Moje putovanje u evropske zemlje od 1953. do 1972. godine

U ovom periodu obišao sam Grčku, Austriju, Italiju, Tursku i Bugarsku i Italiju ( sjeverni dio), Austriju ( drugi put), Švajcarsku, Njemačku i Mađarsku. Ovđe ću, kratko, zapisati kuda sam išao i šta sam vidio u ovim zemljama.

Putovanje u Grčku od 3. do 21. novembra 1953. godine.

3. novembar

Polazimo iz Kolašina Branko Bulatović, agronom i ja, u 7 sati do Mateševa, đe nas čeka autobus Sekretarijata za prosvjetu Crne Gore sa putnicima. Ima nas 27 članova planinarsko – smučarskih društava iz čitave Republike. Prvi put putujem u inostranstvo i prvi put pravcem Kolašin – Peć – Skoplje – Đevđelija. Zbog toga ima, po malo, uzbuđenja. Sve je interesantno, počev od sniježnog Čakora do vardarske kotline. Od Peći do Prizrena putujemo noću. Dan smo proveli u prijatnom putovanju, već smo se upoznali i šale i viceva ima dosta, ali najviše na račun Đoka Popovića, fotografa iz Cetinja, koji je dobio ime „ Milun“. Najbučniji je Rade Prelević, potpukovnik milicije iz Cetinja, porijeklom iz Vasojevića.

U Prizrenu smo montirali poljske krevete u nekoj Sali za konferencije, koja nije odavno oribana. Ali, to nam ne smeta da odspavamo nekoliko sati poslije zamornog putovanja.

4. novembar:

Nastavili smo put u 7 časova preko Uroševca do Skoplja. Sela su neizgrađena, nenaseljena. Kao da od rata nije prošlo više od dvije godine. Oko 17 sati nastavili smo za Titov Veles i tu prenoćili. Grad je počeo da se izgrađuje , novi hotel i nekoliko zgrada.


5. novembar:

U 8 časova polazimo za Đevđeliju i tu ručamo, a onda preko granice. Preko mosta na Vardaru prelazimo pješke, jer je most dotrajao. Tačno na granici Đoka nazvasmo „ Akso“ i tako smo ga zvali do povratka.


Na granici ništa interesantno. Pregled prođe brzo, a onda preko „ ničije zemlje“ do grčke teritorije. Grci ne razumiju naš jezik. Svuda okolo se vide ostaci rovova, bunkera i drugih utvrđenja, jer su ovuda borbe vođene čak i do 1949. godine. U predgrađe Soluna stigosmo oko 17 sati. Jaka kiša i vjetar ne dozvoljavaju da podignemo šatore. Spavamo u autobusu i u kući jednog seljaka, koji je nas rado primio.


6. novembar :

Rano ujutru polazimo za Solun. Prvi asfaltirani put. Autobus sa jugoslovenskom zastavom privlači pažnju prolaznika. Okupljaju se oko nas i rado razgovaraju. Zaustavljamo jednog prolaznika da nam kaže đe je naš konzulat. Naš „ tumač“ Đoko pita ga da li govori engleski, francuski, talijanski, njemački, a on odgovara odrečno. Zatim je došao na prozor autobusa i upitao: „ Govori li ko od vas srpski“?. Svi smo se nasmijali toj uspjeloj šali i Đoku naredili da ubuduće , sa Grcima, najprije govori srpski.


Poslije kraćeg zadržavanja u Solunu produžujemo asfaltnim putem prema Veriji ( oko 2 časa vožnje), a onda počinje uspon uz planinu ( slično kao od Kolašina uz Vučje). Oko puta mnogo ovaca i koza. Tek što smo došli na najvišu tačku puta, slomi se manjač na autobusu, tako da smo odatle, do prvog sela, išli „ na ler“. Spremamo večeru u kafani i razgovaramo sa policajcima. Ostalog stanovništva, u blizini, skoro i nema.


7. novembar:

Kvar je otklonjen tek oko 10 sati, pa nastavljamo put, ravnicom, do Kozane, a zatim pored rijeke Alijakmon prema Serviji, pod samom planinom. Opet veliki uspon, pa moramo , oko 500 metara, pješke. Oko puta ima na hiljade koza i to, uglavnom, crne. Mnogo naroda ide iz grada Elasona, đe je bio pazarni dan, Većina jaše na magaradima „gajderos“. Zatim prolazimo varoš Turnovos. Pjesmom privlačimo pažnju građana, a zatim prelazimo preko velike rijeke Plinos i dolazimo u Larison – grad sa oko 20.000 stanovnika. Poslije kraćeg zadržavanja produžujemo za Lamiju - oko 120 km. Stalno nas prati jaka kiša i vjetar. Spavamo pod šatorima i u autobusu.


8. novembar:

Razgledamo Lamiju – grad sa oko 25.000 stanovnika. U centru veliki spomenik , tvrđava i kafana na brdu. Ljudi se okupljaju oko nas i kad doznaju da smo Jugosloveni rado sa nama razgovaraju, a neki uzvikuju „ Tito ekstra prima“. Ne vole Ruse, Italijane i Bugare.


Zatim produžujemo ravnicom preko Levadije ( oko 10.000 st.), Tivoje ( oko 15.000 st.) i stižemo u Eritraju ( oko 5.000 st). Na periferiji Eritraja, vojničkom brzinom, podižemo šatore i organizujemo spremanje večere. Oko nas se okuplja mnogo mlađeg svijeta i intgeresuju se odakle smo i kuda idemo. Milo im je što nijesmo Italijani, koje ovđe niko ne voli ( pored ostalog i zbog Trsta). Prvi put slušamo vijesti Radio Beograda.


9. novembar:

Poslije dosta hladne noći krećemo dalje prema Atini. Uskoro dođosmo u grad ( oko 1,500.000 st. ). U Ambasadi nas lijepo počastiše i dobismo potrebna obavještenja u vezi sa našim daljim putovanjem. Poslije ručka idemo na Akropolj, fotografišemo se i razgledamo ovu veličanstvenu antičku građevinu. Spavamo na IV spratu hotela „ Estia – Emporoi“.


10. novembar:

Danas idemo u razgledanje grada, najprije u Arheološki muzej, a zatim ponovo na Akropolj. Tu su Zevsov hram, Andrijanova kapija, čuvene karijatide, Partenon.......To je sve urađeno od ogromnih kamenih blokova. Ima stubova visokih i do 30 metara. Svi žljebovi su milimetarski jednaki, spojevi blokova se ne mogu primijetiti i td. Niko do sada nije utvrdio kako je sve to urađeno prije nekoliko hiljada godina.

Ima mnogo nezaposlenog naroda. Svi nešto prodaju, a malo zarade.

Prodavci nas skoro na silu uvlače u prodavnice, ali ni mi nemamo mnogo novca – svega po 10.000 dinara, što odgovara 1,000.000 drahmi. Ipak smo svi postali „ milioneri“, a što je za nas neobično.Ali od toga nema mnogo koristi. Mantil ili štof za odijelo treba platiti oko 800.000 drahmi, a nama je odobreno da u Grčku unesemo najviše 10.000 dinara. U gradu ima oko 5.000 taksi – kola i oko 3.000 autobusa u gradskom saobraćaju. Sve se to kreće po propisima, te nema saobraćajnih nesreća i gužve. Obilazimo spomenik Neznanom junaku, kraljev dvor i sa interesovanjem posmatramo kraljevu gardu.

11. novembar

Danas se pripremamo za put. Obišli smo Pirej – jednu od najvećih luka u Evropi. Mnogo brodova i mornara. Zatim putujemo obalom mora prema Korintu. Korintski kanal je dug 6.000 metara, dubok 80 metara i širok 15 metara. Na kanalu postoje dva mosta. Grad ima oko 12.000 stanovnika. Zanoćili smo na periferiji pod šatorima.


12. novembar

Već u 8 časova stigli smo u Mikenu. To je grad – tvrđava iz 1.700 – 1.400 godina p.n.e. Na ulazu u grad su čuvena Lavovska vrata, a unutra 6 grobnica, podzemni ulazi i dr. Sad se vrše velika iskopavanja. Produžujemo preko Argosa, pored rijeke Tirites, za Epidaurus. To je, takođe, grad iz perioda stare ere. U sredini grada postoji ogromni amfiteatar, koji je mogao primiti oko 17.000 gledalaca. U podnožju je pozornica prečnika oko 30 metara. Do vrha ima 56 redova, dužine oko metara. Ovđe je interesantna akustika - u zadnjem redu se čuje

cijepanje hartije i paljenje šibice. Iznad grada uzdiže se dosta visoko brdo.


U muzeju su statue, stubovi i drugi predmeti, koji su pronađeni u porušenom gradu i okolini.

Sa druge strane doline postoje ostaci gimnazije, bolnice i drugih građevina, a malo niže ostaci stadiona. Od ogromnih blokova kamena izrađeni su razni predmeti. Na mjestu đe je bila gimnazija, jasno se vidi vježbaonica, čije je podnožje u mozaiku. Grad je podignut od 600 – 400 godine p.n.e. Kasnije se zvao Teodos. Rimljani su, u V vijeku, obnovili samo pozorište.

Vraćamo se u Argos, iznad kojeg se uzdiže visoko brdo Tirites, đe se nalazi statua boginje Here. Odmah produžujemo za Tripolis i spavamo u hotelu „ Semiramis“.


13. novembar

Tripolis ima oko 15.000 stanovnika. Poslije kraćeg razgledanja grada produžujemo za Olimpiju. Opet kvar na autobusu. Dok se vrši opravka naš kuvar sprema ručak U Olimpiju stigosmo tek u 19 časova.


14. novembar

Razgledamo muzej i grad. Svuda se fotografišemo: ispred muzeja, kod Zevsovog hrama, na ulazu u stadion. Stadion, đe su održavane prve olimpijske igre, tek je u otkopavanju. Svuda okolo su postavljene statue pobjednika na tim olimpijadama.


Temelji Zevsovog hrama i drugih građevina izgrađeni su od velikih kamenih blokova, u kojima se vide školjke raznih oblika. Taj kamen je dovezen sa jednog brda visokog oko 800 metara, a koje je, nekada, bilo pod morem, te je taj kamen postao taloženjem.


U 11 Časova polazimo preko Purgosa za Patras – treći grad po veličini u Grčkoj. U Rionu prelazimo brodom preko Korintskog kanala ( oko 2 kilomatra ) u Anta Rion. Odmah idemo dalje za Amfizu i tu smo prenoćili.


15. novembar

Rano smo pošli za Delfi, takođe, stari, porušeni grad. Razgledamo dosta bogat i uređen muzej. Do Delfa dopiru ogranci planine Parnas. Odmah smo produžili još 9 kilometara do Arahove, a odatle 3,30 sata pješke uz planinu Parnas. U Planinarskom domu nađosmo još četiri planinara. Dom je neopremljen i tijesan, toliko da se možemo samo skloniti. Unutra dvospratni drveni kreveti i ništa više.Poslije večere pjesma, šala.


16. novembar

Rano ujutru krenusmo ka vrhu Parnasa – krajnjem cilju našeg puta. Za dva sata putovanja ,uz dosta veliki uspon, stigosmo na vrh Parnasa. Iako je to gotovo najjužnija tačka Evrope, dosta je hladno i ima po malo snijega. Na vrhu ostajemo jedan sat, fotografišemo se i doručkujemo.


Poslije toga polazimo niz planinu i to drugim pravcem, niz dosta velike uvale i jaruge. Na nekim mjestima bilo je dosta opasno. No, dosta smo se i vozili, treba se malo baviti i pravim planinarstvom.


U Arahovu smo odmah poslije podne. Naši kuvari ( pošto nijesu išli na Parnas) pripremili su bogat ručak.Poslije odmora i ručka idemo preko Levadije za Lamiju i tu smo prenoćili. To je već povratak kući.


17. novembar

Rano ujutru polazimo preko Larise, Elasone i Servije i stigosmo u Veriju. Svi ovi gradovi su interesantni, jer imaju svoje znamenitosti.


18. novembar

Rano smo krenuli za Solun, Đevđeliju i Titov Veles, đe smo prenoćili. Na granici je sve brzo prošlo.


19. novembar

Polazimo preko Skoplja i Prištine za Kosovsku Mitrovicu. Prvi put vidimo Kosovo. Ugasismo požar na jednoj seoskoj kući i stigosmo u Kosovsku Mitrovicu na spavanje.


20. novembra

Iz Kosovske Mitrovice idemo preko Peći za Ivangrad i tu prtenoćismo.


21. novembar

Iz Ivangrada stigosmo u Kolašin oko 12 časova. Naši saputnici odoše za Titograd i Cetinje.


Kolašin, decembra 1953. godine

Ananije Simonović

2. Putovanje u Austriju od 1.do 25. avgusta 1954. Godine

Početkom jula javljeno mi je iz Centralnog komiteta Narodne omladine, čiji je predsjednik bio Luka Banović, da se spremim da idem,sa većom grupom omladinskih rukovodilaca iz Jugoslavije, u Austriju, u Međunarodni omladinski logor.


Početkom avgusta sam pošao u Beograd i upoznao se sa ljudima iz raznih krajeva Jugoslavije, omladinskim rukovodiocima, kao što sam i ja bio član CK Narodne omladine Crne Gore i predsjednik Sreskog komiteta u Kolašinu.


Putovali smo vozom do Beča. Tu smo se zadržali jedan dan i razgledali Beč i najznačajnija mjesta: Šenbrun,Prater, Narodnu skupštinu i td. Ujutru smo nastavili put do Salcburga, na čijoj je periferiji, pored jezera Aterze postojao Međunarodni omladinski logor. Tu smo se, uglavnom, odmarali, povremeno održavali neke sastanke i diskusije. Više puta sam razgovarao sa nekim drugovima, pa i onim iz Crne Gore, da ne ležimo, već da idemo u okolinu i razgledamo interesantna mjesta, jer sam već tri godine bio planinar. Svi su me odbijali sa izgovorom da ima vremena, pa ćemo i to raditi.


Nekoliko dana pred naš povratak, jedno jutro sa krenuo u grad Badišl, đe se nalazio lovački muzej austrijskog cara Franje Josifa, daleko oko 20 kilometara. Uz put mi se nudilo nekoliko vozača da me prevezu, jer sam znao nešto i na njemačkom jeziku,pošto sam 1940. I 1941. godine, kao učenik prvog razreda gimnazije u Kolašinu, učio i njemački jezik. Uz zahvalnost, sve sam odbio, jer sam htio, da idući pješke, razgledam okolinu. Obišao sam Badišl i muzej u njemu i uveče se vratio, opet pješke, u logor.


Uoči našeg povratka, vidio sam jednu grupu Njemaca i pitao ih đe idu. Kad su mi rekli da idu na planinu Šafberg, sa zadovoljstvom su me primili u društvo i bilo im milo što im se i jedan Jugosloven pridružio.


Do pdnožja planine išli smo autobusom, a uz sam vrh smo koristili željezničku uspinjaču, gotovo do vrha. Pravo je uživanje posmatrati veliku okolinu sa vrha Šafberga. Vratili smo se pred samu noć.


Vratili smo se u Jugoslaviju, preko Beča i Zagreba i pošli u svoje srezove, đe smo nastavili rad.

Neki od mojih Crnogoraca su pokušali da me optuže da sam se izdvajao od društva i da sam išao u okolinu ili sam ili sa drugim grupama, što nije imalo, za mene, nikakvih negativnih posljedica, jer sam bio poznat kao aktivni planinar. To putovanje je trajalo oko 25 dana.

3. Putovanje u Italiju od 15.do 23. Jula 1960. godine

Putujem zajedno sa redovnim studentima Više upravne škole. O tome me obavijestio Milotije i upisao u spisak, s obzirom da sam ranije bio vanredni student i na vrijeme položio sve ispite.


Iz Beograda smo pošli 15. Jula, u 15, 30 sati, brzim vozom za Zagreb.


16. jula:

U Sežani smo oko 5 sati. Carinici i naši i italijanski, uljudni, brzi, prijatni. Društvo je izvrsno. Pjesma, šala, vicevi. Već sam upoznao dosta drugova, ima i nekoliko žena. U Veneciju dolazimo oko 9 sati. Na prvi pogled, zuaista, interesantno. Most preko mora dug oko pet kilometara, kojim ide i voz i automobili. Grad kao da je nikao iz vode. Niđe praznog prostora, kanali, mostovi, pa opet kanali. Iskrcasmo se na stanici, a onda idemo u grad „ Vaporetom“ (čamcem), koji ovđe služi umjesto tramvaja. Ovđe nema drugog prevoznog sredstva osim čunova i motornih čamaca. Vaporeto nas vozi širokim kanalom prema centru grada.More sa obje strane kanala zapljuskuje kuće, koje svojim temeljima rastu iz vode. Preko kanala se izvijaju mnogi mostovi u vidu luka, da bi ispod njih mogli prolaziti manji brodići sa svojim katarkama. Oko nas vrvi mnogo drugih čunova i čamaca, a veslači izvijaju melodične italijanske pjesme. To liči na neko vrijeme iz srednjeg vijeka. Svaka kuća je odvojena od ostalih uskim kanalima, a povezana malim pješačkim mostićima, ispod kojih se njišu čunovi (kao automobili na parkinzima u drugim gradovima). Iskrcasmo se kod Palate duždeva i smjestismo se u hotel. Poslije odmora idemo u razgledanje Duždeve palate, Crkve i Trga svetog Petra.


Palata duždeva izgrađena je oko 84. godine. Kasnije je stradala od požara, pa je restaurirana od 1240. do 1274. godine. U velikom dvorištu nalaze se dva bunara, koji nijesu više u upotrebi. Oni koji žele da opet ovđe dođu bacaju u njih novčiće. Unutrašnjost zgrade ukrašena je mnogobrojnim umjetničkim rdovima, kipovima, slikama, oružjem, a mnoga djela su i pozlaćena. U njoj postoji Mala sala senata, koji je imao 12. Članova. Sala velikog senata od 20 članova i Velika sala za zajedničke sjednice. Velika sala se smatra jednom od većih u svijetu – duga je 75 metara, široka 50 metara i visoka 15 metara. U čelu Sale nalazi se veliki umjetnički rad u ulju Ticijana, zvani „ Raj“, koji ima 999 likova, Ticijanovih prijatelja. Slika je duga 30 metara, a široka 12 metara, pa se smatra da je to najveća umjetnička slika na Svijetu. Na drugim stranama Sale stoje mnogobrojni umjetnički radovi. Vrhom zidova poređani su 74 likova duždeva Venecije, svuda po dva, izuzev na jednom mjestu, đe se vidi samo jedan. Drugi je pokriven crnom zavjesom, jer je proglašen za izdajnika, te nije dostojan da se i njegov lik bude sa ostalima vidljiv javnosti. U drugim odajama nalazi se oko 3.000 komada raznog oružja, štitova, handžara, sabalja, pušaka, kopalja i td. U jednoj Sali je oklop Henrika IV. Žene dadoše primjedbu da je bio veoma mali, cijeneći po veličini oklopa.

Nešto niže je ulaz u kaznionu, đe su zatvorenici izdržavali kaznu. Ulaz vodi iz Velike sale, đe su izricane kazne, a liči na veliki lavirint. Dva puta prolazi ispod „ Mosta uzdisaja“, jer su odatle zatvorenici poslednji put mogli da vide more i lijepu Veneciju prije izvršenja kazne. Za tu namjenu su i ostavljeni otvori na tome prolazu.


Crkva svetog Marka izgrađena je odmah pored Palate duždeva. I ona je jednom gorela i restaurirana. Na njoj je mnogo umjetničkih radova pozlaćeno, jer su se mnogi venecijanski trgovci takmičili koji će dati više zlata za njenu izgradnju. Donji dio crkve ima pet portala, a gornji više kupola,ukrašenih mnogim statuama. Posebno je interesantna istorija kipova Četiri konja, koji su prenošeni iz Venecije u Aleksandriju, Pariz i drugdje, da bi opet bili postavljeni na crkvu svetog Marka. Unutrašnjost crkve je, velikim dijelom, pozlaćena, a podovi su u mozaiku. Tamo je i grob svetog Marka, koji je tu prenesen iz Aleksandrije.

Mnoštvo svijeta – turista, stranih i domaćih, hrli da vidi unutrašnjost crkve. Na ulazu jedan fratar, sa sabljom, posmatra posjetioce i upozorava „ sinjorine“ sa kimono rukavima da im pristup nije dozvoljen. Zato se mnoge ogrću džemperima, šalovima i kaputima da bi izbjegle njegovu intervenciju.

Trg svetog Marka pruža se ispred istoimene crkve. Uredno je popločan, a dug je 174, a širok 70 metara, okružen divnim građevinama, đe su živjeli i radili duždevi. Sada je okolo Trga mnogo hotela i ljetnjih bašti, koje imaju izvrsnu muziku, koja svira preko čitavog dana. Cijeneći po broju gostiju, koji sjede za stolovima, ne bi se moglo reći da ih muzika mnogo privlači. Centralno mjesto na Trgu pripada velikim jatima golubova, uličnim prodavcima i fotografima. Turisti se kreću u grupama, a prodavci svoju robu nude na raznim jezicima. I nas brzo prepoznaju, traže dinare, duvan, šljivovicu. Skoro svaki drugi turista ima fotografski aparat i stalno fotografišu svoje društvo, spomenike i druge znamenitosti. Ljubitelji golubova kupuju za njih hranu, hrane ih i fotografišu sa njima. Golubovi se odomaćili, slijeću na rame, na ruku ili na glavu i uzimaju hranu.


U trgovini sve skupo – hrana skuplja nego kod nas, kao i sva druga roba.

Venecija je podignuta na 118 ostrva, ima preko 500 mostova i broji oko 15.000 stanovnika, a sa okolinom oko 350.000 .


17. jul:

Danas je slobodan dan – nedjelja. Razgledamo šire područje grada. Turisti i turisti. Penjemo se na veliki toranj na Trgu svetog Marka. Visok je 80 metara, a gore se ide liftom. Sa tornja se pruža veličanstvena slika na sve strane – krovovi, kanali, ostrva. Ulica i nema. Tamo daleko vidi se obala i most, koji spaja grad sa kopnom. U jednom parku je galerija „ Bienale“.

Uveče idemo „ Vaporetom“ na železničku stanicu, ulazimo u voz i nastavljamo put. Na stanici je kao u košnici – jedni turisti odlaze, a drugi dolaze. Voz juri 90 km/h, udobno je i veselo.


18.jul:

Svanulo je na oko 200 km od Rima. Okolo se vidi prijatna panorama, zelena, blaga uzvišenja, obrasla poljoprivrednim kulturama. U Rimu smo oko 7,30 sati. Željeznička stanica je nešto, do sada, neviđeno. Ispred stanice na stotine „ taksi“ automobila, tramvaji, trolejbusi, autobusi. Pravi krkljanac. Idemo u hotel, a zatim u obilazak bliže okoline

Uveče se nalazimo sa grupom prosvjetnih radnika – jedna Nikšićanka, dva Durmitorca i td. Grad noću izgleda fantastično. Neonske reklame na svakoj kući. Na Trgu Republike, ispred najvećreg bioskopa u Rimu „ Odeon“ svira muzika. Niljade ljudi su okolo, a malo ih ima u ograđenoj bašti.

Željeznička stanica Termini je čudo. Najveća na svijetu, duga 600, a široka 400 metara. U stanicu, istovremeno, može ući i izići više hiljada ljudi. Tu su pošte, banke, telegrafi prodavnice svih vrsta, velike sale sa govornicama. Južno i sjeverno od perona su mnogobrojni uredi, garderobe, magacini i drugo. Tu nema žurbe – svak ima dovoljno prostora da obavi sve poslove prema svojim potrebama.



19. jul:

Oko 9 sati idemo u razgledanje grada: crkve Mađore, Koloseuma, Foruma, Spomenika neznanog junaka, Crkve svetog Petra, Olimpiko stadiona, Partenona i dr.

1. Crkva Mađore predstavlja veliku građevinu iz rimskog doba. Kube joj je pozlaćeno. Mnogo vjernika ide unutra, a više turista. I ovdje fratar gleda kako su odjevene žene i vraća one „ sumnjive“. Unutra ima mnogo kabina za ispovijedanje vjernika. Mlade žene i ljudi kleče na koljenima i mole. Za ispovijed čekaju u redu, jer ih ima mnogo. U kabini je fratar, sluša ispovijed, a onda se i on „ moli“ za oproštaj grehova. Kad je sve gotovo, grešnik ide ide ispred kabine, klekne, a fratar ga dotakne jednim štapom po glavi, što znači „ sve je oprošteno“. Ispred jedne druge crkve vjernici idu na koljenima uz 40 stepenica, moleći se i klanjajući, uz ljubljene „ svevišnjeg“.


2. Koloseum je, takođe, velika građevina sada u lošem stanju. Nema, čak, ni ploča, od kojih je bio postavljen patos.Tamo, u centru, je Carska loža. Arena ima četiri sprata. Kad je otvarana, za pet dana svečanosti, poginulo je oko 5.000 ljudi i oko 10.000 životinja, u međusobnoj borbi za život. Gledaoci su „ uživali“ u borbi robova i životinja.


3. Rimski forum nalazi se na uzvišenju, južno od grada. Opasan je zidinama i sad je u lošem stanju. Tamo su bili dvorovi careva, odakle su upravljali rimskom imperijom. Sa jedne kule Neron je posmatrao Rim, za vrijeme velikog požara. Na jednom zidu postoje četiri mape, koje prikazuju razvoj rimske carevine kroz istoriju.

Na južnom dijelu i sad postoji ljetnja pozornica, đe Rimljani, pod svjetlošću mnogobrojnih reflektora, slušaju legende i istinite događaje iz istorije Rima i Rimske imperije. Umjetnici uspijevaju da dočaraju svako razdoblje toga razvoja, da kažu po neku riječ za sve careve i vkadare Rima.


4. Spomenik neznanog junaka je remek – djelo savremene arhitekture. Podignut je između dva rata. Od podnožja do vrha ima 236 stepenica, a od zajedničkog podijuma, uzdiže se kupola još 30 metara, koja leži na 56 grandioznih stubova. Na oba kraja kupole, postavljene su figure po tri konja. U centru spomenika uzdiže se bista Viktora Emanuela II, na velikoj statui konja visokog oko 10 metara. Sa lijeve i desne strane ove biste postoje visoki obelisci , a još dalje veliki slapovi vode. Ispod biste – skoro do podnožja spomenika,nalazi se grob Neznanog junaka. Dva stražara , u svečanoj uniformi, stalno drže počasnu stražu. Mnoštvo stranaca ide da vidi ovo remek – djelo, sa njegovog vrha se vidi Rim. Ispred Spomenika prostire se široki trg, a lijevo od njega je zgrada sa čijeg je balkona Musolini objavio Drugi svjetski rat.


5. Crkva svetog Petra nalazi se do samog Vatikana. Toj građevini ogromnih dimenzija pripada istoimeni trg, oko kojeg su izgrađeni visoki stubovi – po četiri u jednom redu, ukupno oko 150. Iz centra Trga vide se samo prvi stubovi, dok se ostali, u svakom redu, ne vide. U centru je veliki obelisk, visok oko 50 metara. Krajem Trga parkiraju se autobusi i automobili, koji dovoze turiste. Neprekidno, preko Trga, ide grupa za grupom, ljudi, najrazličitije nošnje i starosti. Na vratima crkve, kao i na vratima drugih crkava, fratar posmatra posjetioce. Crkva je duga 174, a široka oko 100 i visoka 74 metra. U unutrašnjosti su mnoga umjetnička djela Mikelanđela i drugih, a u posebnim udubljenjima smještene su biste svih papa, koji su se nalazili na čelu katoličke crkve i Vatikana. I ovđe ima mnogo kabina za ispovijedanje. U momentu kad smo mi bili unutra ( oko 11 sati) cijenim da je u crkvi bilo oko 4.000 ljudi. Mnogi idu da vide, drugi da se mole, a najmanje da se ispovijedaju.


6. U prolazu smo vidjeli novi olimpijski stadion, koji će moći primiti oko 150.000 gledalaca. Njegova okolina se sad uređuje. U blizini je stari olimpijski stadion za 100.000 ljudi. Okolo se gradi olimpijsko selo – nove, elegantne višespratne zgrade, ukrašene raznim bojama.


7. Partenon je zgrada u obliku kupole, visoke oko 80 metara, čiji je vrh otvoren. Nije utvrđeno kako su radovi izvođeni i kako su blokovi vezani.


Opšti utisak o Rimu:

Rim je grad koji se „ vozi“. Malo je pješaka na korzou, malo na ulici. Inače su pješaci gospodari situacije, bez obzira što su u manjini. Svaki vozač, kad vidi pješaka na prelazu, zaustavlja vozilo. Inače su vrlo pažljivi i sposobni vozači, bez obzira što gradom stalno teče rijeka vozila. Voze žene i ljudi, mladi i stari, a sudara nijesmo viđeli. Računa se da Rim, poslije Pariza, ima najviše vozila na svijetu.


Ljudi su elegantno ođeveni i prijatni su, a žene lijepe, jednostavno i ukusno obučene, bez mnogo vještačkog.


Cijene su visoke, stan 10 do 20.000 lira, košulja 1.800 do 9.000, cipele od 3.000 do 9.000, hljeb 195, meso od 1.400 do 2.000, tramvajska karta 40 lira i td. Prosječna plata 35.000 do 40.000. Ja sad imam 30.000 dinara.


20. jul:

U 7 sati polazak za Napulj, 236 km., tri sata vožnje. Odmah produžujemo u Pompeju, 36 km. Lijevo se vidi vulkan Vezuv, visoko brdo kao Ključ iznad Kolašina. Podnožje je naseljeno, a vrh bez rastinja i zelenila.


Pompeja je čudo. To je bio grad od oko 30.000 stanovnika. Godine 74. prije nove ere, 24. avgusta, grad je zadesila nesreća. Ogromne količine lave sa brda Vezuv, udaljenog oko šest kilometar od grada, sručila se na njega. Sve živo je umrlo – sagorelo i sve kuće zatrpane opgromnim količinama lave. Otkopovanje je počelo oko 1.200. godine nove ere.Grad je imao sve komunalne i kulturne institucije: pozorište, kupatilo, stadion, vodovod sa javnim česmama i td. Obišli smo Muzej iskopina, u kojem se mogu viđeti najrazličitije figure ljudi, pretvorenih u kipove, kao: čovjek presipa vino iz flaše u flašu, a glava mu nakrivljena da vidi da ne prepuni ili dijete od 6 – 7 godina, objema rukama se uhvatilo za oči i mnogo drugih sličnih.



U jednu prostoriju, kao muzej, ne dozvoljavaju ulaz ženama. Unutra ništa naročito, nekoliko pornografskih slika i ništa više. Valjda je tu bila javna kuća ili nešto slično. Žene kao žene radoznale i pitaju šta smo viđeli, a mi nećemo da im pričamo dok nešto ne časte. Ulice Pompeje su bile popločane velikim kamenim blokovima, u koje su se urezali tragovi kola ( zaprežnih) toliko da bi sad sredina između točkova dopirala gotovo do osovina. Ne može se procijeniti koliko su vjekova tuda prolazila kola, da bi urezala toliko duboke tragove.


Vraćamo se u Napulj. Svuda se nešto radi. Grad ima oko 1, 200.000 stanovnika, zbijen, nečist, preko ulica raširen veš za sušenje. Mnogo đece traži pare, ima mnogo švercera, prosjaka i dr. Narod se mnogo razlikuje od onog u Rimu, pravi Kalabrezi, sitni, crni. Grad se prostire pored mora, između dva brda. Gore su stari rimski gradovi, odakle se pruža pogled na panoramu grada. Sve je još skuplje nego u Rimu, a i toplije je. Vraćamo se u Rim na spavanje.


21. jul:

Danas smo u Vatikanu, koji je opasan visokim zidovima. Na svim kapijama su stražari u naročitim uniformama, koji se regrituju iz Švajcarske – ima ih oko 100. Svi su krupni i lijepi. Ulaz u Muzej je opsjednut turistima. Veliki lift prima po 20 turista, ali ne može da preveze sve koji žele unutra. Ulaznica je 300 lira. Muzej čuva najveće umjetnosti svijeta. Tu su slike najpoznatijih slikara, skulptura, makete katedrala, kipovi egipatskih faraona, mumije faraona, a u galeriji kipova nalaze se kipovi svih divljih i pitomih životinja, zatim prestoli careva, velike zlatne vazne, poklanjane od vladara, razna odlikovanja i drugo.


Zgrada Muzeja ima četiri sprata, u obliku pravougaonika, duga 400, a široka 150 metara. Na južnom dijelu Vatikana je velika kapela, duga 75, široka 35 i visoka 25 metara. U njoj se nalazi slika „ Stvaranje svijeta“ i druge. Hiljade ljudi je tamo. Niko i ne misli da je to crkva. Iz hodnika, koji vodi u kapelu, vidi se policajac, opet u drugoj uniformi – nešto karirano žuto – crnom bojom. Stražar na ulazu više liči na nekog cara – sa sabljom, pojasom, epoletama. U svakoj sobi sjedi po jedan čovjek, obučeni na drugi način. Ne dozvoljavaju unositi foto – aparate, a žene moraju pokriti golotinju. Nama su najinteresantniji faraoni. Smješteni su u staklene vitrine , omotani voštanim platnom, malog rasta ( kao dijete od 12 godina), ali normalne ljudske glave. Samo se na rukama vide kosti. Otkriveno im je samo lice i ruke. U Muzeju smo ostali više od četiri sata. Poslije podne, po grupama, idemo u grad. Viđeli smo i vilu „ Borgezi“, mnogo fontana, bacali u njih pare „ da bi se opet vratili ovamo“ i td.

Uveče krenusmo vozom za Trst.


22. jul:

U Trstu smo u 7 sati. Razgledali smo grad i nešto trgovali. Svuda se govori srpsko – hrvatskim jezikom. Ne zna se da li više ima turista ili trgovaca. Svi nešto nude, a tu je i velika pijaca, na kojoj se može svašta kupiti, samo ako ima para. U 16 sati polazimo za Jugoslaviju, a u 17,30, prelazimo granicu kod Sežane.

23. jul:

U Beogradu smo u 6,30 sati. Tako se završio ovaj naš naporan i interesantan put u Italiju.

Beograd,23. jul 1960. god.

Ananije Simonović

4. Putovanje u Bugarsku i Tursku od 27.novembra do 2.decembra 1969. godine

Za izlet u Bugarsku i Tursku, mi iz Stručnih službi Izvršnog vijeća, počeli smo se pripremati veoma kasno – oko 10.XI 1969. godine. Najprije se javilo oko 45 ljudi – službenika, ali su kasnije neki odustali, tako da nas je ostalo svega 33. Malo je trebalo pa da svi odustanemo zbog malog broja. No, ipak smo se nekako sakupili da možemo poći. Trebalo je platiti po 600 dinara po jednom učesniku, a za to se dobija prevoz, spavanje, hrana, ulaznice. Znači, za ostale troškove treba još oko 500 dinara. Na pasoš se dobija 32 dolara, a preko toga koliko ko može.


27. novembra:

Pošli smo, većina iz kancelarije, jer je toga dana bila sjednica Izvršnog vijeća. Sekretar nije dozvolio da se ranije napuste radna mjesta.


Pošli smo u 13 sati. Autobus „ Mercedes“ „ Montenegroturista“ udoban. Već od polaska počele su šale i vicevi. Prema Kolašinu hladno i snijeg. Ne idemo baš brzo. U Bijelom Polju je već noć. Dalje idemo preko Zlatibora. Prvi zastoj u Borovoj glavi – prekid saobraćaja zbog poledice. Izlazimo i guramo autobus. Hladno, sve se mrzne, a po putu led kao staklo. Poslije kraće vožnje opet prekid. Ponovo guramo autobus i pošto je krenuo, morao je malo duže ići bez nas. Zagrijavamo se trčeći do autobusa. Počinju prve nervoze. Neki su gladni i hoće da se odmorimo, bez obzira što već kasnimo i što je loš put. Naročito se ističe S. Drakić. Traži da se njegovoj volji svi povinujemo. Putujemo preko Titovih Užica, Čačka, Kraljeva, Trstenika, Kruševca do Niša. U Nišu smo u 03.00 sata, 28. XI.


28. novembra:

Spavanje je trajalo kratko – 3 – 4 sata. Rano ujutru doručak i polazak prema granici. Vrijeme hladno, a prema Dimitrovgradu veoma opasan led. Stižemo na granicu oko 11 sati. Oni koji imaju više novca dosta su nemirni. Carinici su ljubazni i bez mnogo zadržavanja produžujemo prema Sofiji. Bugarska je kao i naša teritorija oko Niša. Nešto bolje su urađena polja i gradi se novi put prema našoj granici. Zaobilazimo Sofiju ispod planine Vitoše i produžujemo prema Plovdivu. Opet su neki gladni, no i to se riješi. Sela oko puta su grupisana, ali nema novih kuća kao kroz Srbiju. Polja su urađena besprekorno. Ogromna površina voćnjaka, a naročito vinograda. Putujemo dolinom rijeke Marice. U naseljima nema žive duše, sve je u školi ili na poslu. Kafane prije podne ne rade. U saobraćaju su samo teretni kamioni ruske proizvodnje. Malih automobila ima, ali kao da miruju. Na poljima se vide seljačke brigade kako obrađuju zemlju. Kasno uveče dolazimo na bugarsko – tursku granicu. Turci se samo interesuju ima li kod nas čaja. Ubrzo prelazimo granicu i prolazimo kroz Jedrene, jedan od većih gradova u Turskoj, ali se ne zadržavamo. Treba još preći nekoliko stotina kilometrara. Oko puta je malo naselja, zemlja neobrađena, za razliku od Bugarske. Primjećuje se Mramorno more. Put dosta dobar, izgrađen oko 1955. godine, a vrijeme je sve toplije. U daljini se nazire Instambul. Oko 24 časa ulazimo u grad, koji se proetire na ogromnoj površini, na sedam brda kao i Rim. Zato se nekad i zvao Novi Rim. Inače broji oko 3,000.000 stanovnika, leži na obalama Crnog i Mramornog mora,koja spaja Bosforski moreuz. Instanbul se prostire i sa druge strane Bosfora i prelazi na Azijski kontinent. Blizu centra nalaze se stare kule i kapije grada, koja je noću osvijetljena raznobojnom svjetlošću. Spavamo u hotelu „ Imperator“.


29. novembar:

Dosta rano odlazimo u razgledanje grada. Vrijeme vedro i skoro toplo. Uključujemo se u ogromnu kolonu automobila, teretnjaka, bicikla, zaprežnih kola, koja se kreće bez ikakvih pravila i propisa. U gradu ima oko 160.000 automobila, od čega oko 40.000 taksi automobila. Prelazimo preko mosta ne Zlatnom rogu – zalivu koji evropski dio grada dijeli na dva dijela. Most je izgradio Ataturk, veliki turski reformator, koji je bio na vlasti od 1921. do 1938. godine. Umro je u 41. godini života. On je ukinuo u Turskoj zar, feredžu i mnoga druga obilježja i sproveo niz mjera korisnih za Tursku, tako da se sada Turci ne razlikuju od ostalih Evropljana. Most je napravljen tako da se može otvarati za ulaz brodova u Zaliv i to se automatski čini svakoga jutra u 0,3 časova. Razgledali smo veliku pijacu, đe se može kupiti svega i svačega. U Instanbulu je sve privatno, osim zgrade Opštine i nekolika muzeja i javnih ustanova. Nema nikakve industrije, svi žive od trgovine i šverca. O tome nema nikakvih propisa – svaki proda prema svom interesu. Zato su cijene svih roba veoma nestabilne. Ako nešto jednog dana košta 20.000 lira, drugog dana može koštati i 60.000, a trećeg opet 15.000 lira. Čitavi blokovi kuća su vlasništvo pojedinaca, a na selu ima i po 15 sela, koja imaju jednoga vlasnika. To znači da je feudalizam još veoma jak.


Poslije ručka išli smo u razgledanje dijela grada pored Bosfora, u dužini od oko 20 km. U tom dijelu su zgrade ljetnjih ambasada stranih zemalja, pošto je sada sjedište Turske vlade u Ankari. Tu je i zgrada bivše Crnogorske ambasade. Vratili smo se u hotel preko prevoja, kuda je jedan od napadača na Carigrad, po suvu, prevezeo brodove u zaliv Zlatnog Roga i tako osvojio grad, jer branioci nijesu znali da je to moguće.


Uveče smo svi išli u bar. Ulaznica je 30 lira, tj. 3.000 starih dinara. Program je vrlo bogat i zanimljiv, jer, pored striptiza, ima i artističkih i folklornih tačaka. Ostali smo do 0,3 časa.


30. novembra:

Ujutru smo pošli u razgledanje Sultanovog dvora, kji se nalazi na obali Bosfora. To je ogromna zgrada, čija vrijednost , do sada, nije mogla biti procijenjena. Zbog toga ga nijedno osiguravajuće društvo, u svijetu, nije htjelo osigurati. Ulazna vrata u Dvor napravljena su od slonove kosti i imaju ogromnu vrijednost. Ispred tih kapija neprekidno stoje stražari. Unutrašnjost dvorišta je uređena cvijetna bašta, sa vodoskocima i obeliscima. Kupola Dvora i tavanice dvorana su pozlaćene sa 47.000 kg. zlata. Dvor ima 26 salona, 350 soba i nekoliko velikih sala. U salama i salonima su lusteri od kristala iz Čehoslovačke. Dvor je počet 1809. godine i podizan je 14 godina. Počeo ga je sultan Medžid I i u njemu su boravili još pet sultana: Hamid IV, Azis Batetin 1918 – 1921. ,Ataturk i dr. Hamid IV ( 1908. – 1918.),uveo je telefon i elektriku.Sve prostorije su zastrte tepisima ( inače, svuda je parket). Sultan Azis je bio visok više od dva metra, 160 kgm težak, rvač, imao je četiri žene.


U Dvoru su i sad namještene sobe Sultana kao kad su oni bili u njima,krevet u kojem je umro Ataturk 1939., u 9,05 časova – sat je stao na to vrijeme.


Sobe za četiri žene, takođe, su namještene, postoje kupatila i td. Tamo dalje su 350 soba za harem, hodnici, kupatila i dr.,što, naravno, nijesmo mogli viđeti. Postoje saloni: radni salon sultanov, salon za prijem stranih predstavnika, salon za biblioteku, za vjenčanja, za svadbe i td. Veliki salon za državne praznike opremili su Rusi. U njemu je luster težak oko 5.000 kgr, sa 3.000 sijalica, a visina do tavanice iznosi 36 metara.


No, Turci su generalno nezainteresovani za svoju istoriju. Znaju o sultanima samo koliko su bili teški, koliko su imali žena, koliko su mogli pojesti i td, a nijedan značajniji podatak o Turskoj, o Instanbulu, o kulturi i td.


Zatim smo obišli Crkvu svete Sofije. Crkvu su podigli Vizantijci, kad je Instanbul bio Konstantinopolj. Crkva je više puta pretvarana od crkve u džamiju i obratno, do 1921. godine, kad je Ataturk presudio da više nije ni crkva ni džamija, već muzej. Ali ostala su četiri minareta, kad je crkva bila džamija. Od čestih prepravki, rušenja i požara, u zgradi nema nikakvih fresaka niti predmeta. Aja Sofija je za 4 metra kvadratna manja od Crkve sv. Petra u Rimu. Na izlazu, na jednom stubu postoji jedna velika rupa ( inače, stub je mermerni, obložen 5 mm debelim cinkom, koja je nastala na taj način što je svaki posjetilac to mjestom dodirnuo kažiprstom ( da bi se ponovo vratio u Instanbul, kao što se u Rimu bacaju novčići u fontanu. U Instanbulu ima oko 100 ogromnih džamija. Od Aja Sofije se pruža divan pogled na Bosfor, Zlatni rog i Azijski dio grada. Da bi se grad upoznao, svakako je potrebno mnogo više vremena, ali, za ovoliko vremena i mi smo viđeli dosta. Još malo smo razgledali neke djelove grada. Svuda nas poznaju da smo stranci i odmah stupaju u razgovor, veoma često na našem jeziku. Trgovci stalno nude robu ( gala,gala, bogato) ili se nude radnici za svaki posao.


Eto, to su najosnovniji utisci iz Instanbula, Carigrada, Konstantinopolja, Novog Rima (kako se Instanbul, kroz vjekove, zvao).


Već poslije podne , istim putem, smo krenuli prema Bugarskoj. Onaj dio Turske, koji nijesmo viđeli u dolasku, sada smo prešli po danu sve do Jedrena. Opet smo tursko – bugarsku granicu brzo prešli i stigli oko 23 sata u Sofiju.


Lijepo smo se smjestili i odmorili do ujutro. U Turskoj je hrana, za nas, bila veoma loša. Sve je na ulju, meso ne valja i td. Neki od naših nijesu to mogli ni da jedu, ali Turci bolje nemaju.


1. decembar:

Prvog decembra pošli smo u razgledanje Sofije. U hotel je došla jedna drugarica, koja nam je dodijeljena za vodiča, ali ona ne zna da govori srpsko – hrvatski, već samo ruski. U toku razgledanja grada utvrdii smo da ona razumije srpski, ali „ da ne zna govoriti“. Došli smo u centar grada i dalje nijesmo niđe ni išli. Prošli smo ispred Mauzoleja Dimitrova, ali ga nijesmo mogli razgledati, jer se otvara za posjetioce samo dva puta neđeljno. U neposrednoj blizini je crkva Aleksandra Nevskog, koju su izgradili i opremili Rusi, poslije Prvog svjetskog rata. Sve umjetničke slike, u crkvi, su od ruskih umjetnika. Vodič nam je pokazala slike Ćirila i Metodija i rekla da su to veliki slovenski prosvjetitelji. Više puta smo obišli zgrade u centru – Skupštinu, Centralni komitet, ministarstva i dr. Sve ulice i trgovi u centru imaju nazive po značajnim ruskim ličnostima. U centru Grada su i velika tri spomenika: Oslobodiocima,Crvenoj armiji i Ruskom vojniku. Nikakvih drugih znamenitosti nijesmo viđeli. Centar grada je, u ratu, bio potpuno razoren, ali nije rekla da su to uradili Rusi. O industriji , o kulturi, prosvjet i td. nam ništa nije govorila.


Sofija je grad od oko 1,000.000 stanovnika, a Bugarska ima oko 8,000.000 stanovnika. Prilikom nabrajanja nacionalnosti, rekla da su Bugari 90%, a zatim Rumuni, Mađari, Turci 8%, ostalih 2%, ne pominjući Makedonce.


Poslije toga obišli smo veliku robnu kuću, koja liči na naše trgovine iz 1955. godine.Trgovci su nezainteresovani da prodaju i kupci mnogo čekaju. Ima nešto mirisa i potrošne robe, ali nema velikog izbora, a cijene su približne našim. Tako nijesmo ništa, posebno, mogli kupiti što nema kod nas.


Već oko 12 sati krenuli smo prema Jugoslaviji. Već na granici su neki naši popili malo više nego što mogu, pa je bilo „ veselo“. Svi se drukše osjećamo u našoj zemlji. U Niš smo stigli oko 20 časova i dugo smo ostali u hotelu.


2.decembar:

Rano smo pošli prema Crnoj Gori. Veoma je hladno, a preko noći je padao i snijeg. Veoma je klizavo i ima dosta automobila oko puta. Idemo veoma lagano , tako da smo u Trsteniku tek u 12 sati. Prema Zlatiboru je put još teži, a u autobusu ima nervoze – opet Drakić. Prema Zlatiboru veliki snijeg i led, ali sigurni vozač Miljanić ide naprijed. Od Bijelig Polja ide sve brže i u Titogradu smo u 0,2 sata, 3. XII, dosta umorni, ali zadovoljni što se putovanje dobro i lijepo završilo. Vozaču smo, u Nišu, kupili jedan skroman poklon od 17.000 dinara i u Titogradu, na rastanku, mu ga uručili, u cilju sjećanja na ovo društvo i ovo putovanje.


Titograd, 5. XII 1969. godine

Ananije Simonović

5. Putovanje kroz Evropu od 1. do 10. avgusta 1972. godine

Za putovanje po Evropi spremali smo se vrlo kratko. Povod je bio da posjetimo Vladetu, koji se već nekoliko mjeseci nalazi u Njemačkoj, u Esenu, đe, kao vatrostalni zidar, gradi veliku koksaru u ovom gradu. Uostalom, tu nema šta ni da se sprema – pasoš, kola i to je gotovo sve. No, oko pasoša je bilo trke do Kolašina i natrag, s obzirom da su Anđelija i Budo tamo podnijeli zahtjev. Spasmila i ja smo to brže uradili u Titogradu. Sve smo sredili do 28. jula, tako da sam mogao krenuti za Svetozarevo, đe se nalazi moja tazbina


1. avgust:

Jutros su došli iz Niša, đe živi i radi Veso Simonović, Budo, Anđelija i Spasmila, Vladetina žena, u Vladetinim kolima „ Fići“. Odmah smo krenuli dalje, prema Beogradu. Po planu, treba da stignemo na spavanje u Kranj. Putovanje je ugodno. U Zagrebu nas milicionar pogrešno uputi prema Karlovcu, umjesto prema Ljubljani. Poslije 2 – tri kilometra smo utvrdili to, pa smo se vratili na istu raskrsnicu. Ali, sad napravismo saobraćajni prekršaj i platismo prvu kaznu od 20 dinara. Zbog toga se još više naljutismo na milicicionera, ali on je „ vlast“.


Osvježismo se kroz zelenu Sloveniju . U Ljubljanu st igosmo u samu noć i produžismo za Kranj. Ali u Kranju ne nađosmo ključ od Vučićevog stana, koji je na odmoru u Tolminu, jer je jedna komšinica, koja ima ključ pošla na selo oko 20 km prema Tržiču. Da ne bi išli u hote, uz pomoć jednog komšije, išli smo za ključ. Lijepo smo se odmorili.


2.avgust:

Jutros smo krenuli rano – oko pet sati. Magla kao u jesen. Idemo preko Ljubljane prema Postojni, Sežani i Trstu. Divna je Slovenija, sve je zeleno, obrađeno, čisto. U Postojni je još hladno. Oko 11 sati smo na granici. Prolazio sam ovuda 1960. godine, kad sam išao u Italiju.

Velike su promjene od tada. Na granici samo pogleda milicionar u pasoš, stavi pečat i gotovo. Isto to uradi i italijanski policajac i ubrzo iziđosmo na široki autoput. Tu oko granice izvode se neki radovi na novom autoputu Trst – Ljubljana – Beč. Uključismo se u saobraćaj širokim autoputem ( autoban), koji ima tri trake u jednom i tri u drugom pravcu. Na ulazu treba platiti posebnu naknadu z a korišćenje toga puta.Tako se plaća na nekolliko mjesta sve do Milana. Naš „ Fićo“ ide dobro, oko 100 km na čas, ali to je sporo pored „ fordova“, „ mercedesa“ i drugih marki automobila, koji idu i do 200 km/h.


Prolazimo pored Trsta prema Veneciji. U Veneciji su bezbrojne saobraćajne „ petlje“, ali odlično označene, tako da se ne može pogriješiti praavac, koji se želi, ako se imalo pazi. Imamo autokartu Evrope i Italije i sve se odlično slaže. Saobraćaj je već veoma gust i brži automobili neprekidno pretiču one sporije. Čitavom dužinom puta, sa obje strane, je postavljena visoka žičana ograda, obojena zelenom bojom, da ne bi neki čovjek ili životinja izišli na put i ugrozili život putnika, a i svoj.


Od Venecije idemo preko Padove i Vićence za Veronu. U Veroni smo se zadržali 2 – 3 sata i razgledali grad, koji je vrlo interesantan – po sredini rijeka Adiđo, a uz brdo se uzdiže velika tvrđava i stari grad. Odatle smo produžili preko Breščije, pored veliko jezera Lago di Garda, oko 150 km i stigli u Milano oko 14,30 časova. Oko Milana je ogromna industrija – vidi se mnoštvo visokih dimnjaka. Odatle idemo na sjever, pored jezera Komo, prema gradu Komo i granici Švajcarske, oko 50 km. Jezero se prostire između visokih brda. Samom obalom se proteže dobar put, a na obroncima su gusta naselja. Kuće su najrazličitijeg oblika i veličine. Pravo je čudo kako se do nekih kuća ( ispod samih vrhova) može doći. Jezerom plovi mnoštvo čamaca i uzlijeću velika jata ptica.


Odmah pored Koma smo prešli švajcarsku granicu. Gotovo nikakvih pregleda - to je više formalno i to samo na jednom mjestu. Produžili smo starim, ali dobrim autoputem, koji se proteže ogromnom dugačkom dolinom. Sa obje strane se uzdižu visoka, djelimično šumovita, brda. Sada je u izgradnji novi, široki „ autoban“. Tom dolinom teče i rijeka Ticino i pravi više jezera. Prolazimo kroz Lugano, Belinkono, Biasu, Faiđo i mnogo malih mjesta. Bolje je reći da je to sve naseljeno , a sa strane se uzdižu nepošumljeni obronci planine Sent Gotard. Od Koma do Gotarda ima oko 200 km . Nema industrije, ali se ljudi bave turizmom, ugostiteljstvom i trgovinom. Gotovo pred svakom kućom, sa obje strane puta, su benziske pumpe.


Ispred noći smo počeli da se penjemo uz Sent Gotard, visok 2.109 metara. To je nešto izuzetno. Put vijuga uz planinu kao zmija. Koliko tu ima okuka, usjeka, potpornih zidova, nastrešnica. Gotovo je slično kao da se ide uz Ljutu, uz Tali, pa da se, sa vrha Tali, siđe neđe u Velje Duboko. Ispod vrha planine još stoje ogromni sniježni smetovi, koji čekaju novi snijeg. Po nekoliko stotina metara su izgrađene betonske nastrešnice, tako da sniježni urvovi ne mogu prekinuti saobraćaj niti nekoga odnijeti u provaliju. Sa vrha se pruža veličanstven pogled na naseljenu dolinu i veliki broj serpentina. Na drugoj strani doline, u istoj visini, vidi se osvijetljen veliki hotel, do kojeg se može doći samo uspinjačo – žičarom. Na vrhu je veoma hladno i duva jak vjetar, iako je 2. avgust, pa moramo brzo ići dalje. Sad se spuštamo oštrim krivinama i kroz mnogo tunela u naseljenu dolinu Hoscentral. Tu nađosmo jednog Beograđanina , koji ide autostopom za London. Priđe nam kao da se odavno poznajemo i izmijenjasmo nekoliko srdačnih riječi. Kiša lije kao iz kabla, ali sad smo opet u ravnici, pa nastavljamo put premama Cirihu. Ima još oko 140 km. Prolazimo kroz Basen, Amsteg, Aldorf, pored jezera Valštet za Brumen i Švic. Odatle idemo lijevo za Art, pored jezera Cuger, preko grada Cug i Šilbruk i dolazimo u Advišvil, oko 10 sati, dosta umorni. Prošli smo oko 1.000 km i brzo pronašli Spasoja, Anđelijinog brata i Milenka, njenog brata od strica.


3.avgusta:

Danas ostajemo u Advisvilu. Lijepo i srdačno nas služi Spasojeva Duška. Kiša lije kao u

novembru. Ipak idemo u okolinu Ciriha, prema istoku, pored velikog Ciriškog jezera. Okolina je zaista divna. Sve je izrazito zeleno, uređeno, čisto, izvrsno. Seoske kuće su prave vile. Nema obradive zemlje, osim livade, ograđene žicom. U tim ogradama pasu crno – bijele švajcarske krave. Inače, industrije nema. Firme su u običnim, većim zgradama, u kojima su smještene po 2 – 3 mašine, na kojima rade majstori i proizvode razne sitne metalne predmete – alate, noževe za papir, za kožu i td.


Obišli smo veliki samostan, koji ima turistički karakter. Grad je stalno pun turista. Zatim smo obišli Cirih, dosta veliki grad, sa 1, 500.000 stanovnika. Auto smo parkirali u podzemnom parkiralištu, na petom spratu, što je, za nas, bila velika novost. Razgledali smo velike robne kuće, trgovine, podzemne prolaze. Svega ima, ali je sve skupo za naše pare. Skupo je i za njih, iako su im plate visoke. Stanarina za dvosobni stan iznosi od 140 do 200.000 dinara, zabavište za dijete 130.000, litar rakije 10 do 12.000 dinara, i td.


4.avgust:

Anđelija ostaje u gostima. Mi krećemo rano iz Advisvila. Naravno, dok smo izišli iz Ciriha , pratili su nas Spasoje i Milenko. Idemo prema Bazelu širokim auto – putem. Okolina je slična našoj Šumadiji. Put ide pored rijeka i jezera. Prošli smo preko Badena i Frika i u Bazel smo stigli oko šest sati. Poslije par kilometara smo, opet, na Švajcarsko – njemačkoj granici. Carinici traže duvan i rakiju. Pošto to nijesmo imali, brzo nastavismo širokim „ autobanom“. Desno od puta vidi se neki planinski vijenac, a put ide ravnicom, pored ogromne rijeke. Okolina je kao Šumadija, ima pšenice,kukuruza, repe i drugog povrća. Vrijeme se popravilo, ali nema jakog sunca. Odlično za putovanje. Na putu je veliki broj automobila. Brzo kola idu lijevom trakom, a sporija srednjom i desnom. I mi poželimo da idemo brže, ali „Fićo“ čini što može. Valjda ćemo i mi nekada imatii neka brža kola, da možemo nekoga preteći, na ovakvom putu. Saobraćaj je izvrsno regulisan. Putokazi su svuda postavljeni i pismen čovjek – vozač teško može zalutati. Na putokazima su upisani nazivi i po 5 – 6 gradova, koje povezuje taj put i kad se neki prođe, na velikim tablama, stoji ime slijedećeg.


Prolazimo pored Strazbura, Kalsruea, Manhajma, Majnca, Visbadena, Bona i Kelna. Kod svakog grada ima i po nekoliko saobraćajnih petlji, kojima se skreće u te gradove (predgrađe, centar, istočni dio, sjeverni dio i td).


U Kelnu smo bili oko 14 sati, pa smo ga razgledali automobilom i pješke oko dva sata. Danas idemo još brže, jer je put bolji i sigurniji. Oko 17 sati smo došli u Rursku oblast. Svuda se vide ogromni dimnjaci livnica, čeličana, koksara. Nebo je pokriveno crnim oblacima, koji izlaze iz te šume dimnjaka. Skrećemo desno za Oberhauzen i, poslije kraćeg traženja, dolazimo kod naših radnika i Vladete. Ne treba govoriti koliko su nam se obradovali.

Uveče smo, opet, duže vremena razgovarali sa zidarima iz Titograda, njih 15.


7. avgust:

Danas smo obilazili Oberhauzen. Kako vrijeme brzo prolazi. Treba nešto kupiti, a sve je skupo. Nije hladno, ali nema sunca. Stalno je neka tmina, kroz koju ne mogu probiti sunčevi zraci. Sad mi je jasno što su sjevernjaci – Njemci, Šveđani, Danci i drugi plavi, bijeli, za razliku od južnjaka. Zbog želje za suncem najviše i dolaze na Jadran, u Grčku, Španiju.


Razgledali smo kako naši i drugi „ Vatrostalci“ grade koksaru. To je prostor kao fudbalsko igralište, na kojem se zida koksara, visine kao zgrada od 7 – 8 spratova. Za zidanje se koristi oko 500 vrsta vatrostalne opeke različitih dimenzija i oblika. Zidar zna za svaku opeku đe je treba ugraditi. Da bi je ugradio mora je „ filovati“ vatrostalnim malterom, koji liči na euro krem. Na svakoj mora biti malter iste debljine u milimetar. U toj građevini ima bezbroj kanala raznih dimenzija, vertikalnih i horizontalnih, u koje se stavlja koks, pušta gas, pa to onda, danima, gori, dok se ne stvori koks za željezare. Hlađenje toga „ čuda“ traje mnogo duže nego pečenje. Kad se potpuno ohladi, koks se vadi i transportuje prema kupcima . Najveće količine ostaju tu, u Esenu, za potrebe mnogobrojnih željezara. Zaista, mnoge stvari čovjek ne može da shvati i da vjeruje da je to moguće, dok ne vidi.


8. avgust:

Jutros smo rano krenuli za Jugoslaviju. Brzo smo izišli na auto – put i okrenuli u pravcu Frankfurta. Poslije 300 km puta srete nas jaka kiša, koja nas je pretila oko 250 kilometara. Opet smo prošli pored Kelna, Bona i Visbadena. Oko 11 sati smo skrenuli prema Franfurtu, Ninbergu, Regenzburgu, Lincu i Beču. Oko Frankfurta uvijek se vidi po nekoliko aviona u vazduhu, pošto je tu jedan od najvećih aerodroma u Evropi. Svakoga minuta slijeće bar po jedan avion, a neki slijeću i kao helikopteri.


Odmah poslije podne smo na granici Austrije u Pasuu.To je lijep i veliki grad. Po sredini protiče Dunav. Odatle prema Beču put je mnogo slabiji i uži. Inače, dolina oko Dunava je divna. Sve je obrađeno, uređeno i zeleno. Seljaci obrađuju zemlju traktorima i raznim priključnim mašinama svuda po okolnim brdima. Kuće su nove, lijepe,velike, sa garažama. To je najljepši kraj kroz koji smo prošli.


Već iz daljine se nazire čuvena Bečka šuma. Pošto smo prošli vijugavim putem obroncima Bečke šume stigosmo u Beč. To je veliki grad pa se nije, u njemu, lako snaći. Tražimo Šenbrun, dvorac Franje Josifa. Pitamo jednog prolaznika, kad on Jugosloven. Šenbrun je bio odmah pored nas. Ovdje sam bio avgusta 1954. godine, znači prije 18 godina. Nije se od tada mnogo izmijenilo, gotovo sve je kao i tada.


Kasnije idemo u centar grada – parlament, ministarsva, spomenici. Dobro se sjećam da sam to vidio 1954. Nemamo vremena da posjetimo veliki zabavni park Prater niti da obiđemo mnoge druge znamenitosti ovoga velikoga grada.


Poslije kraćeg zadržavanja produžujemo prema Budimpešti. Već je uveliko noć, pa nije lako pronaći pravi put. Jedan taksista je išao ispred nas više od 10 km, dok smo „uhvatili“ pravi put. Okolina se ne vidi, ali se naziru polja, njive, livade. Sve što idemo dalje od Beča, slabiji je i put i gradovi i okolina.


Oko 23 sata stigosmo pred graniciu Madjarske. Ogromna jata komaraca ne daju oka otvoriti. Svratismo u jednu kafanu, koja je veoma jadna, kako posluga (tri, četiri starca), tako i hrana i oporema u njoj. Zato smo odmah produžili dalje. Na granici čekanje. Ima oko 30 policajaca, ali ništa ne rade, već se samo nešto muvaju oko rampi. Pregledaju svaki automobil do detalja. Pri ulasku smo morali promijeniti po 150 dinara za 240 forinti. Putovali smo još jedan sat, a onda smo pokušali da malo spavamo. Međutim, jata komaraca „ rade“ svoj posao. Danas smo prešli oko 1.100 kilometara. Jedva smo sačekali zoru, zatvoreni u „Fići“. Tada smo primijetili da se tu nalazi neka ogromna močvara, pa nije čudo što ima toliko komaraca.


9. avgust:

Jutros smo na prilazu Budimpešte. Okolina je dosta siromašna, polja neobrađena, a kuće, uglavnom, stare. Budimpešta je ogroman grad, sa obje strane Dunava ( Pešta i Budim). Na Dunavu ima 3 – 4 velika mosta, sa dosta gustim saobraćajem, ali nije ni približno kao u Beču, Cirihu i drugim zapadnim gradovima. Iznad Dunava se uzdiže jedno uzvišenje sa tvrđavom – Citadelom, na čijem je vrhu ogromni spomenik poginulim ruskim vojnicima prilikom oslobođenja Budimpešte maja 1945. godine. Na spisku su imena dva heroja i oko 400 vojnika i oficira.


Iziđosmo na Citadelu, odakle se pruža izvanredan pogled na grad. Tu ima lijep hotel, koji radi samo poslije podne i noću.


Prošli smo više puta kroz centar grada i sa jedne i sa druge strane Dunava. To su ogromne stare zgrade, tamvajski i automobilski saobraćaj.


U prodavnicama sve skupo i nema ništa izuzetno. Ne znamo šta ćemo kupiti za one forinte, što zamijenismo na granici. Roba, posuđe, piće, voće, sve je skuplje nego kod nas. Obilazimo još nekoliko prodavnica, pa i neke đe je rasprodaja, ali su svuda cijene paprene, pa forinte ne potrošismo.



Poslije 4 – 5 sati zadržavanja, krenusmo prema Jugoslaviji. Ali na periferiji nema nikakvih znakova kojim putem treba ići. Ako nekoga upitamo, taj ne razumije, iako pominjemo Segedin i Suboticu. Zato krenusmo putem prema Debrecinu i poslije 20 kilometara, ustanovismo da smo pogriješili. Ipak produžismo i kroz neka sela skrenusmo na desno i iziđosmo na pravi put kod Kečkemeta, prema Segedinu. Prolazeći kroz jedno selo, napravismo prekršaj – nepropisno preticanje, a to su viđeli policajci. Poslije dva kilometra, prođoše nas i zaustaviše. Mi se pravimo da ih ne razumijemo zbog čega nas zaustavljaju, a oni, uporno, traže da platimo kaznu od 50 forinti. To je 30 dinara. Pokušasmo da izbjegnemo, „ jer smo forinte potrošili“, a oni hoće da nas vrate u hotel, da promijenimo dinare i da platimo kaznu. Ipak dadosmo 50 forinti, uz neke „ blagoslove“.


I ovuda je okolina slabo obrađena, sela slaba, saobraćaj rijedak. Samo na jednom mjestu smo viđeli desetak novih kuća.


U Segedinu se nijemo zadržavali, već produžismo prema granici. Opet isti postupak kao i kad smo ušli u Mađarsku. Sve pregledaše, a mi jedva čekamo da pređemo na našu teritoriju. Kod našin carinika sve brzo završismo i odmah produžismo za Suboticu. Kakva razlika – zelenilo, parkovi, kuće, automobili, ogromne njive pod kukuruzom, repom, suncokretom. Još toliko strništa, sa kojih je požnjevena pšenica. Sve je lijepo i privlačno. Rano smo u Beogradu, pa produžujemo za Svetozarevo, đe stigosmo u 22 sata. Ujutru su oni pošli za Crnu Goru, a ja ostadoh u tazbini.


Tako se završilo naše putovanje, dosta naporno, ali interesantno. Prešli smo oko 5.000 kilometara, bez kvara ili bilo kakvih drugih problema. Platismo samo jednu kaznu za prekršaj saobraćajnih propisa od 50 forinti.


Bez obzira na zamor i troškove, veoma sam zadovoljan što sam imao ovakvu priliku da prođem kroz ove krajeve. Ko zna da li bi mi se pružila takva prilika nekom drugom prilikom. Uvijek bih ovako putovao. Mislim da se sa tim slažu i Budo i Spasmila. Kao najvažnije je to što smo viđeli Vladetu, koji jedva čeka da prođe još tih dva mjeseca, pa da se vrati porodici u Titograd i u našu zemlju Jugoslaviju.


Titograd, 15. Septembra 1972, godine

Ananije Simonović



Sve ovo o putovanju u zemlje Evrope od 1953. do 1972. godine zapisao sam na kompjuteru i objavio 17. i 18. januara 2017. godine.
Ananije Simonović.