Mišljenje i primjedbe nekih čitalaca mojih knjiga „ Osreci“ i „ Jasenova“
I Osreci – selo u Donjoj Morači
Knjigu sam završio i objavio 1998. godine. O njoj mi je pisalo više čitalaca, Osrečana i drugih i svi su bili zadovoljni njenom sadržinom.
Ovdje ću zapisati neka od tih zapažanja, a prvenstveno pismo Srboljuba Miloševića, praunuka poznatog junaka iz ranijih ratova Milije Stevanova, koji je posjekao 18 Turaka. Kad je pokušao da posiječe i devetnaestog, bio je ranjen i od te rane je umro.
Evo pisma Srboljubovog, Osrečanina, koji je život proveo u Srbiji i Beogradu:
„ Prilično pratim literaturu o Crnoj Gori, njenim običajima i istoriji. Ono što ste Vi prikupili o jednom selu, mnogi nisu o čitavim krajevima i plemenima. Čitam imena potoka i izvora, sa kojih su i moji preci donosili vodu, livade koje su kosili, planine na koje su izdizali. Nije prošlo ni nekoliko dana ( dok sam čitao knjigu), kako sam se susreo sa, meni, do tada, nepoznatim imenima, a sada mi se čini da sam i ja tuda hodao i da nikad iz Osredaka nismo ni odlaziliu. Šta više čovek može da poželi od jedne knjige. Neće proći još mnogo vremena, a nestaće stare kuće, savardaci, kolibe, predanja i legende. Najteže je od svega što nestaju ljudi, koji su ta predanja prenosili. Tako nestaju usmene istorije stotina sela, ali Osreci, zahvaljujući Vama, neće biti medju njima. Kakvo li će tek zadovoljstvo imati onaj koji Vašu knjigu bude čitao za sto godina, a kako će biti nesrećan onaj, koji o svom selu neće naći ništa. Kad budu čitali Vašu knjigu, vidjeće nekadašnje kuće, čitaće o njima, čudnim alatima i pokućstvvu, osluškivati već zaboravljene riječi. Gledaće kako su Velizar i Slavko orali, kako se tovarilo i nosilo sijeno. Videće pojila u Ropušnici i opanke Milosave Jovanović. Saznaće da Rajko Stevanović nije bio kao većina privatnika našeg vremena. Obavestiće se o tome kasko su se njihovi stari veselili, igrali, svadjali se i mirili. Čuće lelekanje Vučića Miloševa i osetiti bar delić tuge, koju je Simona Bogdanova nosila kroz život. Osluškivaće strašne kletve i saznati kako se „ gaskalo“ i kako su se djavoli „ išćerivali“ iz ljudi. Saznaće ko je dobro guslao, a ko dobro tužio, kako su učenici, pa i naš pisac, bili kažnjavani od učitelja. Ugledaće žive ljude sa vrlinama i manama, Osretke, u kojima se nijesu radjali samo junaci, već i Osretke pored „ džade“ u kojima se, po nešto, krade. Vjerovaće piscu i videće, kroz to, da je voleo svoj zavičaj. Pred njima će prolaziti kmetovi i sveštenici, učitelji i plemenski kapetani, čobani i majstori, ratnici i serdari, lažovi i krivokletnici, žandari i činovnici, komiti i dušmani, starine i starice u crnini. Prolaziće, ali neće proći. Tu ste bili Vi da ih ovekovečite i učinite žive za svagda. Nije se zalud mučilo, ratovalo i živelo.
Gordi i oholi će biti opomenuti pričom o Pejovom mramoru, a malodušni, uvidom u teški život svojih predaka, koji ih, ipak, nije slomio, boreći se za život. Saznaće odgovor Pavića Pekova na pitanje „ je li sramota slagati“, priču o „ jeli Jedinki“, kako je Branislav odgovorio Relji, šta bi najviše volio Nedjeljko Lazarević, na koji je način Golub Tomičin otkrio ko je ukrao ovna i kako Ivan Mijajlov nije prepoznao svoju kuću. Ugledaće Pavića Pekova kako sebi lomi ruku i dobiće saznanje o jednom vremenu i ljudima, koji su, u njemu, živeli.
U arhivama i muzejima leže suve činjenice i mrtvi predmeti. U Vašoj knjizi, oni su na svom mestu, u svojoj sredini, žive, traju. Zato su tako jasni i stvarni. Iz knjige se vidi da bitke nisu dobijali vojskovođe, nego njihovi vojnici, čija imena objavljujete. Pred čitaoca se „ isprečila“ jedna obimna knjiga. Koliko je samo truda i volje trebalo da se napiše, a prethodno da se prikupi i sredi ovoliko podataka. Ništa da niste uradili nego što ste prikupili rodoslove Osrečana, pa bi to bilo dovoljan posao za zahvalnost.
Posebno mi je drago što ste opisali mnoge običaje, verovanja nekadašnjih Osrečana od svadbi i sahrana do zavarčivanja, bajanja i verovanja u natprirodna bića. Iz oipisa se vidi kako su pravljene kuće, savardaci, kako se proizvodio klak, na čemu su ljudi spavali i šta su oblačili. Knjiga je neobična još po nečemu. Na ime,prekršili ste jedno nepravedno „ pravilo“, po kome se bilježe imena samo muških potomaka. Navodeći imena prabaka,baka i majki, te odiva, odužili ste se onima, koje su bile temelji nekadašnje Crne Gore. Konačno se vidi da đetići nisu nastajali sami od sebe, nego da su, na muci, radjani i podizani.
Knjiga nije interesantna samo za Osrečane i za one koji vode poreklo iz ovog sela. Ona će biti nezaobilazan izvor za proučavanje naravi i života Moračana iz nekadašnjeg života u Crnoj Gori. Značajno je i to što ne govorite samo o prošlost, nego Vašu knjigu o Osrecima završavate , takoreći, sa našim danima“.
------------------------------
Bilo je sličnih zapažanja i ocjena i od drugih čitalaca. Evo nekih:
Borislav Gligorović, penzionisani učitelj iz sela Crnci, Piperi, 2004. godine, piše:
„ Poštovani G. Ananije, sa zadovoljstvom sam pročitao Vašu knjigu „ Osreci“. To više niko ne može opisati, jedino prepisati. Ostavio si djelo svome kraju i narrodu da pokoljenja vjekovima uče, pamte i prepričavaju potomstvu o svojim precima“.
------------------------------
Dragan Lakićević, književnik iz Beograda, rodom iz sela Bara – Donja Morača, objavio je u Politici od 27. 9. 1999. godine, slijedeće:
„ Slika za pamćenje
Kad Tali zapali grom, planinu ugasi kiša.Nedostupno je: čovjek tamo nema šta da traži. Kad upeče, dramu nastavljaju orao i zmija.
Sa praga naše stare kuće u Morači vidi se venac planina. Taj pogled na kamene vrhove, u nebu čini najupečatljiviju sliku mog života. Može li se odrasti s pogledom na tu visinu?. Među vrhovima , u oblacima, izdvajam Tali.
Tali su planina između Donje i Gornje Morače. Visoka 2.063 metra. Istraživač toponima dr. Radomir Bulatović tvrdi da se može zvati po Taliji ( jednoj od devet muza iz helenske mitologije, zaštitnici pozorišta i umjetnosti) ili, pak, po arapskoj reči „ tali, turski „ talih“, što znači sreća, sudbina,
Sudbina ili sreća jeste zauvek na pogledu imati dve ogromne stene u oblacima.
Kad sedimo za stolom – vidimo Tali. Kad okrenemo leđa planini – Talisu ispred nas – u ogledalu koje stoji na zidu kućnog doksata.
Iza Tali zalazi sunce.
Kad Tali zapali grom, planinu ugasi kiša. Nedostrupno je, čovek tamo nema šta da traži. Kad upeče,dramu nastavljaju orao i zmija. Senke oblaka. Leksikon neobičnog bilja i kamena.
Mada sam Tali jedasnput video iz aviona, zamišljam ih s velike daljine. Slojevi stena, paralelni, gotovo vodoravni. Šareni kamen, pravilan u neredu vrhova i magle. Trake mahovine i slojevi trave između slojeva kamena. Rastinje i stenje čini nove boje visokim vrhovima.
Kad se gledaju s Groblja, Tali su profil čovjeka koji leži.
Sliku Tali ugledah ponovo ovih dana na koricama knjige „ Osreci – selo u Donjoj Morači“, Ananija Simonovića.
Snimak u boji, načinjen s visoravni planine Ropušnice pod maslačcima, uzbudi me neopaženom lepotom večitog prizora – s kućnog praga, ili s Groblja, svejedno.
U obimnoj knjizi Ananija Simonovića je, pišući o životu i zanimljivostima jednog sela, pisao o celom narodu i kompleksu geografije, istorije, kulture, etnografije. Od plemenske hronike i rodoslova osredačkih bratstava – do obilja pamćenja, verovanja, legendi, rečnika.
Ljudi, običaji, vremena, događaji, predanja, život – sve se menja i prolazi. Ostaju samo planine. Među njima Tali – strana sveta, gorski masiv u nebu i u nama.
Slika za pamćenje“.
------------------------------
U „ Pobjedi“ od 11. 3. 2003. godine je objavljeno pismo Zorana Radulovića iz Podgorice, u kojem se kaže:
„Ovih dana mi je do ruku došla knjiga „ Osreci – selo u Donjoj Mnorači“ autora Ananija Simonovića, što mi je poslužilo kao povod za ovo pismo. Naime, knjiga o kojoj je riječ, prava je hronika Morače. Tu su, na jednom mjestu, zavičajne njive i vrhovi, oblaci iznad planine Tali, stijenje i život, zanimljivosti i rodoslovi, vjerovanja ljudi, običaji, legende, rečnik. Riječju – zavičajna čežnja na jednom mjestu.
Kako sam redovni čitalac „ Pobjede“, potstraknut ovom knjigom ( iako nijesam Moračanin), predlažem „ Pobjedi“ da ubuduće, u svojim feljtonima više prostora poklanja ovakvim slikama – zaboravljenog sela i prirodnih ljepota Crne Gore.Ovo tim prije što se, u poslednje vrijeme – dosta piše o raznim krajevima Crne Gore.
Na ime, u njima se najbolje vidi naše trajanje i naša tradicija. Zato, ovakve knjige nijesu interesantne samo za kraj i ljude koje opisuju, već za sve kojima je Crna Gora na srcu“.
II Knjiga „ Jasenova i Jasenovci od Šćepana do naših dana“
Knjigu sam završio i objavio 2000. godine. O njoj mi je pisalo više čitalaca, Jasenovaca i drugih i svi su bili zadovoljni njenom sadžinom. Ovdje ću zapisati neka od tih zapažanja i ocjena.
U „ Pobjedi“ od 13.9.2001. godine, prikaz knjige je objavio Petar T. Rakočević, profesor iz Trebaljeva, sada penzioner iz Podgorice, slijedeće sadržine:
„ Knjiga Ananija Simonovića o selu Jasenova, Ananije Simonović, pravnik, iz Donje Morače, napisao je hroniku o svome selu Jasenovu.. Iako je riječ o jednom malom selu u dolini Donje Morače, ova knjiga je veoma značajna i dragocjena. Ona predstavlja svojevrsnu hroniku jednoga sela sa svim relevatnim podacima, kako bi se sačuvala od zaborava bar jedan dio istorije ovoga kraja. Ovo tim prije što selo izumire, stariji ljudi, u čijim se sjećanjima, čuvala tradicija sela, takođe. Mladi, kojih vema malo ima u Jasenovoj, kao i u svim drugim moračkim selima, ne pokazuju interes za prenošenje tradicije s koljena na koljeno, niti ih zanima čuvanje i njegovanje tradicije. Zato ovaj poduhvat A. Simonovića predstavlja pravi raritet u našoj istoriografiji. Istražujući prošlost svoga sela, autor se pozabavio ispitivanjem i utvrdio mnogo relevantnih podataka o selu uopšte, o načinu i uslovima života na selu, o privrednim granama, poljoprivredi i stočarstvu kao osnovnim egzistencijalnim zanimanjima seljaka, o domaćoj radinosti, običajima na selu, religioznosti, školovanju i obrazovanju, organima vlasti, a s posebnom pažnjom ističe ulogu pravoslavne ćabe Moračana –Manastir Moraču, u čijem se predvorju nalazi selo Jasenova, a poznati istoričar Dragiša Rašović, s pravom, ovu svijetlu zadužbinu Nemanjića naziva hrišćanskim univerzitetom.
Ne zna se, etimološki, otkuda ime ovoga sela, da li ime dobilo po jasenovom drveću ili su to ime prenijeli doseljenici iz sela Jasenova u Hercegovini?. Autor ove knjige , kao rodonačelnika Jasenove, ističe Šćepana Hercegovca, „ koji je došao iz Hercegovine, ili se rodio u Jasenovoj od oca Hercegovca“. On je imao svoje potomke, umro je i sahranjen u Jasenovoj. Sada mu Jasenovci pripremaju da podignu spomen – obilježje, sa pet stubova, koji oličavaju pet bratstava, koja potiču od Šćepana Hercegovca: Ilići, Radojevići, Radulovići – Pandurice, Radonjići i Simonovići. Naravno, u hronici nijesu izostavljena i druga jasenovska bratstva, koja su se ukrštala u Jasenovoj, doseljavanje, ženidbenim i udadbenim vezama i dr. Ko su bili prastanovnici Jasenove i da li su Jasenovci autohtoni?. Na to pitanje nije mogao da odgovori autor hronike. To, naravno, ne umanjuje njenu vrijednost, jer za to ne postoje istorijski izvori, niti arheološki nalazi. Prema podacima autora , Jasenovci su se raseljavali po čitavoj Crnoj Gori i Srbiji, a ima ih i u nekim gradovima Evropoe i Amerike. Isto tako su se i odive Jasenovaca udavale i zasnivale svoje porodice širom Crne Gore i Srbije. Jasenovci su ratovali širom Jugoslavije. Prema tome, Jasenovci i Jasenovke su dio šireg društvenog bića i oni su dali svoj doprinos od šireg društvenog značaja. Zato, umjesto predike, valja pročitati knjigu „ Jasenova i Jasenovci“. Ona je interesantna ne samo za Jasenovce. Biće to nauk, posebno za Jasenovce, pa neka: „ Pokoljenja djela sude, što je čije daju svima“.
------------------------------
Svetomir Radulović iz Sokolića – Čačak, piše:
„Čitajući Vašu knjigu kod mog rodjaka, nađoh, posle dužeg vremena, odskle potiču Radulovići. Bio sam zapanjen koliko podataka obuhvata knjiga. Pošto sam rešio da nabavim Vašu knjigu, molim Vas da u mom primerku upišete, na strani 101., u produžetku, gde piše Milovan – Radivoje, dodate ime mog dede Nedeljka, rođenog brata Radivoja. Napominjem, da je Nedeljko imao sinove Aksentija i Milana.
Aksentije je imao četiri sina:
- Radoša,
- Miloša,
- Miodraga i
- Rajka.
Milan je imao dva sina:
- Dragana i
- Svetomira – Nedjeljka
S poštovanjem , Svetomir Radulović, Sokolići, Čačak.
Ovaj zahtjev je autor prihvatio i unio u knjigu.
------------------------------
Poštovani rođače, Ananije,
Čitajući Vašu knjigu – Jasenova i Jasenovci od Šćepana do naših dana, moram lično da priznam, da sam, posle toliko godina, saznao ko su Simonovići, preci mog dede Milije iz Jasenove. Ja zato nisam kriv, već neko drugi. Ali, tu ste Vi, uvaženi rođače Ananije Simonoviću, koji ste, u ime svih za to krivih, ispravili svojom knjigom. Ja Vam se lično zahvaljujem. Napominjem da imam u arhivi izvod iz matične knjige rođenih, mog dede Milije, izdat u M. Morači 1915. godine i diplomu Trgovačke škole dede Milije, izdatu u Pragu 1917. godine.
Uvaženi Ananije, na strani 144. Vaše knjige, molim da Vašom rukom ispravite ime pod rednim broje 70, umesto Dumanović, treba da piše Domanović. Greška je u slovu „ u“. Pod rednim brojem71., umesto imena Bosiljka, treba da stoji ime Milostiva i umesto Dumanović, treba da stoji Domanović, tekođe greška u slovu „ u“.
Ova knjiga, za mene,predtavlja svetinju, pa Vas molim, rođače,da Vi to uradite Vašom rukom, kako bi knjiga bila audentična, u duhu cenjenog pisca Ananija.Zato, unaprijed zahvalan Vaš rođak.
S poštovanjem,
Radivoje Domanović
Sokolići, Čačak
------------------------------
Podgorica, 23.12. 20016. Ananije Simonović
