jula 1946. Godine,bijasmo u Ropušnici. Milić i ja smo spavali kod tora, na Glavici Toškovića, pod katavom (pokretna mala kućica, na drvenim krivama, da se može premještati). Tek što smo ustali, oko šest sati, po sunčanom,ljetnjem jutru, čujemo da nekom zove , s Strana, tamo prema ljućanskom Katunu. Neko se odazva iz Jasenovog Dola, a onaj kaže:”Kaži tamo , dolazi Tito u Kolašin.Treba odmah da se ide u Kolašin”. Ovaj iz Jasenovog dola pita:”Šta reče, šta? Jeli došlo žito?”Ovaj sa Strana, opet, ponavlja, koliko ga grlo služi:”Nije žito, no dolazi Tito. Treba odmah ići u Kolašin”. Tako smo saznali svi, u katunu, i odmah krenuli niz Poljane, Vrta i Ravno, gotovo trčeći. Ostadoše samo planinke, đeca i starci. Žurili smo, preko Vočja i uz Crkvinu, đe pristižu i Rovčani i Gornjomoračani. Ima nas na stotine, jer su kuriri, po noći, stigli da obavijeste narod u svim selima, pa i u najudaljenijima. Bez odmora,dođosmo u Kolašin, oko 11 sati. Ubrzo dođe velika kolona automobila od Mojkovca i zaustavi se na sadašnjem Trgu boraca. Iz auta iziđe jedan general, Tito, u maršalskoj uniformi, i ostala pratnja.Pozdravi ga predsjednik Grada, prvoborac, Mileta Simonović, a onda se uputismo, gore, prema Smailagića Polju. Na prostranoj livadi, na kraju Grada, okupilo se mnogo naroda, a najviše omladine. Odmah se “krenu” Crnogorsko kolo, a narod pjeva:
“Drugarska se pjesma ori
Došo Tito Crnoj Gori,
Da posjeti stare majke
Crnogorske partizanke itd”.

I Tito se uhvati u kolo, pa narod “poluđe” od radosti, pa svaki od prisutnih , želi da mu se približi, da ga bolje vidi. To potraja oko jedan sat, a onda se Tito povuče da razgovara sa predstavnicima vlasti i roditeljima poginulih boraca, a mi krenusmo za Moraču i iziđosmo u Ropušnicu, umorni, a zadovoljni što smo, prvi put, viđeli Tita, o kojemu smo mnogo čuli  i o njemu pjevali, još od jeseni 1943.godine. Uveče je Tito otišao za Podgoricu, koja je, sjutri dan, dobila novo ime Titograd, a Tito održao čuveni govor o Crnoj Gori i Crnogorskom narodu.
Kod kuće sam ostao samo do kraja jula, a onda SAM OTIŠAO NA IZGRADNJU PUTA Berane-Rožaje,preko Turjaka i sela Kalače. Iz Kolašina smo išli kamionima preko Trešnjevika i došli u Berane, oko podne. Žene Berana su donijele sira, pite, priganica i druge hrane za ručak, pa smo, odmah, nastavili put pješke preko Police, Dapsića i Turjaka. Naša Kolašinska brigada ima oko 250 brigadira, a iz Morače ima nas 56, a iz Osredaka 7-oro. Već gore, preko Turjaka,uhvati nas noć. Bili smo umorni i žedni. Na izvore i potoke, kada prolazimo, već su postavljeni redari-stražari, da nam ne dozvole da pijemo hladnu , planinsku vodu, da se ne bi prehladili. U Kalače stigosmo oko pola noći, pa nas rasporediše, po kućama , da spavamo, koje, uglavnom, bijahu prazne. Ali,u kućama se ne može spavati, jer je, u njima , toplo i čuje se jak neprijatni zadah i smrad iz izbe, đe je boravila stoka. Zato,svi iziđosmo ispred kuća i, sa ćebedima ili vunenim prostiračima, koje smo donijeli od kuća, spavamo napolju. Isprfed zore pade velika rosa, pa smo, ujutru, bili potpuno mokri.
Rano smo krenuli na rad, dobili alat: lopate, krampove i kolica, i raspored. Prvi dfan rada brzo prođe i, u 14 sati, pođosmo gore, na jednu veliku livadu i tu dobismo ručak. Odmah dođoše 4-5 velikih kamiona i istovariše svoje tovare daske sa Pilane u Rožajama. Za svaku četu je dovezena određena količina dsaske, od koje treba, sami, da napravimo barake za spavanje. Zato,svaka četa pođe u obližnji jeljak da posiječe po dvije jele i da ih dovuče na livadu. Jele smo postavili paralelno, na određenom rastojanju, pobili soje za šljem, i složili one daske, sa debla jela na šljeme. Tako brzo napravismo barake. Za prostirku nalomismo one jelovbe grane i rasporedismo po zemlji, a po njima ona ćebad. Sedam đevojaka-*drugarica smjestismo u ugao barake, a do njih odredismo rođaka jedne od drugarica. Tu smo radili mjesec dana, dosta naporno, a slobodno vrijeme smo provodili u zabavi i raznim igrama, u popodnevnim satima. Hrana je bila dosta dobra, imajući u vidu da je rat završen tek prije godinu dana. Pješke smo se vratili do Berana,a onda kamionima do Kolašina. Uveče smo se, pješke, vratili kod svojih kuća.
Kod kuće sam ostao samo desetak dana, pa otišao u Učiteljsku školu u Herceg Novom. Žao meni da idem toliko daleko, posebno zbog Oca, mlađe sestre, a naročito zbog “Majke”, koja mnogo brine za mene. Kako je plakala kad sam odlazio od kuće?.Od tada, kad god sam odlazio od kuće, ne bih se pozdravljao,pojedinačno, već samo mahnuo rukom i svima rekao “Doviđenja”, samo da “Majka” ne bi plakala. Tako i sad radim, kad neđe
odlazim od kuće.
Iz Kolašina do Herceg Novcog smo putovali otvorenim kamionom,preko Bratonožića, Titograda, Rijeke Crnojevića,Cetinja i Kotora,makadamskim putem, do kasno u noć. Niđe nijesmo ni odmarali niti nešto jeli, niti vode pili. Uveče smo bili bijeli od prašine, kao da smo dan proveli u mlinu. Razmjestili su nas u Internat i odmah smo zaspali kao mrtvi. Već sjutri dan je počela nastava. Za tri-četiri dana, zatražiše dobrovoljce koji žele da idu da uče u Bosni, takođe u Učiteljskoj školi, jer je tamo sve besplatno-smještaj, hrana, knjige i ostalo, a po završetku škole se, odmah dobija posao. To je bilo vrlo prihvatljivo, pa se javio veliki broj kandidata, preko 200, pa i ja, Vojimir Jovanović, Luka Milošević, Vladeta i Ljubo Šukovići i drugi. Ujutru se ukrcasmo u voz u Zelenici i odosmo za Sarajevo. Ne sjećam se koliko smo putovali, samo znam da smo išli veoma sporo preko Huma, Mostara, Jablanice i Ivan Sedla. Sarajevo je veliki grad, ali nemamo vremena da ga vidimo. Mene, Vojimira, Vladetu i Ljuba odrediše da idemo u Banja Luku. Odmah smo nastavili putovanje kamionom preko Jajcva, dolinom Vrbasa, sličnoj Platijama. I Banja Luka bijaše lijep grad, sa dosta parkova i zelenila. Dom i Škola lijepi, sve čisto i uredno. Nastava odmah krenu, profesori pažljivi, hrana pristojna, a mi siromašno obučeni i izglčedamo dosta skromno. Već se navikavamo, a lakše nam što se, od ranije, poznajemo. Javljamo kućama da nam je dobro. Ali,početkom oktobra, mene, opet, zabolješe oči, kao proljetos, u Kolašinu. Suze stalno teku, osim kad spavam. Prijavih se ljekaru, a on samo kaže da je to upala, ali nema aparata da utvrdi pravi uzrok. Dade mi neku mast i savjetuje mi da što manje čitam i pišem, da ne bih naprezao vid. Kako kad se mora učiti-čitati i pisati. To se produži i u novembru, pa nema poboljšanja, čak se i pogoršava. Tada odlučim da idem kući, bolje vid nego učenje. Ni razredni starješina ni moji drugovi se tome ne protive niti me odvraćaju, a svima žao. I ja krenem. Do Nikšića dođoh vozom. Imam neki drveni kofer i ne znam šta ću sa njim. Pošto je u Nikšiću bio pazarni dan, nađoh neke ljude iz Liješnja i Veljega Dubokoga, koji su noćivali kod nas, u Kruševlju, kad su išl.i u Kolašin ili se vraćali. Sada sam zaboravio njihova imena. Oni imaju konja, pa mi, onaj kofer, natovatšriše. U planini je već bio pao snijeg, ali se još može preko Trebiješa. Zanoćismo u nekom savardaku, gore u Golim Brdima. Ložimo vatru i malo mspavamo. U toku noći pade novi snijeg, pa rano krenusmo dalje. Do Liješnja dođosmo zadana,pa dalje produžih sam. Manji je i snijeg. Sa Ravne Njive okrenuh niz Trešnjicu i ostavih kofer kod kuće Radovana Mišova. Već uz Vratlo pade mrak, ali dođoh kući i ispričah zbog čega sam došao. Moji se obradovaše, ali im žao što ne mogu da učim, kao i meni, ali tu se više ništa ne može. Nekoliko dana se odmorih, pa se uključih da radim kao i ukućani. Uključih se i u rad omladine i SKOJ-a. u koji sam primljen  početkom 1945.godine, sa nepunih 16 godina. Rada ima dosta. Nosim onu pušku, jer tako rade i ostali, ali se ne smije pucatiU šumi ima nekoliko grupa četnika. Neki i ne miruju. Prije mjesec dana, u Gornjoj Morači, bijaše ubijen Jovo Kljajić iz Raška.
Za mjsec-dva dana meni prestadoše  bolovi u očima. Idem u mobe i na radne akcije. Neko predlaže da me prime za člana KPJ, ali Milovan Bešov i još neki, rekoše da sam još mlad i da ima vremena za to. A u Partiji već neki bivši četnici, pa i oni koji su “birali” moje ovce. Sad oni odlučuju o mojem primanju u Partiju, što sam teško shvatio. Tako su govorili kad su odlučivali  i kad su Vlajka primali, početkom 1946. Godine. To mi je krivo više zbog njega nego zbog mene. Poginula mu dva brata, on pretrpio one muke od 8. Februara 1943.godine, kad je uhapšen, do kraja rata, pa su, ipak, neki od ovih “komunista”, tražili da se “Još malo provjeri njegov rad”.
U zimu, 1947. Godine, izabran sam u Opštinski komitet SKOJ-a, i, ubrzo, postao sekretar Komiteta. Tada je počela priprema omladine za izgradnju Omladinske pruge Šamac-Sarajevo od 242 kilometra i Pruge Nikšić*Titograd od 56 kilometara. Krajem Marta smo imali veliku radnu akciju na Dugom Lazu i odatle su svi Skojevci došli u Manastir, na savjetovanje, kako da izvršimo prijavljivanje omladine za ove akcije. Tu se, od 210 članova SKOJ-a, prijavilo na akcije 190 . Naravnio, javio sam se i ja. Zatim je napravljen raspored održavanja konferencija aktiva omladine po selima. I to smo obavili za nekoliko dana. Odziv je bio izvanredan. Napravljen je raspored odlaska na akcije, po smjenama, uglavnom, po želji prijavljenih. Kad dobijemo zahtjev iz Kolašina, koliko treba da ide brigadira u smjenu, to samo saopštimo i brigadiri idu kao regruti u vojsku. Niko nije odustao da ne ode, kasko je bio raspoređen.
Početkom maja imali smo veliku akciju na opravci puta prema Kolašinu. Došlo je “i malo i veliko”. U Popovoj Njivi je trebalo ozidati potporni zhid , u dužini od oko 40 metara. Okupili su se majstori-zidari, a omldina je prinosila kamen za taj zid. Okupio sam sve momke i, zajedno sa njima, razbijali maljevima , prevrtali velike kamene blokove i prinosili, a majstori samo zidali. Zid je, do noći,bio gotov. Ostali akcijaši su, lopatama i krampovima, podijeljeni u više grupa, radili sve, gore, do Crkvine. Iz Kolašina i okoline je, takođe, došla omladina  da nam pomogne. Bilo ih je više stotina. Radili su dok su se sreli sa Moračanima. Sjutri dan su, u Manastir, došli kamioni sa brašnom i drugom prehranbenom i indusrijskom robom. To je bio veliki uspjeh, u to doba. U Manastiru je većradila prodavnica mješovite robe, alata, tekstila, prehrane i dr., a do tada je roba prenošena na konjima. Sjećam se kad su ndošli kamioni, ali nijesu mogli ući u Portu, đe je bio magacin brašna. Tu je bilo više nas, pa smo tražili da se kamioni istovare ispred Gornjih portenih vrata. Tada je Milovan Bešov, koji je, prije rata,bio crkvenjak, predložio da se sruši dovratnik-volat iznad vrata. Nas dvojica-trojica smo se tome protivili, jer se brašno može unijeti u vrećama. Milovan je bio uporan, pa je volat srušen. Kasnije je, za to, pretrpio kritiku na partijskom sastanku, pa je volat, ubrzo, popravljen kao što je i prije bio.
Početkom juna 1947. Godine je,u Cetinju, održan Treći kongres Narodne omladine Crne Gore,na kojem sam bio počasni delegat, zbog uspješnog rada omladine u MoračiTu su bili i predstavnici radnih brigada sa Pruge Nikšić-Titograd i Šamac-Sarajevo. Oni su obaviujestili Kongres o radu i uspjesima crnogorskih brigada na ovim velikim radnim akcijama, da prebacuju radne norme , da ima veliki broj udarnika  i pohvaljenih itd.
Po povratku sa Kongresa, primljen sam za člana KPJ 15. Juna 1947. godine. Sekretar je bio prvoborac Bogić Bakić, koji je o meni rekao mnogo pohvala i čestitao mi prijem. To je tada, bilo veliko priznanje, ali se, u narodu, nije znalo  ko su članovi SKOJ-a i KPJ. To je bila tajna sve do kraja 1948. godine. Nastavio sam sa radom i kod kuće i na akcijama, kao i do tada. Otac me, još ranije, naučio kako se đene sijeno u stogove, pa sam volio i to da radim, pa i sada. Sađenuo sam mnogo stogova sijena, ali ne znam koliko, čak i po 10-15 godišnje. U tome sam pomagao i komšijama. Nikad se nije desilo da mi neki stog satrune, zato što je nestručno sađeven nestručno.
Osmog jula 1947. Godine, uveče, nestao je Milorad Mašković. Toga dana je kosio , zajedno sa Tripkom Miloševićem u Paležu, a uveče je trebalo da dođe  u Vrta, na sastanak zbog pripreme za gorenje krečane za Školu. Međutim, nije došao, pa su se ostali, među njima i Radisav Mašković, razišli kućama. Radisav nas je zatekao kako sjedimo ispred kuće, oko 22 sata. On je tada živio na Podima. Kazao nam je da sastanak nije održan zato što nije došao Milorad. Za dva-tri dana, niko, u selu, nije znao da je Milorad nestao. Kad je to saopštila njegova žena Ikonija, počela je pretraga. Svi smo išli po lisnicima, potocima i pećinama od Morače do Ropušnice, ali od njega ni traga. Ikonija je samo kazala da je, uveče, otišao i da se nije vratiuo. On je,ponekad, ostajao u selu, da prenoći, ako je tamo nešto radio preko dana. Zato se ona nije ni brinula što te noći nije došao. Poslije 3-4 dana, Rajko Glavičanin, je ispričao da su ga, 8.jula, ispred noći , gore iznad Vratla, srela dva čovjeka, sa puškama i sa bradama, i da su ga vratili,dolje, na Vratlo, tražeći da ide sa njima, da bi im pokazao put. Rajko se veoma uplašio, imao je svega 15 godina, pa nije hjtio da ide sa njima. Pokušali su i da ga prisile, da mu prijete. Kad su ga povukli da ide, gore, prema Pušinama, on se “umrtvio” i legao ispred njih. Pitali su ga da li je njegov brat oficir, koji je, nekoloko minuta prije, prošao putem iz Ropušnice. On im je odgovorio da je to bio Vučić Simonović, koji je bio na odsustvu, a da nije njegov brat. Tada su mu rekli da ide putem prema Ropušnici i da se ne okreće, niti da nekome kaže da ih je vidio, inače će ga ubiti. Zato je Rajko tih nekoliko dana, bio veoma uplašen i neraspoložen, čak nije normalno ni jeo, jer je pretrpio “stres”Tek kad je čuo da je Milorad nestao, kazao je šta mu se desilo. On je bio tada kod nas “u najam”. Neđe petnaesti dan išla je iz Kolašina Steva Šuković, iz Mioske, preko Blataca, putem nešto visočije od sadašnjeg Motela i osjetila neprijatan miris-zadah, odozgo sa uzvišenja. Kad je gore prišla, viđela je ljudski leš, u raspadanju. Odmah je to prijaviula , došla je komisija i utvrdila da je to Milorad, ubijen hladnim oružjem. Svi smo išli da ga donesemo i, sjutri dan, smo ga sahranili. Nikada se nije utvrdilo ko je Milorada ubio, a njegova žena, Ikonija,je, 17. jula, u Kolašininu, izjavila da joj se Milorad žalio da mu je prijetio Novelja-Mujo Radonjić, iz Ocke Gore, koji se tada nalazio u šumi kao četnik, zato što ga je Milorad, teško, ranio, početkom avgusta 1946.godine, u Tustici, iz zasjede. Tek negdje 1956.godine, kad se Miloradov brat Marijan, nosilac Spomenice 1941., vratio sa Golog Otoka, kao pristalica Rezolucije Inforbiroa, podnio je tužbu protiv svih komunista iz Osredaka i nekih iz Morače, da su ga oni ubili. Naveo je imena: Lakića, Vlajka i Vučića Simonovića,Milotija i Tripka Miloševića, Veka i Luke Maškovića, Blaža Đ. Jovanovića, Jova Šukovića i drugih. Mene nije pominjao, iako sam i ja bio član KPJ i stalno nosio pušku. Organi su ispitivbali ove njegove tužbe,čak je i Komisija Centralnog komiteta, u to bila uključena, ali su sve odbijene kao neosnovane, jer se navodi u tužbama ne mogu dokazati. To su sve sumnje i pretpostavke.
Milorada je, početkom 1945. Godine,tužio Lakić Simonović, zato što ga je,avgusta 1942. Godine,naveo na četničku zasjedu, u Gajevima, pa je osuđen na godinu dana zatvora, isto kao i Radoš Mašković, koji je bio u toj zasjedi. Znam ka su izdržavali kaznu u Kolašinu. Radili su, kao zatvorenici, u Stolarskoj radionici, u kući Krsta Kljajića, jer sam tada bio đak u Kolašinu.
Krajem jula 1947. Godine, javili su iz Kolašina, da tri omladinca idu na izgradnju Pruge Šamac-Sarajevo. Tada sam i ja pošao. Iz Kolašina smo pošli, nas 56, do Nikšića. Sa puta prema Danilovgradu, vidimo, pored  rijeke Zete, mnogo brigadira, kako rade duž trase. Svuda postavili zastave, a pjesma odjekuje u okolnim brdima. Svi žure kao mravi, a mi ih pozdravljamo sa kamiona, sa poklicima “Ura, Ura. I oni nas pozdravljaju, jer vide zastavu na kamionu, pa odgovaraju istim pozdravom. Kad stigosmo u Nikšić, formira se Radna brigada i dobi naziv Dvanaesta crnogorska, sa oko 320  brigadira, iz sedam srezova sjeverne Crne Gore, sa sedam četa. Od 56 Kolašinaca, samo nas troje smo članovi KPJ: Svetozar Pižurica iz Veljega Dubokoga, komndir čete, Đurđa Rabrenović iz Poljske Bistrice, referent saniteta i ja, član Štaba brigade, a još nijesam imao 19 godina.
Uveče se ukrcasmo u otvorene furgone voza za Sarajevo. Putujemo preko Hercegovine vrlo sporo, jer prednost imaju vozovi, kji prevoze materijal za Prugu Nikšić-Titograd. Putovali smo dva dana i tri noći, po velikoj ljetnjoj vrućini. Imamo suvu hranu, a nema dovoljno vode. Zato, na satanicama, đe voz čeka na ukrštanje, istrčavamo da pijemo. Ali pjesma ne prestaje. Stigosmo u Dobrinje, blizu Visokoga, đe ćemo provesti tri i po mjeseca. Đevojke, a ima ih oko polovina Brigade, imaju polovinu barake, a muškarci drugu polovinu, sa ulazima sa suprotnih strana. Đevojke ne smiju ulaziti u muški dio barake, a ni muškarfci u ženski dio, pa ni članovi Štaba.
Čete se, u svemu takmiče između sebe, a brigade između brigada. Nasipamo veliki nasip za željezničku stanicu u Dobrinju, visine 3-4 metra. Imamo samo lopate, krampove i drvana kolica za prevoz zemlje i nabijače za zbijanje zemlje u nasip. Postižemo dobre rezultate i prebacujemo norme. Vrijeme brzo prolazi, jer slobodnog vremena nema:rad, analfabetski tečajevi za nepismene, pripreme za fiskulturne sletove, sastanci, konferencije. Na obali Bosne imamo kupatilo od šatora, a toplu vodu dobijamo pomoću agregata.
Brigada je, za mjesec i po dana, dobila tri  naziva “Udarna” i 120 udarničkih značaka za brigadire. Udarništvo ne može dobiti brigada u kojo se povrijedi neki brigadir ili se slomi ili izgubi neka alatka:lopata, kramp, kolica, ćuskija-štanga i slično. Jedne noći utvrdismo da nam nedostaje jedna ćuskija i svi se zabrinusmo kako ćemo nabaviti drugu. Ujutru idema trasom na rad. Prolazeći pored grupe stalnih radnika, koji popravljaju postojeću prugu uskog kolosijeka, vidim 4-5 ćuskija. Hitro jednu ćuskiju puštim niz nasip, dolje prema rijeci. Ona skliznu i ustavi se u nekom šiblju. Kad smo se, uveče, vraćali sa rada, siđem dolje niz nasip i uzmem onu ćuskiju i tako pokrijem manjak, ali za to niko nije znao, pa ni članovi Štaba.
Svake noći, pred strojem Brigade, se spušta brigadna zastava sa jarbola, a to radi najbolji brigadir toga dana i ujutru je podiže na jarbol. U zapovijesti za naredni dan, koja se čita pred Brigadom, prva rečenica glasi:”Izgraditi Omladinsku prugu Šamac-Sarajevo, do 29, novembra, stvar je časti Omladine Jugoslavije”. I tako svake noći. Ko ne bi radio i više nego što može. Tako je i bilo.
Kreajem septembra se spremamo za povratak kućama. Ima dosta udarnika , među kojima sam i ja. O tome se odlučivalo na brigadnoj konferenciji. To je bilo veliko priznanje , ali se teško dobijalo, jer je bila velika konkurencija, pošto se svi brigadiri bore da dobiju to priznanje. Pred kraj mjeseca pozvaše komandanta Dabetića u Štab Sekcije na savjetovanje . Tu je saopšteno da sve brigade treba da ostanu na Pruzi do njenog završetka, jer se, zbog lošeg vremena i nepredviđenih radova, Pruga ne može završiti do 15. novembra,kako je bilo predviđeno. Rok je bio 29. Novembra, ali je CK Omladine Jugoslavije, ovaj rok skratio na 15. novembar. Po povratku, Komandant okupi Štab brigade i saopšti šta se traži. Odlučili smo da se održe četne konferencije, na kojima će se brigadiri upoznati sa tim i izjasniti Na konferencij naše, Kolašinske čete, brigadiri pitaju nas, članove Partije, šta smo mi odlučili, pa kad im kazasmo da mi ostajemo, odmah ustadoše i zapjevaše:

Kolašinska omladina
Najbolja je među svima

što je značilo  da svi ostajemo na Pruzi do njenog završetrka. To odmah uradiše i ostale čete i tako se riješi to važno pitanje, ma da je bilo brigadira , koji su to teško prihvatili zbog poslova kod kuće, s obzirom da se bližila zima. Ali i to je bilo  riješeno na najbolji mogući način: Omladina, koja je ostala u selima, je organizovala mobe, da se porodicama, koje nemaju dovoljno radne snage , pa i porodicama brigadira, uradi sve na imanju i da ne smije ništa, od prihoda, propasti.
Kada se završiše četne konferencije, povede se kozaračko kolo cijele brigade, koje je dugo trajalo.
Tih mjesc i po dana su zanemareni svi drugi poslovi na Pruzi, osim fizičkog rada. Radilo se čitavi dan, a često i noću, kad treba istovarati građevinski materijal za Prugu i kad to zahtijevaju potrebe da se završi neki objekat. Već smo postavljali kolosijek, pa se obje grupe takmiče čije će šine, uveče, biti duže. A to je težak posao. Šina je teško 1.800 kgr, a postavlja se ručnim, metalnim, kliještima. Nosi je 24 brigadira. Kd jedan ili dvojica malo “olabave”, ostali počnu vikati:”Diži, ne zabušavaj, diži”, i tako čitavi dan. Jedni postavljaju impregnirane drvene pragove, drugi raspoređuju metalne spojnice i šarafe, treći svrdlovima buše rupe u pragovima, četvrti zašarafljuju  šćarafe, peti specijalnim alatkama, podbijaju šljunak i uravnjavaju šine i td. Uveče bi tim dijelom pruge, mogao proći voz, bez bojazni da će iskliznuti, jer smo brzo naučili da sve uradimo stručno i sigurno. Uz nas su i stručni radnici-kontrolori, koji nam pomažu, ali nemaju mnogo posla. Već su stigle kiše i hladnoća, oko 20. oktobra, tako da su nam, nekih dana, prionjele ruke za smrzla kliješta. Zato smo morali ložiti vatre pored trase, da možemo , na brzinu, zagrijati ruke.
Za ručak smo dobijali suvu hranu, po parče hljeba i po parče marmelade, veličine kutije šibica. To bi brzo pojeli i odmah nastavljali rad, do noći. Tada bi krenuli pješke prema logoru, noseći alat i stizali kasno u noć, najčešće po jakoj kiši. Kako smo dfalje napredovali, radilište se, sve više, odaljavalo od logora i do 12-15 kilometara, tamo prema Kaknju. Čekala nas je dobra večera, ali , često, od umora, nijesmo mogli ni da jedemo, već, onako mokri i umorni, legnemo u postelj, u odijelima i pokrijemo se ćebadima. Pravo je čudo kako smo taj tempo rada izdržavali. Rijetko bi ko izostao sa rada zbog bolesti, čak ni đevojke. Jednog dana dobijemo zadatak da postavimo kolosijek, u dužini od 1.500 metara, u korito Bosne, kako bi vozovi išli da dovoze šljunak za Prugu. Tamo nas je našla zora i, uveče, noć, a voz,sa jakim piskom lokomotive, ulazi u šljunkaru da tovari šljunak. Zbog velikog uspjeha dobijemo još jedno “udarništvo” i 30 udarničkih značaka, koje podijelismo na brigadnoj konferenciji.
Pred završetak Pruge, pripremamo se za proslavu u Sarajevu. Nas desetoro, pet muškaraca i pet đevojaka, sve udarnika, smo određeni da idemo na Vrelo Bosne, na Ilidžu, đe smo se pripremali za defile , 16. Novembra. Mi smo imali zadatk da nosimo maketu knjige “Kako se kalio čelik” od Ostrovskog, koju smo davno proučavali na sastancima aktiva SKOJ-a. Iako smo dosta vježbali, ipak je to bilo lakše nego postavljati šine. Došao je i taj, željno, očekivani dan. Sjećam se, bio je sunčan, ali dosta hladan, dan. Na Željezničkoj stanici u Sarajevu, slegle se hiljade brigadira iz svih brigada, koje su se zatekle na Pruzi. Svi zauzimaju određeno mjesto u defileu i čekaju početak. U 10 sati, čujemo, preko zvučnika, “Druže Maršale, izvršili smo preuzetu obavezu, završili smo Omladinsku prugu Šamac-Sarajevo”. To komandant Glavnog štaba, Batrić Jovanović, podnosi raport Josipu Brozu Titu. A on mu odgovori: ”Najsrdačnije zahvaljujem i čestitam”. Zatim je održao  opširan govor i ukazao na veliki značaj izgrađene Pruge za našu zajednicu Jugoslaviju i zahvalio Omladini Jugoslavije za to veliko  djelo. Pruga je duga 242 kilometra, a u njenoj izgradnji je učestvovalo 211.000 brigadira iz Jugoslavije i svih zemalja, sa svih kontinenata, za osam mjeseci. “To je bilo moguće samo u Jugoslaviji, koja ima ovakvu omladinu”, rekao je Tito. Zatim je počeo defilke ulucama Sarajeva, u kojem je prikazan čitav rad i život na Pruzi, od kuvara do minera. To je trajalo oko dva sata, a prešli smo, uglavnom, strojevim korakom, od Željezničke stanice do mosta Gavrila Principa i natrag, pored Miljacke do Željezničke stanice. Tito je svima otpozdravljao, a pored njega su stajali svi najviši rukovodioci Jugoslavije. Pored Tita je stajao i Batrić Jovanović.
Pošto se sve završilo, ukrcasmo se u vozove i krenuli prema svojim rapublikama i gradovima Jugoslavije. Mi smo putovali zajedno sa Trinaestom i Četrnaestom crnogorskom brigadom i stigli u Nikšić, tek sjutri dan, veseli i zadovoljni što smo tako uspješno radili. Tu nam je priređen doček Nikšićana i omladinskih i frontovskih brigada iz logora u Straševini, , koje su radile na pruzi Nikšić-Titograd. Nađoh se i sa Vlajkom, koji je bio komandant jedne od frontovskih brigada. Po završetku mitinga, krenusmo kamion ima za Kolašin, a odande pješke u Moraču. Moja udarnička značka je bila prva u Osrecima. Na igranci, u kući Mihailovoj, svi su me zapitkivali kako mi je bilo, a tu je bilo više brigadira, koji su, već, radili na Pruzi Nikšić-Titograd.
Kratko vrijeme iza toga, zaposlio sam se u Zemljoradničku zadrugu u Manastiru, kao blagajnik. Nastavio sam i sa radom u Omladini. Trebalo je pripremati omladinu za rad na Pruzi Nikšić-Titograd i u 1948. godini, do njenog završetka, 13. jula. U toku zime radili su samo stručni radnici u tunelima i na mostovima. Bilo je dosta posla i u Zadruzi. Svakoga mjeseca su uplaćivane pare za trebovanje hrane, po utvrđenoj tablici, pošto je prođšla godina biula nerodna. Nabavljana je razna roba, a imali smo prodavnice u Manastiru i na Crkvini. Još je bilo opasno da nosim pare, pa sam ih, svake noći, ostavljao u metražnoj robi, u prodavniciGrujice Ilića iz Jasenoive. Nijesmo brojili pare ni kad sam ih ostavljao , ni kad sam ih, ujutru, uzimao, ali nikad nije falio ni dinar. Jednog jutra sam išao u Kolašin da uplatim pare za trebovanje. Još je bio mrak, kad sam, ispod Crkvine, srio Veka Maškovića, prodavača na Crkvini. Kad sam ga upitao ima li para da mi preda od pazara, pružio mi je neki “zamotuljak” i rekao: ”Ovđe ti je 400.000 dinara”. To su, tada, bile vbelike pare, ako se ima u vidu da su naše plate iznosile po 1.700 dinara. Uzeo sam pare, bez brojanja. Vjerovao sam i ja njemu i on meni. To su bila takva vremena.
Tada je još bilo četnika u šumi. U Manastiru,u Mjesnom odboru, su radili Milotije Milošević i Blažo Đ. Jovanovbić iz Osredaka. Kući smo išli, uglavnom, zajedno. Dosta smo se “igrali” i šalili, gotovo kao đeca, iako su oni bili znatno stariji od mene. Za malo me ne naučiše da pušim duvan. Kad sjednemo na Brdo nikonovačko, da se odmorimo, oni izvade cigare da puše. Nude i mene, ali ja neću, ne mogu. Oni me uhvate i prisile da zapušim cigar. Meni ne prija, ali oni ne brinu za to. Jednog dana kupim i ja cigare i, na Brdu, ponudim njih,jer mi je Otac, davno,rekao :”Ako ćeš da pušiuš, puši, samo nemoj iz tuđe”. Ja kažem: “ Neću da pušim”,i sjetih se kad su Stric i on davali onoliku stoku za duvan. Ponovim mu: “Neću nikad pušiti”. Milotije i Blažo se obradovaše što sam kupio cigare da ih ponudim, pa počeše da skaču od radosti. No, ubrzo pođoh u JNA i nikad više nijesam zapušio ni jednu cigaru.
Jednog junskog dana, hoće Milotije, s Broda, da ide uz Rupe, jer ima nešto da radi, pa će prije doći kući, jer je bliže. Mi ga uhvatismo i, između nas, povedosmo uz Špirovac, kuda idemo svakoga dana, samo da se šalimo i pričamo. Sjutri dan idem niz Kovačiću Njivu, nadoma Rupa, kad začuh pucanj iz pištolja, onamo iz Dubrave iznad Rupa i Milotijev glas:”O Manojle, uhvatiše me četnici” i još dva pucnja. Ja zagalamih “” Šta je to tamo, ko je to?”i trčim putem,dolje, prema Preslu. U tome vidim Milotija kako trči niz livadu i ode prema Brodu i Manastiru. Na Milotijev glas, Manojle Stevanović, koji je okopavao kukuruz u Dolu, ispali 2-3 m3tka iz pištolja, koji mu je bio na kraju njive. Ja sa Presla, sve trčeći, stigoh do Groblja, daleko oko 1.500 metara, i zovem Zariju u Kamenu Goru, Đura i Blaža i druge, da, brzo, dođu, s puškama, a ja se vratih u Rupe. Iskupi se nas desetak i stiže nekoliko milicionera iz Manastira. Idemo gore, u Dubravu, i nađosmo, na nekoliko mjesta, zidove, koje su četnici, uveče, zidali kao zaklone. Sigurno su šćeli da uhvate Milotija, pošto je,često,tuda prolazio uveče, ili ujutru, kad ide na posao u Manastir. Da je sinoć tuda naišao, sigurno bi ga uhvatili, mučili, a možda i ubili. Tako je nestao i Milorad, prošle godine. Našli smo i mjesto đe su prostirali Filipovo sijeno i na njemu spavali. Milotije nam tada objašnjava kako je prolazio, uskom putinom, pored jednog debljeg duba, pa ga je neko snažno uhvatio objema rukama preko grudi i ruku i dobro ga stegao. On je, u tom momentu, da sam ga uhvatio ja, jer sam i ja, povremeno, tuda išao i slično smo se “igrali, a imao sam sličnu bluzu kao taj četnik. Zato se primirio i nije ništa reagovao. Tada je ugledao, gore iza duba,čovjeka sa bradom i kosom, sa uperenom puškom, koji mu, tiho, govori:”Ne mrdaj, ne mrdaj”. Tek tada je shvatio o čemu se radi, pa se, svom snagom, oteo iz onog snažnog zagrljaja, pao pravo naniže, ali je brzo ustao, izvadio pioštolj i pucao jednom, pa,pslije 3-4 koraka , još dva puta i povikao da ga uhvatiše četnici. Oteo se, zahvaljujući tome što je prvi jak stisak četnika, potpuno olabavio. Valjda je četnik mislio da neće reagovati, pošto je bio miran. Kako je bio prigrnuo kaput, ostao mu je u rukama četnika. U njemu je imao novčanik i partijsku klnjižicu. Tada smo utvrdili da su četnici pobjegli dolje niz potok pored Rupa, pa u dubravu Makarovače, jer je gora bila, uveliko, olistala. Poslije je, u selu, bilo priča da je ovo Milotije sve izmislio da bi opravdao Miloradov nestanak. No, sve ovo su potvrdili Zarija, Đuro, Blažo,milicionari i drugi, pa su priče prestale.
Tada sam,već, bio regrutovan za vojsku, u Školu rezervnih oficira, pa sam čekao poziv. Zato nijesam išao ponovo na prugu, kao ni drugi regruti. Bilo je posla i kod kuće, a Vlajko je, u proljeće, opet otišao na Prugu, pa je trebalo raditi na imanju. Došao je tek kad je Pruga završena, 13. jula. Imali smo dosta i stoke. Mirko je sve slabije mogao da radi, zbog noge, u koju se posjekao početkom 1944.godine i zbog godina.
Tih dana smo dobili pismo od Sava Maškovića iz Australije, na Mirkovu adresu. Svi smo se iznenadili, a iskrreno reći, i obradovali. Njemu je, u Ljutoj, ostala žena i petoro đece, a nije se javljao od maja 1943. Godine, kad su ga Njemci odveli od kuće. Do završetka rata ostao je u njemačkom logoeu, a onda je podlegao propagandi da Komunisti u Jugoslaviji “kolju sve one koji su bili četnici, pa čak i njihove porodice”. Savo je, u 1942. Godini, bio komandir četničkog voda, u osredačkoj četi, ali se nije isticao među osredačkim četnicima.Zato je, izgleda, i odlučio da se ne vraća u Jugoslaviju, već da ide u Australiju, đe je dvije-tri godine radio na izgradnji neke velike  željezničke pruge, na prostranstvima Australije.

Kad otvorismo pismo, vidimo da je stigao u Australiju i da radi u nekom rudniku. Pita ima li ko živ od njegove familije i moli da ga o tome obavijesti njegov dobri prijatelj,ako je i on živ. Piusmo smo odmah predali njegovoj porodici, koja se iznenadila, prvo da je živ i drugo, što se javlja iz daleke Australije. Uglavnom, sa njim su se povezali, povremeno, razmjenjivali pisma. No, on nije mnogo vjerovao šta se kod nas dešava. Dva sina su se školovala i završila srednje škole, dobili posao, stvorili familije, a dvije kćerke se udale. Mnogo godina kasnije je jedan sin išao kod njega i sve mu objasnio šta se kod nas radi. Po nešto je vjerovao, a više nije. Vrhunac je bio kad je čuo  da je kroz Platije izgrađen Jadranski put. E, to nije nikako vjerovao. Tada je sinu rekao da mu nevjeruje ni ostalo, što mu je ispričao, kad ga je “toliko mogao slagati”, pa misli “ da ga UDB-a poslala , da bi ga ubijedio i pokolebao da se vrati u Jugoslaviju, đe bi bio, sigurno, uhapšen”.Išao je i drugi sin,ali sa istim rezultatom. Onda je išla i njegova žena Ilinka, ostala kod njega oko pola godine, pa se i ona vratila. Posumnjala je da je Savo tamo imao drugu ženu, ali je nije srela. Još kasnije je kod Sava otišao  najmlađi sin, momak bez škole i posla, računajući da će ga otac dobro primiti i snjim se sslagati. Međutim, ni njega nije ništa vjerovao o stanju u Jugoslaviji. Sin se tamo oženio i stv orio porodicu, ali se njih dvojica nijesu slagali. Čak su se i posvađali, tako da je sin otišao u drugi kraj Australije, daleko oko 1.000 kilometara od oca. Prekinuli su svaku vezu.

Ipak, neđe oko 1990. godine, Savo se pokolebao i, nekako, dođe u Crnu Goru. Išao je i u svoju kuću,u Ljutoj, i tamo ostao dvadesetak dana. Još je bila živa njegova prva žena. Sve je vidio, ali  je teško prihvatio da je to stvarnost. Meni je, lično, rekao:”Meni se čini da sve ovo sanjam. Ne mogu da shvatim da se kolima može proći kroz Platije i izići u Ljutu, đe smo jedva mogli doći pješke”. Poslije kraćeg vremena, vratio se u Australiju kod one žene. Umro je prije 4-5 godina. Sinovi nijesu, ni u novinama, objavili njegovu smrt. Niko ne zna zbog čega. Ovo sam zapisao samo zbog toga da opišem kakve su lkjudske sudbine ljudi iz naših krajeva.
U prvim poslijeratnim godinama, sve do 1950. godine, često smo održavali igranke  u Manastiru, đe se okupljla omladina iz svih sela Donje Morače, u tri sobe manastirskog konaka, desno od gornjih portenih vrata. Kad je vrijeme bilo toplo, igrali smo razna kola u Porti:Crnogorsko, razna srbijansaka, posebno Kozaračko kolo (partizansko), koje smo naučili poslije dolaska partizana iz Bosne, septembra 1943. godine, a igralo se uz pjesmu svih igrača. I melodija i riječi su vrlo zanimljivi, pa ga je omladina rado igrala. Tada jošđ nijesmo imali nikakvih instrumenata za muziku, već smo igrali uz pjesmu jednoga ili više igrača. Nešto kasnije je Murat Lakićević svirao na običnom češlju za kosu. Prvu harmoniku je nabavio i na njoj svirao, razna kola, Milivoje Medenica, omladinac iz Ravni, tek krajem 1947. Godine. Nekih noći je omladine bilo toliko da je kolo hvatalo cijelu Portu, od Gornjih do Donjih portenih vrata. U crnogorskom kolu je, istovremeno, igralo i po desetak parova.
Svake godine, Prvog maja i 28. Avgusta (na Gospođin dan),u Manastiru je održavan “sabor”, sa mnogo okupljenog naroda, a naročito omladine. Nikad se nije desila svađa ili tuča, među učesnicima “Sabora”. Crkva je, uvijek, bila otvorena. Ko je htio, išao je i u crkvu, a ostali su igrali, pjevali, naručivali piće, upoznavali se međusobno, pa i vjeravali i sklapali brakove. Samo članovi KPJ-SKJ i Skojevci nijesu išli u crkvu, da se mole, jer hrišćanstvo i marksizam nemaju istu ideologiju. Sada mnogi  zlonamjernici kažu da niko nije smio ići u crkvu, postiti, slaviti slavu itd, što nije istina.
Krajem juna 1948. godine je objavljena Rezolucija Informbiroa. Mi, članovi Partije, smo znali za sukob Staljina i Tita, jer smo, na sastancima, proučavali dva Staljinova pisma Titu i dva Titoiva odgovora. Čitali smo i Rezoluciju, a tada je počela priprema za održavanje Petog kongresa KPJ. U Rezoluciji se oštro napada Jugoslovensko rukovodstvo, nabrajaju se “ greške “, koje su suprotne politici SSSR-a i SKPB-ea. Na jednom mjestu, u Rezoluciji, se kaže da su, oko 150 španskih boraca, iz Jugoslavije, bili špijuni Gestapoa, a u Drugom svjetskom ratu, su bili svi komandanti krupnih jedinica NOV-e, da su mnogi poginuli i proglašeni za narodne heroje itd, pa to, jednostavno nije istina. Ako to nije istina, nije istina ni mnogo drugih optužbi u Rezoluciji. Zato se svi izjasnismo protiv Rezolucije, što smo održali do kraja. Niko iz tadašnje, naše, partijske organizacije nije hapšen zbog IB-a.
Pred peti kongres je data direktiva da se Partija omasovi, da se, za članove, prime svi,koji to žele i koji podržavaju Socijalizam. Na jednom partijskom sastanku se diskutovalo samo o tome. Došao i Janko Ćirović, prvoborac i član Sreskog komiteta iz Kolašina, kasnije proglašen za Narodnog heroja. On smatra da sve članove SKOJ-a, treba primiti u Partiju. Zatražiše mi spisak Skojevaca i ja im ga dam. Predlažu i neke starije, pa i neke, koji su išli, kao četnici, do Zidanog mosta, ili su bili pljačkaši i veliki protivnici NOB-e. Slušam ja i to mi se ne sviđa, pa rekoh: “Ako tako uradite, bolje je da kažete:” Evo, vrata su otvorena, pa svi uđite u Partiju”, pa obrazlažem, pojedinačno, ko, po mojem mišljenju , ne ispunjava uslove za prijem u Partiju. Janko jednom, dosta osorno, reče:”Ti, momče, sektašiš”, ali ja, uporno, još otvorenije objašnjavam kakvi su oni koji su predloženi. Dosta njih su bili dobri i o njima sam govorio povoljno, ali sam dokazao da neki nijesu za Partiju i da se neću složiti sa njihovim prijemom. Podsrža me većina prisutnih, pa i Janko “ omekša “.
I o Rezoluciji IB-a i o hapšenju, kao i o režimu u zatvorima, a posebno na Golom otoku, sam pisao u mojo pomenutoj knjizi “Osreci-selo u Donjoj Morači”, pa nema potrebe da o tome pišem i na ovom mjestu.
U jesen 1948. Godine sam otišao na odsluženje vojnog roka, u Školu rezervnih oficira, u Tuzlu. Naš sjeverni logor je bio u dolini rječice Soline, daleko od grada, a imao je barake i samo jednu zgradu od tvdog materijala, za našu pješadijsku četu, na širokoj, pjeskovitoj dolini. Posjedali mi, umorni od dugog puta od Titograda do Tuzle, na naše drvene kofere. Gledamo đe smo došli i ništa ne mpričamo. Ima nas, iz Crne Gore, 55. U tome, dolazi grupa oficira iz Štaba divizije. Pozdraviše s nama i počeše razgovor. Pitaju nas odakle smo, kolko ko ima škole  itd. Jedan od njih reče:”Neka ustanu članovi Partije”. Niko od nas ne mrda. On se iznenadi. “Zar, baš, nema nijedan član Partije, a došli ste iz Crne Gore, gdje ima dosta vrijednih omladinaca i komunista”, Ponovozapovjednički, reče:”Ustanite, vi, koji ste članovi Partije”. Opet bez uspjeha. On se sjeti:”Znam zašto se ne javljate. U civilstvu, među građanima, još se ne zna ko su komunisti, već se to drži u tajnosti. Tako nije kod nas, u vojsci, evo, ja sam član Partije, pa on, pa on” i pokaza rukom na svoje drugove-oficire. Tada i nama postade jasno što je, uvozu, dok smo putovali, naš sprovodnik-zastavnik, tražio da se jave članovi Partije, pa, čak, i da mu predamo partijske knjižice. Mi smo ga, gotovo “ izigrali”, pa se naljutio i sa nama, više, nije ni razgovarao. Odmah se “oslobodismo” i više od polovine se javismo da smo članovi Partije. To bi milo oficirima, pa jedan reče:” Znamo mi da među vama ima dosta komunista, pa se nadamo da ćete biti dobri pitomci i dobri rezervni oficiri JNA”, pa odoše zadovoljni.
Nastade potpuno novi život. Ustajanje, ujutru, u četri sata, a na spavanje se odlazi u 22 sata. Od prvog dana idemo na stražu, na požarčenje, čistrimo poljski WC itd, pa spavanje ne traje ni četiri sata. Odijela nova, ali slaba, novi veš su povukli poslije prve neđelje, a dali nam stari, pocijepani, cipele male-engleske, nema rukavica i kapuljača. Prvo ili drugo jutro, Komandir voda, traži dobrovoljca da očisti WC. Javim se, a svi me pogledaše i misle:”Ovaj je lud”. Slijedećeg jutra to se ponovi. I trećeg jutra ja se javim. “ Nećeš ti svako jutro”, kaže Komandir. “Ima li neko drugi da se javi?”, opet pita. Niko se ne javi, a on kaže:”Ajde, ti, tamo sa lijevog krila”. Odmah iza toga, Komandir određuje komandire odjeljenja u vodu. Nema poficira, već tu dužnost vrše pitomci, jer, ubrzo, treba da postanemo rezervni oficiri. Za komandira prvog odjeljenja odredi jednog visokog Rabrenovića iz Bijelog Polja, za komandira drugog Šoljagu iz Petrovca, a za komandira trećeg odjeljenja mene, sve Crnogorce. Od tada nijesam čistio WC, niti obavljao druge pomoćne poslove. To su radili drugi, koje odrede komandiri odjeljenja. Brzo stiže jaka i oštra zima. Hrana je slaba. Najviše se radujemo pasulju, a nema ni hljeba dovoljno. Obuka je naporna. Prije podne zanimanje, trčanje, kopanje rovova, gađanje iz puške u mjestu, u pokretu, pokazne vježbe za druge jedinice, uzbune, marševi. Po podne teorijska nastava, političke informacije, namještanje kreveta. Za svaki dan se dobija ocjena. Dakle, veoma naporno. Dosta pitomaca idu na ljekarski pregled i dobija poštedu po 3-4 dana da ne idu na zanimanje. Više mojih drugova, koji su razvijeniji i jači od mene, odoše kućama, kao privremeno ili trajno nesposobni za službu u JNA. Izgleda da je tu bilo odlučujuće stečena izdržljivost u đetinstvu i ranoj mladosti. Jedno vrijeme, u toku zime, mislio sam da ću sve to teško izdržati. Ali, uspio sam. Kad je prošla zima, bilo je lakše i bolje. Nijesmo imali muke, bar od zime.
Bilo je tu i neobičnih dogođaja. Mjec ili dva, poslije dolaska, dežurni oficir u Školi bijaše poručnik Bulatović iz Ivangrada, komandir mitraljeskog voda. Odmah poslije ručka, naredi “zbor” svih pitomaca, na krugu. Kad se postrojismo, po vodovima, on komanduje:”Crnogorci zbor”. Mi, nas 55, se izdvojismo i stadosmo u stroj. Ostalima dade “voljno”, a nas rasporedi na pomoćne poslove: u kuhinju, u konjušnicu, da cijepamo drva, da čistimo krug. Prođe mjesec dana i, opet je on dežurni. Sve se ponovi kao i prošli put. Mi se nadamo da to više neće raditi, ali on, i treći put, uradi isto. To meni, a i mojim drugovima, bijaše čudno, zašto on, svaki put, izdvaja Crnogorce. Uskoro imamo partijski sastanak i ja to iznesem, pred svima. Komesar Ignjatović, prvoborac iz Bosne, sekretar partijske organizacije, se iznenadi, pa ga upita:”Je li to tako bilo, Bulatoviću?”. Kad on to potvrdi i “objasni” da tako radi da mu ne bi zamjerili da “štiti” Crnogorce, Komesar mu reče:”Lijepo ih štitiš, kad ih, stalno, izdvajaš i šalješ da rade. Zaslužio si partijsku kaznu i nemoj to više da radiš”, zaprijeti mu Komesar.
Jedan od težih doživljaja imao sam u zimu 1949. godine, dok sam bio u Školi rezervnih oficira. Krajem februara grad Tuzla je ostao bez ogrevnog drveta za stanovništvo. Tada dobismo naredbu da svi pitomci, zajedno sa vojnicima iz dva vojna garnizona u Tuzlu, idemo u Konjuh planinu da siječemo drva. Pošli smo šumskom željeznicom, nas oko 700, otvorenim teretnim vagonima, daleko oko 70 kilometara. Smjestili smo u drvene barake šumskih radnika, napravljene od brvana-oblica. Sredinom baraka naložili smo velike vatre, a mi stavili svoja mćebad, na kojima smo spavali, sa nogama okrenutim prema vatri, cijelom dužinom barake. Iznad vatre nije bilo krova, pa je kiša i snijeg padala na vatru. Na našu žalost, vrijeme se veoma pogoršalo, tako da smo bili, stalno, mokri, a radili smo čitavi dan. Od alata smo immali samo sjekire i ručne šege-bokare, sa kojima rade po dvojica radnika. Drvene maljeve za cijepanje trupaca-balvana, smo sami, napravili. Većina pitomaca, naročito oni, koji su rođeni i odrasli u gradovima, nijesu znali ni kako se obaraju bukve i kako se trupci cijepaju, pa smo mi, seljačka đeca, morali da radimo i za njih. Oni su, uglavnom, prenosili pripremljena drva do šumske željeznice i tu ih spremali za utovar i utovarali u voz. Sjekire su bile slabo naoštrene (tupe), a držalice su se lako lomile, ps mo morale graditi druge, od sirovih drva. Brzo smo “ zaradili”, žuljeve na rukama, koji su bili veoma bolni, pogotovo što nijesmo imali nikakvih rukavica, da zaštitimo ruke. Uveče idemo u one barake , pa jedva čekamo da se ugrijemo oko vatre i da legnemo da spavamo. To je trajalo oko 15 dana i jedva smo čekali da idemo u kasarnu. Ipak, spremili smo dosta drva, pa je voz dolazio svakog dana i odvozio ih u grad. Kad smo se vratili, građani su nam priredili doček, a dobili smo i pohvale. Trebalo je duže vremena da nam zarastu oni žuljevi na rukama.
U našoj četi je bio jedan Mrđenović iz Srema. Neđe u aprilu, Mrđenović se teško razbolje na nervnoj bazi. Imao je česte napade, da su ga, jedva mogli savladati 3-4 vojnika. U takvim napadima kao da baca bombe, da puca iz puške, psuje ustaše i hoće da ih pobije. Doznali smo da je bio u partizanima nekoliko mjeseci, pa je bio oslobođen iz jedinice. Zato je došao da služi vojni rok. Prestao je da ide na zanimanje, jer je dobio poštedu. Jednog dana, dok je bio sam u kasarni, dobio je napad, pa je sve duple, gvozdene, krevete u spavaoni isprevrtao i napravio pravi haos. Jedva smo ih, do uveče, ponovo namjestiuli. A jednog dana je skinuo, sa zida spavaone, Staljinovu sliku i stavio je pored vrata. Kad smo došli, pohvali se:”Kaznio sam ga požarstvom za ovo što nam radi”. Nijesmo je više stavljali na zid. Ubrzo je pošao kući kao trajno nesposoban.

Među deset-petnaest konja minobacačkog voda, bio je i jedan Mrkov, koji je
bio ratu, u nekoj partizanskoj jedinici. Kad pušte konje oko konjušnice da pasu ili se igraju, Mrkov bi legao i drhtao, udarajući zadnjim nogama, kao da se od nečega brani. Mi smo samo gledali, jer mu nijesmo mogli ništa pomoći. Kad mu prođe napad, sam ustane, strese se i pođe na svoje jasle. Rekli su nam da je skoro čitavi rat proveo sa partizanima, da je prenosio oružje i municiju i da je bio ranjen. Zato je sačuvan, nije uprezan u zapregu i da će tu ostati dok ugine prirodnom smrću.
U proljeće 1949. Godine mi pišu od kuće da je Vlajko, ponovo, otišao na izgradnju Titograda, dva mjeseca. Para nemam i ne očekujem ih, jer znam da ni kod kuće nemaju. Navikli smo se na taj način života i ništa nam nije teško.Naš Vod je najbolji u Školi, u kojoj ima oko 400 pitomaca. Komandir je Obrad Panić iz Bijeljine, koji je tri godine proveo u Vojnoj akademiji u SSSR-u. Ono što je on izdržao za tri godine, htio je da mi izdržimo za jednu godinu. Bio je dosta nerazuman i neobrazovan, ali, sa nama, zadovoljan, jer smo dobro savlađivali obuku i bili vrlo disciplinovani. Ali, oštro je kažnjavao i za najmanju grešku. Zato ga nijesmo voljeli.Nije bio oženjen, pa je spavao tu, u kasarni. Jedne noći, pošto je došao iz grada, pregledao je oružje svih pitomaca naše Čete. Mi smo već bili zaspali, mrtvi umorni. Našao je, na dvije puške, malo prljavštine i na mojem “šarcu”-puškomitraljezu, koji sam toga mjeseca, po redu, nosioNaredio je požarnome da nas probudi. Brzo smo se spremili i “ po vojnički” mu se javili. On, bez objašnjenja, kaže:”Dva sata pod sijalicu, na krugu” i dade nam oružje. Mi tako i uradismo. Pada snijeg, a mi stojimo ispod one sijalice. Najgore je što nam pokisnu oružje, pa moramo, ponovo, da ga čistimo. Srećom, dosta brzo, dođe dežurni oficir Škole, pa, kad mu objasnismo zašto smo tu, on nas oslobodi. Ujutru ga je prijavio Komandantu, pa je bio opomenut da to više ne radi.

Uoči Osmog marta,oko dva sata ujutru, svira truba “ uzbunu”. Prvi se postroji naš Vod, tu je i Komandir. Već su došli posmatrači iz Štaba divizije i pitaju koja je to jedinica. Kad saznaše, Komandiru, samo saopštiše:”Ovaj vod je čelno odjeljenje u maršu” i dadoše mu zapovijest o maršruti. Onda Komandir pozva mene pred stroj:”Simonoviću, tvoje odjeljenje je čelna patrola. Evo ti karta i busola, preavac kota Ilinčica, kreni. Nema umivanja, nema doručka, nema smotre. Preko noći pao snijeg preko 40 cm i još pada. Krenemo, a ostali vodovi daleko iza nas. Mi moramo da postignemo propisano odstojanje i od našega voda i od cijele jedinice. Kako se više penjemo uz brdo Ilinčicu, tako je snijeg sve viši. Stalno se mijenjamo, jer se onaj, koji gazi prvi i pravi prtinu, brzo umori. Svanulo se tek poslije 3-4 sata ubrzanog hoda, a mi idsemo dalje. Kad stigosmo u guste, strme, šume, tamo daleko iza Ilinčice, na drugoj strani grada Tuzle, neđe oko 10 sati, primijetili smo markirante, koji, u ovoj vježbi, predstavljaju “neprijatelja”, zastadosmo i obavijestismo komandu. Već smo svi u “goloj vodi” od umora, a sad moramo, u snijegu, čekati da se sva vojska rasporedi u streljački stroj, u našoj visini, za napad.Kad se to završi, izvršismo “juriš”, uz još veću strminu, gore na kotu ispred nas. I to je trajalo oko jedan sat, pa proćerasmo “neprijatelja” preko neke rijeke. Tada se, brzo, sjurismo dolje na cestu, daleko iza Živinica i pođosmo prema našem logoru. Već se bliži noć, a mi bez hrane i vode, malaksavamo. Po neki pitomac se javlja da ne može dalje, a mi se brinemo da neko ne ostane. Moje odjeljenje još dobro izdržava. Na dva-tri kilometra ispred logora, javiše se dvojica da ne mogu da nose ni oružje. Od jednoga uzeh pušku i sad nosim i moj “šarac” od 14 kilograma i njegovu pušku. Tako dođosmo u kasarnu. Za vojnike, koji su ostali, odmah uputiše nekoliko zaprežnih kola da ih pokupe i dovezu. Večerasmo i “ mrtvi-umorni”, zaspasmo. Ujutru, opet, ustajanje u četiri sata i idemo na zanimanje, kao i do tada. Kad je izvršena analiza vježbe, pohvališe naš Vod i zaključiše da su svi vojnici, koji nijesu izdržali marš, đeca iz gradova. A toga dana smo, pod teškim uslovima, prešli od 40 do 45 kilometara. Već stiže proljeće. Život je podnošljiviji, iako je hrana sve slabija. Svima je jasno zbog čega, jer je zavedena opšta blokada Zemlje od svih informbirovskih, istočnih, država. Dobismo i ljetnje odijelo, neko žuto, neugledno, pa dosta jadno izgledamo. Dosta zanimamo i učimo. Najviše se, na našim konferencijama, govori o sukobu sa SSSR-om. Ali, kod nas, nema hapšenja ni oficira ni vojnika. Pojavi se nekoliko vojnika, koji počeše da reaguju da je hrana loša, da je zanimanje naporno i da se to ne može izdržati. Kao organizator te grupe se pokaza neki Franjo Kožul iz Zagreba. Jednog dana ih izvedoše pred stroj svih pitomaca, njih 5-6 i objasniše šta su radili i pričali, pa ih odvedoše u disciplinski bataljon. Mnogo godina kasnije, 1971. ,bio je jedan od vođa MASPOK-a u Zagrebu, bio je taj Franjo Kožul, doktor nauka.

Neđe krajem maja, dobismo zadatak da organizujemo pokaznu vježbu za sve pitomce i vinike i oficire iz čitave Divizije iz Tuzle, sa nazivom “Napad voda na naseljeno mjesto”. Za tu vježbu odrediše naš Vod, kao najbolji u Školi. Dođosmo kod toga naseljenog mjesta, nedaleko od logora, a zove se Solina. Na obližnju livadu posjedala čitava divizija vojske i oficira i pitomci naše Škole. Komandir objasni naš zadatk i pozva mene da iziđem pred stroj Voda:”Simonoviću, određujem te da rukovodiš ovom vježbom.Počni”, reče Komandir. Ja, kao što su nas naučili,izdam zapovijest Vodu, raspooredim odjeljenja kojim će pravcem napadati i sve šta treba da rade. Imamo manevarsku municiju, pa otpoče “ prava borba”. Pojaviše se “ markiranti-neprijatelji” pa i oni pružaju otpor, ali se povlače iz naseljenog mjesta. To je potrajalo oko pola sata, pa “pobismo ili zarobismo sve markirante-neprijatelje. Ima i naših “ranjenih”, ali smo zadovoljni. Tada svi oficiri čestitaše Komandiru našega Voda za uspješnu pokaznu vježbu i svi pođoše prema svojim logorima, pa i vodovi iz naše Škole. Samo ostadosmo mi. Komandir postroji Vod i svima čestita na zalaganju i disciplini u vježbi, a mene pozva pred stroj, pa reče:”Pohvaljujem pred strojem Ananija Simonovića, komandira trećeg odjeljenja. Drugovi, ja ove epalete neću nositi na ramenima ako Simonović, ovu Školu, ne završi sa odličnim uspjehom”, završi Komandir. Zadovoljan i ja i svi pitomci Voda, vratismo se u kasarnu.

Jednog jutra, u julu, stvori se “uzbuna”. Požarni je, prilkom brojanja oružja, utvrdio da nema jednog pištolja marke “TT”Čitavo oružje Škole je, uveče, čuvano u jednoj prostoriji. Tri požarna nijesu brojali oružje prilikom prijema dužnosti, pa je bilo teško utvrditi kad je pištolj nestao. Tek četvrti požarni je utvrdio da nema pištolja. Tada smo pretražili čitavi krug i bližu okolinu, svaku stopu, štalu, kuhinju i sve spavaće sobe. Čak smo iznosili sve slamarice iz kreveta na krug i iz njih izvadili čitavu slamu,ali uzalud. Teže je bilo vratiti tu slamu u slamarice i ponovo namjestiti krevete, nego sve ostalo. Trojica požarnih, koji nijesu brojili oružje, odoše u zatvor. Jedan je bio iz Danilovgrada. Žao nama drugove, jer to se moglo desiti svima nama. Niko nije znao kako je pištolj nestao. Tek poslije tri mjeseca , jedan potporučnik iz Mitraljeskog voda, koji je tih dana zatvoren zbog IB-ea je priznao da je ukrao pištolj, kad je, kao dežurni oficir, obilazio požarne. Koji bi vojnik mogao posumnjati u svog dežurnog oficira. Pištolj je oficir sakrio ispod cigala na poljskom WC-u. Tu je i nađen, zavijen u najlon. Tada su oni trojica oslobođeni i nastavili Školu.

U oktobru smo se spremali za ispite, koji uskoro dolaze. U pripremama za ispite, na partijskom sastanku, Komandant Škole kaže da mu se svuda, kad ga god sretnemo, ako želimo, možemo da ga pitamo sve što nas interesuje iz nastave, bez potrebe da idemo preko komandira voda ili komandira čete. Tako ga ja, jednog dana, na krugu, dok je sa nama izvodio “egzecir”, što je često radio, upitah nešto o kretanju pomoću azimuta i on mi objasni. Kad je srio Komandira Voda rekao mu je da, sa pitomcima, još jednom objasni tu temu, jer “me je pitao Simonović, a kad nije on dobro to shvatio, nijesu ni drugi”. Sjutri dan, došao je u našu spavaonu, dok smo namještali krevete, Komandir našega voda, i naredio da odmah dođem u njegovu kancelariju, što ja i uradim. Odmah me pitao zašto sam pitao Komandanta, bez njegovog znanja i reče:”Kažnjavam te sa tri dana prekoredne službe”. Ja pokušah da mu objasnim da je to Komandant reko na partijskom sastanku, ali on reče da ne važi to što je na partijskom sastanku rečeno, već da Pravila vojne službe kažu drugačije i da se ta Pravila moraju poštovati. “Možeš da ideš”, kaže Komandir, a ja rekoh” Razumijem, ali ću se žaliti”. Tri puta me vraćao sa vrata da mi kaže da se ne smijem žaliti, a ja,svaki put, ponavljam, pri izlasku:”Razumijem da idem, ali ću se žaliti”. Vod već izlazi preko kapije i ja potrčim, uzmem oružje i stignem da stanem na čelo svoga odjeljenja, ali odem i bez doručka, bez umivanja, smotre, jer sam to vrijeme proveo u raspravi sa Komandirom.U toku kretanja u stroju do mjesta zanimanja, tamo na obali rijeke, Komandir komanduje da se pjeva, ali ja, ljut i neraspoložen, neću da pjevam. Više puta je komandovao “Konjica s boka”, “Avioni”, , “Vod u strelce” itd, da bi nas umorio i da bih ja počeo da pjevam. Ali ja uporan i neću da pjevam. Ne prođe dugo vremena, dolazi, na konju, Komandant u obilazak jedinica na zanimanju. Pošto mu Komandir voda predade raport, on pred nama, ponovi ono što je rekao na partijskom sastanku. Ja to jedva dočekah i rekoh:”Ja sam vas pitao prekjuče, pa me Komandir, jutros, kaznio sa tri dana prekoredne službe”. Komandant se iznenadi i upita:”Jesi li, Paniću?”. Kad on to potvrdi i pokuša da mu objasni da sam prekršio Pravila službe, Komandant, samo, reče:”Simonoviću, nemoj da izvršiš tu kaznu, a ti Paniću dođi kod mene, poslije zanimanja”. U povratku u kasarnu, ja počinjem pjesmu i zadovoljan se vratih u kasarnu.
Završiše se ispiti. Gotovo svi smo položili, naravno, sa različitim uspjehom. Među devet najboljih bio sam i ja. Spremamo se da idemo kućama. Imali smo i oproštajno veče. Komanda škole je dala dvije velike svinje, iz svoje male farme, a bilo je i nešto pića. No, ujutru stiže naredba da niko ne može ići kući, pa ni oni koji su odslužili vojni rok. Ne bi nam to milo, ali niko ne reaguje, jer to zahtijeva situacija. Optužbe SSSR-a se ne smanjuju, a na granicama naše Zemlje se još nalaze sedam ruskih divizija. Niko ne zna šta će biti. Pita me Komandir voda, Panić, hoću li ostati kod njega za njegovog pomoćnika, pošto odmah dolazi slijedeća klasa pitomaca. Odgovorih mu, malo i grubo:”Neću, druže potporučniče, dosta smo bili zajedno, a Vi znate zašto neću (Za ono što me kaznio sa tri dana prekoredne službe).
Odmah je vršen raspored đe treba da idemo na šestomjesečni staž, a do tada će, valjda, biti bolja situacija. Pozvao me Komandant, kao i ostale, u kancelariju i pita đe želim da idem na staš. “ Kaži đe želiš da ideš i tamo ćeš ići”, kaže on. Odgovorih mu: “ Sve mi je isto, ići ću đe treba”. On i dalje insistira da kažem đe želim da idem, a ja mu odgovaram isto. “ Ići ćeš u Crnu Goru”, kaže i ja mu zahvalih, jer mi, stvarno, bijaše jednako đe odem.
Dođosmo, nas devet, u Titograd, u Štab divizije, pa me rasporediše u Nikšić, za omladinskog rukovodioca u bataljonu. Još nijesmo dobili činove potporučnika, nego čin starijeg vodnika. O odsustvu niko i ne pomišlja. Odmah se javih u Nikšić. Hranimo se u oficirskoj menzi, a spavamo u kasarni, opet u barakama, preko puta sadašnje Benziske pumpe, tamo prema Kapinom Polju. Dođoše novi regruti i više mojih kolega iz škola rezervnih oficira, za komandire vodova. Još od prvog dana, gotovo svi, veoma grubo postupaju prema mladim vojnicima. Meni žao te momke, jer znam kako sam se ja osjećao prvih dana, kao regrut, a krivo mi kako to brzo zaboraviše moje kolege. Vidim, kad ujutru odvode svoje vodove na zanimanje prema Kapinom Polju, kako im komanduju, uz psovke i nepristojne riječi, kako viču i kako reaguju neki civili, kad to čuju i vide. Držim sastanke sa mladim vojnicima, pa neki, sa strahom, prigovaraju na takav odnos prema njima. Jednog dana ispričam to Komesaru bataljona, prvoborcu Adžiću iz Hercegovine, kapetanu prve klase, i zamolim ga da, jedno jutro, idemo zajedno da i on vidi kako to ružno izgleda, pa prihvati moj predlog. Slijedećeg jutra krenemo. Idu svi vodovi, tu je čitavi puk vojske. Neki trče, neki se razvijaju u strelce, preskaču ograde dvorišta, komanduju mladi komandiri:”Konjica s boka, Vazduh, avioni” itd, a psuju kao kočijaši. Dođosmo na Kapino Polje, pa Komesar kaže:” Ovo nijesam vjerovao da ovako postupaju sa mladim vojnicima”. Malo je posmatrao zanimanje, pa ode u kasarnu. Poslije podne je održao sastanak sa svim oficirima i komandirima vodova i oštro ih ukorio zbog takvog ponašanja. Zaprijetio im je oštrim kaznama, ako tako budu radili i dalje. “Hoćete li vi da nam vojnici bježe zbog takvog vašeg postupanja?”, upita. Mene nije pominjao, a ni ja nijesam ništa govorio, jer smo se tako dogovorili. Od tada se vojnicima “ svanulo”. Mnogo lakše su podnosili i onako tešku obuku i izvršavali poslove kao vojnici. Mislim da sam i ja tome doprinio.
Jednog dana sam bio dežurni oficir u Bataljonu. Kiša pada kao “ iz kabla”. Dijeli se ručak vojnicima. Nema trpezarije, već se hrana sipa iz vojničkog kazana u porcije, na krugu. Za ručak je kuvani kisjeli kupus. Kazanu prilazi jedan visoki regrut, a u njemu nema ni 50 kilograma. Znam da se zove Bejto i da je iz Novog Pazara. Uze sljedovanje i malo se izmače od kazana i, iz njemačke porcije, poče halapljivo “sipa” onaj kupus sebi u usta. Gotovo ne pšrevi nikakve prekide, niti ga žvaće. Ne vadi kašiku iza opasača. Za čas ono proguta, pogleda jednom prema kazanu i hoće da se u8dalji. Vidim ds mu je malo. Pozvah ga i pitam može li još kupusa. Kad potvrdi, rekoh kuvaru da mu naspe još jednu porciju, ali one gustine. I nju isprazni kao i onu prvu, opet bez kašike. Ono parče hljeba drži u ruci i ne jede ga. Opet ga pitam:” Možeš ji još, Bejto?”. On odgovori:”Mogu, ako ima”. Kuvar mu napuni i treću porciju. Bejto tek tada uze kašiku i mirno, bez žurbe, isprazni porciju i ode zadovoljan. Uskoro je išao na ljekarski pregled, pa je utvrđeno da je teško bolestan od viška kisjeline u želucu, pa je otpušten kao trajno nesposoban za službu u JNA.
Tih dana se normalizovao život mladih regruta. Jednog kišnog popodneva čitava vojska se kreće po krugu. U spavaonice se ne može boraviti u toku dana. Najednom zasvira truba “ mirno”. I ja sam se tu zatekao. Vidim da na kapiju ulazi neki visoki oficir,sa kožnim šinjelom. Ide mu u susret dežurni logora, komandant Trećeg bataljona, prvoborac, kapetan prve klase, Nikola Kecman, da mu preda raport. Ali, on ga vrati, jer nije prišao “ strojevim korakom”, kako je propisano. Kad se dežurni dovoljno udalji, on ga pozva;” Dođi kapetane”. Dežurni tada udara stopalama iz sve snage, a ona voda, koja teče po krugu, zapljuskuje desno i lijevo, pa predade raport:” Druže generale, stanje je redovno”, raportira kapetan Kecman Nikola. General ga ni ne pozdravi, no ga, grubo, pita:” Šta si ti, ovdje, komandant, ti nijesi ništa “. I još mu je nešto rekao, ali to nijesam ni čuo ni razumio. Odmah sam saznao da je to general-pukovnik Mihailo Apostolski, komandant VII vojne oblasti u Sarajevu, kpjoj i mi pripadamo. To mi se nije sviđelo i, zbog toga njegovog postupka, nikad ga nijesam ni volio ni cijenio kao oficira.
Krajem decembra, pitaju me komesar Adžić i komandant Dragović, takođe iz Hercegovine, da li sam bio na odsustvu i da li bih išao. Kad im odgovorih, rekoše mi da idem kući deset dana. Ujutru, rano, dođoh u Titograd, ali, za taj dan, nema autobusa za Kolašin, jer ide samo jedan ujutru. Krenuh prema Maslinama da bih “ uhvatiuo” neki kamion, koji ide prema Kolašinu. Kod Radio-stanice vidim da se na neki kamion penju neka omladina. Kad saznah da ide prema Kolašinu i kad mi šofer odobri, i ja se popeh na kamion.Doznadoh da su đaci srednjih škola, koje su raspuštene zbog neke epidemije. Ima ih 10-15-oro. Hladno je i pada hladna kiša. Skidoh šinjel i raširismo ga da, bar, glave zaštitimo. Imao sam u tašni 2-3 peškira, koje podijelih nekim đevojkama, kojima je hladno. Uz Pelev Brijeg nas dočeka jaka mećava, a šinjel poče da se smrzava. Jedva ga obukoh. Snijeg je sve veći i brinemo da li ćemo moći do Kolašina. Kod Pilane u Veruši, šofer nas obavijesti da dalje ne može, već se mora vratiti. Siđosmo sa kamiona, a ja, među njima, najstariji. Žurno gazimo visoki snijeg da bi se zagrijali. Iznad puta ugledah kuću, pokucah na vrata i svi uđosmo unutra. Tu sjede dvije žene, predu vunu na prešlicama, naložile šporet, pa nas lijepo primiše. Tu se malo ugrijasmo i krenusmo dalje. Kad god neko kaže da ne može dalje, ostavim ga u prvoj kući, pored koje prolazimo. Tako u Kolašin, samnom dođe samo troje. Ostadoše i moji peškiri,ali ne žalim. Kasnije sam sretao njih nekoliko, koji su mi se, sami, javljali i zahvaljivali mi što sam ih onda “ spasiuo”. U Kolašinu već odavno pala noć. Sramota me da neđe svratim da bih prenoćio, pa produžih ispod Bablje grede. Snijeg i dalje “ trpa” kao sa lopate. Kad se okrenem, moj trag je već zameten. Noć je mjesečna, pa se vidi dosta dobro. Duva i slab vjetar, pa snijeg pada u kosini. Dosta bezo odmičem prema Crkvini. Niti koga sretam niti stižem. Kad sam bio uz Dobru vodu, čujem gore, u Mrčavi, zavija vuk. “ Ode mi kosa”, ne okrećem se, a otvorih futrolu od pištolja “ tetejca” i malo ga pomjerih naprijed, iako, u njega, nijesam siguran, jer sam čuo od starih ljudi da “ oružje ne puca na vuka”. Izgleda da i ne puca, jer se čovjek uplaši, pa mu se čini da vuče obarač, ali to ne čini. Ja samo žurim dalje. Izišao sam na jedan brijeg, odakle se vidi kuća Đogovića, na ivici puta, ali tada čujem zavijanje vuka sa desne strane, gore od Žiraka. Ali sam se oslobodio, pošto sam blizu one kuće. Mislim se da svratim, ali neću. Pređoh prevoj Crkvine i slobodnije idem između kuća Medenica. Dolje niz Kokića Strane snijeg je sve manji i brže se ide. Preko Lugova i Vočja kopno, pa, opet, uz Osretke, snijeg.Kod kuće, u Kruševlje, dođoh Lugovafova tek poslije ponoći. Znači, od Veruše do Kruševlja, putujem, bez odmora, više od 10 sati. Ukućani se iznenadiše odakle ja, u to doba. Svi mi se zaželjeli, a i ja njima. Tu su još dva mališana: Budo, rođen 1945. i Veso, rođen 1949. godine. Vlajka ne nađoh, jer je on, još od jeseni, komandant Frontovske brigade na izgradnji Hidroelektrane u Rijeci Mušovića. Odmorih se i razželjeh, a 10 dana brzo prođoše. Moram se vraćati u Nikšić. Svratih u Rijeku Mušovića da vidim Vlajka i kako napreduju radovi na izgradnji Centrale. Tu bijaše dosta omladine, više đevojaka nego muškaraca. Ali svi su dobro raspoloženi i veseli. To se vidi i na njihovoj zajedničkoj fotografiji, koju sam kasnije dobio. Na njenoj poleđini piše:” Za uspomenu i dugo sjećanje našem Komandantu.
Aoj Vlajko komandante,
Sva brigada gine za te.
Aoj Vlajko, dobar si bio,
Nijesi nas naljutio.,

a u potpisu Manja Mučalica i još nekoliko monograma brigadira. (Fotografija je objavljena u Pobjedi od 1. Aprila 1913. godine, povodom Dana omladinskih radnih akcija u Jugoslaviji, uz opširnu reportažu).

Vrijeme je, u Kolašinu i okolini, već dugo vremena, veoma hladno, svakog dana oko 20 stepeni ispod nule. Zato beton prave sa vrelom vodom, koju uzaviru u vagonetima. Onako vruć beton sipaju u šalunge i izlijevaju duboki betonski kanal iznad zemlje, dužine oko 300 metara od Centrale do vodostana-bazena, tamo ispod Melaje. Približavao se završetak rada, pa su svi jedva čekali da idu kućama.
Po povratku u Nikšić radim svoj posao, a ima ga dosta. Volio sam da sam među mladim vojnicima, da se sa njima upoznam, da znam odakle su i kakve imaju probleme. Tako primijetim jednoga Petrovića iz okoline Negotina, da je stalno neraspoložen, slabo učestvuje u ddiskusiji na konferencijama i daje slabe odgovore na obuci. Samo nešto razmišlja i ćuti. Vidim da svakog dana nešto piše pored svoga kreveta, u spavaoni. Inače je lijep, visok, a ima i nešto škole. Primijetio sam, kad se dijeli pošta, da,gotovo, svakog dana dobija pismo od kuće. To traje već dugo, a utvdih i da je oženjen. Primijetio to i Komesar. Jednog dana pričamo o vojnicima, pa pomenusmo i njega. Rekoh da Petrović stalno nešto piše i da stalno dobija pismo. Predložih da pročitamo jedno pismo, koje dobije od kuće. Sa tim se složi i Komesar, ali da, za to, niko drugi ne sazna. Tako i uradismo. Otvorimo pismo, koje mu piše žena. Tu ima svašta: “ srio je ovaj, pa joj rekao sa izgleda dobro “ kao devojče”, otelila se krava, da je progoni svekrva, ima li u Nikšiću neki hotel, da dođe kod njega, psuje oficire što su daleko odveli njenoga Vuka, pa ne može da ga obilazi itd. Pažljivo zatvorimo pismo i predamo mu ga, kad se dijeli ostala pošta. Dogovorimo se da mu se dobro “ približim” i sa njim razgovaram kao sa vršnjakom i drugom. To i učinim. Sve mi ispriča i o ženi i o pismima, a ja se pravim kao da ništa, o tome, ne znam. Uskoro Vuko postade drugi čovjek. Dobar je u svemu, a najvažnije je što je postao raspoložen, uključuje se u zajedničke poslove, čak i fizički dobro izgleda. Komesar i ja zadovoljni što smo uspjeli da Vuka spasimo. Ko zna šta bi sa njim bilo.
Početkom marta se, u jedinici, pojavi diverzantska grupa vojnika. Svake noći nestane po jedna puška, gas-maska, fišeklije. Ne možemo da utvrdimo ko to radi. Na partijskom sastanku zadužimo članove Partije-vojnike, da jedne noći ne spavaju, iako su u krevetu, već da motre na svakoga vojnika šta rade, pošto vojska legne da spava. Srećom, prve noći, jedan vojnik ustane i počne da siječe rebrasto crijevo gasmaske, na dotičnom krevetu, da je ošteti. To vidi njegov drug-partijac, skoči na njega i uhvati ga. Tada on otkaže sve svoje saradnike, njih 5-6. Kad sve pohapse, oni ispričaju šta su i kako radili. Čudno je da su bili iz raznih krajeva: dvojica iz Hrvbatske, dvojica iz Bosne i po jedan iz Srbije  i Kosova. Nikad  se nijesu svi sastajali, već su, u prolazu, obično na krugu, jedan drugom kazali šta su uradili i tako obavještavali i ostale. Samo bi rekli: “ Nastavi dalje”. Svi su bili iz različitih jedinica i baraka. Puške su, kad po noći, krenu u WC, krišom uzimali da ne vidi požarni, stavljali je ispod prigrnutog šinjera i bacali u septičku jamu. Tako su radili i sa drugim djelovima vojne opreme, ali uvijek opreme sa kojom su zaduženi njihovi drugovi. U septičkoj jami je nađeno šest pušaka i više druge opreme. Postrojena je sva vojska i oni izvedeni pred stroj. Jedan od njih kaže onome drugome:” Sve si ti ovo otkazao, platićeš za to”. Tada su odvedeni u zatvor i, kasnije, na sud.
U Nikšiću sam ostao do kraja marta. Traže da se prijavimo za aktivnu službu u JNA, kao oficiri, jer su takve potrebe. Prijavi se nas 7-8 i ja dobih raspored u Split. Dobih i čin potporučnika. Ne bi mi milo što odoh toliko daleko, zbog porodice, posebno zbog Oca i Sestre. Kad stigosmo u Split, smestiše nas trojicu u neku baraku, više liči na šupu, tamo van grada, prema Stonu, đe je, kasnije, bila ratna luka Lora. Hranimo se u nekoj podoficirskoj menzi. Grđe je nego u Nikšiću. U Splitu već počelo proljeće.
Jednog dana pođosmo da obiđemo vojni zatvor, zajedno sa jednim starijim oficirom. Zatvorenici sve mladi vojnici, bez opasača, bez pertli na cipelama, neobrijani, jsdni. Oficir je bio veoma grub prema njima. Smučilo mi se na njih, a ne sviđa mi se ni ponašanje oficira. Ipak su to ljudi, i to mladi. Ako su krivi, treba ih kazniti, a ne zlostavljati i ponižavati. Tada se u meni nešto prelomilo:” Neću ja ovo raditi, nemam snage za to, ne mogu zlostavljati i mučiti ljude, pa iako si krivi” , pomislih. Tada sam se sjetio da mi je Otac, jednom prilikom, rekao:” Nikad ne učini nekome ono što ne bi volio da tebi neko učini”. Kad smo se vratili u kasarnu, to sam saopštio oficiru. On me ubjeđivao da se ne povlačim, da to nije ništa teško, da ću se naviknuti itd., ali ja ostadoh uporan:” Neću i gotovo”. Valjda je nekome javio, pa me posla u Komandu mornarice. Tamo neki pukovnik, a to je još bio rijedak i visok čin, lijepo me primi. Objasnih mu šta sam odlučio, a, uz to, kažem da imam mlađu sestru i staroga, bolesnoga oca u selu i da moram biti neđe bliže njima, a odavde im ne mogu ništa pomoći itd. Ne pominjem pravi razlog. Ubjeđuje me i pukovnik, pa kad viđe da sam čvrsto odlučio da idem, napisa mi objavu i uputi me u Beograd, kod načelnika XII uprave (KOS-a) u General-štabu JNA, general-pukovnika Pavla Jakšića. Primi me General, strpljivo me sasluša i sve ispita, a pregledao je i moje karakteristike i ocjene iz Škole, pa naredi da mi se da rešenje o demobilizaciji.
Došao sam kući, opet preko Sarajeva, Nikšića i Titograda, mislim, 18. aprila, a 20.aprila je održavana proslava godišnjice osnivanja Seljačke radne zadruge “ Savo Mašković” u Osrecima. Okupilo se, na livadi Kostadinovoj, u Kamenoj Gori, čitavo selo. Pjeva se i igra. Relja Mašković počinje pjesmu:
Oj Moračo rjeko kriva
Ti si centar kolektiva, itd.

Zadrugari izgledaju zadovoljni, jer je Zadruga, u prošloj godini, radila dobro.Do tada je predsjednik bio Tripko Milošević, pa, na njegovo mjesto, izabraše Vlajka, kao iskusnog čovjeka, dobrog stočara i dobrog organizatora rada.
Već prvog maja dobih poziv da se javim u Sreski komitet KPJ za Kolašin, đe ostadoh da radim kao instruktor. Za nekoliko dana zove me Panto Perović, šef UDB-e i pita me da li ću doći da radim u UDB-i. Odmah mu rekoh da ne želim to, ali mu ne rekoh pravi razlog, već da ne volim da nosim uniformu, bio sam godinu i po dana u vojsci, a oni su još nosili uniformu. Za to sam imao još jedan krupan razlog. Oni već bijahu primili na rad u UDB-i, mojeg komšiju i vršnjaka Velišu, čiji je brat pobjegao iz brigade još krajem 1943. Godine, u četnike i ostao u šumi sve do 28. Avgusta 1945. Godine. Poslije je Veliša, zbog neke velike greške, bio isključen iz UDB-e. Pantu ne bi milo što odbih njegovu ponudu, ali me znao iz Morače, kad je, poslije rata, svakogfa jutra dolazio u našu kuću da nešto pojede i da spava, a uveče ide u šumu da traži četnike, koji su se još krili u šumi. Dosta ih je tada ubio. Neko ga je pitao što to radi, a on je odgovorio:” Nije mi dosta da ubijem stotinu. Oni su mi ubili, na zvjerski način, brata, ubili su mi komšije i drugove Veka Radovića i Mijata Lakićevića i mnogo drugih mojih prijatelja i saboraca”. Panto je rat proveo, kao ilegalac, sa Lakićem. Ništa mi ne reče, niti me više ubjeđivao, a znao je da sam rezervni ificir KOS-a. Ostali smo prijatelji dok je bio živ.
U Kolašinu sam stanovao u jednoj sobi Draga Divca, a hranio se u Službeničkoj menzi. Hljeb pola kukuruzni, a pola ječmeni, meso kozje i ovče. Nije bilo naročito dobro, ali podnošljivo, kao i drugima. Iz JNA sam došao u vojničkoj uniformi, koju sam vratio preko Pošte, osim vojničke bluze, koju mi je poklonio četni starješina još u Tuzli, da je ne vraćam. Dugo sam nosio tu bluzu, jer još nijesam imao pristojno odijelo. Tek poslije dva mjeseca, sindikalna podružnica mi odobri da kupim štof za odijelo. Tako je tada rađeno, pošto još nije bilo dovoljno robe u prodavnicama, niti slobodne trgovine. Tako sam skinuo onu bluzu.
Posla ima dosta. Drže se sastanci Biroa Sreskog komiteta, ide se na sastanke i konferencije po selima, ima mnogo problema u seljačkim radnim zadrugama, a treba srediti kartoteku i evidenciju svih članova Partije, za koju sam zadužen. Poslije radnog vremena, svi službenici i radnici idu na radnu akciju da rasčišćavamo ruševine u gradu od bombardovanja u prošlom ratu. Trebalo je rasčistiti sve zidove od zgrada na sadašnjem Trgu borca i u svim gradskim ulicama i sve to neđe transportovati van grada. Tu su poslije podizane nove zgrade za stanove i za ustanove i preduzeća. Kad je stigla kosidba, išli smo da kosimo zadružne livade u Trunića do, u Bistrici Lipovskoj, Rečinama, Trebaljevu itd. Išao sam da kosim i kod kuće, u Pragove, Stubice, Ropušnici. To su sve bile zadružne livade. Tako smo radili sve do kraja godine. Izabran sam i u Sreski komitet omladine, a SKOJ je bio ukinut u jesen, 1948. godine.
Početkom 1951. Godiune osnovano je Planinarsko-smučarsko društvo “ Bjelasica” , pa sam izabran za sekretara Društva. Već u aprilu smo išli, preko Vratla, u Milačke priboje, da primimo Titovu-Planinarsku štafetu. Tamo smo prenoćili, spavali na sijenu u kolibama, a okolo još veliki snijeg. Ujutru smo krenuli za Kolašin, a sjutri dan otpratili Štafetu, preko Bjelasice, za Ivangrad.
Za 13. Jun smo išli na Sutjesku, pješke preko Sinjavine, zanoćili u Kličačkom polju, u kućama Zekovića, a ujutru produžili za Žabljak. Tu se okupilo oko 300 planinara iz Crne Gore. Ujutru smo krenuli preko Štuoca, Male Crne Gore, Nedajna, Jerinića i Šćepan Polja do Tjentišta. Poslije svečanosti, posjetili smo grob Save Kovačevića na Krekovima i, odmah, pošli natrag i stigli u Žabljak. Odmah smo krenuli kamionom i došli do Krnje Jele, a odatle pješke uz Krnju Jelu, Potrk i niz Lipovo i došli u Kolašin.
Krajem ljeta, odrede Milotija i mene da idemo da obiđemo zadruge na Moračkim planinama, preko Ropušnice,Subotišta, Doli, Kape Moračke i Trebiješa. Dok smo išli uz Osretke, uz Đurđevinu, hvali se Milotije da ima veliki pištolj “ Štajer”, sa 14 metaka. Tražim da mi ga pokaže i da probam kako puca. Pristade on i dade mi ga, ali da opalim samo jedan metak. Odmaknem se od njega, pa okrenem:ta-ka, ta-ka, ispalim sve 14 metaka. Dok ja pucam, on skače i viče:”Dosta, dosta”, ali ne smije da se primakne. Kad pištolj ispraznih, bacih ga na livadu:” Ovo ne valja ništa, vidiš li kako slabo puca” ,rekoh, a još odliježu Osreci od onolikog rafala. Dalje ga je stalno nosio praznog, a ima u njemu više od kilograma. Ljut na mene sve do Ropušnice. Tako smo se često “ šalili”. Noćili smo u Subotištima, kod Pije Simonović, ali gotovo nijesmo spavali. Puni torovi stoke, volovi riču, psi laju. Svu noć nekakva jurnjava krava i volova po katunu. Rano ustadosmo i krenusmo dalje.
U Dolima nađosmo čobane i planinke i sa njima održasmo kratak sastanak, pa produžismo u Kapu. Tu je stoka naše Zadruge iz Osredaka. Čobani već odjavili stoku u pašu, a mi okupismo planinke da nam pričaju o radu i o teškoćama. Zatim hoćemo malo da spavamo, a jednoj našoj komšinici rekosmo da nam spremi za ručak malo gotovca. U neko doba se probudih i čujem da planinka nešto šapuće da je jedva razumijem i to ponavlja više puta:” Kuku mene, đavo te izio”, dosipa vodu, pa mlijeko, pa brašno. Shvatih da joj se gotovac neće “ da okrene” i da “ pusti” mast, što se, često, dešava i iskusnim domaćicama. Kad ona iziđe da donese drva, ja budim Milotija i kažem mu da “ skida gaće i da trči oko kolibe, ne bi li se gotovac okrenuo”, kako su nama, đeci, govorile majke. Da bih je oslobodio muka, počeh da se budim i govorim Milotiju da se i on budi, da idemo dalje. Ona, gotovo kroz plač, se požali da joj gotovac nije uspio i da nije za jelo. Ipak, pokušasmo, ali se ne može jesti, jer je “ pregorio” i liči na pijesak. Tada uzesmo sira i skorupa, sve platismo, da nam ne bi prigovorili da “ jedemo džabe”, kao što su prigovarali nekim našim drugovima, i lijepo se pozdravismo sa našom komšinicom. Ona samo što ne plače zbog toga “ malera”. Nikad joj to nijesmo pominjali. Umrla je prošle godine, a bila je dobra žena i domaćica.
Iz Kape smo produžili preko Krsca i došli na Kapetanovo jezero. I tu smo održali konferenciju sa piperskim i dubočkim zadrugarima, prenoćili i, sjutri dan, se vratili preko Dubokoga i Liješnja. Po povratku u Kolašin, četvrti dan od polaska, podnijeli smo izvještaj o radu zadruga, stanju stoke, o zahtjevima čobana i planinki itd.
Početkom septembra sam pošao u Srednju partijsku školu u Cetinju. Bilo nas je 95 iz Crne Gore, a ja sam bio među najmlađima. Samnom su bili, iz Kolašina,Periša Ćorić, Radoje Pižurica i Velimir Bećirović. Primali smo platu, ali su nam odbijali polovinu, za hranu i smještaj. Škola je bila u zgradi ruske Ambasade, a tgu smo i stanovali. Sve je bilo dobro, ali smo imali dosta da učimo. Dobri su bili i profesori: Dimo Vujović, Mirčeta Đurović, Spasoje Medenica, Vlado Popović, Tomica Nikčević i drugi. Učili smo tešku materiju: Politička ekonomija, Istorija KPJ i radničkog pokreta, Marksizam i drugo. Imali smo i zimski odmor. U blizini je bio i čuvewni hotel “ Grand”, sagrađen neđe oko 1865. Godine. Značajan je i po tome što je, u njemu, bio smješten Osman-paša, pošto je zarobljen na Vučjem Dolu, 1886. Godine, a u neposrednoj blizini se nalazio zarobljenički logor sa oko 3.000 Turaka, zarobljenih u tom boju. Kažu da logor nije bio ograđen, a nijedan zarobljenik nije pobjegao. Često smo, u slobodnom vremenu, najviše u neđelju, poslije podne, sjeđeli u tome hotelu. U proljeće smo, više puta, išli u Budvu, na kupanje, a jednom smo, u ranu zoru, bili na vrhu Lovćena, da bi bolje viđeli gotovo čitravu Crnu Goru, sve do Durmitora, Prokletija, Skadra i Dubrovnika. Krajem maja smo išli na desetodnevnu ekskurziju preko Beograda, Zagreba, Ljubljane, Bleda, Postojne, Rijeke, Splita, Dubrovnika i Kotora. Obišli smo mnogo znamenitih mjesta u ovim gradovima i svuda smo bili lijepo primljeni.
Školu smo završili krajem juna. Opet sam bio među najboljima po uspjehu. Odmor sam proveo kod kuće, uz kosidbu, plastidbu, đenidbu sijena i dr. Poslije odmora, trebalo je da idem na posao u Manastir Moraču, kao sekretar Opštine Donja Morača. Međutim, krajem avgusta, sam dobio poziv za dvomječnu vojnu vježbu u Kaštel Starom, kod Splita. Opet Škola, ali, ovoga puta, rezervnih oficira KOS-a. I tu je bilodobro. Učili smo dosta, ali to nije bio problem. Smještaj i hrana, takođe, dobri, a i oficiri i nastavnici dobri. Povodom 10. Septembra, dana Mornarice, prisustvovali smo velikoj proslavi, obišli smo brod “ Galeb”, ulazili u podmornicu i viđeli više velikih razarača i drugih brodova. Naravno, proslavi je prisustvovao i Tito.
Te godine je donešena odluka da se rasformiraju seljačke radne zadruge, u svim selima, đe nema uslova za njihov rad. Osnivanje tih zadruga je bilo posljedica optužbi u Rezoluciji IB-a “ da u jugoslovenskom selu vladaju kulački odnosi”. Međutim, osnivanje SRZ je znatno negativno uticalo na , ionako slabu, poljoprivredu u Crnoj Gori. Kad su zadruge rasformirane, seljaci su, u svim selima, morali, ponovo, da oživljavaju svoja domaćinstva. Zato je i kod naše kuće bilo dosta posla.
Sa vježbe sam došao krajem oktobra. Tek što sam, po noći, došao kući, čujemo da neko zove, dolje u selu. Razumjesmo da Radisav nekome saoštava da je poginuo Radoš Mašković, na sječi šume u Rijeci Mušovića. U zoru smo krenuli prema Kolašinu i sreli ljude, koji ga nose na nosilima, daleko kod Popove Njive. Tada nije bilo nikakvog prevoznog sredstva, niti kolskog puta prema Kolašinu. Moglo se ići samo pješke, jer su svi drveni mostovi propali, a i put se, na mnogo mjesta, obrušio ili ga zatrpali nanosi zemlje. Sjutri dan je , po velikoj kiši, sahranjen, a ostala mu žena i šestoro đece. To je bila velika žalost, možda najveća od rata.
Svega desetak dana sam išao na posao u Manastir. Predsjednil opštine je bio Radun Bakić, prvoborac, dobar, ali nepismen i uobražen. Misli da sve zna. Nijesam bio baš zadovoljan što moram da radim sa njim. Oko prvog novmbra, zove me, telefonom, Milotije, personalac u Sreskom odboru i kaže mi da se “ sjutra javim Vladu Lazareviću, predsjedniku Sreskog odbora”. Čudim se što me zovu i, rano, dođoh kod Vlada. Znam ga već dvije godine, kao vrijednog, dobrog i prijatnog čovjeka. Imao je tada 50 godina, a izgledao je kao da ima i preko 60, a ja imam 24. Lijepo me primi, pa mi kaže:” Nano (tako me uvijek zvao, dok smo radili zajedno), mi smo odlučili da te postavimo za sekretara Sreskog odbora, na mjesto Sima Grdinića, koji je izabran za poslanika”. Ja se iznenadih, jer to nijesam očekivao. Malo se i zbunih, pa mu kažem:” Druže Predsjedniče, ja ne smijem primiti tu dužnost, to je, za mene, teško, ne znam ništa o radu državne uprave”. On me mirno sasluša, pa veli:” Nano, ne plaši se, sve ćemo mi, u početku, raditi zajedno. Što ne znaš i ne možeš sam riješiti, pitaj mene ili starije službenike, koji ovđe rade, pa ćemo ti pšomoći”. Tada prihvatih i ostadoh sve do ukidanja Sreza, 31. avgusta 1955. godine. A što se tiče pomoći, bilo je onako kako je Vlado rekao. Pošto sam, po zakonu, bio naredbodavac za izvršenje budžeta, to znači za sve isplate, Vlado mi je, neki drugi dan, rekao:” Đe ti se čini da je nešto sumnjivo oko isplate, ostavi da ja potpišem. Ako bi neko, o tome preavio pitanje, ja ću za to odgovarati”. To se, u prvom redu, odnosilo na ugovorene radove oko izgradnje lokalnih i održavanje republičkih puteva, sa grupama radnika, po slobodnoj pogodbi i za neke druge poslove.
Bilo je dosta posla. Veliki broj službenika, česte promjene propisa, bolovanje, odsustvovanje, a službe moraju da rade. Zato sam, bez ustezanja, za dosta poslova , pitao i Vlada i starije službenike: Voja i Milovana Vlahovića, Rajka Puletića, Mihaila Šukovića i druge. Neki od njih su komentarisali:”Ovaj mladi sekretar se ne stidi da ne zna i da nas pita za ono što ne zna, iz naše službe”. Dosta brzo sam ulazio u posao, pa su i oni, za kratko vrijeme, dolazili kod mene, da se konsultujemo, za neke poslove. Sa svima sam dobro sarađivao, a poštovao sam ove ljude, posebno one starije. Za kurire smo postavili neke stare, koji više nijesu mogli da rade teže poslove:Ljuba Mulevića, Iliju Abramovića, Mitra Vujisića. Nikad im nijesam naredio da nešto urade, već sam ih, uvijek, upitao mogu li uraditi to i to. Neke, mlađe, sam i kažnjavao , ako urade nešto što ne treba, a naročito ako su grubi prema strankama, koje traže da nešto oposle u našim službama.
Radio sam i u Sreskom komitetu omladine kao sekretar, a početkom 1954.godine, sam izabran za predsjednika. To je bio amaterski rad i za to nije bilo nikakvog primanja
U proljeće 1953. godine smo počeli izgradnju puta od Jezerine do Kordelja na Bjelasici. Imali smo veću grupu radnika iz Dalmacije, koji su napredovali dosta brzo, iako su radili sve ručno, samo sa krampovima i lopatama. Još nije bilo buldožera, utovarivača i drugih građevinskih mašina. I kamen za kaldrmisanje, su sami dovlačili, na vagonetima, koje su sami napravili samo od drveta. Sjećam se kad smo, Ognjen Bulatović, građevinski tehničar, i ja , prvi put, izišli, motorom “ Cindap” (trotočkašem) na Kortdelj. Bili smo veoma zadovoljni što smo uspješno završili taj put. Kasnije je put dalje rađen, opet ručno, ispod Zekove  glave, pored brda Bendovac, niz Dolove Lalevića, do Biogradskog jezera. Tada smo gradili i Planinarski dom na Vranjaku, sa kuhinjom, velikom trpezarijom i više soba za spavanje, sve od drveta. Tu, u blizini, smo gradili i kolibu za Blaža Jovanovića, od brvana. Doveli smo i vodu sa obližnjeg izvora i nabavili agregat za struju. Sve je to dobro funkcionisalo više od deset godina, a onda je, 1966. godine, sve zapušteno i razrušeno. Seljaci su odnijeli što se moglo odnijeti, pošto se nije čuvalo i održavalo. O Domu i Kolibi se, više godina, brinuo Majo Minić iz Bašanjeg Brda, a kad je on to napuštio, desilo se što se desilo.
Tih godina smo, svake prve neđelje u aprilu, organizovali Bjelasički smučarski kup za smučare Crne Gore, na Vranjaku, a Dom nam je služio za smještaj i spremanje hrane za smučare.
Za 13. Jun 1953. Godine smo išli na Sutjesku, nas oko 100 planinara iz Kolašina. Putovali smo kamionima preko Mojkovca, Kovrena, Pljevalja, Čajniča i Foče, a tuda smo se i vratili.
Početkom novembra 1953. Godine je veća grupa planinara iz Crne Gore (oko 35), išla u Grčku, a među njima i Branko Bulatović i ja . Tada se već bolje živjelo. Imali smo udoban autobus, a nosili smo našu hranu. Na svakom konaku, naš kuvar-amater Đoko Popović, pripremi večeru i ručak za sjutri dan.Spavamo pod šatorima, a ujutru idemo dalje. Ostali smo 21 dan i obišli mnogo znamenitosti u Grčkoj: Solun, Lamiju, Atinu, Akropolj, Mikenu, Epidaurus, Delfe, Korint, Olimpiju i planinu Parnas na Peloponezu i druga manja mjesta. Grci nas svuda pozdravljaju i izražavaju poštovanje uzvicima “ Tito”, sa stisnutim pesnicama. Tada se moglo iznijeti preko granice najviše 10.000 dinara. Kad smo to, na granici, zamijenili dobili smo po milion drahmi. Svi smo se tome smijali, jer smo, za kratko vrijeme, svi postali “ milioneri”. To je, nekada, bio pojam bogatstva. Za te pare smo mogli kupiti ili mantil ili štof za odijelo, što su mnogi uradili. Jedva je nešto ostalo da kupimo neku sitnicu. Sašio sam tada odijelo, koje sam, povremeno, nosio više od 10 godina. Na povratku smo spasili jednu kuću na Kosovu, koju bijaše zahvatio požar, nekoliko minuta prije našeg dolaska. Ugasismo požar i produžismo dalje.
Odmah po povratku iz Grčke, išli smo Lakić Šćepanovići ja u Rovca, naravno, pješke. Noćili smo u straroj kafani u Manastiru, ujutru doručkovali čaja i hljeba, pa otišli u Međuriječje, na partijski sastanak. Sastanak je trajao gotovo do noći. Gazda je, tada, bio putar. Niko nas ne ponudi večerom, no odosmo na konferenciju, u novu zgradu pored Mrtvice (koje odavno nema). Kiša pada “ ko iz kabla”. Poslije ponoći konferencija se završi i seljaci odlaze kućama. Oni iz Gornjih Rovaca zovu nas na konak, a oni što su im kuće blizu, iz Međuriječja, odoše i bez pozdrava. Mi ostadosmo sami u onoj Sali, sa stražarom Bulatovićem. Njega uputismo kući, a mi ćemo “ čuvati” zgradu. Jedva ga ubijedismo da tako uradi. Tu su neke klupe, pa na njima ležimo i čitavu noć ložimo vatru u peći da se grijemo. Pitam Lakića kakvi su mu ovi rođaci kad nas ovako “ ugostiše”. Ujutru odosmo u Vlahoviće, opet, na konferenciju. Ostadosmo do uveče, pa “ mrtvi-gladni”, krenusmo prema Manastiru. Ima odatle do M;anastira više od 15 kilometara. Tada nas pozva svojoj kući učitelj Milika Vlahović, na večeru i na konak. To smo mu uvijek pamtili.
Krajem januara 1954. godine, pade snijeg, jedan od najvećih od 1929 godine. Padao je tri dana i napadao oko 150 cm, a u Titogradu 54 cm. Porušiše se neke zgrade pod sniježnim teretom, pa ostale moramo spasavati čišćenjem krovova. Najprije sam, ujutru, sa Dragom Divcem, direktorom Trgovinskog preduzeća, dogovorio da obustavi prodaju 30.000 kilograma žita,koje se zateklo u silosu, jer će prekid saobraćaja potrajati. Kasnije smo uveli tablicu i brašno davali samo porodicama, koje nemaju nikakve rezrve, što se pokazalo ispravnim. Odmah zatim, okupih dvadesetak momaka-službenika i odosmo da čistimo krov tadašnjeg hotela “ Bjelasica”, koji je kasnije srušen i na njegovo mjesto podignut novi “ Bjanka”. Morali smo se vi povezati konopima za dimnjake i gromobransku instalaciju na krovu, kako ne bi popadali sa limenog krova, visokog više od 15 metara. To smo morali ponoviti i sjutri dan, jer je snijeg i dalje padao.
Zatim smo organizovali čišćenje ulica, a zatim čišćenje puta prema Veruš. I od Titograda je put čišćen uz Bratonožiće i uz Lijevu Rijeku,a to su radile jedinice JNA iz Titograda i okolni narod. Vrijeme se poboljšalo, ali jak mraz je snijeg dobro stegao. Nema nikakvih mašina, već samo lopate. Tako je rađeno i oko Mojkovca i iz doline Morače. Svaki akcijaš, pa i Periša Ćorić, predsjednik Opštine, je dobijao da očisti po 10 metara puta. Kad to uradi može da ide kući. Ko ne stigne, drugi mu pomažu, pa svi krenemo kućama, pjevajući. Bilo je i takmičenja, zajedničkog rada, Opština je obezbijedila suvu hranu za ručak, a bilo je i “ zdravica”. Dakle, atmosfera je bila vesela, može se reći prijatna. Mangupi su sročili i nekoliko šaljivih stihova:
Naređenje od Periše
Da se narod mobiliše.
Potvrđuju Ananije
Izostanka bit ne smije itd.

Potrajalo je to više od 15 dana. Nema saobraćaja, nema nove robe i hrane, ali nije niko, zbog toga, stradao. Oni, koji su morali ići u Titograd i dalje, išli su pješke niz Moraču i pješačkom stazom niz Platije do Bioča. I neki teži bolesnici su išli ovim pravcem, na saonicama ili na drugi način, uz pratnju najbližih. Završismo čćišćenje i dođoše prva vozila, a očekujemo i kamione sa brašnom i drugom robom, ali uveče, zahvati Kolašin i okolinu , nova sniježna oluja, sa jakim sjevernim vjetrom i sve što smo čistili zatrpoa, tako da se ne poznaje kuda ide put. Blokada se produži, ali brašna još ima, jer je narod shvatio situaciju, pa pojedini ljudi traže samo najnužniju količinu brašna. Tek oko 15 marta pade jača kiša i nastupi naglo topljenje snijega. O svemu tome su ostale fotografije fotografa Ljuba Medenice, koje će, nekad, biti veoma interesantne, a i sada su. To sam detaljno opisao u jednom broju Kolašinskih novina (KON) 1996. godine i dao nekoliko fotografija.
Baš tih dana su smučari iz Kolašina preuzeli, na Bjelasici, od Ivangrađana Planinarsku Titovu štafetu. U hotelu Bjelasica je bila svečanost i veselje čitavu noć, a ujutru smo, Šćepan Bulatović i ja , pošli, sa Štafetom, prema Morači i Veljem Dubokom, đe će je preuzeti planinari iz Nikšića. Čitravi dan smo, po velikom snijegu, putovali do Manastira. Tu je, opet, bila na okupu sva omladina Donje Morače, a ujutru smo krenuli uz Jasenovu, Ibriju, Cerovicu i dalje. Snijeg se razmečio, pa propadamo do zemlje. Na više mjesta smo pomagali jedan drugome da se izvučemo iz dubokog snijega, naročito gore uz Cerovicu i ispod Sjenokosa. Tek u mrak stigosmo na kraj Liješnja. Tu treba da pređemo preko jedne strme livade, pa ne smijemo ii zajedno, jer može, svakog momenta, da se pokrene sniježni urav i da nas odnese u duboku provaliju. Zato idemo pojedinačno. Najprije idem ja, veoma pažljivo i lagano, da ne bih pokrenuo snijeg, a Šćepo gleda šta će se desiti. Pošto ja pređoh, ide on, a ja gledam i sve mislim šta da radim, ako ga odnese urav. Prve kuće su daleko oko 500 metara, pa kao da se nalazimo u pustinji. Prođosmo i to. U Liješnju nas dočeka sva lješanska omladina i odmah nastavismo prema Dubokome. Sad nas ima dosta i lakše gazimo duboki snijeg, uz pjesmu i veselje. Kad smo se spuštali niz Sumrak, k Veljem Dubokom, vidimo od Višanja i Gornjeg Sela mnoštvo upaljenih lučeva i fenjera, a planinari iz Nikšića se oglasiše od Trebiješa sa više ispaljenih metaka. I mi se “ oglasismo”, da znaju da smo blizu. Sve se to skupi u Školi. Čitavu noć se igra i pjeva, a nas savlađuje umor i san od dugog puta od Kolašina dovde, po tako teškom vremenu. Dubočani su bili uvijek gostoprimni, pa i nas i Nikšićane, lijepo dočekaše i počastiše. Navikli su oni to još od rata, kada su primali na konak i na hranu i po 300 akcijaša od januara 1944. I januara 1945. Godine, kada je prenošeno sijeno sa Trebiješa do Kolašina, pa februara 1945. kada se, u Trebiješu, premrzlo oko 150 partizana-vojnih pitomaca iz Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore, koji su išli prema Beogradu, u vojne škole. Tada je došlo oko 300 spasilaca iz Morače, Rovaca, Prekobrđa i Kolašina, koji su pitomce prenijeli preko Liješnja, niz Cerovicu i Platije, do Bioča, a da niko nije stradao ni od smrzavanja niti od gladi.Tom akcijom je rukovodio Vlajko, kao komandir Posadne čete u Donjoj Morači i dobar poznavalac ljudi i terena. Dugo godina, poslije rata, su se javljali neki od tih pitomaca i njihovo Udruženje iz Zagreba i zahvaljivali se Dubočanima na brizi, pažnji i gostoprimstvu.
Ujutru, Šćepo i ja se vratismo prema Kolašinu, a planinari Nikšića pođoše prema Nikšiću. Stigli smo u Kolašin tek drugidan, zadovoljni što smo sve to izdržali.
U proljeće te godine,sam bio na Trećem kongresu omladine Crne Gore i izabran za člana CK. Tada se već bolje živjelo. Osjećao se opšti napredak i Crne Gore i Jugoslavije, pa i pojedinca. U maju 1954. godine sam, sa omladinskim rukovodiocima iz Crne Gore i Jugoslavije, učestvovao na velikoj proslavi Desetogodišnjice desanta na Drvar 25. maja 1944. godine. Tu je bilo dosta i onih, koji su taj desant lično doživjeli. Obišli smo Sarajevo, Jajce, Mrkonjić Grad, Drvar i druga mjesta i ostali 4-5 dana. To je bilo lijepo putovanje i druženje. Viđeli smo Titovu Pećinu u Drvaru, Muzej AVNOJ-a u Jajcu i mnoge druge znamenitosti.
Od 12. do 15 jula te godine, imali smo Planinarski slet planinara Crne Gore na Žabljaku. Išli smo pješke preko Sinjavine, a vratili se autobusom.
Početkom avgusta 1954. Godine, odrediše nas 10 omladinskih rukovodilaca iz Crne Gore, da idemo u Međunarodni omladinski kamp, na jezeru Aterze, kod Salcburga u Austriji. Išli smo preko Beograda, Zagreba, Ljubljane, Graca i Beča do Salcburga. Bili su tu i omladinci iz svih republika i iz svih zemalja Evrope, svega oko 500. Kamp bijaše odlično uređen, a okolina idealna. Oko 50 šatora, u vidu kupa, mogu primiti po 10 ljudi. Sve je idealno, a ne radimo ništa. Imamo neka zajednička predavanja, radi upoznavanja iskustava iz rada omladine, sportske priredbe i to je sve. Ja bih išao u okolinu da nešto vidim, da upoznam, ali moje društvo nije, za to, raspoloženo. Gledam u daljini planinu Šafberg i molim ih da, jednog dana, idemo tamo. Zovem ih da idemo u čuveni grad Bad Išl, đe je bila rezidencija Franja Josifa i njegov Lovački dom. Ni to ne prihvataju. Stalno govore;” Ima vremena, kasnije ćemo”. Bliži se kraj našega dvadesetodnevnog boravka u Kampu. Jednog jutra, grupa Njemaca krenula na Šafberg. Rado me primiše u društvo. Znam po neku njemačku riječ i lako se sa njima sporazumijevam. Milo im što sam pošao sa njima, pa su veoma pažljivi. Obiđosmo Planinu, na kojoj radi električna uspinjača do samog vrha. Prosto uživamo razgledajući ogromna zelena prostranstva Austrije. Uveče se vratismo u Kamp zadovoljni. Drugog dana  pođoh sam u Bad Išl, daleko oko 25 kilometara. Ne ustavljam vozila, no hoću da idem pješke, da bih bolje vidio okolinu. Obiđem i taj grad i uveče se vratim, opet, pješke.
Po povratku u Crnu Goru, neko se našao, iz mojeg društva,( kasnije sam saznao ko), da me optuži da sam se izdvajao od društva i da sam više volio druge grupe, što je, naravno, apsurd, a sve je bilo ovako, kako sam opisao. Takvi smo mi, Crnogorci.
U jesen, 24. oktobra, smo izvršili prenos posmrtnih ostataka strijeljanih partizana i rodoljuba na Brezi od četnika Pavla Đurišića, u novo groblje , nedaleko od strelišta. Tu su već ranije- 1946. godine, preneseni posmrtni ostaci poginulih partizana u Barama Kraljskim i u Lubnicama, kao i nekih poginulih partiuzana u Bosni. Livadu za novo groblje dao je revolucionar Veljko Vlahović.
Na Brezi je strijeljano oko 80 partizana, ali su neke, odmah poslije rata, porodice prenijele u svoja mjesta, tako da ih je tu ostalo 54. Mi, omladinci, smo organizovali kopanje novih grobova, prevoz kamena za podzidu grobova iz kamenoloma u Gradini- u Planoj, izradu sanduka i iskopavanje kostiju. Pošto sam bio rukovodilac omladine u Srezu, tu sam i ja učestvovao. Neki omladinci su se ustezali da vade kosti, pa sam ja preuzeo da, iz jedne zajedničke grobnice, izvadim devet kostura i kosstur mojeg brata od strica-Vladimira, iz posebne grobnice. U zajedničkoj grobnici su bila naslagana tijela strijeljanih tako što su im glave okrenute suprotno od onoga donjega. Tako je bilo nešto lakše odvojiti kosti svakog pojedinca. Kad smo to završili, išao sam na Crkvinu da izvadimo kosti brata od strica-Svetozara, koji je poginuo 2o. marta 1942. godine, u borbi sa četnicima. Ovoj komemoraciji je prisustvovao veliki broj građana iz cijelog Sreza i iz drugih krajeva Crne Gore. Održano je više govora rukovodilaca Sreza i Republike. Novi grobovi su, kasnije, obilježeni betonskim piramidama, sa imenima poginulih.
U maju 1955. godine sam, sa grupom planinara iz Crne Gore ( Vukosava Mićunović, Milo Boričić, Đorđije Perunović i dr.), i nas trojica iz Kolašina ( Branko Bulatović, Svetozar-Ruski Lakićević  i ja) smo išli na Vasojevički Kom, visok 2.463 metra. Još je bilo snijega na obroncima Komova. Sa Trešnjevika smo išli pješke, preko katuna Štavna i izišli na vrh Koma. To je bilo pravo uživanje, na vedrom majskom danu, gledajući prostranstva Crne Gore, sve do Durmitora, Prokletija i Lovćena.
Za 13. jul 1955. godine smo imali, na Bjelasici, veliki planinarski slet , sa oko 300 planinara, iz čitave Crne Gore. Uredili smo veliki logor od šatora, iznad katuna Vranjak, u blizini Planinarskog doma. Uveče smo podigli zastavu na visoki jarbol, naložili velike vatre, veselili se do kjasno u noć. Neđe ispred zore, naglo se naoblači i nastupi prava ljetnja oluja. Za nekoliko minuta, porušiše se vi šatori, logor nestade, a mi ostadosmo na goloj livadi. Srećom, oluja brzuo stade, a najsnalažljiviji muškarci, zapališe velike vatre, pa smo jutro dočekali oko njih i osušili se. Jutro vedro i toplo, pravo ljetnje. Kao da smo svu noć spavali. Poslije doručka, odosmo preko katuna Goleš i niz prašumu Biogradske gore, dođosmo na Biogradsko jezero. Odmah smo organizovali takmičenje u plivanju, sa teretom na leđima, u više disciplina. Prvo mjesto osvojiše braća Gojko i Rajko Vlahovići iz Kolašina. Na Jezeru se okupilo dosta naroda iz Kolašina, Mojkovca i drugih gradova. Sve se završi lijepo i dobro.
Te godine je organizovan Slet planinara Jugoslavije na Sutjesci, za 27. jul, đe je bilo oko 5.000 planinara. Nas iz Kolašina je bilo oko 100. Išli smo kamionima preko Kovrena, Pljevalja, Čajniča i Foče. Tada još nije bio izgrađen put Mojkovac-Đurđevića Tara. Obišli smo svu okolinu Tjentišta do Suhe i Zelengore. Tu je bio ogromni logor od šatora, đe smo proveli 2-3 dana. Tada je, do Tjentišta, postojala šumska željeznica za prevoz tehničkog i celuloznog drveta iz okolnih šuma, za veliku pilanu na Brodu kod Foče. Kasnije je kolosijek uklonjen, jer je donesen Zakon o Nacionalnom parku Sutjeska i zabranjena sječa šume. Poslednjeg dana smo, jedna grupa, išli prema Donjim Barama, na Zelengori, jer je povratak predviđen za poslije podne. Vratili smo se u logor na početku ručka. Tada vidim da se, u jedan vagon, ukrcala grupa naših planinara. Kad mi rekoše da nijesu ručali, a nešto će pojesti u Foči, tome se usprotivih:” Siđite da ručamo, pa ćemo svi zajedno slijedećim vozom”, rekoh im dosta oštro. Svi poslušaše, ma da ne bijahu zadovoljni. Imali smo sreću. Kad smo došli u Foču slijedećim vozom, vidimo da je onaj vagon, u koji su bili ušli i naši planinari, iskliznuo iz šina i prevrnuo se. Poginulo je dvoje: jedns djevojka iz Kotora i jedan muškarac iz Bijelog Polja, a više ih je bilo povrijeđeno. U Foči je zavladala žalost i kod planinara i kod građana. Kad su to viđeli oni što sam ih skinuo s voza, počeli su da me ljube i grle i da mi zahvaljuju što sam tako uradio. No, to se moglo desiti svakome. Odmah odoh na poštu da javim u Kolašin da smo svi zdravo, inače bi se stvorila panika kod porodica. Odatle do Kolašina svi planinari su me slušali kao đeca.

Tih godina se mnogo radilo, a već su bila vidljiva značajna poboljšanja ukupnog života. u preduzeća, osnivana nova, mnogo se ljudi zapošljavalo u privredu i vanprivredu, rastao je životni standard svih ljudi. Držane su sjednice Sreskog odbora, zborovi birača po selima, konferencije SSRN, Omladine, partijski sastanci itd. U udaljena sela Gornje i Donje Morače i Rovaca, đe nije bilo automobilskih puteva, a nije bilo ni više automobila, najviše smo išli mi mlađi: Milotije Milošević, Ljubo Obrenović,Petar T. Rakočevič, Mišo Lakićević i ja. Sjećam se, jednog dana, me zove, telefonom,
Lakić Simonović, sekretar Sreskog komiteta, i kaže:”Treba sjutra da budeš u Veljem Dubokom, u 10 sati, na sastanku Saveza komunista”. “ Kako ću stići do tada?”, pitam ga. “ Lako, kreni odmah, prenoći kod kuće u Osrecima i ujutru porani, pa ćeš stići na vrijeme”, kaže on. Tako i uradih. Tada nijesmo imali ni dnevnica ni drugih naknada. O uništenim cipelama da se i ne govori. Dok odem i vratim se, po blatu i bespuću, ostanem i bez cipela.
Jednom sam išao u Velje Duboko da ispitam ko je, po noći, počupao vunu sa zadružnih ovaca. Zbog toga nijesu mogle boraviti van ovčarnika, jer bi se posmrzale. Samnom je pošao i jedan službenik iz SUP-a. Niko od seljaka ne šće nikoga pomenuti  ko je to mogao učiniti, na koga se, u selu, sumnja. Mi ne mogosmo ništa uraditi nasumce. Bolje je da učinilac ostane neotkriven, nego da uhapsimo i osudimo pravoga, ko to nije uradio. Njihove su ovce, bolje se poznaju međusobno, a neće nikoga da osumnjiče. Tako je i ostalo, o čemu smo podnijeli izvještaj.
Sredinom 1955. godine je donesen Zakon o ukidanju nekih srezova u Crnoj Gori, a među njima i Sreza kolašinskog, počev od 31. avgusta. Ja odoh u Beograd, u Srednju ekonomsku školu, tzv. partijsko odjeljenje, sa platom i stažom. Bilo nas je oko 90 iz Srbije i Crne Gore. Stanovali smo i hranili se u Studentskom domu na Zvezdari, a Škola je bila u Cetinjskoj ulici, gotovo u centru grada. Učenje ide dobro, a hrana i smještaj nijesu rđavi. Često idem u pozorište, u bioskop, pa i u operu. Išao sam nekoliko puta i u bar, da vidim šta se i tamo radi. Čovjek treba sve da vidi.
Do polugođa završismo prvi razred, imam vrlodobar uspjeh, čak nekima i pomažem. Do 15. juna zuavršismo i drugi razred. Mjesec dana sam proveo kod kuće, u Osrecima i na Ropušnici, a onda u novoj Kolašinskoj opštini. I te, 1956. godine smo imali Slet planinara Jugoslavije na Prokletijama. Opet je bilo oko 5.000 planinara. Iz drugih republika su, do Peći, došli vozovima, a iz Crne Gore kamionima i autobusima. Bilo je vrlo živo u Rugovskoj klisuri, đe je došlo toliko ljudi. Iz Kućišta do mjesta Sleta, gore visoko na Prokletijama, smo išli pješke, kao pravi planinari. Neki su angažovali obližnje seljake sa konjima, da im, ovom strmom stazom, pomognu prenijeti rance i drugu opremu. Bilo je lijepo tri dana, a četvtog dana, pred sami povratak, opet se desi nesreća. Jedna planinarka iz Slovenije je ugledala, na nepristupačnom mjestu, cvijet “ Planiku”, simbol planinarstva i pokušala da ga ubere, ali to nije uspjela, već se survala u provaliju i poginula. To je, za sve nas, bio veliki šok i žalost. Ipak smo morali kući. Kad smo stigli u Murinu, kažu moji drugovi da bi željeli da svratimo do Plava, jer mnogi, do tada, nijesu bili u Plavu, niti su viđeli Plavsko jezero i okolinu. Složim se sa njima, pa okrenemo prema Plavu. Na ulazu u Plav, na mostu na Limu, sretosmo tri kamiona, sa rezervistima iz Gusinja, koji idu prema Andrijevici i Titogradu. Jedan od rezervista je napravio neki grubi gest prema đevojkama na našem kamionu. Ja to nijesam dobro ni vidio, jer sam bio u kabini, ali su mi kazali u toku obilaska Plava. Neki im i prijete. Ja se nadam da su rezervisti već daleko otišli i da ih nećemo stići, pa tome i ne pridajem važnost. Ubrzo i mi krenusmo za Kolašin. Kad smo došli kod Izvora u Kraljima, na putu stoji, zbog kvara, baš onaj kamion sa rezervistima. Stadosmo i mi, pošto ne možemo proći. Nekoliko naših momaka odmah iskočiše iz kamiona, iako ja vičem da ne izlaze. Odmah Gojko Vlahović uhvati jednog rezervistu za prsa. Munjevito mi prođe kroz glavu:” Šta će se desiti, ako Gojko ili neko drugi, ošamari onoga rezervistu?”. Među njima ima veći broj pijanih, a sigurno, neki imaju i oružje, a imaju i naši. Može doći do tuče i velike nesreće. Ne znam šta ću, pa počnem da vičem, koliko me grlo služi: “ Nazad, nazad, penjite se u kamion, nazad stoko, šta hoćete?”, i to ponavljam više puta. Kad su viđeli da sam “ poludio”, Gojko pušti onoga što ga je uhvatio, a ostali počeše da se penju u kamion. I rezervviste je neko umirivao da ne reaguju, ali ja nijesam imao vremena da to vidim. Ubrzo krenusmo dalje. Ništa ne pričamo, nema pjesme. I oni na kamionu razmišljaju šta se moglo desiti. Iziđosmo na Trešnjevik, stadosmo i zatražih da iziđu iz kamiona da održimo sastanak. Ja ljut kao “ ris”. Niušta ne govorim. Kad svi posjedaše, rekoh:”Treba da vidimo šta smo, danas, mogli da uradimo, da se potučemo, da izginemo, da napravimo veliki politički problem, a za sve bih bio ja odgovoran, što sam odobrio da idemo u Plav. Zato sam bio onako grub, jer nijesam imao drugog rešenja. Zato sam upotrebljavao riječi, koje će imati najviše efekta, da ne dođe do zla, do nesreće”. Više njih je odobrilo moj postupak, a iskritikovaše one što su šđćeli sukob. Tako se ssve završi. Niko, u Kolašinu, nije znao za ovaj dogođaj.
U jesen 1956. godine nastavih školovanje u Beogradu, ali sa stipendijom, kojha je bila mnogo manja nego plata. I tada je bilo štednje i restrikcija. Ipak, do juna 1957.godine završih treći i četvrti razred, sa vrlodobrim uspjehom. Po završetku škole, radio sam u Opštini kao načelnik odjeljenja za privredu. Prvog septembra dobih poziv za dvomjesečnu vojnu vježbu u Kumboru. To je prošlo dosta brzo, jer nije bilo naporno. Imao sam dužnost da se bavim moralno-političkim radom sa vojnicima. Najteže je bilo što smo išli pješke od Kumbora preko Zelenike i Herceg Novog do Sutoirine, đe smo izvodili obuku i istim putem se vraćali. Po povratku nastavih sa radom u Opštini. Predsjednik je i dalje Vlado Lazarević. Dobro se slažemo i dobro radimo. Početkom 1958. godine, Skupština me postavi za sekretara , a vbeć sam se upisao u Višu upravnu školu u Beogradu, kao vanredni student.
Predsjednik forsira izgradnju seoskih puteva i puteva prema planinama, a i ja ga podržavam. Gradimo i neke vodopoje po planinama. Stanujem kod Steva Vlahovića, a tu se i hranim. Nije jeftino, ali je dobro. Njegova žena Ljubica je prava domaćica. Čestosmo se kladili za nešto, više radi šale, a manje radi koristi. Ko izgubi opkladu, mora da kupi materijal za štrudlu od jabuka.
Za 4. jul, Dan borca, organizovan je , na Tjentištu, veliki miting, povodom 15. godišnjice bitke na Sutjesci. Najavljen je dolazak Tita i Nasera. I planinari Crne Gore su išli na proslavu. Do Pišča na Pivi smo se prevezli kamionima, a dalje pješke. Zanoćili smo na Šćepan Polju, u nekim kućama. Kolašinci i Mojkovčani su bili u jednoj grupi. Ima nas oko 75. U toku razmještaja, potukoše se dva Mojkovčanina. Neki se umiješaše da ih rauzdvoje, a oni još uporniji da se tuku. Oba poznajem kao starije ljude. Ja, kao vođa grupe, ne dam da ih razdvajaju, već da ih pušte da sami riješe međusobni spor. Kad su završili tuču, oba krvavi, saopštih im da više ne mogu s nama, već da se vrate kući i da se jave Simu Grdiniću, predsjedniku Oipštine. Mole me da ih ne vraćam, a mole me i neki njihovi drugovi. Onda im rekoh da se neće vraćati, ako se tu, pred svima, pomire i poljube. Oni se misle, kolebaju se, hoće, neće, a ostali aplaudiraju. Tada se izljubiše “ ko tetke” i tako se spor završi. Sjutri dan produžismo prema Tjentištu. Ima najmanje 50. 000 ljudi, a planinara oko 5.000. Imamo i svoj šatorski logor. Stigao je Naser, predsjednik Egipta i mnogo drugih gostiju iz Zemlje i  inostanstva. Četvrtog jula Tito je otkrio monumentalni spomenik bitke na Sutjesci i grobnicu poginulih boraca, u koju je sahranjeno 3.303 borca. Poslije svečanosti smo se zadovoljni vratili u Kolašin. O toj svečanosti imam više fotografija u mojim albumima, a neke je objavio Mušo Šćepanović, u knjizi o futbalskom klubu “ Gorštak”, str. 101-109.
I toga ljeta sam često išao kući i pomagao koliko se moglo. Na Poljanama je bio veliki sjenjak, đe su svi seljaci, koji su imali livadu u Ropušnici, đenuli svoje sijeno u stogove. Svakoga ljeta, krajem jula, je na putu od Ropušnice do Poljana, veoma živo. Neki seljaci nose bremena, neki vuku na volovima, neki vode natovarene konje sa bremenima sijena. Na sjenjaku bi se sađenulo oko 50 stogova sijena, sa oko 500 tovara ili 7.500 kilograma sijena. Uvijek će mi biti žao što nijesma snimio taj sjenjak, a mogao sam. Nikad se više to neće ponoviti. Odatle je, zimi, po snijegu, sijeno vučeno na manjim drvenim saonima, po 200 do 250 kgr, u bremenima, u selo, a to su morali raditi samo snažni ljudi, žene i đevojke. Teže je bilo breme zuaustavljati nego ga vući, po snijegu i ledu, tim prije što je put veoma strm. Česte su bile i mobe da se inokosnim porodicama dovuče sijeno s Poljana do kuća u Osrecima.
U Kolašinu je često boravio Blažo Jovanović, predsjednik Vlade Crne Gore i sekretar CKSK Crne Gore. Najviše pažnje mu je poklanjao Vlado Lazarević, predsjednik Sreza i kasnije predsjednik Opštine Kolašin, a još od 1946. godie , bio je ministar u Vladi Blaža Jovanovića. Blažo je dosta vremena, ljeti, provodio u Kolašinu, a na Vranjaku je imao i svoju kolibu, koju smo sagradili 1953. godine. Blažo je često obilazio preduzeća i kancelarije opštinskih organa uprave. Ako nešto nije u redu, na to je ukazivao i ljutio se što se propusti ne otklanjaju. Tako je jednom prilikom, kad se moglo ići automobilom, kroz Platije, svratio u Opštinu, ali je zatekao nekoliko službenika u Motelu, u radnom vremenu. Rekao im je da, u to vrijeme, treba da su u kancelarijama, ali oni tome nijesu mnogo posvetili pažnje. Zato je, u povratku za Titograd, opet otišao nizu Moraču i, ponovo, zatekne one službenike u Motelu. Zato im je, ljutito, rekao:” Vi ne pijete, vi ločete”, i produžio za Titograd. Inače, Blažo je bio pravi čovjek i Crnogorac, mislim, do sada, najbolji. Mnogim ljudima je pomogao i zaštitio ih od lokalnih rukovodilaca, direktora, pa, čak, i od organa UDB-e. Često sam ga slušao kako razgovara sa Vladom Lazarevićem, u hotelu “ Bjelasica”. Obično bih prišao da nešto saopštim Vladu i krenem da se povučem, a on me zadrži:” Sjedi s nama, nemoj se ustručavati”. To mi je odgovaralo, a samo sam im odgovarao na pitanja i slušao šta oni pričaju. Ipak sam bio mlad da s njima ravnopravno razgovaram. Znao me sa jedne od prvih sjednica Sreskog narodnog odbora, pošto sam postavljen za sekretara, kojoj je prisustvovao i Blažo. Već sam bio naučio da dobro vodim zapisnike sa sjednica i sastanaka. Uhvatio sam i zapisao gotovo sve što je, toga dana, rekao u diskusiji, na sjednici. Došao je i na sslideću sjednicu, poslije dva-tri mjeseca, kada se usvaja zapisnik sa prošle sjednice. Kad sam pročitao i njegovu diskusiju, upitao je Vlada:” Je li ovaj mladić stenograf?”. Kad mu je Vlado odgovorio odrečno, čudio se kako sam zuapisao sve njegove riječi. Od tada do kraja života, Blažo se, uvijek, samnom pozdravio kao da smo vršnjaci i saradnici. Tako se ponašo i sa drugima, koje je upoznao, u toku rada.Šteta je što Crna Gora nije imala više takvih ličnosti. Zato je Blažo zapamćen kao izuzetan i omiljen vladar. Nije čudo što je o njemu napisana dobra knjiga, pod naslovom: “Poslednji gospodar Crne Gore”.
Kolašin su često posjećivali i u njemu boravili i drugi jugoslovenski i crnogorski rukovodioci: Đilas (dok je bio na vlasti), Ranković, Tempo, Veljko Vlahović, Veljko Zeković, Milinko Đurović i drugi.
Krajem avgusta 1959. godine javiše nam da će Tito, uskoro, da dođe u Crnu Goru i da će, jednu noć, prenoćiti u hotelu “ Bjelasica”. Svi smo se tome obradovali, jer bi to bila dobra prilika da Tito vidi Kolašin i okolinu. Možda bi Kolašin, sa tom posjetom, dobio nešto više nego ako ne dođe. Još se pričalo o potapanju Kolašina, pa je svaka izgradnja bila obustavljena. No, ubrzo, promijeniše program posjete, tako da će Tito samo zadržati na Veruši kod izviđača i da, iz Mateševa, ide za Ivangrad. Tada dobih zaduženje da se uredi Mateševo i da organizujem prevoz naroda iz čitave Opštine do Mateševa i natrag. Na tome sam radio, sa desetak omladinaca,, desetak dana. Toga jutra, 10. septembra, kamioni idu svuda po selima, đe ima puta, i prevoze građane, i mlade i stare, tako da da se, u Mateševu, okupilo oko 3.000 ljudi. To je dosta za Mateševo, u našim uslovima. U 12 sati dođoše Tito i Blažo i njihova pratnja. Opštinsko rukovodstvo se malo izdvojilo, a predsjednik Vlado priđe njihovom automobilu i održa kratak pozdravni govor, koji smo pisali dva-tri dana, skraćivali, ispravljali, težeći da, sa što manje riječi, rečemo sve i o Kolašinu i o Kolašincima. General Žeželj, izlazeći iz kola, a sjedio je na prednjem ssjedištu, zatvori vrata i reče:” Nećemo se zadržavati”. Tito pita Blaža:” Da li da iziđemo?”.Blažo mu nešto odgovori, a on pita Vlada:” Ko su oni ljudi, tamo?”.Vlado mu odgovori:” Ono je opštinsko rukovodstvo, htjeli bi da se s Vama pozdrave”. On se okrenu Blažu:” Pa da siđemo, Blažo” i ustade i iziđe iz automobila. Narod kliče, pjeva, dok se on sa nama pozdravlja. Tada upita:” Koliko je odavde daleko Kolašin?. Kad mu neko odgovori, on, opet, reče:” Pogriješili smo što nijesmo išli u Kolašin. Obećavam da ću doći kad se završi put uz Moraču”. Malo stade, posmatra okolinu i otpozdravlja narodu, pa se vratiše u auto i, polako, odoše prema Ivangradu. Do uveče smo prevozili narod u njihova sela. Sve se dobro završi.
Ja uspješno polažem ispite na Upravnoj školi, po 3-4 u februaru i u junu. Imam samo još tri za iduću, 1960. godinu. Radim dosta i u kancelariji i na terenu. Standard građana je sve bolji, radna disciplina se poboljšava, a produktivnost u proizvodnji raste, kao i plate. Dobijaju se stanovi, robe ima dosta, a cijene padaju. Sve se može kupiti na kredit, pod povoljnim uslovima. Sve praznike: Novu godinu, Osmi mart, Prvi maj, četvrti i Trinaesti jul, Dvadeset deveti novembar i druge, proslavljamo kolektivno, u hotelu “ Bjelasica”. Čitave porodice ili uža društva, moraju, na vrijeme, rezervisati mjesta u dvije sale Hotela. U Društvu vlada potpuna harmonija i sloga. Rijetke su, sitne “ čarke” između pojedinih rukovodilaca, direktora i drugih, zbog različitih ličnih i kolektivnih interesa. Ja odlično sarađujem sa svima, ma da nekima smeta što od svih tražim poštovanje i primjenu zakona i naših međusobnih dogovora. To su bile godine najvećeg razvoja Jugoslavije i njene privrede. Po tome je prednjačila pred svim držama u Svijetu., pa i pred Japanom.
Sredinom 1960. godine je ukinuta opština u Donjoj Morači, koja je obuhvatala Gornju Moraču i Rovca, i pripojena opštini Kolašin. Za predssjednika je izabran Periša Ćorić, a ja za sekretara. Tada sam završio Višu upravnu školu ( 18 ispita), sa prosječnom ocjenom 8,40. Sa redovnim studentima Upravne škole, sa kojima je bio i Milotije, išao sam na ekskurziju u Italiju, u trajanju od 18 dana. Viđeli smo Veneciju, Đenovu, Milano, Rim, Vatikanski muzej, Pompeju, vulkan Vezuv i Napulj i u njima mnogo interesantnih muzeja, starina, crkava itd. U Muzeju Vatikana smo vidjeli četiri mumije egipatskih faraona, koje su i sada cjelokupne. Inače, u Italiji, ima šta da se vidi. To je stara kultura. U Rimu je velika željeznička stanica “ Termini”, pravo čudo građevinarstva. Duga je 600, a široka 400 metara. U nju mogu, istovremeno, da ulaze ili izlaze desetine vozova i po više hiljada putnika. Tu su pošte, banke, telegrafi, prodavnice, velike sale sa govornicama, garderobe, uredi, magacini i drugo. Tu nema žurbe, svak ima dovoljno prostora da obavi sve poslove, prema svojim potrebama. U Rimu je crkva “ Mađore” iz rimskog doba, Kjoloseum, Rimski forum, Spomenik neznanom junaku, crkva Svetog Petra, Olimpijski stadion, Partenon i mnogo drugih znamenitosti. Tu su, posebno interesantne, ruševine Pompeje, koje su nastale prije oko 2.000 godina od lave vulkana Vezuva, udaljenog oko 15 kilometara. Obišli smo i jug Italije do Napulja. Sve to sam, opširno, opisao u mojim zabilješkama.
Početkom 1960. godine udala se Nevenka za Vukotu Radonjića i rodila Veseljka početkom 1962. godine. Tada sam, već, imao 32 godine, pa sam počeo razmišljati o ženidbi. Čovjek, u tim godinama, teško može živjeti sam i ne smije više biti neozbiljan kao u mlađim godinama. A ja sam, i dok sam bio mlad, obavljao neke ozbiljnije poslove, pa sam se morao ozbiljnije i ponašati, da mi ne bi zamjerali i mlađi i stariji ljudi. Poznavao sam više dobrih i ozbiljnih đevojaka, sa nekima sam bio i malo bliskiji, a teško sam se odlučivao na brak. Ni materijalni uslovi mi to nijesu omogućavali. Nijesam se zabavljao ni sa jednom đevojkom iz ustanova, u kojima sam radio i bio starješina, iako je bilo više dobrih i lijepih službenica-đevojaka. Sredinom 1961. godine pođem, službeno, u Beograd. Tamo je bila Dragica Miletina, bliska moja moja rođaka, u Višoj političkoj školi, pa pođem da je obiđem. Tu upoznah njenu drugaricu-cimerku u sobi, Dragicu Klarić iz Svetozareva, rođenu na Kosovu. Izišli smo, uveče, u neku kafanu na Terazijama.
Te godine je trebalo izvršiti razgraničenje između društvenih i privatnih šuma. Skupština me je izabrala za Predsjednika komisije za razgraničenje. To smo radili u julu, avgustu i septembru i završili dosta posla, ma da je bilo veoma naporno obići sve šume, u okolini Kolašina, pješke. Razgraničili smo, uglavnom,kvalitetne šume od Crkvine, desnom obalom Pčinje, zatim uz Taru, lijevom obalom, do Opasaonice, pa desnom obalom, do Mateševa, zatim uz Bare Kraljske do Komova, Trešnjevika i Ključa, zatim uz Rijeku Mušovića do Bjelasice i niz Taru, desnom obalom, do Kraljevog Kola.
Krajem septembra sam odlučio da idem na posao u Izvršno vijeće Crne Gore, đe se ukazala potreba za službenicima moje struke i školske spreme. Zato sam podnio otkaz na dužnost sekretara Opštine, pa me Skupoština razriješila dužnosti krajem oktobra. Na predlog odbornika da mi se dodijeli nagrada za dugogodišnji uspješan rad od 50.000 dinara, zahvalio sam i odbio da primim toliku nagradu, znajući stanje opštinskog budžeta. Ipak odlučiše da nagrada bude 30.000 dinara, a tolika je bila moja mjesečna plata.
Poslije mjesec dana, za 29. novembar, odem u Svetozarevo i vjerim onu đevojku Dragicu, jer mi je rođka Dragica, o njoj rekla sve dobro, da je završila Učiteljsko-domaćičku školu, otac joj je nosilac Partizanske spomenice 1941., da je učestvovala na omladinskim radnim akcijama itd. Sve mi se to dopalo, pa sam, sa njom, prije vjeridbe, izmijenio po dva pisma, pa je i ona pristala da se uda za mene. Na vjeridbi smo se dogovorili da dođem za nju oko 22. decembra, pa smo otišli Dragica Simonović, Veljo Lakićević, moj kum, i ja. U povratku smo došli u Priboj, vozom uskog kolosijeka, đe nas je čekao Mićo Bulatović i vozio svojim kolima do Kolašina, po velikom snijegu. Tada je malo ljudi imalo svoja kola. Vjenčali smo se 22. decembra, a kumovi su bili Veljo Lakićević i Stevo Vlahović. Uveče smo, u hotelu “ Bjelasica”, imali večeru, na koju sam zvao oko 50 mojih prijatelja, saradnika i onih kojima sam bio u svatovima ili im kumovao prilikom sklapanja braka. Svi su se odazvali, a oženjeni su došli i sa ženama, bez bilo kakvih obaveza. Čak ni flašu pića nijesam dozvolio da donesu. Tu je bila i hotelska muzika, koju sam, posebno, častio. Račun za tu večeru (hrana, piće, muzika, posluga) je iznosio 25.000 dinara. To je manje od one nagrade, koju sam dobio. Došli smo u Titograd, po velikom snijegu (putovali smo osam sati), preko Mateševa i smjestili se u garsonjeru, koju sam, u  međuvremenu, dobio. Slijedeće subote smo išli u Osretke, pa smo i tamo “ svadbovali”. Otac je već imao 76 godina, a svi se radovali što sam se oženio. Došlo je oko 20 zvanica, komšija, prijatelja i rođaka, na večeru i veselje, ali to nije bila klasična svadba.
Uskoro su došli Dragičini roditelji: otac, majka,brat, sestra, snaha, da vide đe živimo. Išli su i u Moraču i uvjerili se da sam sve tačno opisao, kad sam bio kod njih,đe sam rođen, đe sam odrastao i kako sam proveo dosadašnji život.
U maju 1962. godine se, iznenada, oženio Vladeta. Bio se prijavio da ide na radnu akciju, ali je promijenio odluku i oženio se, jer je tako “ morao” učiniti. To nijesu prihvatili njegovi roditelji, “jer im se snaha nije dopadala”. Pokušao sam da intervenišem, ali nijesam uspio, i i moj otac Mirko mu je to odobravao. Ali, uzalud. Tada je Vladeta pošao u Nikšić i zaposlio se u Željezaru, a Spasmila rodi dvoje djece, koja su, odmah, umrla. Krajem godine, Vladeta je otišao u JNA , Spasmila ostala u Nikšiću. Dolazila je kod ljekara u Titograd, ali nije bila osigurana, pa smo račune za njeno liječenje plaćali mi. Kasnije se odnos sa Vladetinim roditeljima nešto popravio, pa je Spasmila otišla u Kruševlje i postala vrijedna snaha. Došli su u Titograd 1972. godine i, ubrzo, dobili stan.
U Izvršnom vijeću je bio mirniji posao, ali ga je bilo dosta. Nema kod mene stranaka kao u Opštini, zapošljavanja, terena, izvještaja republičkim organima, zborovima birača, izgradnje seoskih puteva i drugih sličnih poslova, ali ima sjednica Izvršnog vijeća svakog četvrtka, za koje se prikupljaju materijali od republičkih organa ( informacije, analize, nacrti odluka, uredaba, zakona), a sve to, poslije sjednice, treba završiti-napisati zaključke, obraditi propise i td. U Birou sekretara rade Načelnik, dva-tri saradnika i daktilografi. To je bio, zaista intenzivan rad, koji sam obavljao sve do 1974. godine.
Već od 1962. godine su počele neke deformacije u Društvu, pa je, tim povodom, Tito održao govor u Splitu i oštro kritikovao ponašanje nekih državnih organa i pojedinaca i tražio da se to, hitno, popravi. Uskoro je uslijedilo poznato pismo Izvršnog biroa CK SKJ. Održani su brojni sastanci, konferencije, plenumi, skupštine, ali sve to nije doprinijelo da se stanje popravi. To je bio znak da, u Državi, nešto nije dobro.
Kod nas, u garsonjeri, je, od jeseni 1962. godine, stanovao Budo i učio Prvi razred gimnazije, pošto je, u Nikšiću, pao na razred. Dvadeset šestog aprila 1963. godine rodio nam se Vladan. Naravno, obradovali smo se i odmah sam javio u Moraču i u Svetozarevo,a častio sam pićem sve saradnike u ustanovi. Početkom jula desi se jak zemljotres u Skoplju. Bilo je više poginulih i povrijeđenih, a grad je, gotovo, uništen. To smo tada smatrali kao da se desilo kod nas. Izvršno vijeće je stalno radilo, pa ni mi, službenici, nijesmo išli na godišnji odmor. Trebalo je organizovati pomoć Skoplju iz Crne Gore, kao što su radile i druge republike u Jugoslaviji. Ali, svake subote sam išao u selo da pomognem na imanju. Uz Osretke nije bilo automobilskog puta, pa smo išli pješke od Manastira, uz Brdo nikonovačko ili iz Debelog Luga uz Ravno i Vrta. Tamo su bili Mirko i Đuka, koja se, već, bila zaposlila kod Škole u Manastiru, Sovija sa đecom, koja idu u školu, kao i Vlajko,koji, od 1962. godine, ima penziju. Još su držali dosta stoke-ovaca i govedi. Jošđ su sječeni listovi, košene livade, nošena bremena i orane sve njive.
Mi smo, još od prije rata, često, uzimali tuđe lisnike da u njima siječemo list, pošto nijesmo imali, dovoljno, svojih lisnika, a svake godine smo sjekli i po 12 listova. Plaćali smo listove na više načina: parama, nadnicama, davanjem konja za pregon tereta, davanjem volova da vlasnik lisnika uzore svoju njivu i td. Listove smo sjekli u Šipovicama, u Obarcima, u Lučkom brijegu, Na Pušinama, u Šipu, iznad Zakrilja, u Gajevima, u Rupama, iznad Ostružnja, pa, čak, i u Dragićevoj Lazini- u Jasenovoj. Zimi su se “ kresale” bukve da bi koze i goveda mogla da brste. Stric Marko je, često, javio goveda u šumu i kresao im bukve, a Mirko je više javio koze u šumu. Jedne zime je, kod Vratla, skresao sedam bukava, da se nije spuštao na zemlju, nego bi prebcio neko drvo na drugu bukvu i preko njega prelazio. Poslednji list za naše potrebe je sjekao Vladeta, u jesen 1965. godine, na Macurskoj Glavici. Tada se posjekao po ruci, kosijerom,bacio ga na zemlju i tako završio. Ono što je toga dana posjekao ostalo je u lisniku i satrulo. Posljednji list u selu, posjekao je učitelj u penziji, Vojimir Jovanović, u jesen 1989. godine, u Papratnoj Njivi, koji je sagorio u požaru, u proljeće 1990. godine.
U avgustu 1965. godine je umro naš komšija i prijatelj Jovan Bjelić iz Zakrilja. U toku dana pade jača kiša. Kad je došlo vrijeme da neko ide na Groblje da iskopa grob, niko neće da se javi da to uradi, iako je, ranije, bila velika čast kad porodica nekoga ponudi da kopa grob za umrloga. Toga dana svi odbiše, pa odrediše najbliže rođake, što se ranije nije radilo. Kad smo, uveče, došli kući, kažem Vlajku, da moramo, hitno, da napravimo grobnicu na Groblju, a kao povod zua to, ispričah mu šta sam danas vidio na Zakrilju. Vlajko se složi, a i njegovi sinovi, iako su ljudi izbjegavali da grade grobnice, jer su vjerovali da će neko, iz porodice, umrijeti čim se grobnica završi. Za mjesec- dva imali smo gotovu grobnicu. Nešto uradismo sami, ozidaše Vukale i Blažo, a stručni dio posla platismo Božu Vujoševiću, koji se tim bavio, uz rad za potrebe izgradnje Jadranskog puta. Kad smo sve završili, Otac traži da ide, na Groblje, da vidi. Već je bio  ostarao i nije mogao ići pješke. Pojahao je konja i, kad se vratio, kaže:” E, sad mogu da umrem, da se ne bojim da će mi neko preturati kosti po Groblju”. Imao je tada 80 godina, a umro je aprila 1969. godine. Dva-tri dana je padala jaka kiša i, da nijemo imali gotovu grobnicu, mnogo teško bi ga sahranili. Više godina kasnije smo sakupili posmrtne ostatke, iz običnih grobova: strika Marka, majke Krune, strine Ružice-Majke, strine Milje, maloga Tomislava i Lakićeve kćerke, koja je umrla 1942. godine. Tada smo postavili i skromnu piramidu, sa petokrakom u vrhu. Sada smo grobnicu proširili za još dva mjesta i postavili tri obična, neobrađena, kamena, na mjesto ranije piramide, kao znak da je to porodična grobnica tri brata:Marka, Jovana i Mirka. I piramida je našla svoje mjesto na grobnici.
U jesen 1965. godine smo dobili dvosobni stan od 58 metara kvadratnih, u tadašnjoj Ulici Đura Salaja 7, a sada Ivana Milutinovića 9. Dosta brzo smo ga opremili i kupili televizor, koji su se tada masovno kupovali.
Devetog maja 1967. godine se rodio Vladimir-Bato. Ime smo mu dali po Vlajkovom bratu Vladimiru, koji je strijeljan, kao partizan i komunista, na Brezi, 8. septembra 1942.godine, od četnika Pavla Đurišića. Vlajku je bilo milo što smo mu dali to ime, ali ga nijesmo, zbog Vlajka,tako zvali nego Bato. I njegovom rođenju smo se obradovali, ali najviše đed Aleksa, koji je ostao bez brata u Prvom svjetskom ratu. Dugo je ponavlao:” Blago Vladanu kad je dobio brata. Niko ne zna kao ja, kako je biti bez brata.
Polovinom 1968.godine, u više  zemalja Evrope, došlo je čuvenih studentskih demonstracija, pa i u Jugoslaviji. Studenti su se “ bunili” protiv grešaka, deformacija, zloupotreba i drugih krupnih problema u njihovim državama, tražeći krupne privredne i društvene reforme, u cilju opšteg napretka i povećanja standarda građana, pa i studenata. I ovđe su se ubacile regresivne snage, pa i nacionalističke. U Jugoslaviji su se angažovali najviši rukovodici Zemlje da bi se demonstracije zaustavile i studenti dobili udovoljenje nekih zahtjeva. No, mnogi od tradašnjih studenata, kad su došli na rukovodeća mjesta i na funkcije u Partiji, vlasti i privredi, činili su mnoge greške, pa i veće od onih protiv kojih su se bunili, kad su bili studenti. I Budo je tada bio student u Beogradu, pa se i on uključio u demonstracije. Neđe treće ili četvrte noći se javio telefonom. Ubjeđujem ga da to nije dobro, da ne mogu dobiti ono što traže i da bude oprezan, da gleda svoj posao i sprema ispite, a da mi se javi svake noći, što je i činio. Jednom mu kažem:” Pazi se, moraće vlast preduzeti oštrije mjere protiv demonstranata, jer tu ima i ubačenih neprijatelja socijalizma. Budi neđe na periferiji”. I opet mu kažem da mi se javlja. Već slijedeće noći, vidim na televiziji da je policija rasturila demonstrante na podvožnjaku prema Savi, a neke i pohapsila, jer je prijetila opasnost da studenti pređu preko savskog mosta i napadnu objekte i ustanove u starom Beogradu. Baš tada se javi Budo. Najprije ga upitah da li je dobio batine. Bio sam zadovoljan kad mi odgovori da nije. Iduće godine je diplomirao i pošao da radi u Sokocu, na Romaniji, kao profesor u Gimnaziji. Iduće godine mi se hvali da mu je dobro i da dobija po dvije plate, jer pokriva još jedno radno mjesto. Kad ga upitah da li je zbog toga demonstrirao, nije imao odgovora.
U proljeće 1968. godine, u porodici smo odlučili da gradimo novu kuću na mjestu stare, koja više nije zadovoljavala potrebe tako brojne porodice, koja je imala 11 Vlajkovih i 6 Mirkovih članova. Za to smo, još od ranije, vršili neke pripreme za novu, zajedničku, kuću, a toga proljeća smo pripremili materijal: građu, kreč, krov i drugo. Kuća je srušena 1. maja i odmah počeo rad na izgradnji nove. Uz velike napore čitave porodice i uz dobru pomoć komšija, kuću smo osposobili zua useljenje 29. novembra. To je, gotovo, rekordno vrijeme za uslove, u kojima smo radili. Ja sam vršio nabavku građevinskog materijala i organizovao prevoz do Manastira, a odatle smo sve transportovali na konjima: crijep, dasku, vrata, prozore, ploče-ivericu za plafone, cimenat, pijesak i drugo, pješačkim, strmim i uskim putinama, jer tada još nije bilo automobilskog puta uz Osretke. To je bio veliki posao, a i kuća je velika: pet soba, dnevna soba i kuhinja. Sve u svemu, napravili smo dobru kuću. Uveli smo i električnu instalaciju, iako tada nije bilo struje u selu.
Početkom aprila se razbolio Mirko. Nije bio teško bolestan. Sjeđeli smo, uveče, Vlajko, Vukale, Milosava, ja, Đuka i Slavko. Ujutru je tražio da pređe u dnevnu sobu. Poslije dva-tri koraka je malaksao i, za dva minuta, umro. Nijesmo mu ništa mogli pomoći. To je težak osjećaj kad gledaš da neko, pred tobom, umire, a nema mu pomoći. Morao sam, hitno, ići u Titograd za porodicu i da javim kome treba. Gotovo sam trčao do Debelog Luga. Toga dana su bili izbori u Jugoslaviji, pa saobraćaja, gotovo, nema. Poslije pola sata čekanja, primi me vozač kamiona iz Titovog Užica. Kad dođoh na Poštu, kažu mi da, neđeljom, telegraf ne radi. Tada se sjetih da tražim telefonski imenik za Sloveniju i nađoh neki broj telefona, u ulici u Kranju, u kojoj je Vučić, skoro, dobio stan i još nema telefona. Javi mi se neka mlađa žena, pa, kad joj objasnih o čemu se radi, obeća da će odmah poći i moju poruku prenijeti Vučiću. Tako je i uradila. Uvijek joj hvala. Tako sam javio i Budu u Beograd. Sjutri dan pada kiša “kao iz kabla”. Došlo mnogo naroda i iz Osredaka i iz drugih krajeva. Na Groblju čeka dosta ljudi iz Kolašina, Titograda, Nikšića. Svi su, sa ceste, izišli pješke , na Groblje. U zadnji momenat, tek što nijesmo izvršili sahranu, vidimo preko Lokvine, daleko oko 1.000 metara, Vučića i Buda. To nam mnogo olakša žalost, kad i Vučić stiže da, još jednom vidi Oca, pa i mrtvog, a davno je otišao od kuće, davne 1943. godine. Od tada ga je viđao samo po nekoliko dana, kad bi, svake treće ili četvte, dolazio na odsustvo. Tako sahranismo Oca, koji je imao mnogo težak život. To bi mnogo teže uradili, da nijesmo imali gotovu grobnicu, jer je čitav dan padala kiša u mlazevima. Nekako je čovjek, psihički, mirniji, kad se sanduk, sa umrlim, stavi u grobnicu, nego kad na sanduk pada kiša i stavlja se zemlja. Imao sam, na neki način, sreću što sam se našao kod kuće, kad je Mirko umro, tako da mi je umro “ na rukama”. To mi je mnogo pomoglo da ga lakše prežalim. Mislim da sume, svi ljudi, koji su došli na žalbu, pitali jesam li bio kod kuće, kad je umro. I njima je bilo drago kad sam odgovorio potvrdno.
U ljeto 1969. godine smo, plastičnim crijevima, doveli izvorsku vodu, sa izvora, gore u Jelovcu, daleko 650 metara. Tek tada su se, u prodaji, pojavila takva crijeva. Najprije ih je nabavio Đorđije Bukilić, koji je živio u Zagrebu i poslao ocu Kostadinu, te je doveo vodu iz Gajeva. Preko Đorđija smo i mi nabavili ova crijeva. Iz Titograda sam ih prevezao kamionom, a iz Manastira na konju. Odmah smo iskopali kanal, uz pomoć komšija, i već treći dan, došla je voda novim vodovodom. To je bio veliki napredak u odnosu na dotadašnje vrijeme, kad smo vodu za piće i druge potrebe, koristili, najprije sa otvorenog jaza, a kasnije, sa otvorenih drvenih korita-točkova.
Za 29. novembar 1969. godine su Stručne službe Izvršnog vijeća, organizovale ekskurziju u Instambul. Išli smo, nas oko 50, autobusom, preko Niša i Sofije. Jedan dan smo proveli u Sofiji, a dva dana u Insanbulu. Vidjeli smo više znamenitosti u Sofiji i Instanbulu: Mauzolej Dimitrova, crkvu Aleksandra Nevskog, Aja –Sofiju ( ni crkvu ni džamiju), Sultanov dvor, Bosfor, Kapiju Instambula i drugo. Nema potrebe da ovđe opisujem šta smo viđeli. Najvažnije je da smo se vratili zadovoljni
Krajem 1969.govine smo pokrenuli akciju za uvođenje električne struje u Osretke. Bilo je otpora onih koji su se, uvijek, suprotstavljali seoskim akcijama, koje znače napredak i bolji život u selu. Na skupu u Domu, na Đurđevini, je više naših komšija bilo protiv togfa rada, jer treba raditi i kupiti instalacioni materijal . Neki kažu:” Lako je vama, kad ste ugradili instalaciju u kuću”. Kad ih potsjetih da su se nama tada potsmijavali što ugrađujemo instalaciju, a struje nema, malo i grubljoj formi, povikaše: “ Tako je, govorili smo i neumjesne šale”, pa pristadoše da radimo. Izabrasmo i režijski odbor i akcija krenu. Bilo je naporno posjeći i dovući, uglavnom, ljudskom snagom hrastove stubove iz Dubrava iznad Ocke Gore, iz Gajeva, iznad Ostružnja, iskopati rupe, razvući žicu, po smrzloj zemlji i po snijegu, ali se sve završilo do 29. novembra 1970. godine. Odmah poraste broj električnih šporeta, radio-aparata, televizora i drugih električnih uređaja. Sada ima i mašina za pranje veša ii posuđa.
Đuka je došla u Titograd 1. maja 197o. godine, zaposlila se u Upravu zgrada i sada ima penziju. Neđe 1968. godine, kad smo ostali sami, Otac mi reče:”Evo, vi se nekako snađoste, a đuka ostade ovđe da se muči. Ne znam kako će to izdržati i do kada”. Ja mu odgovorih:” O tome nemoj brinuti. Ona će ići kod nas, u Titograd. Ako ja budem imao hljeba, imaće ga i ona”. On se malo ozari, jer mu se to dopade i više ništa ne reče.
Godine 1971. smo odlučili da uvedemo kupatilo u kuću, u Kruševlju. I za to su ! krive “ zmije”. Već dva-tri puta smo viđeli zmije u poljskom WC-u, nedaleko od kuće. Ženama to nijesmo pričali, ma da je bilo opasno da neko strada od zmija. Zato kupih u Titogradu sve što je potrebno: kadu, šolju, umivaonik, vodokotlić, cijevi. Iz Manastira, opet na konju, sve to doćerasmo kod kuće. Angažovao sam prijatelja Gojka Mugošu,vodoinstalatera Uprave zgrada, koji sve uradi jedne subote i neđelje, ma da smo mu i mi pomagali. Za to bi neki drugi majstor uzeo ondašnjih 300.000 dinara, a on nešće više od 150.000. “ Neću više, ovo je prvo kupatilo u seoskoj kući u Morači”, kaže Gojko.
Krajem 1971. godine je Skupština Crne Gore, odlučila da se, u Kolašinu, izgradi Spomen-dom, posvećen Prvom zasijedanju ZAVNO-a Crne Gore i Boke, 15. novembra 1943. godine. Izabran je i Odbor za izgradnju, a mene odrediše za sekretara Odbora. Rad je počeo već polovinom 1972. godine, a Dom je završen i otvoren 15. novembra 1974. godine. U njemu je postoijao i muzejski prostor, koji je, 1994. godine, iseljen, a taj prostor izdat privatniku za neke zabavne igre, uprkos protivljenju SUBNOR-a i nekih bivših boraca.
Početkom 1972.godine smo, u Osrecima, pokrenuli akciju za izgradnju seoskog, automobilskog, puta. Već drset godina je prošlo od završetka Jadranske magistrale Titograd-Kolašin, a mi, i dalje, idemo pješke uz Osretke. Okupili smo sve Osrečane u Domu, a tada ih je bilo mnogo više nego sada, i počeli priču o potrebi gradnje puta. Nekoliko mlađih ljudi već imaju svoje automobile, ali, sa njima, ne mogu dalje od Debelog Luga, neki bi da grade kuće, neki grobnice, ali bez puta ne mogu ništa uraditi. No, ni izgradnja puta svima ne odgovara: nemaju para, oštetiće put imanja, a neki traže da se diraju “ putevi, što su ih naši starinci napravili”. Ipak, većina se izjasni za rad Izabrasmo i Režijski odbor: Ja, Veko Mašković, Momčilo Mašković, Vojimir Jovanović i Velimir Milošević. Tih dana pođemo u Kolašin Momčilo i ja i obiđemo nekoliko direktora preduzeća, koje poznajem i sa kojima sam dugo radio i dobro sarađivao, dok sam radio u Kolašinu. Od njih dobismo potvrde da će platiti troškove rada bujdožera za 13 dana, a mi, koji radimo ili imamo penzije, da uplatimo 20% mjesečnih primanja za izgradnju puta. To je bilo sadašnji 20-30 evra. Ipak, njih 25 ne uplatiše ni taj iznos. Dođe i 8. mart, dan početka rada. Na mašini radi vrijedni i dobri Ilija Vlahović iz Kolašina. Radi se dobro i brzo stigosmo do Groblja, ali dalje, desno preko sela, ne možemo, jer vlasnici zemlje ne dozvoljavaju da im “ pravimo štetu”. Zato okrenusmo prema Zakrilju. Tu smo stali, jer više nema para. Put ispade dosta dobar, ali, na mjestima, sa velikim usponom. Idemo kolima do Zakrilja, a odande pješke, kao i oni iz drugoga dijela sela, desno od Groblja. Odmah se, novim putem, prevozi materijal za grobnice, za kuće, namještaj i drugo, a to rade, najprije, oni koji nijesu ni radili ni dali učešće.
Tako opstade četiri godine, pa 1976. godine, nastavismo rad uz Zakrilje do Kruševlja i od Groblja preko Vrta do Ostružnja. Za ovaj dio sela obrazovan je novi Režijski odbor. Za ovih četiri godine su se svi uvjerili da je put koristan i potreban. Kupuju se kola: Budo, Veso, Vladeta, ja, Milivoje, Veselin,Novica, Momčilo, tri-četiri Stevanovića i drugi. Tako je 1. maja 1977. godine, na našem parkingu, u Kruševlju, bilo 7-8 automobila. No, bilo je i onih koji su, uporno, branili da preko njihove imovine prođe put, neki su i sud izvodili, a neki su jedva dočekali da im put dođe do kuće ili su, sa zadovoljstvom, odobrili da put pređe preko njihove imovine, kao Ljubica Vladova, Novka Miletina, Božana Radoševa i drugi.
U proljeće 1973. godine, Vlajko i ja smo podijelili imovinu, koja nam je bila zajednička, još od doseljenja naših očeva iz Jasenove u Osretke, 1904. godine. Naravno, od tada je kupljeno još barem polovina imanja, ako ne i više i sve je bilo zajedničko. Zato, jedne noći, Vlajko, Vladeta i ja, sve podijelismo, sjedeći u kući, na dva dijela.On uze ono oko kuće, Izvore, Prečicu, Do, Poda, Čakli, polovinu Pragova, Stubice i polovinu Dola u Ropušnici, a ja drugi dio: Mrčin brijeg, Ornicu, Klokočje, Donji i Gornji cijepac, Počivala, dvije parcele livade u Pragovima i polovinu Dola u Ropušnici U Ravnome mene pripade četvrti dio šljivika, oko 300 metara kvadratnih. Od stoke ne uzeh ništa, jer je on nešto više uložio kad smo gradili zajedničku kuću 1968. godine. Ostali smo u dobrim odnosima, kao što smo uvijek bili,kao i sa njegovim sinovima, sve do sada, a nadam se i od sada.
Od 1973. godine sam obrađivao svoje imanje: orao, kosio, sadio voćke: šljive, jabuke, kruške, orahe, lješnike, trešnje, jagode, maline, kupine, pa, čak, i lipe, breze, borove, jele i drugo. Gajio sam i razno povrće: krompir, raštan, boraniju, pasulj, luk, šargarepu, cveklu, paradajz, krastavce i td. Tako sada imamo oko 400 raznih voćaka, koje dosta dobro rađaju. Od šljiva i jabuka sam pekao veće količine šljivovice i jabukovača, nekad i prodavao manju količinu, a ostalo poklanjao prijateljima i poznanicima. Moje šljive su poznate, koje, u manjim količinama, poklonim prijateljima. Već više godina livadu moram kossiti da ne zaraste u šikaru i šumu, ali sijeno palim, jer se ne može dobro prodati. Sad su sve njive pretvorene u livade, a livade ostaju nepokošene, pa zarastaju u šumu. Kod nekih se kuća više ne može ni doći, jer su zarasle u šumu, a to je, izgleda, sudbina svih sela u brdskim predjelima Crne Gore.
U avgustu 1972. godine smo Budo, Spasmila i ja išli u Njemačku, da obiđemo Vladetu, koji je tamo otišao još u proljeće, kao radnik “ Vatrostalne” iz Titograda, da zida koksare u velikom industrijskom bazenu u Esenu. Putujemo Vladetinim “ Fićom”, preko Niša,Beograda, Zagreba, Ljubljane, Venecije, Ciriha, Kelna, Bona, Nirnberga i Frankfurta do Esena i Rura. Viđeli smo nekoliko gradova, zooloških vrtova, muzeja, crkava, a kao najinteresantnije kako vatrostalni zidari, njih oko 2.000, zidaju ogromnu koksaru, veličine kao futbalsko igralište, visine do 8 spratova, sa oko 1.000 vrsta opeka, najrazličitijih oblika i veličina. Svakoj opeci se zna mjesto. Dovoljno je da se napravi jedna greška, pa da koksara ne može da funkcioniše. Poslije sedam dana se vraćamo preko Beča i Budimpešte, pa dolazimo kući.
Budo se vratio iz Bosne krajem 1973. godine i zaposlio kod TANJUG-a u Crnoj Gori, a stanovao je kod nas , dok se oženio 29. novembra 1976. godine.
Krajem 1974. godine sam podnio otkaz na službu u Izvršnom vijeću i prešao na rad u Republički odbor SUBNOR-a, kao sekretar pet komisija Republičkog odbora:Komisije za molbe i žalbe, Komisije za pitanje bivših zatvorenika i interniraca, Komisije za pitanje bivših ratnih zarobljenika, Komisije za pitanja materijalnog obezbjeđenja boraca i ratnih vojnih invalida, i Odbora za rešavanje stanbenih potreba boraca i vojnih invalida.
Od 1961. godine bili su predssjednici Izvršnog vijeća: Filip Bajković,Đoko Pajković, Žarko Bulajić, Veselin Đuranović, Vidoje Žarković i Marko Orlandić. Svi su bili dobri ljudi, ozbiljni, tihi, dobri za saradnju, pažljivi prema službenicima. U tom periodu sekretari su bili: Vuko Dragašević, Veljko Mićunović, Aleksandar Radević, Drago Đuričanin, Momir Dragašević i Mlađen Škobalj. Najbolji je, po mojem mišljenju, bio Vuko Dragašević, a ostali su bili prosječni ljudi i službenici. Dok sam radio u Izvršnom vijeću upoznao sam dosta ljudi iz svih republičkih sekretarijata, počev od sekretara do arhiuvara, jer sam sa njima često kontaktirao oko raznih pitanja, koja je razmatralo Izvršno vijeće, kao  i o izvršenju zaključaka Vijeća o tim pitanjima. Sa svima sam odlično sarađivao. Mnogi su već umrli, a sa živima se i sada rado sretam, pozdravljam i razgovaram.
U Savezu boraca me dobro primiše Vlado Strugar i Miloš Žurić, oba nosioci Spomenice 1941. godine. Objasniše mi šta treba da radim, kolika će mi biti plata i dr. Tada se zaposli i Dragica, u Zavod za rehabilitaciju invalidnih lica, najprije honorarno, a zatim stalno. Imala je težak posao, ali je izdržala sve do 1999. godine, kada je penzionisana.
I u Savezu boraca je bilo dosta posla, ali druge sadržine. Više sam radio sa ljudima iz pet komisija, više je dolazilo stranaka i više sam išao na teren, svuda po Crnoj Gori. Malo je ostalo većih sela, u koja nijesam bio. Sredio sam sve potrebne evidencije onoga što sam radio, isto kao i u Izvršnom vijeću.
Krajem 1975. godine sam imao neke zdravstvene probleme, smetnje u varenju. Na snimku se pokazala velika tamna mrlja, pa su ljekari zaključili da imam tumor na želucu. Tražio sam novo ispitivanje, jer se nijesam taka rđavo osjećao, ali mi rekoše da je snimak vidio čuveni Dr. Rašović i da je rekao:” Ovđe ako ne pomogne nož, neće ništa drugo”. I operiše me Dr.Milačić, početkom marta 1976. godine. Srećom, želudac i svi unutrašnji organi su bili zdravi. Od tumora ni traga. Ujutru mi to Dr. Milačić saopšti i reče da zdravijeg stomaka, do sada, nije vidio. Rana brzo zaraste, ali i dalje imam iste probleme. Dođe i poznati Dr. Gašparov iz Beograda, sa njegovim sondama, pregleda me, pa i on reče da nema ništa loše. Tada, slučajno, nađem čaj iz Biljne apoteke “ Josip Pančić” iz Beograda, protiv nadimanja i za varenje, pa se, za 10-15 dana, poptpuno izliječih. Evo, i sada sam živ i zdrav i jedm svaku hranu., pa i onu od koje sam se nadimao. I u Savezu boraca sam imao susrete sa raznim ljudima i rukovodiocima, pa, čak i neprijatnih, ali sve je prošlo dobro. Predssjednici Republičkog odbora su bili: Vlado Strugar, Drago Stojović, Milo Boričić, Dušan-Dabo Asanović, Vlado Kapičić, Mihailo Tiodorović. Dušan Đurović. Samo sam imao neprijatnost sa Tiodorovićem, koji je bio i neobrazovan i drzak, a znao je i da vrijeđa ljude. Jednom je i mene uvrijedio i od tada smo razgovarali samo službeno. Ubrzo iza toga, 21. marta 1981. godine, mi je uručio Orden rada sa zlatnim vijencem, kojim me je odlikovao Predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito. Kad mu je istekao mandat, nijesam se s njim ni pozdravio.
U jesen 1978. godine, 15. novembra je organizovana velika proslava u Jablanici, povodom 35. godišnjice bitke na Neretvi. Išao sam sa oko 400 učesnika te Bitke iz Crne Gore, da se brinem o njihovom putu, o smještaju na prenoćištima io njihovoj ishrani. Imali smo 10 autobusa, milicijsku pratnju, ljekara i sve drugo. Prvu noć smo prenoćili u Mostaru. Tu su bili i borci iz Dalmacije i iz Hercegovine, oko 80 autobusa. Trebalo je viđeti kako se građani grabe da dobiju svoga gosta na konak i kako reaguju kad gostiju nema za sve zainteresovane. U Jablanici je bilo oko 200.000 ljudi na mitingu. Došao je i Tito da pozdravi svoje borce, a to mu je bilo posljednje javno istupanje u Jugoslaviji. Poslije mitinga, vratili smo se, na ručak, u Neum, a prenoćili u hotelu “ Plaža” u Herceg Novom. Sve je bilo, u najboljem, redu, ssve je urađeno po ranijem dogovoru, pa su i borci bili zadovoljni ovim putovanjem. To  je bilo poslednje druženje boraca iz svih krajeva one Jugoslavije, za koju su ovi borci i njihovi drugovi, ginuli.
Početkom 1980. godine sam odlučio da, u selu, gradim kuću, jer nam je ona, zajednička, postala tijesna. Često smo se okupljali po dvadesetoro-tridesetoro, pa se moramo malo uklanjati da ne bi jedno drugome smetali. Tih godina sam pročitao knjigu Iva Andrića “ Znakovi pored puta”, u kojoj je napisao:” Svaki čovjek, koji, u životu, ne napravi kuću, ostaje dužan životu”. Ja sam, već, bio, djelimično, ispunio taj dug, jer sam gradio onu zajedničku kuću, ali je ovo druga stvar. Tada je već počela veća godišnja inflacija novca, a ja i Đuka smo imali po 5.000.000 dinara na štednji. Ako te pare tu, i dalje, ostanu, ubrzo od njih neće biti ništa. Tako bi i bilo. Sa Vlajkom sam se dogovorio da mi oni isplate 11.000.000 dinara iz zajedničke kuće. Nijesam cjepidlačio, iako je kuća tada imala mnogo veću vrijednost, pa se brzo dogovorismo. Odmah sam poičeo kupovati materijal: šljunak, cimenat, stolariju, blokove, gvožđe, krov, dasku, elektroinstalaciju i sve drugo do stakla i eksera. U nabavci krova od plastificiranog aluminijuma, mnogo mi je pomogao naš zet-Slobin muž Boća Radošević. Krov je težak svega 320 kilograma, a koštao je jednu moju tadašnju platu.
Već oko Prvog maja sam, buldožerom, zaravnio plac, pa smo, ručno, počeli da kopamo temelj, a doveli smo vodu sa zajedničkog vodovoda.
Tada je, 4. maja umro Tito.Sjećam se, idemo kolima niz Platije, a gotovo svi vozači, neprekidno sviraju sirenama, a mi ne znamo zbog čega. Tek kad smo došli kući, čujemo tu vijest. Već tada sam razmišljao šta će se dogoditi sa našom Zemljom. Nikad od Tita nijesam pravio sveca. Imao je i on grešaka, po mojoj ocjeni, a naročito za to što je slušao neke najbliže saradnike, koji mu nijesu bili, naročito, odani. Inače, Tito ima ogromne zasluge za sve jugoslovenske narode i sve republike, pa i za mnoge druge zemlje i narode: podigao je ustanak 1941. godine, protiv okupatora, izvojevao slobodu sa snažnom Armijom od oko 800.000 vojnika-partizana,stvorio Republiku, obnovio i izgradio porušenu Zemlju, opismenio narod, suprotstavio se Staljinu i izišao kao pobjednik, stvorio Pokret nesvrstanih zemalja, uveo Jugoslaviju u Svijet i td. Na njegovoj sahrani je bilo 155 najviših predstavnika zemalja, što se, do sada, nikada nije desilo. Jugosloveni su dostojanstveno, i većina, iskreno, ožalili Tita. Tek sada, mnogi i od onih, koji ga tada nijesu žalili, vide da im je tada bilo bolje nego sada. No, Istorija će potvrditi ono što je, do sada, o Titovoj ličnosti, zapisala i usvojila. O Titu su govorili, a i sada govore, najpoznatije svjetske ličnosti, naučnici, istoričari, književnici, kao o velikom državniku, borcu i ljudskoj veličini. Među njima su: De Gol, Ričard Barton,Anvar El Sadat, Kurt Valdhajm, Vili Brant, Alberto Moravija, Ginter Gras, Eli Finci, Ćamil Sijarić, Živko Andrijašević, Vilko Vinterhalter, Branko Miljković, Ivo Andrić,Vladimir Popović, Desanka Maksimović, Mirko Božić, Miroslav Antić, Vladimir Jovičić, Vukašin Mićunović, Novak Simić, Jara Ribnikar, Jure Franičević-Pločar, Oskar Davičo, Radonja Vešović,Rahman Dedaj, Radomir Konstantinović, Slavko Janevski, Vjenčeslav Glišić, Božidar Šujica, Adam Puslojić, Dragomir Brajković, Milosav Mirković, Himler, Vinston Čerčil, Raša Livada, Branko Ćopić i mnogi drugi ljudi iz Zemlje i inostranstva. Bilo bi opširno ovđe navoditi sve ono što su pomenuti rekli o Titu, a to imam zapisano u mojem rukopisu. Mnogi od ovih ljudi su bili sigurni da će Titova Jugoslavija nastaviti da živi i poslije njegove smrti. Kao što znamo, u tome su se, na žalost svih poštenih i pravih Jugoslovena, prevarili. No, i poslije svega što se dogodilo u Jugoslaviji, za posljednjih 13 godina, još ima ljudi, a sada ih je sve više, koji nijesu izgubili vjeru da će Tito ostati u sjećanju naroda i budućih naraštaja, ono što je bio. Sve je više ljudi, koji kažu:”Titovo doba je naše zlatno, naše srećno doba”. Kao potvrda za to je podatak da je, Titov grob, u Kući cvijeća na Dedinju, za 23 godine, posjetilo 17.000.000 Titovih poštovalaca, odnosno, godišnje oko 735.000. U mnogim gradovima , a posebno u Makedoniji, su ostala nepromijenjena imena ulica, ustanova i drugih objekata, koja nose Titovo ime. Njemu treba da bude, posebno, Crna Gora i njen narod, što joj je, još u toku rata, u Kolašinu, 15. 11. 1943. godine i u Jajcu 29. novembra iste godine, povratio državnost, koju je izgubila 1918. godine, što je Crnu Goru izvukao  iz zaostalosti, što su izgrađeni putevi, pruge, gradovi, hoteli, fakulteti, fabrike i mnogo drugoga. Sigurno je da nije insistirao Tito, nikada ne bi bila izgrađena pruga Beograd-Bar. To je njegov najviši spomenik u Crnoj Gori. Niko ne može poreći njegovu zaslugu što je obnovljeno Crnogorsko primorje, poslije katastrofalnog zemljotresa 15. aprila 1979. godine. To je Tito obećao istog dana kad je vidio kakva je katastrofa pogodila Crnu Goru. Kasnije je pričao o reagovanju naroda:” Kad sam obilazio porušenu obalu i građevine, narod viče:” Tito, Tito, a ja mislim: “ Đavo vi odnio Tita, vidite li da vam je sve uništeno, a ne mislite kako ćete to obnoviti i nastaviti živite, no vičete “ Tito, Tito”. I zaista, sve je obnovljeno i napravljeno mnogo bolje, nego što je bilo prije zemljotresa.
Još u proljeće 1981. godine sam, u svojoj šumi, gore iza Vratla, pripremio potrebnu hrastovu građu za kuću, a zatim je , uz pomoć komšija, izvukli na Vratlo i dovukli u Kruševlje. Prvog avgusta dođoše iz Svetozareva njih devetoro: Aleksa i Milica, sa dva sina, snahom i unučadima, da gradimo kuću. Stariji su bili majstori za sve poslove. Pitaju da li da radimo 2. avgusta, na Ilin dan, a ja ih pitam da li su došli da odmaraju ili da rade, pa rekoh: “ Neka sveti Ilija radi svoj posao, neka upravlja gromovima i drugom “artiljerijom”, a mi da radimo svoj posao”. Dakle, počesmo sa radom i za 15 dana, pokrismo kuću. Radimo po čitav dan, hrane i pića ima dosta, materijal ne fali, pomažu komšije, a od rođaka Budo i Jugoslav, pa sve ide kako treba. Dobro rade i moji maloljetni sinovi, Vladan i Bato. Ne dam da ih mijenjaju na mješalici i na kolicima, kad smo nalivali betonsku ploču, neka i oni osjete kako se gradi kuća. Milija će im, poslije, biti nego ako je gradi neko drugi. Odoše Klarići, a mi radimo dalje: malterišemo, ugrađujemo instalaciju za vodu i struju, što rade stručni radnici Mašan Mašković, Miomir Lučić i Gojko Mugoša. Sa njima se ne pogađam. Kad završe posao, kažu šta sam im dužan i svi smo zadovoljni. O svemu vodim evidenciju i dnevnik rada, a imam i sve račune za kupljeni materijal.Uselismo u kuću 29. novembra, ma da nije sve završeno: lamperija u sobama i stepeništu, malterisanje kuće u unutrašnjosti i td. Tek u jesen 1982. godine je sve gotovo, sve je urađeno kako treba i sve osigurano od snijega i jakih vjetrova.
Novembra 1982. godine, išli smo na Šaru, na susret svih radnika republičkih odbora SUBNOR-a. Na Šari je već pao veliki snijeg. Išli smo uspinjačom,gotovo, do vrha, a tamo su bili moderni hoteli. Ko zna da li sada ima nešto od njih.
Vlajko je prestao da drži ovce 1981. godine, a držao je i dalje po jednu ili dvije krave, do 2001. godine. U martu 1983. godine je umrla Nevenka, u 45. godini.
Septembra 1983. godine je, u Pljevljima, održana proslava, povodom 40 godina od formiranja italijanske partizanske divizije “ Garibaldi”, od italijanske vojske, koja je kapitulirala 9. septembra 1943. godine. Proslavi je prisustvovao i ondašnji predjednik Italije, stari Sandro Pertini, koji je bio poznati italijanski antifašista, u doba fašističkog režima u Italiji od 1921. do 1943. godine. Proslavu je pripremao Savez boraca Jugoslavije, u čemu smo i mi,kao Republički odbor, učestvovali.
Na ostrvu Visu smo imali novi susret radnika republičkih odboira SUBNOR-a, septembra 1984. godine. Obišli smo sve značajne objekte na Visu: Plavu špilju, Titovu pećinu, Ratni aerodrom, varoš Komižu, spomenik pred kojim je Tito, 1953. godine, rekao:” Tuđe nećemo, a svoje ne damo”.
U proljeće 1984. godine smo doveli vodu plastičnim crijevom, sa posebnog izvora u Jelovcu, daleko oko 37o metara, jer sa zajedničkog vodovoda nije bilo dovoljno vode za obje kuće. To nam je pomogao naš dobri prijatelj Rajo Savićević iz Tološa, dobar čovjek i dobar majstor. Te godine smo postavili i metalnu ogradu pored plemenskog puta, koji ide uz Kruševlje prema Vratlu, a koji je sada potpuno zarastao, pošto njime niko ne prolazi. Od tada, u novoj kući, provodimo vikende, a od penzionisanja 1990 godine, i po više mjeseci, od maja do oktobra. Tamo su, po više mjeseci, boravila i naša unučad, kojima dobro prija i voda i vazduh i hrana. Jednog ljeta sam vodio u Ropušnicu unuke Danila i Koču, koji su tada imali po 3-4 godine. Vodio sam ih i u Kotla, đe smo nekada, preko ljeta, boravili, po mjesec-dva dana. Kasnije sam vodio i Manju, sa braćom, u Jasenovu, u Gornju Ljutu, da vide đe ljudi žive, a u Jasenovu, da vide đe su živjeli naši preci.
U Kruševlje često dolaze naši prijatelji, komšije i rođaci; Klarići, a posebno Dragičini otac i majka, Aleksa i Milica,koji su, u Kruševlju, boravili po više dana i brzo se oporavljali i odlazili mnogo jači nego kad su došli. Dolazili su i drugi: Krsto i Milka Lekovići, Andrija i Nada Đurovići, roditelji naših snaha Gordane i Maje, zatim Lazo Leković sa porodicom, baba Gorda Radonjić njen sin i snaha Milorad i Vera, njihova kćerka Ana sa mužem Vaskom Puletićem, Danijel Vincek, Mijo Kovačević i drugi. Svi su bili veoma zadovoljni kako je kuća napravljena, kako je lijepa okolina,sve gore do planine, kako su lijepi voćnjaci, bašta, livade. Dolazilo je i više planinara iz Beograda, Vojvodine, Bosne, kad idu na Tali i druge moračke planine. Javljaju se i u povratku, puni lijepih utisaka i hvale. Neki idu i pješke od Jadranske magistrale, iako imaju automobile, jer žele da bolje vide okolinu i da uživaju u prirodi. Volim da ovakvi gosti i dalje dolaze. Do kada, ne zna se. Niko ne zna šta ga čeka i koliko će živjeti. Ja o tome i ne mislim. Neka ide dok ide. Šta će biti, biće i na to je teško uticati.
U jesen 1987. godine smo morali da mijenjamo sve električne stubove u Selu, impregniranim stubovima, jer su oni hrastovi, već istrulili i počeli da se ruše. Stubove smo dobili od Elektrodistribucije, a mi smo morali da ih prevezemo s Broda do mjesta postavljanja, da iskopamo rupe, postavimo stubove i razvučemo novu žicu. To je bio veliki posao, ali smo ga dosta brzo završili, krajem godine, po velikoj hladnoći. Posao smo podijeli po zaseocima, pa su svi dobro radili. Nama je stubove prevezao kamionom Momo Bulatović do Kruševlja, a onda smo ih razvlačili niz Izvore i Vrta. Tako smo, za duži period, riješili ovo pitanje.
U zimu 1989. godine je umro Aleksa Klarić, u 88. godini života. Kratko je bolovao i nije htio da se liječi ni da uzima hranu i vodu. Mislim da je htio da umre prije nego doživi raspad Jugoslavije, koji je bio na pomolu. O njemu se može dosta pisati, s obzirom da je rođen u Hercegovini, da je, od 1922. do 1951. godine živio na Kosovu, da je bio učesnik NOR-a i nosilac Partizanske spomenice 1941. godine, ali ovđe nema potrebe da o tome, detaljnije, pišem.
Kad sam navršio 40 godina penzijskog staža, 28. februara 1990. godine, saopštio sam predsjedniku Republičkog odbora SUBNOR-a Vladu Kapičiću, da sjutra, 1. marta, ne dolazim na posao. “ Ispunio sam uslove za penziju i više ne radim”, saopštih mu. “ Ostani još 2-3 mjeseca, dok nekaga ne nađemo ko će te zamijeniti”, kaže Predsjednik. Nijesam pristao, iako nijesam bio ništa ljut. Lijepo su me ispratili, dobio sam poklone, čak i od Predsjednika, i nagradu. Tako sam završio svoj radni vijek. I sada, često, idem u Savez boraca, da se pozdravim sa one tri žene-Desom, Milom i Jelenom, sa kojima sam dobro sarađivao i koje i sad tamo rade. Pošto sam otišao u penziju, dobio sam, na predlog Predssjedništva SUBNOR-a Crne Gore, od Saveznog odbora, Plaketu SUBNOR-a Jugoslavije, za zasluge, koje sam imao, na poboljšanju materijalnog položaja boraca i vojnih invalida i njihovih porodica. Tada su već bile osnovane razune stranke i partije, u Crnoj Gori, a Predsjedništvo SUBNOR-a je prihvatilo zahtjeve mitinga da crnogorsko rukovodstvo podnese ostavku i preda vlast “ Mladim i pametnim, zahvaljujući, uglavnom, sekretaru Republičkog odbora Ivu Kustudiji, koji se odmah priključio novoj politici i postao poslanik u novoj Skupštini. Predali su svu boračku i invalidsku imovinu: zgradu, hotele i odmarališta, novoj vladi, što, po zakonima, nijesu mogli, a borci i invalidi su izgubili neka važna prava. Zato sam napisao opširno pismo Predjedništvu Republičkog odbora i odbio da primim Plaketu SUBNOR-a Jugoslavije, sa zahvalnošću onome ko me predložio i onome ko je odlučio da je dobijem. Tako se završio moj četrdesetogodišnji rad u Sreskom komitetu KPJ, Sreskom narodnom odboru i Skupštini Opštine Kolašin, Izvršnom vijeću i Republičkom odboru SUBNOR-a.Tih dana je počeo krvavi raspad Jugoslavije. Poznato je šta se sve dešavalo, ma da sam i to opisao u mojim zabilješkama, ali nema potrebe da o tome, opširnije, ovđe pišem.
Godine1951., u uslovima rata u Jugoslaviji, počeli smo pripremu puta u Osrecima za asfaltiranje. Radili smo, sa prekidima, sve do oktobra 1992. godine, kad je nazapamćena, velika, poplava, onemogućila rad i oštetila sve puteve, pa i osredački. Radove je izvodilo Preduzeće Vojne pošte JNA iz Titograda. Put je nasipan, valjan, uredili smo propuste i kanale i dva-tri puta ga pripremili za asfaltiranje, ali svaki put su nas prevarili, jer su neki drugi putevi bili hitniji i potrebniji, pa na tome i ostalo. Na putu sam, tada, proveo dosta vremena, dovodio radnike, prikupljao sredstva od Republičkog fonda za puteve i drugih, dovodio mašine i dosta se nervirao. Tada je došlo do neviđene inflacije  i potpune obezvrijeđenosti novca. Plata ili penzija je iznosila i preko 500.000.000.000 ( Pet stotina milijardi) dinara. Tada su mnogi ljudi ostali bez svojih para, ako su bili nešto ušteđeli. Tek 1994.godine je uveden “ novi dinar”, a kasnije i marka, kao sredstvo plaćanja, sve do 2002. godine, kad je zamijenjena evrom, u odnosu jedan evr za dvije marke. Put je dosta dobro služio, jer je bio dobro nasut i povaljan.
U ljeto 1996. godine, nekoliko mlađih ljudi:Budo, Spasoje, Vuksan, Slavenko,Rajko i drugi, su organizovali probijanje puta od Kruševlja do Ropušnice, sa snažnom mašinom “ Kamaco”, teškom 50 tona, kojom je rukovao Miljan Drekalović iz Nikšića. Sa majstorom su najviše radili: Vladeta, Miodrag, Pujo, Labud, Novak, Rajko, Spasoje, ja, Raško, Radmilo i drugi. Rad je, sa prekidima, trajao do 14. oktobra, kada se došlo do Jasenovog Dola. Ali, te noći, se desila nesreća: na putu za Podgoricu, u Rijeci Piperskoj, u saobraćajnoj nesreći, poginuli su Miljan Drekalović i Pujo Milošević, a Spasoje, koji je vozio, i Rajko, jedva isplivaju iz nabujale Morače. To je bila velika žalost za sve nas i za druge ljude, koji su, za nesreću, saznali.
Idućeg ljeta je došao drugu majstor, Rabrenović, i probio put uz Ropušnicu do Korita i do Katuništa, a u povratku, od Krša, niz Gnojišta do Bukove Ravni i od Čomović lazine do Crnoga potoka, niz Potkriljače. Tako sada možemo lakše ići prema Kruševlju i Ropušnici, nego što smo do tada išli uz Zakrilje.
U decembru 2001. godine sam pošao kod Jusufa Kalamperovića, ministra za saobraćaj, iako ga nijesam poznavao, i ispričao mu da imamo oko dva kilometra puta, do Groblja, centra Sela, koji smo, više puta, pripremali za asfaltiranje i odgovorni nam više puta obećavali da će se asfaltirati, ali je ostalo sve po starom. Ministar mi samo reče:” Učinićemo nešto, dođi, početkom marta sa Duškom Simonovićem”. Međutim, ubrzo su ministri iz SDP-a podnijeli ostavke na svoje položaje. Sredinom aprila su me obavijestili da je Kalamperović potpisao rešenje o odobrenju 88.000 evra za asfaltiranje puta u Osrecima i 11.000 evra za dopunske radove. U maju je počeo rad na nasipanju i valjanju. Svakog dana sam bio na putu sa radnicima “ Crna Gora puta”, koji su izvodili radove. Ali, opet se odloži asfaltiranje. Ja se uplaših da će se sve ponoviti kao što je bilo i prije desetak godina, pa intervenisah preko Dušana. Rad je nastavljen 10. avgusta i to dosta intenzivno. Nekih dana je dolazilo i po 15 kamiona sa asfaltom, što nije bilo lako na onako uskom putu, sa onolikim usponom. Ja se samo plašim da se neki kamion ne sruši, da neko, opet, pogine. Grupa radnioka Đoka Stanišića  iz Priboja je veoma dobro radila i sa njima sam dobro sarađivao, kao i sa ing. Sošićem i svim vozačima kamiona iz “ Crna Gora puta”. Konačno, rad se završio 3o. avgusta u 20 sati. Bio sam veoma zadovoljan, jer mi se ispunila 30 godina duga želja, da put od Debelog Luga, koji smo počeli 1972. godine, asfaltiramo bar do Groblja. Tih dana smo uradili i propuste i kanale i rasjekli šumu, a pare za to su dali Danilo i Jovanka-Seka , sin i kćerka Momčila Maškovića. Bilo je više Osrečana, koji mi nijesu vjerovali da sam dobio obećanje Kalamperovića ni da će obećanje izvršiti, a bilo je i onih, koji nijesu voljeli da se to uradi, prvo što sam ja organizator, a ne pripadam reakcionarnim, nacionalističkim strankama, koje zavađaju ljude i ne vole napredak, i drugo, što je Kalamperović Musliman. I zbog toga sam, sa nekima, imao i “ grkih riječi”. Ja sam svoju želju ispunio. Sada, ako im put treba, neka ga održavaju, a ako neće, opet neće imati dobar put. Odmah sam napisao u “Pobjedi” članak:”Ministar je izvršio obećanje” i opisao kako je do toga došlo. Milo je bilo i Kalamperoviću u drugim dobronamjernim ljudima, što sam to napisao.
Inače, put je, više puta , čišćen i opravljan i uz Zakrilje i do Ropušnice, kao i ostali dio prema Rupama, prema Ostružnju itd. Put do Gornje Ljute, preko Konjeva i Zakučnice, probijen je 2.000.godine,a radio ga je Rajko Kujović, iz Mioske. Na putu su radili i Luka Vlahović, Lola Bulatović, Milo Kruščić, Savo Živković-Keker, Radun Kujović i drugi.
Godine 1995. su se oženili i Vladan i Bato. Iako mlađi, Bato se oženio 11. februara, sa velikom svadbom u Sportskom centru “Morača”, a Vladan u oktobru, bez svadbe. Oba su našli lijepe i dobre nevjeste Maju i Gocu-Gordanu. Za mene je, takođe, mnogo važno, što su mi našli dobre prijatelje Lekoviće i Đuroviće, porijeklom iz Crmnice, sa kojima mogu, slobodno, razgovarati o svemu, bez bojazni da će mi nešto zamjeriti. Naše đetinstvo je dosta slično i tu smo ravnopravni. Podizani smo i rasli u sličnim uslovima, radili smo slične poslove u đetinstvu i imali slične radosti i žalosti. Na žalost, prijatelj Krsto je prerano umro, početkom januara 2002. godine, ali tu se ništa ne može.
Od kad sam počeo raditi, često sam kupovao knjige:beleteristiku, istorijske, posebno iz NOR-a, hronike sela ili plemena, o vojskovođama i ratovima, zbirke epskih pjesama, djela Njegoša, Andrića, Vuka Karadžića, Ćopića, marksističku literaturu i drugo. Tako sam oformio bogatu biblioteku, koju i dalje čuvam i čitam. Možda je to bio razlog da razmišljam o pisanju hronika o selima Jasenova i Osreci. Jedan broj knjiga sam dao Vladanu, koje su sagorele, kad mu se zapalio stan, u jesen 1997. godine. Samo je jedan minut odlučio da se spase Vladan, Goca i mali Koča od tri mjeseca. To je sreća, u nesreći. Od 1995. godine sam počeo prikupljati podatke i građu za hronike Osredaka i Jasenove. Jedno vrijeme sam to radio uporedo, a onda sam dao prednost osredačkoj hronici, zato što sam u Osrecima rođen i tu odrastao i tu, sada, povremeno, živim, a i majka mi je iz Osredaka. Knjigu sam naslovio “ Osreci-selo u Donjoj Morači”. Uz veliku novčanu pomoć prijatelja Krsta Lekovića, knjiga je izišla iz štampe juna 1998. godine, na 562 strane. Pošto sam završio knjigu o Osrecima, nastavio sam rad na knjizi o Jasenovoj, zato što iz Jasenove potiču moji preci, slične sadržine, naravno, sa drugim podacima. Dao sam joj naslov “ Jasenova i Jasenovci od Šćepana do naših dana”. Izišla je iz štampe 2000. godine, Za ovu knjigu sam imao značajnu novčanu pomoć od Dušana Simonovića, bez koje ne bih mogao knjigu izdati. Knjige sadrže sve što sam zapamtio , što sam mogao pročitati iz knjiga i što sam čuo od drugih ljudi, od postanka sela do izdavanja ovih knjiga. Sastavio sam rodoslove svih bratstava od doseljenja u Osretke i Jasenovu. Zapisao sam i imena velikog broja žena i osredačkih odiva do 1941. godine, a za žene i odive, udate poslije 1941. dao sam samo brojčane podatke, a za žene i odive Jasenovaca, zapisao sam njihova imena od naseljenja u Jasenovu do izlaska knjige. Knjiga o Jasenovoj ima 466 strana. U prikupljanju podataka, najviše pomoći sam imao od Vlajka i Voja Simonovića, koji mnogo znaju o Osrečanima i Jasenovcima. Mnogi ljudi su bili oduševljeni mojim knjigama, ali više oni, koji žive van Morače. Više ljudi, koji se bave knjigama slične sadržine su mi rekli da bi ove knjige trebalo da imaju svi Osrečani i Jasenovci i da sam podigao najbolji spomenik i ovim selima i njihovim stanovnicima, koji su tu žive ili odatle potiču, jer sam sačuvao od zaborava njihova imena i njihova djela. Najvažnije je što na obje knjige nijesam imao nikakvih ozbiljnijih primjedbi, iako sam, u njima, pisao o dogođajima u ovim selima i o učešću Jasenovaca i Osrečana u ratovima, posebno u Drugom svjetskom ratu, što je veoma osjetljivo. Niko mi nije rekao da sam napisao nešto netačno. Knjige su stigle u razne krajeve Svijeta, od Kipra do Londona. Neki ljudi su mi se zahvaljivali što sam napisao knjigu, iz koje su, prvi put, saznali odakle je njovo porijeklo, ko im je bio daleki predak, kad se odselio iz Morače itd.
Kad sam pisao knjigu o Jasenovo i o njihovom zajedničkom pretku Šćepanu, napisao sam da, na jasenovskom groblju Sopčevini, postoji njegov grob”, i došao na ideju da bi trebalo obilježiti njegovo grobno mjesto. Ubrzo smo obrazovali Odbor od predstavnika svih jasenovskih bratstava, napravili projekat i naručili izradu skromnog spomenika.Otkrivanje spomenika smo organizovali 12. oktobra 2002. godine, u prisustvu oko 120 Jasenovaca. Svi prisutni su bili zadovoljni onim što smo uradili. Na spomenik smo napisali ovaj tekst:                 
Šćepan
iz Hercegovine
(rođen oko 1630. godine)
Rodonačelnik Jasenovaca:
Ilića,
Radojevića,
Radonjića,
Radulovića-Pandurica i
Simonovića.
2002. godine       Zahvalni potomci

Na lijevom dijelu spomenika je uklesan krst i pet vertikalnih linija, koje potiču iz zajedničke osnove, u vidu stabla, što predstavlja pet jasenovskih bratstava.
Tako sam, mislim, na kraju 75. godine života, završio sve društvene poslove, koje sam želio da završim. Naravno, da sam mogao, uradio bih više, ali što je, tu je.Zadovoljan sam i sa ovim. Posebno sam zadovoljan što sam napisao dvije dobre knjige, jednu o selu đe sam rođen, đe sam odrastao i đe sam, povremeno, živio 75 godina, đe mi je rođena majka i đe sam doživio dosta lijepih, a mnogo više, teških trenutaka, a drugu o selu đe su moji preci živjeli oko 270 godina, đe imaju svoje grobove, sa kojima se ponosim i rado ih pominjem još od malih nogu, a i sada. Nadam se da će ove moje knjige, u kasnijem vremenu, biti više cijenjene, od dolazećih naraštaja i da će mi, i oni, biti zahvalni što sam sačuvao od zaborava mnogo ljudi i žena i mnogo dogođaja, vezanih za ova dva sela. Ovđe ću napisati, šta mi je, u vezi sa knjigom o Osrecima, napisao jedan mladi Milošević, Osrečanin iz Beograda, čiji je praprađed bio čuveni i poznati Osrečanin, Milija Stevanov, koji je ubio 18 Turaka, a kad je htio da ubije i 19.-og, Turčin ga teško rani i, od te rane, umre:
“ Prilično pratim literaturu u Crnoj Gori, njenim običajima i istoriji. Ono što ste Vi prikupili o jednom selu, mnogi nijesu o čitavim krajevima i plemenima. Čitam imena potoka i izvora, sa kojih su i moji preci donosili vodu, livada, koje su kosili, planina, na koje su izdizali. Nije prošlo ni nekoliko dana ( dok sam čitao knjigu), kako sam se susreo sa, meni, do tada, nepoznatim imenima, a sada mi se čini da sam i ja tuda hodao i da nikad iz Osredaka, nismo ni odlazili. Šta više može čovek da poželi od jedne knjige. Neće proći još mnogo vremena, a nestaće stare kuće, savardaci, kolibe, predanje i legende. Najteže je od svega što nestaju ljudi, koji su ta predanja prenosili. Tako nestaju usmene istorije, stotine sela, ali Osreci, zahvaljujući Vama, neće biti među njima. Kakvo li će, tek, zadovoljstvo imati onaj koji Vašu knjigu bude čitao za sto godina, a kako će biti nesrećan onaj koji, o svom selu, neće naći ništa, žaleći što neko od njegovih, ne zabilježi ništa. Kad budu čitali Vašu knigu, videće nekadašnje kuće, čitaće o njima, čudnim alatima i pokućstvu, osluškivati već zaboravljene reči. Gledaće kako su Velizar i Slavko orali, kako se tovarilo i nosilo sijeno. Videćepojila u Ropušnici i opanke Milosave Jovanović. Saznaće da Rajko Stevanović nije bio kao većina privatnika našeg vremena. Obavestiće se kako su se njihovi stari veselil, igrali, svađali se i mirili. Čuće lelekanje Vučića Miloševa i osetiti bar delić tuge, koju je Simona Bogdanova nosila kroz život. Osluškivaće strašne kletve i saznati kako se “ gaskalo” i kako su se đavoli “ isterivali” iz ljudi. Znaće ko je dobro guslao, a ko dobro tužio, kako su učenici, pa i naš pisac, bili kažnjavani od učitelja. Ugledaće žive ljude sa vrlinama i manama, Osretke, u kojima se nijesu rađali samo junaci, već i Osretke pored “ džade”, u kojima se, po nešto, i krade. Vjerovaće piscu i videće, kroz to, da je voleo svoj zavičaj. Pred njima će prolaziti kmetovi i sveštenici, učitelji i plemenski kapetani, čobani i majstori, ratnici i serdari, lažovi i krivokletnici, žandari i činovnici, komiti i dušmani, starine i starice u crnini. Prolaziće, ali neće proći. Tu ste bili Vi, da ih ovekovečite i učinite žive za svagda. Nije se zalud mučilo, ratovalo i živelo.
Gordi i oholi će biti opomenuti pričom o Pejovom mramoru, a malodušni, uvidom u teški život svojih predaka, koji ih, ipak, nije slomio, boriće se za život. Saznaće odgovor Pavića Pekova na pitanje:” je li sramota slagati”. priču o “ Jeli Jedinki”, kako je Branislav odgovorio Relji, šta bi najviše volio Neđeljko Lazarević, na koji je načćin Golub Tomičin otkrio ko je ukrao ovna i kako Ivan Mijajlov nije prepoznao svoju kuću. Ugledaće Pavića Pekova kako lomi ruku i dobiće saznanje o jednom vremenu i ljudima, koji su, u njemu, živjeli………..U arhivima i muzejima leže suve činjenice i mrtvi predmeti. U Vašoj knizi, oni su na svom mjestu, u svojoj sredini, žive, traju. Zato su tako jasni i stvarni.
Iz knjige se vidi da bitke nijesu dobijali vojskovođe, nego njihovi vojnici, čija imena objavljujete. Pred čitaoca se “ isprečila” jedna obimna knjiga. Koliko je samo truda i volje trebalo da se napiše , a prethodno prikupi i sredi ovoliko podataka. Ništa da niste uradili, nego što ste prikupili rodoslove Osrečana, pa bi to biulo dovoljan posao i razlog za zahvalnost.
Posebno mi je drago što ste opisali mnoge običaje i verovanja nekadašnjih Osrečana od svadbi i sahrana do zavarčivanja, bajanja i verovanja u natprirodna bića. Iz opisa se vidi kako su pravljene kuće, savardaci, kako se proizvodio klak, na čemu su ljudi spavali i šta su oblačili. Knjiga je neobična još po nečemu: Na ime, prekršili ste jedno nepravedno “ pravilo”, po kome se beleže imena samo muških predaka. Navodeći imena prabaka, baka i majki, te odiva, odužili ste onima koje su bile temelji nekadašnje Crne Gore. Konačno se vidi da đetići nijesu nastajali sami od sebe, nego da su, u muci, rađani i podizani. Kniga nije interesantna samo za Osrečane i one koji vode poreklo iz ovog sela. Ona će biti nezaobilazan izvor za proučćavanje naravi i života Moračana i nekadašnjeg života u Crnoj Gori. Značajno je i to što ne govorite samo o prošlosti, nego Vašu knjigu o Osrecima, završavate, takoreći, sa našim danima”.
Jedan stariji čitalac, rodom iz Pipera, koji, na žalost, sada nije živ, napisao mi je slijedeće:” Poštovani g.Ananije, Sa zadovoljstvom sam se družio sa Vašim knjigama. Hvala Vam. One su potsrek onima koji znaju i umiju da pišu o zavičajima. Nas, koji iz njih učimo, vežu sa pametnim ljudima, a pametni su svugdje na svijetu, družina i braća. Knjige su dobre, zavičaji se pamte do groba. Ko zavičaj izgubi, izgubio je samoga sebe.
S poštovanjem Borislav Gligorović.
Bilo je više i drugih čitalaca, koji su se o mojim knjigama , pohvalno izjašnjavali i zahvaljivali mi što sam ih napisao. Neki su, po porijeklu Osrečani, a koji sada žive u drugim krajevima i zemljama, iz kniga saznali za svoje porijeklo, ko su im bili preci i kada su se odselili iz Osredaka i za to mi zahvaljivali. Knjige su stigle i do Engleske, Amerike, Kanade, Australije. Imaju ih akademije nauka, biblioteke i istorijski instituti u Beogradu i u Crnoj Gori.
Početkom jeseni 1997. godine sam, sa grupom planinara iz Podgorice i iz Nikšića, išao na morački vrh Tali, visok 2. 063 metra, đe smo na vrh Ruda glavica, postavili planinarsku kutiju sa knjigom, u koju se upisuju svi planinari i drugi, koji iziđu na taj vrh, visok 2. 050 metara. Tada je snimljena fotografija Tali, koju sam stavio na koricu knjige o Osrecima. Snimak je napravio Dr. Goran Lončarević, planinar (7. septembra 1997. godine). Isto tako sam, u jesen 1999. godine, sa televizijskom ekipom i grupom planinara ( Danijel Vincek iz Kolašina, Mijo Kovačević iz Podgorice i drugi), obišao Ropušnicu, Tusticu i Subotišta i snimili emisiju o Moračkim planinama za emisiju “ Natura viva”Ta emisija je više puta prikazana na Televiziji Crne Gore, a prenošena je i preko satelitskog programa. Javljali su mi se ljudi iz više krajeva Evrope i čestitali mi za ono što sam, u emisiji, govorio o Moračkim planinama, a neki su me molili da im pošaljem kasetu.
Početkom avgusta 2001. godine, išli smo Vladan i ja, preko Liješnja, Veljega Dubokoga i Trebiješa na Kapetanovo jezero, a vratili smo se preko Krsca, Utlice i Božurica i uveče stigli u Kruševlje. To je bio naporan put, jer smo, za jedan dan, prešli više od 40 kilometara. No, bilo je interesantno viđeti sve te planine i kanjone Mrtvice i Morače, tako da smo bili zadovoljni što smo sve to viđeli.
Drugog avgusta 2003. godine smo Vladan i ja išli na Vasojevički Kom, visok 2.463 metra, na memorijal Vjere Vincek, koja je, prije godinu dana, poginula na ovom vrhu, nesrećnim slučajem. Inače je bila veoma aktivna planinarka i ljubitelj planina i prirode, kao i njen muž Danijel. I to putovanje smo dobro podnijeli, iako je bilo naporno i po lošem, maglovitom, vremenu. U pohodu je učestvovalo oko 120 planinara iz Crne Gore i Srbije, a na mjestu Vjerine pogibije, postavili smo spomen-ploču. Toga dana potsjetio sam se na mnogobrojne planinarske pohode i sletove, na kojima sam učestvovao, dok sam bio mlađi. Na ovom pohodu bio sam jedan od najstarijih učesnika.
Marta 2002. godine je Turistički savez Crne Gore objavio konkurs na temu: “ Ja znam jedno mjesto”. Za konkurs sam obradio Moračke planine: Ropušnicu, Tali, Tusticu, Subotišta, Doli, Kapu moračku, Vojinovac, Stožac, Lolu, Javorje i druge, sa više legendi i predanja, koje se odnose na ovaj prostor. Dao sam i 37 interesantnih fotografija. Među 200 učesnika na konkurs. u, moj rad je pripao u 20 nagrađenih, pa sam dobio nagradu od 100 maraka.
Kao što je već rečeno, u životu sam imao i lijepih i teških doživljaja. Posebno ću ovđe, ponovo, pomenuti one lijepe:
Kakvu smo sreću doživjeli kad se Vlajko vratio iz ropstva 1944. godine, zatim kad smo dobili vijest da je Vučić preživio rat i mnogo bitaka od Morače 1943. do Sremskog fronta 1945. godine. Kakvo slavlje smo imali kad se taj prokleti rat završio. Igralo se i pjevalo po selima i gradovima, odajući počast poginulima za slobodu, sa nadom u slobodni i srećni život budućih generacija. Tada smo svi imali sigurnu nadu da naša pokoljenja više neće doživjeti neki sličan rat. Ali, prevarili smo se. Najnoviji rat je bio mnogo teži i tragičniji za sve jugoslovenske narode o Drugog svjetskog rata.
Radovao sam se i svim radnim uspjesima i kod kuće i u Državi, kad sam se oženio, kad su mi se rađala đeca, kad smo napravili nove kuće, doveli vodu, struju, izgradili puteve itd. Radovao sam se i kad su se rađala đeca Vlajkova: Vladeta, Budo, Velizar, Slavko, Vuksan i Jugoslav, zatim Vučićeva Veseljko, Vinko i Irena, pa Milićeva Ana, Miljan i Martin. Isto tako sam se radovao kad su se rađala đeca sinovaca: Lidija, Ljilja, Dražen, Nina, Tanja, Slavenko, Slavica, Darko, Miro, Igor, Marija, Maja, Marko, Ivan, Nina, Pavle, Dijana, Iva, Neven, hristina, Ružica, Milena i Jovana, a naročito kad se rodio Miloš Miljanov, sada najmlađi naš Simonović. Veoma mi je žao što Milić ne dočeka da vidi svoju unučad Milenu, Jovanu i Miloša. Takođe sam se radovao kad su se rodili Draženovi Nikola i Vuk. Naravno, najviše sam se obradovao kad mi se rodio prvi unuk Danilo, 30. septembra 1996. i drugi unuk Koča, 17. avgusta 1997., pa unuka Manja 12. januara 2001. godine. To je veoma lijep osjećaj čovjeka, kad dobije unučad. Nijesam vjerovao kad neko kaže da više voli unučad nego svoju đecu. Sad im vjerujem. Možda je to i zbog toga što čovjek, kad dobije unučad, vidi da mu se produžava “ vrsta” i da će, poslije njega, ostati naslednici-potomci. Uvijek smo se, možda neopravdano, više radovali kad se rodi muško nego žensko dijete, ali to je ostatak patrijarhalnog u nama. Već se vjekovima kaže:” Kćerka tuđa sreća, tuđa večera”. Tamo đe nema muških potomaka, tu se “ gasi” porodica, a često i bratstvo, što niko ne voli i što ljudi to teško podnose. Bio je vjekovni običaj kod nas, u Crnoj Gori, kad se rodi muško dijete u porodici, da treba pucati iz puške ili iz pištolja, u zavisnosti šta se ima. I ja sam pucao kad su mi se rodili unuci, pošto sam se nalazio u selu. Naravno, to, u gradu, nije moguće.
Pomenuću ovđe i neke od doživljaja, koje sam veoma teško podnio i kao dieter i kasnije, kao odrastao čovjek:To je, u prvom redu iznenadna smrt majke Krune, pa pogibija braće od strica Svetozara-Mina i Vladimira-Mana, smrt strine Milje, hapšenje Oca, pa hapšenje Vlajkovo, a naročito vijest da je popginuo na Mateševu, smrt strica Marka, smrt strine, moje “ Majke” Ružice, kojoj nijesam mogao doći na sahranu, aprila 1956. godine. Kako sam bio ožalošćen kad sam dobio pismo i pročitao da je umrla i sahranjena. Očevu smrt sam lakše podnio, jer je imao 84 godine, nije dugo bolovao i ja sam bio prisutan kad je umro, a bio sam, već, uzrio čovjek. Svaki gubitak se mora hrabro podnijeti.
Od 1969. godine, kada mi je umro Otac, u našoj porodici nije bilo umiranja do 2001. godine, osim što je 1983. godine, umrla Nevenka, Vlajkova kćerka. U ljeto 2001. godine je, poslije kraće i teške bolesti, umro Veseljhko Vučićev, u 52. godini, u Londonu, đe je, više godina, radio. Urna je sahranjena u Kranju. Njegova smrt je, sve nas, ožalostila, tim više što nema đece. U 2002. godini su umrli Milić, u maju, a Sovija, u septembru. Milić je imao teško đetinjstvo. Maloljetan je ostao bez oca, a majka mu je umrla 1942. godine, u 54 godini. Milić je tada imao 18 godina. Sovija je dosta dugo bolovala od srca i od toga je i umrla, u 82. godini. Naravno, sada mi je neobično kad je ne nađem kod Vlajka ili u kući, đe smo, mnogo godina, živjeli kao jedna porodica. U 2003. godini je umrla sestra Milosava, iznenada, u 83. godini, a prije 10 dana i Dušica Vesova, poslije duge i teške bolesti, u 52. godini. Sahranjena je u Nišu, đe je i živjela. I kod Klarića je, za posljednjih 10 godina, umrlo njih četvoro: Milica, majka Dragičina, 1993. godine, u 92. godini, snaha Živka, žena Radomirova, 1996., u 55. godini, bratanić Miloš-Mićo, aprila 2003., u 42. godini i Radomir-Racko, u oktobru 2003. u 61. godini. Najteže smo podnijeli, i mi i Klarići, Mićovu smrt, poslije kratke, ali teške bolesti.
Ovđe ću zabilježiti još jednu, moju, veliku žalost, ali druge prirode. Mislim da je to velika žalost i mnogih drugih ljudi, koji su, kao i ja, ili više od mene, radili i žrtvovali se za njeno nastajanje, postojanje i jačanje, a to je naša socijalistička i jaka Socijalistička federativna republika Jugoslavija-SFRJ. Često razmišljam o onima, koji su, u toku četiri godine rata, od 1941. do 15. maja 1945. godine, svjesno, hrabro, nesebično, išli u borbu, znajući da svakog trena, mogu poginuti, koji su ostavljali roditelje, ženu i đecu i išli da se bore, da bi izvojevali slobodu onima koji ostaju živi, kao i onima, koji su, na milion mjesta, bili spremni da poginu, za te svoje ideale, a imali su sreću da prežive i vide rezultate te svoje borbe. Sada zavidim onima, koji su ranije umrli i nijesu doživjeli da vide kako su im ti ideali uništeni, čak i od nekih njihovih drugova i saboraca i njihovih potomaka, a djelimično i od onih protiv kojih su se borili u ratu, i njihovih potomaka. Sada su se ujedinili i jedni i drugi i nastoje da unište i tragove svega što je bilo dobro i što je stvoreno za 50 godina socijalizma. Izgleda da u tome uspjeti. Lično, neću nikad, preboljeti nestanak Jugoslavije, stvorene u Bihaću, Kolašinu, Jajcu i Beogradu, iako nikada nijesam ni mislio ni rekao da je, u njoj, sve dobro i da ne može i ne treba da bude još bolje. Takve države, inače, nema na Svijetu, u kojoj je sve dobro i idealno. Bitno je da je, u Jugoslaviji, ogroman broj ljudi, možda i 95 %, živjelo dobro, pristojnim životom, životom dostojnim čovjeku. U toku njenog pedesetogodišnjeg postojanja, svake godine je bilo bolje, nekad više, nekad manje. Čovjek je mogao svuda slobodno mogao da ide, svuda slobodno da radi, svuda da prenoći, a da se ne plaši ni za život ni za imovinu. Onaj što je htio pošteno da radi, mogao je dobro i da živi. Imao je sigurno besplatno školovanje, liječenje, penzisko osiguranje, godišnji odmor i td. Redovno su primane plate, penzije, dječji dodaci i razna druga, dopunska, davanja, od kojih se moglo pristojno živjeti. Mnogo su ljudi putovali po Zemlji i u druge države i kontinente. Crveni jugoslovenski pasoš, otvarao je vrata na svim granicama država u Svijetu. Imali smo, kao građani Jugoslavije, ogromni ugled kod svih naroda i država. Dolazili su i oni, rado, kod nas. I svima je bilo dobro. No, izgleda ništa nije vječno. Sve se mijenja, nastaje i nestaje, kaže filozofija. Tako je bilo i sa Jugoslavijom.
Prokleti pojedinci započeše proces propasti socijalističkog sistema. Najprije Gorbačov u SSSR-u, a zatim nacionalne vođe i u drugim socijalističkim zemljama, promijeniše svoju labavu ideologiju i sve, neđe brže, neđe sporije, propade. Tako je bilo i u Jugoslavioji. Najprije velikosrbi u Srpskoj akademiji nauka, pa velikohrvati, pa velikomuslimani i velikoslovenci, na čelu sa Miloševićem,Tuđmanom, Izetbegovićem i Kučanom, krenuše da stvore svoje države, okupiše svoje nacionaliste i razbiše Jugoslaviju. Priključiše im se mnogi lažni komunisti, generali i drugi i dadoše im podršku, te dođe do krvoprolića i velikih žrtava u ljudstvu i u materijalnim dobrima. Tako, za nekoliko godina, osiromašismo i nađosmo se tu đe jesmo. Možda bi prošli još gore, da se ne umiješa Svijet, koji je, djelimično, “ gasio” požar, a češće ga i rasplamsavao, kako bi uništio socijalistički sistem, a započeo uvoditi svoj, kapitalistički. Ono što se u Americi dešavalo u drugoj polovini 19. vijeka, sada se dešava kod nas.
Raspade se, nekada moćni, Savez komunista, a “ iznikoše kao iz vode” brojne stranke i partije, u koje su se, najviše, uključili bivši komunisti. To su, uglavnom, oni koji su postali komunisti iz interesa da nešto “ ušićare”, pa kad je to prestalo, žele da “ ušićare” i u novim, često nacionalističkim, fašističkim, konzervativno nazadnim starankama i partijama. Gotovo sve stranke se, u svojim programima, okreću prema prošlosti, u zaostalost, prema Srednjem vijeku, oživljavaju plemenštinu, religiju, zaostale običaje i vjerske obrede, a ne misle na progres.
U rukovodstvima stranaka i partija, koje u svojim nazivima, sadrže i riječi “ socijal”, “ socijalistička”, “ socijalisti” i td., nalaze se i sinovi poznatih boraca NOR-a i visokih funkcionera KPJ-SK, nosilaca Spomenice 1941.,visokih činova oficira JNA i funkcionera organa unutrašnjih poslova i td., ali su, u nekim svojim postupcima i izjavama, veći kritičari i protivnici socijalističkog sistema, nego sinovi bivših četnika i disidenata. I oni podržavaju sve ono što ide u prilog kritike i lažne propagande protiv socijalističke Jugoslavije, što, za normalne ljude, ne može biti jasno ni prihvatljivo. Ali, tu se, izgleda, ne može ništa. Za veliko čudo, oni imaju značajnu podršku neobaviještenog naroda, koji je 1988. i 1989. godine, okrenuo leđa ondašnjem sistemu, iako mu je, tada, život bio mnogo bogatiji i bolji. Tada je prosječna plata bila oko 800 maraka, sada je oko 110 evra ili 220 maraka. Prijeti ozbiljna opasnost da životni standard, ogromne većine naroda, i dalje pada, a poboljšaće se samo malobrojnim pojedincima, koji su, na nepošten i švercerski način, došli do značajne imovine, kako to biva u periodu stvaranja prvobitne akumulacije kapitala. Kod nas je uništena privreda i sve drugo, od čega smo, dugo godina, živjeli i bili poznati u Svijetu. Zavladala je nezapošljenost i siromaštvo. Sada, ko je siromašan, a takvih je mnogo ili većina, ne može da  se liječi, jer se i ljekari i ljekovi, uglavnom, plaćaju, visoki su troškovi školovanja, nema penzijskog osiguranja i td. Sve u svemu, katastrofa. Najteže je to što nema nade ni izgleda da će, u skorije vrijeme, doći do nekog značajnijeg poboljšanja. Sada se komplikuju i odnosi između Srbije i Crne Gore. Nestala je i ona Savezna republika Jugoslavija, koja je stvorena 1992. godine, iako to nije bila ni savezna  ni republika ni Jugoslavija. Dok je bio Milošević na vlasti, sam je upravljao, ali nije bolje ni kad je otišao sa vlasti. Došli su drugi, gori od njega, koji se međusobno ne slažu ni oko jednog pitanja. Ne mogu ni predsjednika izabrati u tri pokušaja. Nešto je Đinđić pokušavao sa Koštunicom, Labusom i drugima, ali ništa nije mogao, pa i njega ubiše aprila 2003. godine. Od tada, u Srbiji, vlada anarhija. Nema izgleda da se nešto poboljša ni poslijke predsjedničkih izbora. Može biti i gore ako pobijede Šešeljevi radikali i SPO Vuka Draškovića, što se može desiti. Ni u Crnoj Gori nije mnogo bolje. Razne stvarne ili izmišljene afere, koje su usmjerene protiv sadašnje vlasti, mogu izazvati negativne posljedice.
Ja sam bio komunista od 15. juna 1947. godine, mislim pravi, jer sam uvijek radio dosta dobro i za dobro i mojim i Društvene zajednice, odnosno Države i Partije. Sa tim se ponosim i ne kajem se. Tako sebe, poslije svega,vidim. Išao sam, radio i u tome nalazio smisao života. Iako , formalno, poražen, ipak, moj život , kakav je bio, nije bio promašen život. I da hoću da budem drugačiji, ne mogu. I da mogu, neću da budem drugačiji. Pripadao sam dsugo jednom vremenu, koje je bilo, za mene, a i za mojeg druga, vrlo uzbudljivo i značajno. I želim, ovaj ostatak života, da provedem sa njim i u njemu. Bio bih sebi smiješan da oponašam sebe drugačije, a još smješniji kad bih postao svoja suprotnost, kao što su, mnogi, uradili. Novo vrijeme?. Da, ali ja nijesam novi čovjek, koji može zaboraviti ono što je bio.Ostao sam ono što sam bio. Bio komunista i ostao komunista i u ovom ostatku životza ne mogu biti ništa drugo.
U životu nijesam volio da se sretam i da sarađujem sa tri vrsste ljudi: lopovima, lažovima i sa pjanicama. Lopova je uvijek bilo, nekad manje, nekad više. Sad ih ima najviše. Mislim da je i to težak život. Lopov mora uvijek misliti đe će krasti, kako će krasti i do kada će krasti. Uvijek strahuje da će biti uhvaćen i da će sve platiti. Mnogi su tako i završili, ali ima i onih, koji ostanu neotkriveni. Lažovi su slični lopovima. Stari su govorili:” Ko laže, taj i krade”. Ali laž može biti i korisna. Pavić Pekov iz Osredaka je, jednom, rekao:” Uvijek sam govorio istinu osim jednom. I bolje mi je bilo to što sam jednom slagao nego što sam uvijek govorio istinu”. Ipak, ko me jednom slagao, prekidao sam sa njim svaki kontakt, a nastojao sam da sve što obećam, to i izvršim, a teško sam obećavao. Kad god sam vidio pijanog čovjeka, u sebi sam pomislio:” Neću piti alkohol”. To sam i održao Bio sam na raznim veseljima, svadbama i sličnim druženjima, ali se nikad nijesam ni “ ćevnuo”, jednostavno nijesam pio alkohol. Na neke prijatelje i sinove prijatelja sam uticao da ne piju više nego što mogu podnijeti da se ne opiju i, u dosta slučajeva, sam uspijevao da ih odvratim od alkohola, pa su postali dobri i ozbiljni ljudi, dobri radnici, primjerni muževi, roditelji i domaćini. Dakle, ove tri vrste ljudi sam, uvijek, izbjegavao, jer o njima imam najgore mišljenje.
Poalije raspada Saveza komunista, nijesam stupao ni u jednu stranku ili partiju. Ostao sam u Savezu komunista sve do 2000. godine, kada su Komunisti Crne Gore stupili u koaliciju sa informbirovski, prosrpskim i projugoslovenskim (nesocijalističkim) partijama i strankama. Nijesam išao ni na izbore za Savezni parlament 2000 godine, na lokalne 2002., na parlamentarne 20. oktobra ni na presdničke 22. decembra 2002. godine. I neću više ni da glasam. Glasao bih, samo, ako se organizuje referendum za samostalnost Crne Gore, za to da Crna Gora bude samostalna kao što je nekad bila, ali ne za to što sam nacionalista ili separatista, već za to što znam da više nema izgleda da može postojati Jugoslavija, kao što je bila SFRJ, koju bi svaki pošteni Jugosloven poželio.
Dakle, da zaključim: Zadovoljan sam mojim ličnim i porodičnim životom i onim što sam, u tom, životu, postigao, s obzirom na ukupne uslove, u kojima sam živio. O svemu, što sam ovđe opisao, imam veliki broj fotografija. Volio sam fotografije, a i da se fotografišem sa drugovima i prijateljima i sa mojom porodicom. Mnogo sam i sam fotografisao dok sam bio mlad i kasnije, sve do sada. Mnoge prijatne doživljaje sam tako zabilježio. Imam više od 20 većih i manji albuma, koje, sada, često, razgledam. I Ivo Andrić je u “ Znakovima pored puta”, zapisao “ da je za potpuno razumijevanje čovjeka važno vidjeti i njegove fotografije iz različitih perioda njegovog života”. Zaista, mnoge činjenice je lakše shvatiti iz fotografije nego iz usmenog ili pismenog opisa.
Titograd, 31.12. 2003. godine.

Kao što se vidi, ove moje zabilješke su završene krajem 2003. godine, a to je prije 10 godina. I od tada su se dešavali razni dogođaji, povoljni i nepovoljni, u mojem životu i životu naše Države.
Kao najvažnije za mene i moju porodicu je rođenje našeg najmlađeg unuka Lava, brata Kočinog, 22. decembra 2oo6. godine. Koča je, uvijek, opminjao oca i majku što nema s kim da se igra, kao što se igraju Danilo i njegova sestra Manja. Srećom, dobio je i on brata, poslije 9 godina od njegovog rođenja. I mi smo, tada, govorili:” Blago Koči, kad je dobio brata”, kao što je Vladanov đed Aleksa govorio kad se rodio Bato.
Takođe smo se obradovali kad je, na referendumu, 21. maja 2006. godine, narod Crne Gore, izglasao samostalnost Crne Gore. Iako nema znatnog poboljšanja života, ipak, smo sigurniji u sadašnju državu, nego da smo i dalje, ostali u zajednici sa Srbijom.
Međutim, imali smo i tri smrti u našoj široj i užoj porodici:
Vlajko je umro u novembru 2008. godine, u 100. godini, poslije kraće bolesti.Imao je težak život, ali je doživio stotinu godina. Ipak, doživio je stotinu godina, što je rijetko u našim krajevima.
Miljan Milićev je poginuo 15. septembra 2009. godine, nesrećnim slučajem, padom sa visokog krana dizalice. To je bila velika žalost i u porodici i u Nikšiću, đe je bio poznat kod građana, prijatelja i komšija.
Septembra 1911. godine, umrla je Mila Milićeva, u Nikšiću, u 79. godini.
Vučić, moj brat, umro je, u Kranju, u Sloveniji, u 87. godini, poslije kraće bolesti. Sve njih smo dostojanstveno ožalili.
Ja sam sada u 86. godini života. Dobro se držim, za te godine. Imao sam, u martu 2011. godine srčani udar, pa su mi, u Beogradu, ugrađeni dva stenta. Od tada nemam nikakvih problema. Dobro se krećem, idem u selo, po malo kosim, kopam u bašti, idem u Ropušnicu i druge planine: na Bjelasicu, na spomenike poginulih boraca u Farmake, na Jelin Dub, na Ribnička Vrela, na Doli u Pivi, na Šćepan-Polje, na Sutjesku, a dva puta sam išao u Kolašin, povodom godišnjica zasijedanja ZAVNO-a Crne Gore i Boke, 15. novembra 1943. godine. Svake godine, 13. jula, idem na Brezu kod Kolašina, na Partizansko groblje, đe su sahranjeni Svetozar i Vladimir.
Već tri godine ne vozim kola, jer neću da rizikujem u vožnji. Sad me voze Vladan ili Bato, a za bliže vožnje, koristim taksi. Prije dvije godine, dobio sam od SUBNOR-a , povodom 70 godina od Ustanka protiv okupatora 1941. godine, Spomen-medalju.
Eto, to je sve što sam zapisao o mojem radu i životu. Koga interesuje, pročitaće, a koga ne interesuje neće ni čitati.

 
Podgorica, 19. 12. 2013. godine              Ananije Simonović