Moračke planine

O Moračkim planinama se vrlo malo zna i u Crnoj Gori, a kamo li u daljoj okolini i drugim zemljama. Moračke planine se nalaze na desnoj i lijevoj obali gornjeg toka rijeke Moračće, pa se zato tako i zovu. Moračkim planinama pripadaju i neke planine iznad rovačkih naselja, kao Maganik, Trebiješ, Brnjik i Stožac, koje čine cjelinu sa Moračkim planinama: Lukanje čelo, Tali, Moračka kapa, Lola, Zebalac i Javorje, na desnoj obali i Gradišta, Stolovi ( Torna), Vučje i Ostrvica, na lijevoj obali Morače. One čine cjelinu, ali se razlikuju po geografskom položaju i drugim karakteristikama. Zajedničko im je to što se naglo izdižu iz kanjona Morače, sa 171 mnv kod Manastira Morače i 320 m. kod Dragovića Polja do visine preko 2.000 m. Sve su gole i nepošumljene, kamenite i teško pristupačne. U podnožju ovih planina nalaze se rovačka sela Vlahovići, Bulatovići, Velje Duboko, Višnje i Liješnje, donjomoračka sela Jasenova i Osreci na desnoj i sela Raško, Mioska, Bistrica i Ravni, na lijevoj obali. U gornjem toku su gornjomoračka sela Požnja, Starče, Zavraca, Bojići, Ljevišđta, Dragovića Polje, Svrke i Redice.

Stanovnici ovih sela, od naseljenja u ove krajeve, koristili ove planine ya kosidbu sijena I ya ljetnju ispašu stoke. Oni su na katunima imali brojne kolibe I savardake, u kojima su provodili ljeto, a neki ( na Loli i Javorju) i zime. Imali sun a hiljade ovaca, koza i govedi, a znatno manje konja. Posljednjih 20-30 godina naglo se vide. ji ih je grdno uvrijedio nekom njegovom pjesmom, kad je isao preko Osredaka, na sabor u Manastiru. Tada su morali vrh Tali, koji im je sluziuo za kosidbu sijena, pretvoriti u zajednicki pašnjak, a sumu u Ropusnici podijeliti, okrciti I napraviti livade za kosidbu sijena i ljetnji katun. Da je to bilo tako potvrđuju nazivi nekih mjesta u Talima: Andrića lastva, Otkivače ( po otkivanju kosa), Košenice, Sjenjaci itd. Jedno mjesto se zove Vlaški kamen, vjerovatno po Vlasima-stočarima, koji s utu nekad živjeli i držali stoku. U Ropušnici je, u to vrijeme, pošto su je okrčili, bilo I do 40 koliba i savardaka, a sad nema ni 20. Između Ropušnice i vrha Tali, nalazi se širi prostopr, đe je bio manji katun, koji se zvao Kotla.

Na zapadnoj strani Ropušnice uzdiže se vrh Plani, u topografiji poznat kao Lukanje čelo ( 2.049 m.).Južna strana ovoga vrha zove se Tustica, u čijem se podnožju nalazi jasenovski katun, sa nekoliko koliba i savardaka, sa istim imenom.

U Planima se nalazi visoka kamena greda, koja se zove Prijeka greda. U njoj postoji duboka jama-pećina, u kojoj su, po predanju, živjele vile. U vezi sa tim je sačuvana legenda: Jednog jesenjeg dana pošla dva osredačka lovca u lov u Ropušnicu i Tali. U Talima ubiju divojarca i iznenade se kad na njegovom uvu vide zlatnu brnjicu. To ih zabrine, ali donesu jarca u jednu kolibu u Kotla, oderu ga i objese na pantu. U tome se vrijeme naglo pogorša, padne gusta magla i počne padati snijeg. Zato odluče da tu prenoće. Već u prvi mrak čuju ženski glas iz Plani: “ O Svilokosa, o Svilokosa”, a iz Tali čuju drugi: “{to zoveš, o Zlatokosa?”“ Jesi li mi đe danas viđela Brnjilaša?”, pita vila iz Plani. “ Ne ja, bogami, ne.Danas su u Kotlima I Talima pucali neki lovci, pa da odemo da vidimo da li su ga ubili”. Kad to lovci razumješe , uplašiše se da ih vile “spržiti” plamenom, koji, po vjerovanju, ispuštaju kad hoće nekome da se osvete. Zato brzo uvukoše jedan drugome noge u nogavice od pantalona i napraviše jedan trup sa dvije glave i opružiše se ispred ognjišta. Ne prođe dugo vremena, dolećeše vile i uđoše u kolibu. Najprije ugledaše odrtoga Brnjilaša, a zatim i lovce ispred ognjišta. , čćime se veoma iznenadiše. Tada jedna od njih reče: E, ovo nijesam nikad viđela, tako mi 377 lukavičkijeh izvora”. Lovci se umirili kao da su mrtvi, a vile malo postojaše, pa nestadoše u mrkloj noći. Lovci se tada oslobodiše i nastaviše da spremaju večeru, a ujutro pođoše, zdravo i veselo, kućama. Odmah su, u selu, ispričali, šta im se desilo u Kotlima, pa se, na taj način, saznalo koliko ima izvora na planini Lukavici, pošto niko nije uspio da ih prebroji.

Na sjeveru Ropušnice, iznad katuna Kotla, naglo se uzdiže vrh Tali, koji ima pet vrhova: Lajušnica (1.929 m.), Kule ( 2.063 m.),Kokošija glava (2.042 m.), Ruđak (2.037 m. i Ruda glavica (2. 042 m.).

Naziv Tali potiče od dvije ilirske riječI “ bad toil”, što značI visoko brdo-vis. Kroz dugovrijeme, riječ “ bad” se izgubila, a od riječi “toil” natala je riječ Tali. Naziv Tali može da potiče I od riječI “Talija” ( ime jedne od devet muza iz helenske mitologije) ili od turske riječi “talih”, što značI sreća, što je manje vjerovatno.

Tali se svojom strminom i visinom gotovo naginju prema selima u podnožju i prema rijeci Morači. Izgledaju vrlo neobično: kao da je neka džinovska sila naslagala redove kamena i zemlje , u neprekidnom nizu, u više slojeva, ( od podnožja do vrha oko 80). Po sredini vrha proteže se dvostruki kameni obruč. Samo na šest mjesta može proći čovjek i stoka u gornji dio. Te prolaze - ždreline su probili i podzidali čobani.

Na samom vrhu postoji prirodni otvor-jama sa južne na sjevernu stranu, u dužini oko 15 metara, koja se zove Zmajska jama.Kroz nju može proći čovjek. Po legend, jamu je probio zmaj. Interesantno je da takve dvije jame postoje u vrhu Babin zub na jugu i u Potskom vrhu, na sjeveru od Tali. U Potskom vrhu zmaj je slomio krilo, pa nije mogao takve jame probity u vrhovima Lebršniku na Javorju i Jablanovom vrhu na Sinjavini.

Sjeverna strana Tali pripada jasenovskom katunu Subotišta. Gore, visoko, na Ravnim Talima, postoji prostrana pećina, u kojoj su jasenovski čobani, u kasnu jesen, provodili kraće vrijeme. Prvi je u toj pećini živio Joko Pavlov Radonjić iz Jasenove i ozidao dva-tri tora za ovce, koji se i sad vide. U blizini pećine postoji duboka, vertikalna, jama, koja se svake zime puni snijegom, koji su čobani topili, da bi imali vode za svoje potrebe.

Na jednome od vrhova , Rudoj glavici, su planinari iz NikšIća, Podgorice i Kolašina, 7. Septembra 1997. godine, postavili planinarsku kutiju, sa knjigom za upis planinara, koji osvoje ovaj vrh.

Prevoj između Plani i Tali zove se Prelijes ( 1.700 m.), a oko 600 metara dalje je prevoj Prijevor (1.800 m.). Sa Prijevora se pruža lijep pogled prema rovačkim selima Liješnju, Veljem Dubokom i Višnjama, prema dubokom kanjonu Mrtvice i vrhovima Maganiku, Babinom zubu i Stošcu. Zapadno od Stošca, nalazi se Brnjičko jezero ( 1.773 m.), a nešto niže Kapetanovo jezero ( 1.678 m.).

Katun Subotišta se nalazi na istočnim padinama Prijevora, bezvodan je i siromašan drvetom za ogrev. Zbog sječe šume i katun se spuštao prema podnožju. Nekad je katun bio gore visoko ispod Prijevora, u mjestu koje se zove Gornje lokve, đe I sad postoje ostaci od oko 30 koliba. Sad, u Donjem katunu, nema više od 4-5 koliba, Gornji katun, kod Glavice, više i ne postoji, a davno je imao i do 15 koliba.

Sjeverno od Subotišta je, do prije 20-30 godina, postojao cerovičćki katun Božurice, đe su izdizali seljaci iz rovačkog sela Cerovice. Tu je nekad bilo oko 30 koliba i savardaka, a sad nema nijedna. Sjeverno od Božurica, nekad je postojao katun Ravne doli, sa oko 50 koliba i savardaka, u koji su izdizali seljaci iz Cerovice i Liješnja. Sad se vide samo ostaci toga katuna. Gore, iznad toga nekadašnjeg katuna, se izdiže vizoki vrh sa nekoliko ogromnih kamenih gromada, naslonjenih jedan na drugi, a ispod njih postoji veliki otvor, koji je narod nazvao {upljača.

Dalje na sjever oko 1.000 metara, nalazi se katun Doli, đe izdižu Lješnjani i Cerovičani i seljaci iz gornjomoračkog sela Požnja, pošto i oni imaju porijeklo iz Liješnja. To je nekad bio brojni katun, a sad ima samo 5-6 koliba. Vodu uzimaju sa izvora Korita, daleko oko 1.000 metara. Zapadno od Doli uzdiže se katun Utlica, a istočno vrh Gradac ili Gradina. Sjeverozapadno oko 400 metara nekad se nalazio starostavni Grčki katun, a neko ga zove i Grčko groblje. O njemu nema nikakvih podataka osim imena. Tu se vide tragovi od oko 20 koliba i petnaestak zemljanih tumulusa. Niko nije istraživao šta se u tim tumulusima nalazi, a najvjerovatnije je da su, u tu sahranjivani umrli članovi porodice.

Iznad gornjomoračkih sela Starča i Zavraca uzdiže se Kapa moračka (2.227 m.), sa vrhovima :uka ( 2.216 m. i {uplja greda (2.132 m,), koje narod naziva Potski vrh. Dolje, u dubokoj kotlini, se nalazi Donji katun, sa oko 10-15 koliba, a oko 400 metara visočije Gornji katun, sa oko 30 koliba. Za vodu su koristili snijeg iz obližnje sniježnice.

Zapadno od Kape, u neposrednoj blizini, uzdiže se vrh Vojinovac (2.o50 ili 2.072 m.), koji je pristupačan za ljude i stoku samo sa zapadne strane, đe su seljaci kosili velike količine sijena. Prema legend, Vojinovac je dobio naziv po Vojinu, sinu lješanskoga kneza Bogdana Vojinića, koji je pobjegao od Turaka iz Lješanske Nahije i naselio se u rovačko selo, dajući mu ime po selu u kojem je do tada živio. Bojeći se da ga ne iznenade nikšićski Turci, Bogdan je, često, slao sina Vojina na najviši vrh iznad Utlice da pazi na dolazak Turaka. Tu bi Vojin stalno svirao na sviralu i svojom svirkom i ljepotom opčinio vilu, koja je živjela u obližnjoj pećini. Glas svirala čula je i neka neman u vidu konja, koja je živjela u Brnjičkom jezeru iznad Trebiješa i Kapetanovog jezera, polećela na Vojina i snažno ga udarila repom i tako ga usmrtila. Kad je vila viđela da ovaj lijepi momak pogibe, počela je roniti suze, od kojih poteče bistro voda, koja se, od tada, naziva Vilina voda, jezero se nazva Manito, a vrh Vojinovac.

Planina Lola ( 2.157 m.) je prostrana, kamenita, visoravan, zapadno od sela Ljevišta, između vrhova {tita ( 2.132 m.) Velikog ili Crvenog ždrijela i Zebalca ( 2.120 m. ). Tu su seljaci iz sela Ljevišta kosili velike količine sijena i pgonili ga na konjima uskom stazom niz Rzaču i Ljeviške strane do svojih kuća, daleko nekoliko sati hoda. Sad sijeno iz Lole prevoze do Ljevišta kamionima preko Javorja I sela Redica. Na Loli ima jako vrelo i na njemu 10-15 drvenih korita za napajanje stoke, a na drugom kraju Lole jedan manji izvor. Drva za ogrev seljaci su, uz velike napore, donosili, na konjima, iz Vragodola, daleko i do dva sata hoda.

Na istočnoj padini Lole nalazi se katun Vragodo. Samo ime govori na kakvom se mjestu nalazi. Sa svih strana strmi vrhovi strče u nebo, odozgo od Lole sipari ( točila) od kamena i šljunka, a dolje, prema Moračći, provalija. Katun je nekad imao 5-6 koliba, a sad samo dvije. Odmah ispod katuna, u dubokom kanjonu, izvire Morača u vidu jakoga vrela i stropoštava se niz više manjih i većih kaskada prema Ljevištima, nosećI ogromne količine zemlje, šljunka i kamena. Na jednoj zaravni u Ljevištima gomila se taj material i pravi od njega ogromne dine. Za vrijeme proljećnjih I jesenjih kiša i poplava, dio toga materijala Morača odnosi prema Dragovića Polju, Platijama i dalje sve do Zete i Skadarskag jezera. Kanjon Morače, od izvorišta do Ljevišta, je veoma dubok i strm , sa obje strane oivičen stijenama, koje se izdižu “ nebu pod oblake”. Staza uz ovaj kanjon je veoma uska i strma, pa je pravo čudo kako njome prolaze konji sa tovarom, pa i stariji ljudi. Padine Zebalca služe za ispašu stoke, a Zebalac se vidi sa velike daljine. Prije oko 20 godina, jednog vedrog dana, putovala veća grupa Francuza Jadranskom magistralom od Bijelog Polja prema Titogradu. Kad su izišli iz prvog tunela na Crkvini, viđeli su divan pejsaž Rovačkih I Moračkih planina. Zastali su na prvom proširenju i izišli iz automobile. Divili su se kanjonom Platija i vrhovima Maganika, Stošca, Tali, Kape i Zebalca. Neko od njih, gotovo uzbuđeno, pokazujući prema Zebalcu: “Vidite li ono tamo?. Našto vam liči? Neko odmah reče:” Pa jasno je, ono ličI na Kenedijevu glavu, kad je bio na mrtvačkom odru. Vidite li kosu,čelo, nos, bradu, sve kao na poznatoj fotografiji?”. Sa nim se saglasiše i ostali iz grupe. Od tada mnogi turisti, koji su čuli za tu priču, zastaju naa tom mjestu pod Crkvinom i traže pogledom “Kenedijevu glavu”. Mnogi već tako nazivaju Zebalac.

Sjeverno od katuna Bare ljeviške nalazi se prostrano Javorje, koje se, u blagom nagibu prema sjeveru, naslonilo na vrhove Lebršnik ( 1.420 m.) i Zebalac. Javorje je ranije bilo gusto naseljeno, posebno u toku ljeta, kao i susjedna Lola, sa dosta koliba i kuća seljaka iz Bojića, Dragovića Polja, Redica, Svrka, Ljevišta, Starča itd. Bilo je bezvodno, sa malo izvorske vode, pa je koriš‘en snijeg iz uvala I vrtača, koji se, u proljeće, morao pokrivati sijenom i lisnatim granama, da bi duže trajao. Sad je, plastičnim crijevima, voda dovedena gotovo do svake kolibe, sa jednog jačeg izvora iza Lebršnika. I na Javorju su seljaci kosili velike količine kvalitetnog sijena.

Sa Javorja se pruža veličansven pogled na Drobnjake i Jezera sve do Durmitora i na prostranu Sinjavinu. Javorje se pominje, kao katun, u turskom popisu iz 1.477. godine, kao i Starčeva Kovačevica ( Kovačevac iznad sela Zavraca) i Rzača ( vjerovatno Bare ljeviške). Kao što je već rečeno, na lijevoj obali Morače, nalaze se visoki vrhovi Gradišta (2.214 m.), Stolovi (Zavodište, Torna, Bablji zub,2.277 m.), Vučje sa vrhovima Umovi i Ostrvica. Gradišta i Stolovi su poslednji ogranci plasnine Sinjavine, vrlo su strmi i nepristupačni.

I na Gradištima su nekad košene velike količine sijena, koje je, zimi, po snijegu, u bremenima, spuštano niz strme voznike prema Svrkama i Dragovića Polju.

Na prostoru od Manastira Morače do Javorja nema značajnijih šuma. Podnožje ovih planina, naročito niže, u selima i neposredno iznad njih, obraslo je, uglavnom, nekvalitetnom hrastovom i bukovom šumom i raznim vrstama šikara. Hrastovina je koriš‘ena za sječu lissta za zimsku ishranu stoke, a Bukovina za ogrev. Samo je na sjevernim padinama vrha Tali postojao većI kompleks jelove šume, koja se zove Potajska gora. Sad je ova šuma gotovo istražena zbog nekontrolisane sječe. Svi vrhovi ovih planina, iznad 1.600 metara nadmorske visine, su goli i bez šume.

Na čitavom ovom planinskom prostoru ima mnogo ljekovitih drvenastih biljaka i trava. Ovdje ću navesti samo neke zbog malog prostora, po narodnim nazivima: planinski čaj, kantarion, smrdljika, jasen, sporiš ( hajdučka trava), majčina dušica, pelin, kičica, trava protiv ujeda zmije, rastavić, dubačac, trava iva, trava od utrobice, zova, rtanjski čaj, glog, matičnjak, ljubica, lipa, balan, bokvica, troskot, aptovina ( burjan), oman, odoljen,sapunjača, jagorčevina, tisa, divizma, bijeli šljez, lincura, somina, kopriva, šipurak, breza i druge. Do sada niko nije utvrdio koje ljekovite trave uspijevaju na ovim prostorima, iako bi to bilo korisno i za sakupljače i za otkupljivače i za prerađivače. Samo je 1997. i 1999. godine, dio ovih planina, obišao Danijel Vincek, poznati botaničar iz Kolašina, koji je indetifikovao mnoge od pomenutih ljekovitih trava.

Najinteresantnija ljekovita biljka ovih krajeva je koprčina ( caohrus ferruacea), vrlo cijenjena još kod starih Rimljana. Prema nekim podacima, sjemenka kopčine je upisana u rimskom državnom grbu. Njena ljekovita svojstva su u toku ispitivanja na Farmaceutskom fakultetu u Beogradu.

Udaljeni kolski putevi od ovog planinskog masiva uzrok su rijetkim posjetiocima. Inače, najbolji prilaz ovim planinama je od Jadranske magistrale i puta Mioska-Šavnik. Od Platija do Trmanja, od Međuriječja uz Cerovicu, preko Liješnja i Veljega Dubokoga do Trebiješa, od Manastira Morače, uz Jasenovu do Liješnja, od Debeloga Luga ( Osreci) uz Osretke do Ropušnice, sa puta Mioska-Boan, preko Generalovog mosta uz selo Ljutu, zatim sa mjesta Žužela-Ledinaka uz Požnju, iz Dragovića Polja uz Bojiće i Ljevišta i sa Semolja preko Javorja su najbolji prilazi ovim planinama. Tamo đe prestaju automobilski putevi, putovanje se može nastaviti samo pješke ili na konju. Od Javorja do Ropušnice se može doći pješke za deset sati hoda preko Lole, Kape, Štita, Doli i Prelijesa.

Na prostorima Rovačkih i Moračkih planina vjekovima su vođene teške borbe između Brđana-Crnogoraca i koilašinskih i nikšićskih Turaka. Česti su bili sukobi oko plijena mnogobrojnih stada ovaca i krda govedi i konja i zauzimanja planina. Ti sukobi su najčešće vođeni na Trebiješu, Loli, Javorju, Gradištima i Vučju. Mnogo je pogin ulo i Crnogoraca i Turaka u tim sukobima. No, bilo je i više pravih bojeva, sa brojnom turskom vojskom, koja se nalazila u Nikšiću i u Kolašinu, koji su zapisani u istoriji.

Jedna od najdalje zapamćenih borbi protiv Turaka, vođena 15o4. Godine, kada su Turcizauzeli Manastir Moraču i sa njega skinuli olovni krov. Tek 1574. godine su rovački knez Vukić Vučetić i iguman Toma, uz pomoć Mehmed-paše Sokolovića, po porijeklu Srbina iz Bosne, izvršili opravku Manastira i stavili novi krov.

Slijedeća poznata borba Moračana sa Turcima vođena je oko 1780. Godine. Turke je predvodio tada čuveni Sefer buljubaša. Na samom prilazu Manastiru, na livadi Pilopać, Jasenovac Marko Simonov je uspio da ubije Sefera buljubašu. Tada se među turskom vojskom stvorila pometnja, pa su, u neredu, odstupili prema Kolašinu. Tako je Manastir bio odbranjen. O toj borbi postoji epska pjesma, koja šire opisuje tok borbe.

Kolašinski Turci nikad nijesu uspjeli da u Morači i Rovcima uspostaave svoju vlast i da naplaćuju harač, kao što su uspjeli u mnogim drugim plemenima. Zato su stalno napadali Moračane i Rovčane preko ovih planina. Tako je 30. jula 1795. godine vođena teška borba sa nikšićskim Turcima u Starču, Ljevištima i Javorju, koji su došli preko Lole i Vragodola, a doveo ih je Paun Rnković, da bi se osvetio Starčanima što mu nijesu obradili imanje, dok je on čuvao stražu od Turaka na Loli. Turci su popalili sela, opljačkali stoku i drugu imovinu, pa krenu prema Nikšiću. Tada ih napadnu Moračani ispod Vragodola, preotmu stoku i posijeku 37 turskih glava, a ranjenih je bilo mnogo više, na obje strane. O toj borbi postoji epska pjesma u „ Ogledalu srpskom“.

Ubrzo iza toga , kolašinski Turci, 25. Septembra 1796. Godine, napadnu Moraču, da bi stigli u pomoć Mahmut-paši Bušatliji u Bjelopavlićima. Turaka je bilo oko 3.000, a Moračana samo 685. Glavna borba je vođena na Lopatama, u podnožju planine Vučje. Ipak su Turci poraženi i vraćeni u Kolašin. Turski gubici nijesu poznati, a Moračani su imali 40 poginulih. To je zapisano u oltaru Manastira.

Nikšiski i kolašinski Turci su napadali na Gornju Moraču i 1797. Godine, ali su razbijeni i vraćeni prema Nikšiću i Kolašinu. Pošto Moračani i Rovčani i dalje nijesu priznavali tursku vlast niti plaćali danak, Dželaludin-paša je naredio Delibaši, zapovjedniku Nikšića, da 17. septembra 1820. godine napadne Gornju Moraču sa oko 7.000 ( na drugom mjestu sa 12.000) vojnika. Borba je vođena čitav dan, pa su Turci razbijeni, jer su Moračanima došli u pomoć Rovčani, Pješivci i Bjelopavlići. Iako je Crnogoraca bilo samo oko 1.000, Turci su poraženi sa velikim gubicima ( od 332 do 3.000), a Crnogoraca je poginulo samo 11. Tada su Crnogorci pjevali:

Zakleli se Turci na pogaču
Više neće vojštit na Mortaču.

Od tada su se Moračani potpuno vezali za Crnu Goru, Petra Prvog i njegove sudove.

Na Njegoševu inicijativu, u Manastiru Morači su plemenski glavari Rovaca, Morače i Uskoka ( Novica Cerović, Šujo Karadžić, Radovan Redžić, arhimandrit Dimitrije Radojević, Radovan Janković i drugi) odlučili da ubiju Smail-agu Čengijića pa ubrzo to i urade na Mljetičku iznad Šavnika, septembra 1840. godine.

Još jednu tešku borbu su vodili Moračani s Turcima. Sredinom 1877. godine, Turska je ponovo napala Crnu Goru. Samo od Berana i Kolašina prema Morači je krenulo 12.000 ( na drugom mjestu 5.000) Turaka pod komandom Mehmed-Ali paše. Tada su gotovo svi mlađi Moračani vodili borbe sa Turcima u Hecegovini, a u Morači ostao samo bataljon starijih ljudi. Turci su, preko Crkvine, lako, brzo prodrli niz Moraču, zapalili nekoliko sela i došli do blizu Manastira. Tada se preko vrha Ostrvice , sa lijevog boka Turaka, pojavio vojvoda Miljan Vukov sa svojom Vasojevićskom brigadom i otvorio plotunsku paljbu prema Turcima, a preko Gornje Morače je, usiljenim maršem od Vratla na Sinjavini i Semolja, stigao Perko Jovašev sa svojom vojskom i otvarao vatru prema Turcima. Turci su osjetili opasnost da im Crnogorci ne presijeku odstupnicu preko Crkvine, pa su odustali od daljeg napada na Manastir i krenuli u povlačenje. Borba je trajala sve do noći, u kojoj su Turci imali velike gubitke od oko 2.000 vojnika, a Crnogorci su imali 45 mrtvih. Tako su završene borbe Crnogoraca i Turaka na prostorima Moračkih planina.

Dakle, gordost vrhova Rovačkih i Moračkih planina,kamenitost i strmo obrušavanje prema dolini Morače, u oblkiku vertikalnih stijena i sipara, sve do šumskog zemljišta u podnožju, predstavlja pravu atrakciju sa alpinističkog i naučnog gledišta. Nezaboravan je pogled sa ovih planina na sjeverne predjele Drobnjaka, Jezera, Durmitora i prostrane Sinjavine sa Jablanovim vrhom ( 2.203 m.), na grupu moračkih planina na lijevoj obali Morače: Gradištra, Stolove, Zavodište-Bablji zub ( 2.227 m.) i Vučje, zatim na vrhove Bjelasice, na Čakor, Komove, Prokletije, kanjon Platije, pa čak i na Lovćen, Orjen i Rumiju, posebno u popodnevnim časovima, kad sunčevi zraci jasno obasjavaju ove planine sa njihove zapadne strane. Na zapadu se vide Vojnik, Maglić i Volujak. Sve Moračke planine izgledaju još surovije i veličanstvenije u zimskom periodu, kad ih prekrije snijeg i preko tri metra, a u mnogobrojne uvale i doline usovi ( urvovi) nanesu ogromne količine snijega, čija visina dostiže i do više desetina ili stotina metara, đe snijeg traje do sredine ljeta ili polovine jeseni. Divljina ovih kamenih planina , sa mnogobrojnim točilima, gotovo vertikalnim stijenama i njihovim jedinim stanovnicima-divokozama, dat će posebno zadovoljstvo onima koji odluče da ih posjete i upoznaju.

Moračke planine najviše je afirmisao Tomica Delibašić, sudija Okružnog suda u Beogradu, porijeklom iz okoline Nikšića, star oko 65 godina Tomica je, poslije dvije emisije Televizije Crne Gore „ Natura Wiwa“ u 1997. i 1999 godini, kod planinara u Beogradu, a zatim i kod planinara Bosne i Hercegovine i Vojvodine, pokrenuo interesovanje za ove planine. Tomica je o Mortačćkim planinama napisao i knjigu „ Planinom“, u kojoj je oipširno pisao o ovim i drugim crnogorskim planinama, a prikazao je i na Internetu. Tomica već više godina, sam ili sa grupama planinara, obilazi ove planine. Na vrhu Tali, na mjestu Kule, postavio je planinarsku kutiju sa štambiljem, a prije dvije godine je, sa grupom planinara, proširio Zmajsku jamu na ovom vrhu, tako da se sada može uspješnije i komotnije kroz nju prolaziti sa jedne na drugu stranu vrha.

Ja sam bio aktivni planinar od osnivanja ove organizacije u Crnoj Gori, 1951. godine. Sve ove planine sam po jednom, ili više puta, obišao. Obišao sam i mnogo drugih planina i u Crnoj Gori i u drugim državama.

Pošto sam rođen i odrastao u podnožju vrha Tali, najbolje sam upoznao ovu planinu, đe sam, najčešće, kao dijete, čuvao ovce. Poslednji put sam, na ovom vrhu, bio sa ovcama, u 1956. Godini, kad sam imao 28 godina.

Na Talima sam bio, poslije toga, više puta, sa grupama kolašinskih, crnogorskih i planinara iz drugih krajeva. Moj poslednji boravak na vrhu Tali bio je 1905. godine, kad sam imao 77 godina, a učestvovao sam, sa grupom planinara iz Nikšića, Podgorice i Kolašina, u jesen 1997. godine, kad smo postavili planinarsku kutiju na vrhu Ruda glavica (2.040 m.).

Učestvovao sam na više planinarskih sletova Crne Gore i Jugoslavije, na Tjentištu, na sletovima na Bjelasici, Prokletijama i drugim. Tri puta smo, pješke, išli od Kolašina preko Sinjavine, Durmitora i Pive do Tjentišta i natrag, a dva put smo išli kamionom ili autobusom.

Boravio sam, sa 35 planinara iz Crne Gore, u novembru 1953 godine, u Grčkoj. Tada smo obišli više gradova u Grčkoj, kao: Solun, Mikenu, Epidaurus, Delfe, Atinu, luku Pirej, Korint, Olimpiju i druge i popeli se na planinu Parnas, đe smo prenoćili u Planinarskom domu.

Bio sam i na vrhu Šafberg u Austriji 1954. godine, a na Šar- planini u Makedoniji 1976. godine i više puta na Komovima, Vučevu, Krekovima, Ozrenu, Zelengori i td.

Eto, to je moje sjećanje i utisci na Moračke i druge planine i na moje posjete tim planinama.

Zapisano aprila 1908 god,a dopunjeno februara 2015god,u Podgorici

Ananije Simonovic,penzioner-planinar Ivana Milutinovica 9.