KATUN KOTLA
O Kotlima sam, ukratko, pisao u knjizi „ Osreci-selo u Donjoj Morači“. Kasnije sam zaključio da to nije dovoljno, pa sam napisao jednu opširniju zabilješku, koju želim ovđe da izložim:
Kotla su prostor između Ropušnice i vrhova Plani i Tali, veličine oko dva do tri kvadratna kilometra. Prostiru se od izvora Korita, Vrtača, podnožja vrha Tali i podnožja vrha Plani, pokrivenog siparima-točilima. Nije poznato zašto se taj prostor naziva kotla. U donjem dijelu Kotala postoje dvije dosta duboke udoline-vrtače, koje liče na neki kotao. Ako naziv potiče od riječi kotao, bilo bi logično da naziv glasi Kotlovi. Te udoline-vrtače su, sa južne, donje strane oivičene manjim uzvišenjima, koja potiču od više zemljanih usova - lavina, koji su, u neko daleko vrijeme, sišli odozgo sa vrha Plani. Nešto zapadnije od Vrtača, postoji, opet, neko kupasto uzvišenje, koje je narod nazvao Glavica. Više takvih, ali manjih, uzvišenja ima u podnožju dijela Plani, koji se zove Male plani i Mravinjače. Taj dio Kotala se zove Glavice.
Kotla su veoma kamenita, sa mnogo velikih kamenih gromada, koje su, iz Plani, donosili ogromni sniježni  i zemljani usovi,  tako da ima vrlo malo zemljanog prostora. Gotovo svi ti kameni blokovi i zemljište su, od davnina, obrasli žbunjem biljke koja se zove smrdljika ( lat. rhamnus frangula), a koja se još zove krušina, pasja lijeska, krkovina, tršljika. Na više mjesta se može viđeti da ti žbunovi rastu i iz najmanjih pukotina na tim kamenim blokovima.
List smrdljike su, od početka avgusta, pohlepno jele ovce, naročito ispred noći, pošto se vrate iz paše u Talima ili Planima, da bi dopunile svoje već pune stomake. Kora od smrdljike se koristi u farmaciji za proizvodnju nekih ljekova. Zato su stanovnici Osredaka, šestdesetih godina prošloga vijeka, posjekli svu smrdljiku od Ropušnice do podnožja Tali i do Prelijesa, gulili (skidali) koru, trpali u velike vreće i tovarili na konje, pa išli na otkupnu stanicu, čak, na Boan. Tada su neke porodice, od toga, zaradile dobre pare.
Žbunje smrdljike se već iduće godine omladilo i sad je ima više nego tada.
Kotla su, od davnina, bila manji seoski katun, đe su stari stanovnici Osredaka, sa stokom, provodili ljeto. Sad se ne zna ko je tu živio, jer u Osrecima postoje neki toponimi-nazivi mjesta, koji mogu poticati od naziva tih naroda-stanovnika. Livade, u gornjem dijelu sela, zovu se Krioče, vjerovatno po narodu, koji se zvao Kriči, kao što se, jedno mjesto u Prekobrđu, zove Kričanje. Tu, u donjem dijelu Krioča, postoji macursko groblje, na glavici, koja se zove Macurska glavica, po narodu Macure. Tu se još može primijetiti nekoliko većih  kamenih ploča, koje su bile grobnice i koje su, gotovo, zarasle u žbunje i humus.
Iznad lješanskog katuna Doli, jedno mjesto se zove Grčki katun ili Grčko groblje, đe postoji više tragova koliba ili kuća, a na uglovima više tih tragova, postoje tzv. tumulusi, pokriveni sitnim šljunkom, na kojima nema trave niti drugog rastinja.
U podnožju vrha Tali, na zapadnom dijelu Košenica, jedno mjesto se zove Vlaški kamen, vjerovatno po Vlasima-stočarima, koji su, porijeklom, Rumuni. To znači da je, na ovim prostorima, u svoje vrijeme, živjelo i smjenjivalo se više civilizacija i naroda.
Od sadašnjih Osrečana, u Kotlima su, najprije, imali katun preci sadašnjih Glavičana, koje su ovđe zatekli, kao starosjedioce, preci sadašnjih bratstava Jovanovića, Maškovića, Miloševića, Stankovića, Lazarevića i Stevanovića. Jovanovići su, porijeklom, Kuči, a ostali od Milutina Pavićeva Pejovića, po Peju Stanojevom Baleviću iz Bratonožića.
Po jednom predanju, u Kotla je došao neki kaluđer iz Manastira Morače da traži neku pomoć za Manastir, kao od bogate familije. Domaćini, ne samo što mu nijesu dali pomoć, nego su ga, na konju, okrenuli naopako, tako ga uvezali i poćerali uz planinu. Kaluđer ih je, tada, navodno, prokleo da ih nikad ne bude više od dvije kuće. Vjekovima je tako i bilo, jer, dugo vremena, više Glavičana nije imalo muških potomaka, nego je, uvijek, bilo samo po dvije porodice, sve do sadašnjeg vremena. Sad ima 17 porodica Glavičana, a od 1941. do kraja 2009. godine, oženilo se 23 muškarca i udalo 25 odiva. Prema tome, ona „ kletva“ odavno ne važi.
Za Kotla je vezano i ono predanje kako su dva osredačka lovca ubili divojarca Brnjilaša, sa zlatnom brnjicom na uvu, o kojem se brinula vila Svilokosa, koja je, jedne noći, kad joj Brnjilaš nije doša, zvala svoju drugaricu Zlatokosu, u Tali, da je pita da li je neđe viđela Brnjilaša. Ona joj je odgovorila da ga nije viđela, ali je čula da su, danas, po Kotlima, pucali neki lovci. Lovci su čuli to njihovo dozivanje, iz kolibe, u kojoj su zanoćili, zbog pogoršanja vremena, sa odrtim Brnjilašem, spremajući večeru za sebe.
Tada lovci uvuku svoje noge u nogavice od pantalona i opruže se ispred ognjišta, bojeći se od vila da će ih „ spržiti“ kad vide obješenog Brnjilaša na pantama. Za kratko vrijeme, vile su dolećele u kolibu, pa kad su viđele odrtoga jarca i ljudski trup sa dvije glave, jedna od njih reče:“ E, ovo nijesam nikad viđela, tako mi 377 lukavičkijeh izvora. Tako se, navodno,  doznalo koliko ima izvora na Lukavici, koje, do tada, nije niko uspio da prebroji.
U Kotlima se i sad, na više mjesta, sve od Glavice do podnožja Prelijesa, mogu viđeti tragovi nekadašnjih koliba i savardaka, pa i nekih manjih zgrada, koje su, vjerovatno, služile za zatvaranje teladi i svinja.
U novije vrijeme, u Kotlima je bilo po 4-5 koliba, savardaka i jedna staja ( ni koliba ni savardak, ali je u njoj, ljeti, živjela porodica). Neđe oko 1910. godine, u Kotlima su sagradili kolibe Pavić Milošević iz Zakrilja, Marko i Mirko Simonovići iz Kruševlja, a savardake Bešo Jovanović iz Debelog Luga i Arsenije Bjelić iz Ljute. Poslije 1920. godine, kolibu je sagradio i Radivoje-Rako Bukilić iz Gornje Ljute, koji je kupio imanje od Lazarevića i doselio iz Požnje. Tada su i Vulevići-Jovanovići napravili svoju staju.
U zimu 1934. godine je sniježni urav iz Plani srušio kolibu Simonovića i savardake Bjelića i Jovanovića i odnio ih u Vrtače. Ove suvote su se nalazile na mjestu Do, na pravcu, kojim su, često, silazili urvovi iz Plani. U ljeto 1935. godine, Simonovići su izdigli u Rakovu kolibu, zajedno sa njegovom brojnom porodicom, kao suponici, i napravili novu kolibu, u pristranku, malo visočije od Dola, a Milovan sa sinovima je napravio savardak, na istom mjestu, ali je i njega, slijedeće zime, srušio novi urav. Bjelići nijesu obnavljali svoj savardak, niti su više izdizali u Kotla. Uoči Drugog svjetskog rata, Đukan Jovanović je sagradio dva savardaka, pa je, u jedan, izdizao nekoliko godina, pa se, uz rat, srušili oba savardaka. Poslije rata, kolibu su sagradili Čedislav i Manojle Stevanovići, u blizini kolibe Simonovića. Pomenuta staja je bila vlasništvo Boška Jovanovića iz Ravnoga, u koju su izdizali i poslije rata, a nekih godina su je davali Blagoju Miloševiću i Mari Aleksinoj da u nju izdižu.
Mi, đeca, smo u Kotlima, proveli naše đetinjstvo. Sve dok smo odrasli i postali čobani,  dane smo provodili u igri ili smo kopali zemlju oko onih sitnijih i manjih krša i vadili sitne lukomače, koje se zovu brnduve i crnjci. Brnduve su sitnije od lješnika i imaju oblik glavice crnog luka, a crnjak je krupniji od brnduve, ima crnu opnu i potpuno je okruglog oblika. Kad iskopamo šaku ili dvije brnduva, zavijemo ih u list bljuštura, to stavimo u ognjište i pokrijemo užarenom žeravicom. Već poslije 7-8 minuta brnduve su pečene i mogu se jesti. One su brašnjave i nemaju neki određeni ukus, ali smo voljeli da ih jedemo. Crnjak smo samo očistili od one opne i jeli svjež.
Na nekoj seoskoj skupštini, neđe 1938. ili 1939. godine, neko predloži da se zabrani đeci u Kotlima da kopaju brnduve i crnjak, jer tako uništavaju pašnjak, koji je, i onako, siromašan travom za ispašu stoke. Skupština odluči da to više đeca ne rade. Tako je i bilo.
Brnduve i crnjke i druge lukomače, pa i sitne insekte, su tražila i krmad, koja su planinke gajile, obično po jedno ili dvoje. Krmad su bila slobodna, pa su, po čitav dan, njuškama, kopale zemlju oko onih krša. Da bi im se to onemogućilo, vlasnici su svojim krmadima stavljali, na njušku, brnjuške od tanke žice, u vidu neke brnjice, slične minđuši. Stavljanje brnjuške bilo je veoma bolno za krmad, jer im je, nekom iglom, probijana njuška, pa su se, snažno, branila, udarajući nogama i glasno kvičala od toga bola. Zato su im ljudi vezali noge, a i njušku, obarali na zemlju dok završe taj posao. Pošto im stave brnjušku, pušte ih i ona probaju da rove, ali im ona brnjuška izaziva bol i tako prestanu da rove.
Kotla su bezvodan prostor, za razliku od Ropušnice, đe ima oko desetak izvora hladne vode, ali malog kapaciteta. Ako je sušna godina, neki izvori gotovo presuše. Vodu za domaće potrebe, žene-planinke su obezbjeđivale donošenjem većih grudvi snijega sa obližnjih sniježnih smetova iz Glavice, iz Prasarnice ili sa vrha Kotala. Te grudve su stavljane u velika drvena korita, izdubene trupce od bukovih stabala, koje su se tu topile u vodu od jakog ljetnjeg sunca. Korita su, obično, namještana blizu ulaznih vrata na kolibi, visoko, da se, na njih, ne mogu popeti koze.koje nijesu zatvarane u tor, nego su noć provodile ležeći oko kolibe. Kad snijega nestane u smetovima, oko polovine jula, žene su donosile vodu sa izvora na Koritima, daleko oko 1.500 metara, u drvenim burilima, koja su mogla da prime oko 30 litara vode. Ko je imao konja, burila su tovarena na konja i donošena kod kolibe.
Goveda smo, iz Kotala, ćerali-javili na pojilo na Korita, đe je bilo 3-4 velikih korita, a ovce i koze na Vrela, dolje prema Gornjoj Ljutoj, daleko oko dva kilometra i to samo jednom dnevno, oko 11 sati, poslije muže-struge. Sa Vrela su koze, odmah, poštro se napiju vode, javile uz Sirovi brijeg, prema vrhu Tali, u pašu, a uveče su same dojavljivale kod kolibe. Ovce su, pošto se napiju vode, odlazile na određeno plandište, ispod visokih bukava, i tu ležale-plandovale po 2-3 sata, a onda su ih čobani javili u pašu, prema svom mišljenju, đe je paša najbolja, uz Kotla prema Planima i Prelijesu, uz Sjenjake prema Košenicama i Dugama, uz Sirovi brijeg prema Otkivači i Pozidi itd. Porodica Simnović je imala pravo na ispašu stoke i u Subotištima, pošto je imala svoju starevinu u Jasenovoj, pa su, često, njihovi čobani javili ovce na pojilo Račice, daleko oko 2.500 metara od katuna u Kotlima.
U Kotla je, u novije vrijeme, izdizalo od pet do osam porodica. U nekim kolibama je bilo i po dvije ili tri porodice, što se zvalo supaša, odnosno suponici. U kolibu Simonovića, više godina, prije Drugog svjetskog rata, su izdizali Markova tašta-punica Gospava Veljova Mašković sa kćerkom Ćirjanom, iz Koranje Njive, Markov zet Zarija Mašković iz Kamene Gore i naša strina Milja, žena strika Jovana, koji je ubijen od finansa, u Jasenovoj, februara 1925. godine. Poslije rata, sa porodicom Simonović je, više godina, izdizao i Jovan Bjelić, zet strine Milje, iz Zakrilja.
U Kotlima su ove porodice ostajale od izdiga do polovine jula, u zavisnosti kad se pokose livade u Ropušnici, đe su imale svoje kolibe ili savardake. Tada bi i porodica Raka Bukilića odselila u katun Doli, đe su izdizali i Bukilići iz Požnje i Gornje Ljute, pošto je njihovo porijeklo iz Liješnja.
Kao što je već rečeno, iz Plani su, svake godine, po više puta, silazili sniježni urvovi i donosili ogromne količine snijega, koji je, u smetovima u Vratačama, iza Glavice, u Glavicama, vrhom Kotala i u Prasarnici, ostajao do kraja jula. Isto tako su, svake zime, urvovi silazili iz Lastava niz Sjenjake u Donje Lomove i do Vrela, sa vrha Ruđak i niz Kođi do u Vrelo i sa Rude glavice niz Pozidui i Palež do Lugova u Gornjoj Ljutoj. Godine 1944. je urav pokrio Lugove, a od vjetra, koji se formira ispred urva, su polomljene sve bukve, gore u Sikovima. Interesantno je da su bukve pale na gornju stranu, pošto je vjetar došao odozdo od Lugova preko Vrela.Tu su, poslije, Bukilići okrčili paljevinu i dvije godine sijali pšenicu, koja im je dobro rodila.
U Kotlima ima nekoliko toponima: Glavice, Gvozd, Glavica, Vrtače, Strana, Do, Brijeg, Prasarnica, Kisjelica i td. Uz Kisjelicu postoji putina-staza za čobane i sitnu stoku-ovce, koze, jagnjad, jarad, a rijetko su tom stazom javila i goveda, uoči Drugog svjetskog rata, kad su Rako i Marko, iako već stari ljudi, čuvali goveda. Sa govedima su stizali i do Pozide i do pod sami vrh Rude glavice, da bi goveda dobro napasali. Oni su, tada, prokrčili i podzidali ždrelinu ispod Ćopa, prema Pozidi, đe je paša bila najbolja. Kisjelica je pokrivena siparom-točilom iz Žlijeba, đe nema trave ni šume. Pošljednjih godina svuda po Kotlima, pojavila su se mlada stabla bukve, javora i lipe, a po donjem dijelu Tali borova, tako da ima izgleda da i ovaj prostor pokrije šuma.            
Katun Kotla je nestao u zimu 1972. godine, kad je, iz Plani, sišao ogromni urav i porušio sve kolibe i staju Vulevića. Od tada katun nije niko obnavljao, jer je, u tim godinama, došlo do naglog odseljavanja seoskog stanovništva u gradove, masovnog zapošljavanja u preduzeća i ustanove, školovanja đece u srednjim školama i studenata na fakultetima, pa tim i do naglog pada broja stoke u selima.
O Kotlima sam, početkom 2005. godine, sročio jednu kratku pjesmu, koju ću ovđe zapisati:
I Kotla su nekad bila
Naša ljetnja postojbina
Tu su bila katuništa
I torovi i ognjišta.
U Kotlima vode nema
Topismo je od snijega
Il' nosismo sa Korita
Za umor se i ne pita.
Tu mi jedne ljetnje noći
Zaspa majka s troje đece
Ujutru se ne probudi
Rasplaka nas i uzbudi
Pa dođoše naši ljudi
Da je nose i sahrane
U Osretke udaljene.
To četres prve bješe
Kad mi majku sahraniše.
Prije tridest i tri ljeta
Dogodi se propast kleta
Siđe urav s vrha Plani
I sa zemljom sve poravni.
Sve nestade, sve se sruši
A ostade žal u duši.
Tad od onih katuništa
Ne ostade niđe ništa
Samo nešto ostataka
Od koliba, savardaka,
Pa od tada više nije
U Kotlima kao prije
Nit' će biti nikad više
Pa odlučih da opišem
Katun Kotla s' okolinom
Sa žaljenjem i toplinom.

Eto to je sve što sam smatrao da treba zapisati o katunu Kotla, neka ostane i o njemu neki piosmeni trag, jer je moje đetinstvo, kao i đetinjstvo više mojih vršnjaka i mlađih od nas, vezano za Kotla.
Podgorica, 15. aprila 2010. godine