NEKI DOGAĐAJI IZ RADA (po sjećanju)

Počeo sam raditi veoma mlad. Prvi posao mi je bio rad sa omladinom. Još u ratu, krajem 1943. godine, tačno sa 15 godina starosti, postao sam komandir Pionirske čete u Osrecima. U četu su bili uključeni svi moji vršnjaci i mlađi od mene pet godina( muškarci i đevojčice, rođeni do 1933. god.). Nijesmo imali mnogo posla, ali smo imali dosta posla kod kuće oko čuvanja stoke i drugog. Najprije smo počeli sa analfabetskim tečajem da se opismene svi nepismeni, bez obzira na godine. Nas 4-5 (Veliša Jovanović, Vojimir Jovanović, Danio Lučić, Dimitrije Jovanović i ja) smo bili završili, neko jedan neko tri razreda gimnazije. Svi smo završili prvi razred u proljeće 1941. godine (u aprilu je škola prestala sa radom jedan mjesec dana zbog okupacije, a onda, do kraja juna nastavila).

Kad su četnici, početkom 1942. godine, uzeli vlast u Srezu, otvorili su Gimnaziju u Kolašinu, pa su, Veliša, Vojimir, Dimitrije i Danilo, završili drugi i treći razred do aprila 1943. godine. Ja tada nijesam mogao ići u školu, jer mi je majka Kruna umrla početkom jula 1941. godine, a oca Mirka zatvorili četnici aprila 1942. godine. Inače, u školu se nijesu mogla upisati đeca iz partizanskih porodica.

Pioniri su dalje učestvovali u prikupljanju hrane, obuće i odjeće za partizansku vojsku, a i prikupljanju rekvizicije ( određenog broja stoke) za Komandu mjesta. Ko je imao više stoke, taj je davao više od onoga koji ima manje. To je trajalo sve do završetka rata, sa prekidom u avgustu 1944.godine, za vrijeme neprijateljske ofanzive. Oslobođenjem Crne Gore decembra 1944. godine, u Kolašinu je, aprila 1945. Godine, , otvorena Gimnazija. Ja sam upisao drugi i treći razred ( kombinovani), a pomenuti moji vršnjaci četvrti (redovni) razred i završili do 13. jula 1945. godine. U jesen 1945. godine upisao sam četvrti i peti (kombinovani) razred, a oni peti ( redovni) i završili juna 1946. godine.

Tada su već počele dobrovoljne omladinske radne akcije na pruzi Brčko-Banovići i na obnovi porušenih gradova, pruga i puteva.

Prvog avgusta sam pošao na izgradnju puta Berane-Rožaje, sa još sedam mladića i đevojaka iz Osredaka (Vido Jovanović, Danica Mašković, Koviljka Glavičanin, Jezdimir Mašković, Dragica Jovanović, Luka Milošević, Julka Bukilić i ja) i ostali do 31. avgusta. Ja sam bio najmlađi u Donjomoračkoj četi od 56 brigadira, pa i u Kolašinskoj brigadi. Do Ivangrada smo otišli, preko Trešnjevika, starim kamionima, zarobljenim od Italijana i Njemaca. Tu su nas lijepo dočekale žene Berana i počastile lijepim ručkom. Poslije ručka, pošli smo dalje do sela Kalača, preko Police, Dapsića i Turjaka, pješke. Noć nas je uhvatila još uz selo Dapsiće, a odatle po mrkloj noći. Uz put smo bili mnogo žedni, jer je bila topla ljetnja noć, ali nijesmo smjeli piti hladne, planinske ,vode, jer je na svaki potok, od prvih brigadira, bio postavljen stražar da ne dozvolida neko pije vode. U Kalače smo stigli neđe oko jedan ili dva sata poslije ponoći. Raspoređeni smo na spavanje u seoske kuće, ali nijesmo mogli u njima spavati, jer se osjećao neki, nama neprijatni, zadah. Zato smo, po dvojica-trojica prostirali naša ćebad ili vunene prostirače, koja smo donijeli od kuće, i tu prespavali ostali dio noći. Ispred zore je bilo hladno, jer je, u planini, padala velika ljetnja rosa, pa smo ujutro svi bili mokri i nenaspavani. Odmah smo išli na radilište, a na ručak smo otišli na jednu veliku livadu, gore ispod vrha Turjaka, na ivici guste jelove šume. Odmah je došlo 5-6 kamiona, natovareni daskom sa pilane u Rožajama, pa je svaka četa dobila određenu količinu daske da pravimo „baraku“ za spavanje. Gore, u gustom Jeljaku, posjekli smo po dvije debele jele, nekoliko bukovih sova ( račvasto drvo) i tanke jelike za šljeme. Jele smo dovukli tako što smo svi vukli za po jednu granu, a snaga 56 brigadira je bila dovoljna da jele dovučemo na mjesto đe će biti baraka. Kad smo ih postavili, pobili smo one sove i postavili šljeme, pa sa debla onih jela naslonili daske ( duge 4 metra) na šljeme. Za prostirku smo nalomili dosta jelovih grana i po njima stavili ćebad, a za pokrivače, takođe, ćebad ili prostirače. Đevojke su imale manji dio barake, pošto ih je bilo 10-15, a onda muškarci, prema želji ko će do koga da spava.

Kad smo završili rad na putu, koji je trajao mjesec dana, krenuli smo, po noći, preko Turjaka, Kalice i Vrbice i došli, pješke, u Ivangrad. Onda do Kolašina smo došli kamionima. Tu smo imali miting, a govorila je Vukosava Mićunović, narodni heroj. Iz Kolašina smo došli kućama pješke, dobar dio puta noću.

U jesen 1946 . godine sam se upisao u Učiteljsku školu u Herceg Novom, a putovali smo kamionima preko Veruše, Cetinja, niz Kotorske strane i preko Kotora i Risna. U Herceg Novom smo bili bijeli od prašine kao da smo došli iz mlina. Za nekoliko dana veliki broj je određen da idemo u Bosnu i tamo učimo za učitelje. Mene i Vojimira je pripala Banja Luka, ali mi se, poslije mjesec dana, aktivirala upala očiju, koju sam imao i u Kolašinu, u proljeće. Zato sam morao napuštiti školu. Do Nikšića sam došao vozom, više ne pamtim za koje vrijeme, a iz Nikšića pješke preko Trebiješa. Noćili smo ( bilo je nekoliko putnika sa pazara u Nikšiću) u nekom savardaku u Golim Brdima. Ujutru je osvanuo veliki snijeg. Jedva sam uveče stigao u Kruševlje. Kad mi se smirila upala očiju, uključio sam se u rad omladine i SKOJ-a, jer sam još 1944.godine primljen u SKOJ. Ubrzo sam postao sekretar OK SKOJ-a u Donjoj Morači. Imali smo dosta posla. Popravljali smo put Manastir Morača-Kolašin, goreli krečanu na Dobroj vodi za potrebe Kolašina, drugu na Vočju za poljoprivrednu zgradu i treću u Osrecima za školu, zatim jaz iz Koštanice do Vočja i Dugog Laza i mnogo drugih poslova. To je, uz rad za potrebe kuće, bilo veliko opterećenje i za omladinu i za starije.Tada je bilo dosta stoke, mnogo njiva, voćnjaka i td. i sve je te poslove trebalo obavljati. No, nijesmo zaboravljali ni igranke u Manastiru i po selima.

Početkom juna 1947. godine išao sam, kao počasni gost, na Treći kongres omladine Crne Gore, a 15. juna sam primljen za člana KPJ.

Prvog avgusta 1947. godine sam pošao na izgradnju Omladinske pruge Šamac-Sarajevo i bio član Štaba brigade. Kako je to prošlo opisao sam na drugom mjestu. Sa Pruge sam se vratio 20. novembra 1947.godine kao udarnik.

Rad na Pruzi mi je priznat u penzijski staž.

Od tada sam radio sve do 1.marta 1990.godine i navršio 40 godina staža. Imao sam prekid samo za vrijeme služenja vojnog roka (Škola rezervnih oficira u Tuzli) od 25. Oktobra 1948. do 15. Aprila 1950. godine i jednu godinu školovanja u srednjoj ekonomskoj školi u Beogradu od 1. Septembra 1956. do 1.jula 1957.godine. Kad sam prvi put krenuo od kuće na državni posao, otac mi je rekao:“ Ajde, neka ti je srećan put. Radi dobro i pošteno i nikad ne učini drugome ono što ne bi volio da tebi neko učini“. Mislim da sam se toga uvijek držao i uvijek sam se sjećao na te njegove riječi.

Radio sam u Zemljoradničkoj zadruzi u Manastiru od 20. decembra 1947. do 25. oktobra 1948. godine, u Sreskom komitetu KPJ od 15.aprila 1950.do 1.jula 1952. ( u Srednjoj partijskoj školi na Cetinju od 1.septembra 1951. do 1. Jula 1952.), od 1 jula do 1.novembra sam bio sekretar MNO Manastir Morača ( u međuvremenu sam bio dva mjeseca na vojnoj vježbi u Školi rezervnih oficira u Kaštal Starom kod Splita), ali sam taj posao radio nepun mjesec dana. Od 1. novembra 1952. do 31. avgusta 1955. godine sam bio sekretar Sreskog narodnog odbora u Kolašinu, a onda sam pošao dvije godine u srednju školu u Beograd. Za jednu godinu sam imao platu, jednu godinu stipendiju. Od 1. jula 1957. do 31. oktobra 1961.godine sam bio sekretar Skupštine opštine Kolašin. Samo kratko vrijeme sam bio načelnik za privredu u Skupštini opštine. Od 1. novembra 1961. do 1.oktobra 1974. godine sam radio u Birou sekretara Izvršnog vijeća, a od tada do penzionisanja sam radio u Republičkom odboru SUBNOR-a Crne Gore kao sekretar četiri komisije RO.

Dok sam radio u Kolašinu bio sam, pored redovnog posla i član Sreskog komiteta narodne omladine (u 1954. godini sam bio Predjednik ), zatim član Sekretarijata Opštinskog komiteta SK, sekretar i predsjednik Planinararsko-smučarskog društva „Bjelasica“ i td. U Titogradu sam bio član organa upravljanja u ustanovi, sekretar osnovne organizacije SK u ustanovi, a jedno vrijeme i u naselju i sl.

U toku službe od 40 godina imao sam više raznih prijatnih i neprijatnih doživljaja u odnosima sa ljudima, građanima ili starijim rukovodiocima-mojim pretpostavljenim. Glavno je da nikad nijesam mojim radom omogućio da me neko može kazniti, opomenuti ili otpuštiti, ma da, zbog moje otvorene prirode, mnogi prema meni nijesu bili mnogo naklonjeni. A ako bi neko i pomenuo da me treba premjestiti na neko bolje plaćeno mjesto, drugi bi govorili:“ Neka ga ovđe, to on najbolje radi, ne znamo ko bi tu mogao zamijeniti“. To se naročito odnosi na vrijeme koje sam proveo u Stručnim službama Izvršnog vijeća. Napominjem da sam, vanredno, uz rad, završio Višu upravnu školu u Beogradu od 1958. do 1960. godine, a studirao sam i na Pravnom fakultetu u Titogradu, ali nijesam diplomirao. Dobio sam Orden rada sa zlatnim vijencem.

Trebalo bi mnogo vremena i prostora da opišem svoj rad za period od 40 godina, pa ću zapisati samo neke interesantnije epizode iz mojeg rada.

Napominjem da sam, za prvo vrijeme, boravio u nekoliko zemalja: Austrija 25 dana 1954. godine, sa velikom grupom omladinskih rukovodilaca iz Jugoslavije, u Grčkoj 25 dana 1960. godine, sa planinarima iz Crne Gore, u Italiji 15 dana,1960. godine, sa studentima Više upravne škole iz Beograda, u Bugarskoj i Turskoj 1969. godine, sa službenicima Stručnih službi Izvršnog vijeća, u Švajcarskoj, Njemačkoj i Mađarskoj 1972. godine,privatno. Na tim putovanjima sam vidio mnogo vrijednih stvari i gradova kao: u Austriji: Beč i Salcburg, u Grčkoj: Atinu, Mikenu, Korint, Olimpiju, Delfe i planinu Parnas, u Italiji:Rim, Napulj,Pompeju, Milano, Trst, Vatikan, Veneciju, u Švajcarskoj: Ženevu i Cirih, u Njemačkoj: Frankfurt, Rur, u Mađarskoj: Budimpeštu,u Turskoj: Instanbul i u Bugarskoj: Sofiju.

Upoznao sam gotovo čitavu Jugoslaviju od Đevđelije do Jasenica. Nijesam bio samo u nekoliko manjih gradova: Mariboru, Vršcu, Varaždinu, Vukovaru, Negotinu, Bitolju, Tetovu, jadranska ostrva osim Visa, mada sam, brodom, putovao od Rijeke do Dubrovnika.

I Crnu Goru dobro poznajem. Nijesam bio samo u nekoliko mjesta: u Vrulji i Bistrici bjelopoljskoj. Upoznao sam mnogo crnogorskih sela u svim opštinama Crne Gore. Želja mi je bila da, kad odem u penziju, obiđem mnoga mjesta u kojima sam bio i u kojima nijesam bio, ali to je ostala samo želja, zahvaljujući zlim ljudima, koji dopriniješe da nestane Jugoslavija.

POČUPANE OVCE

Marta 1951. godine dobijemo izvještaj da je neko ušao u zadružni ovčarnik u Veljem Dubokom i počupao vunu sa zadružnih ovaca. Pošta sam tada bio instruktor u Sreskom komitetu KPJ, odrede i mene da idem u Velje Duboko, daleko oko 45 kilometara,kako bi utvrdili ko je učinio tako nehumano djelo. Ovce nijesu ostrižene nožicama ili makazama, već očupane, Još je tada bio aktuelan IB i još je bilo raznih sabotera i razbijača seljačkih radnih zadruga. Sa mnom je pošao i jedan službenik SUP-a. Putujući zajedno, razgovarali smo šta da radimo, ali nijesmo mogli ništa smisliti kako da otkrijemo učinioca. Dogovorili smo se da ne prenaglimo i nekoga osumnjičimo bez dokaza i nedužnog kaznimo. Održali smo partijski sastanak, ali niko od članova KP neće da pomene nećije ime. Svi govore da je to neprijateljski rad, ali dalje ništa. Dugo je trajao taj sastanak. Rekao sam im, pored ostalog: „ Sigurno je da je krivac iz vašega sela. Vaše su ovce, vaša je vuna, pa vi recite čiju kuću da pretresemo i đe da tražimo vunu. Ako to nećete, mi ne možemo sami to raditi, pa neka ostane krivac neotkriven“. Tako je i bilo. Ovce, sirote, očupane, koža im crvena, ne mogu niđe iz ovčarnika od hladnoće.Ja podnesem takav izvještaj Sreskom komitete. Nikad se nije utvrdilo ko je to uradio. Iduće godine su sve seljačke radne zadruge rasformirane, pa i ona u Veljem Dubokom.

DVA DANA BEZ JELA

U ranu jesen 1953. godine odrede Lakića Šćepanovića i mene da idemo u Rovca da održimo neke sastanke i konferencije. Noćili smo u Manastiru Morači, u staroj kafani, koja se nekad zvala An. Ujutru smo doručkovali po šolju čaja i polukukuruznog hljeba. Onda smo pošli u Međuriječje na partijski sastanak, koji je počeo neđe oko 10 sati, u kući putara M. Šćepanovića. Kuća nova, soba uređena, a na velikom stolu stolnjak sa malo manjom petokrakom. Sastanak je trajao do same noći. Dugo se pričalo o nekim svađama u selu, pa o svađama nekih članova KP. Kad se sastanak završi, svi odoše kućama na večeru, a Lakić i ja preko Ćeća i rijeke Mrtvice u kancelariju Mjesnog narodnog odbora. Tu je bila zakazana konferencija Narodnog fronta. Pada jaka jesenja kiša, a stražar Bulatović naložio vatru u peći. Sakupi se narod iz Gornjih Rovaca, Bulatovića, Mrtvog Dubokog, Međuriječja, puna zgrada. Priča se o svemu i svačemu, postavljaju nam seljaci razna pitanja, sve teče u redu. Već je pola noći i konferencija se završi. Neki ljudi zovu nas da idemo sa njima na konak i to, uglavnom, oni čije su kuće daleko gore u selima. Od onih bližih niko se ne javlja. Jedan po jedan , svi odoše osim stražara. Onda mu mi kažemo: „Idi i ti da spavaš, a mi ćemo ovđe prenoćiti i čuvati zgradu“. On se malo nećkao, te zna smije li ostaviti zgradu, te ovo, te ono, ali ipak ode. Mi mu samo tražimo da nam kaže đe se nalaze drva da možemo ložiti vatru. U sobi bijahu nekakve dvije- tri klupe, te ih mi primakni k peći i na njih lezi. Svu noć smo ložili peć, a Lakić ponekad nešto psuje. Ja mu kažem da ovđe ima najviše njegovih rođaka – Šćepanovića, pa ga niko ne pozva kući. Ne bi mu to milo, ali prestade da psuje. Bio je u Međuriječju Radojica Šćepanović, jedan od najgostroprimnih Rovčana, ali je njegova kuća odavde daleko, posljednja u selu prema Subadnju i Manastiru. Kod njega su uvijek mogli svratiti putnici kroz Platije i aktivisti iz Kolašina, moji su često dolazili u Rovca. Svaki je bio dobrodočekan i počašćen, a mogli su u njegovoj kući i noćivati. Radojica je već bio u godinama,pa nije isao na konferencije. Ujutro smo, po jakoj kiši,otišli u Vlahoviće na zbor birača i čitav dan „konferisali“. Već se bilo smrklo kad smo završili, pa smo krenuli za Manastir. Ali, učitelj Milika Vlahović ne dade da prođemo njegovu kuću, već smo tu morali da večeramo i da prenoćimo. Bili smo gladni „ kao vuci“, ali to meni nije bilo neobično, Mnogo puta sam ostajao i po tri dana da ne jedem i to sam, relativno, lako podnosio. Znam dosta ljudi, a jedan takav je bio i Milotije Milošević, koji kad ogladne, ne mogu dalje ni koraka. Sjutri dan smo se vratili u Kolašin, po velikoj kiši i blatu, naročito od Crkvine do Kolašina, daleko oko osam kilometara.

NE BOJ SE, NANO

Krajem oktobra 1952. godine, zove me telefonom iz Kolašina Milotije Milošević, personalni referent u Sreskom odboru i kaže: „ Da si sjutra rano u Kolašinu. Javi se Vladu Lazareviću, predsjedniku Sreskog odbora“. Zabrinuh se što me tako zovu, a on mi ništa više ne reče. Poranih i dođoh kod Predsjednika. Nijesam ga dobro poznavao, jer je bio mnogo stariji od mene, a do 1952. godine bio je ministar elektroprivrede Crne Gore. Samo sam znao da je rat teško proveo, da je bio prvi predsjednik Sreskog NO odbora jula 1941. goddine, da je bio osuđen od Italijana na smrt, da ga je spasio njegov rođak Đorđije, visoki funkcioner u kvinsliškoj vlasti i u Kolašinu, da ga je Blažo Jovanović, još u toku rata, dobro cijenio i td. Tada sam imao 24 godine i malo sam se zbunio, kad sam ušao u njegovu kncelariju. Pozdravismo se , pa mi on odmah reče: „ Nano, juče smo odlučili da te postavimo za sekretara Odbora sreza“. Meni to bi iznenada , malo razmislih , pa mu rekoh:“ Ja, druže Predsjedniče, ne smijem primiti tu dužnost. Još sam mlad i ništa ne znam o radu organa uprave. Ne bih želio da me zbog toga, ubrzo, smijenite, no je bolje nađite nekoga drugoga“. Na to mi Vlado, očinski, kaže: „ Ništa se, Nano, ne plaši, sve ću ti ja pomoći. Što ti ne bude jasno, slobodno me pitaj, a ja sam stari službenik, pa ćemo sve zajedno raditi dok se ne upoznaš. Koliko te znamo, ti si bistar i sve ćeš brzo naučiti“. Tek tada se oslobodih i sjutri dan primih dužnost od Sima Grdinića, koji je tih dana izabran za poslanika u Skupštini Crne Gore.

Odmah sam upoznao sve službenike i svakoga pitao šta radi i po kojim propisima, kolike su im plate itd. Tu su bili i stari činovnici Rajko Puletić, Vojin Vlahović, Milovan Vlahović, Mihailo Šuković i drugi. Oni su se čudili i međusobno komentarisali, što sam mnogo kasnije saznao, kako se novi sekretar ne stidi da ih pita o svemu što se radi u njihovoj službi. Ja sam novi posao shvatio veoma ozbiljno i dosta dobro sam uspijevao da se upoznam sa propisima, pa su , za kratko vrijeme, službenici, pa i oni stariji, dolazili kod mene da se konsultuju kako treba riješiti mnoga konkretna pitanja. Najprije sam rekao računovođi-blagajniku, pošto sam ja bio naredbodavac za izvršenje budžeta, da me uvijek upozori, ako neka isplata, po njegovom mišljenju, nije u redu i obećao mu da mu nikad neću „narediti“ da nešto isplati kad me upozori na neku nezakonitost. A Predsjednik mi je, jednom prilikom, rekao:“ Nano, ako posumnjaš da neka isplata nije u redu, nemoj ti potpisati, nego ostavi da ja potpišem. Bolje ću to ja braniti, ako se neko nađe da nas, zbog toga, kritikuje“. Tako je i bilo. Na toj dužnosti sam ostao do 31. avgusta 1955. godine.

SANSKE KOZE

Krajem 1953. godine donesen je Zakon o uništenju koza u Crnoj Gori. Tada je ocijenjeno da su koze više štetne nego korisne za šumu i voćarstvo i da se od koza nije niko obogatio, da o njima treba dosta rada i da se, za ishranu koza preko zime, naročito u sjevernom dijelu Crne Gore, mora sjeći mnogo lisnika hrastovine i drugih vrsta šume. To nije dobro primljeno kod velikog dijela naroda, pa su neki seljaci pokušavali da svoj koze spasu od uništenja. Neki su krili u pećinama i stajama,a neki su pokušali da dokažu da su njihove koze „sanske“ rase, jer su te koze zaštićene. Odmah su neki veterinari počeli da izdaju potvrde da taj i taj seljak ima takve koze.Tako je radio i veterinarski tehničar iz Kolašina Branko Bijelić. On je izdao takvu potvrdu da Vukale Jovanović iz Osredaka ima koze „ sanske rase“. Brzo se to pročulo, a neki Osrečani su pronosili priču da sam ja doprinio da Vukale dobije takvu potvrdu, pošto mi je zet. Kad sam za to doznao, pozvao sam Bijelića i pitao ga da li je izdao takvu potvrdu Jovanoviću. Odmah je priznao i počeo da me ubjeđuje da je on „utvrdio“ da Vukale ima takve koze. Rekao sam mu da bolje znam nego on kakve koze drže Osrečani, pa i Vukale, da je Zakon donesen da se sprovede i da ni ja ni veterinari ne možemo tome da se suprotstavimo, bez obzira da li je Zakon dobar ili rđav, već da hitno povuče sve potvrde, koje je izdao ili će biti uzet na odgovornost. Tako je i uradio, pa su sve koze, pa one „ sanske rase“morale da se ukinu. Ima ljudi koji i sad kritikuju taj Zakon kao štetan, a ja i sad i uvijek sam mislio da držanje koza nikome nije omogućilo da dobro živi, a kamo li da se obogati. To znamo po jednom broju Osrečana, koji su držali samo po 10-15 koza, a uvijek su bili najsiromašniji. Da su držali i po 40 ili 50 koza, opet bi bili siromašni.

KROV HOTELA „BJELASICE“

Krajem novembra 1952. godine, više dana je padala jaka kiša uz neobično jak južni vjetar.To se u Kolašinu vrlo rijetko dešavalo. Jednog jutra, tačno u sedam sati, tek smo došli u kancelarije, začula se neka jaka,potmula, huka. Brzo smo saznali da je vjetar srušio krov hotela „ Bjelasica“. To se dogodilo na neobičan način: sa istočne strane hotela, ispod samog krova, bio je otvoren jedini prozor veličine oko dva sa dva metra, na koji je ušao vjetar ispod krova. Vjetar j jednom pokrenuo krov, ponovo ga spuštio i ponovo podigao kao kišobran i odnio ga oko 100 metara sjeverno od zgrade.To je sve posmatrao jedan milicioner sa balkona zgrade Stanice milicije. Krov je bio težak oko 70.000 kgr, a vjetar ga je bacio kao neku perušku. Kad smo stigli na mjesto čudili smo se kakva je to bila snaga, koja je od limenog krova i čitave krovne konstrukije napravila gomilu sgužvanog i polomljenog lima i drveta. Zanimljivo je to da su dimnjaci na hotelu ostali čitavi, jer je krov najprije podignut vertikalno, pa onda odnesen 100 metara na sjever. Kiša je dalje lila kao iz kabla i samo za nekoliko minuta probila dva sprata i betonsku ploču na prizemlju, đe su bile dvije velike sale, salon, kuhinja, hodnici, garderoba i dr. Zato je odmah javljeno u Titograd da se hitno pošalju veliki šatori, a da sa pilane „Vukman Kruščić“ iz Mateševa doveze više kamiona daske. Već poslije dva sata stigla je daska, pa smo je iznosili gore na hotel da spriječimo prodiranje vode u zgradu. No, to je išlo dosta sporo, bez obzira što se iskupilo nekoliko stotina ljudi. U tome si stigli i šatori, pa smo, za privremeno, nešto i postigli. Kad se vrijeme smirilo, postavljen je novi krov od sličnog materijala, ali je bio bolje obezbijeđen od slične nepogode. Hotel „ Bjelasica“ je izgrađen 1948. godine na betonskom temelju i prizemlju, izgrađenom 1939. i 1940. godine, namijenjen za Gimnaziju. Poslije rata, na takvo prizemlje, njemački ratni zarobljenici su izgradili dva sprata od drveta, sa krovom na dvije vode, površine oko 100 x 30 metara. To je bila lijepa zgrada, koja je dominirala Kolašinom. U Hotelu su Kolašinci često organizovali zajedničke zabave, igranke i proslave za vrijeme raznih praznika: 8. Mart, 1.maj, 13. Jul, 29. Novembar, naročito za doček Nove godine. Mjesta su se morala rezervisati više dana ranije, jer je uvijek bilo veliko interesovanje za takve skupove. Naročito je bio velivančestven doček svake Nove godine, kad su sve sale uvijek bile pune gostiju. Tada nije bilo televizije, pa su po više familija zakupljivale po više zajedničkih stolova, a u velikom središnjem holu i velikom hodniku su mladi igrali razna kola i plesali razne plesove.Rijetko se dešavalo da dođe do nekog nereda, svađe ili tuče. Danima bi se prepričavale takve zajedničke proslave i jedva su ljudi čekali da se nešto slično opet organizuje. Tada su odnosi među svim ljudima bili prijateljski, bez mržnje i političkih razlika. Fotografije sa tih igranki i proslava mnogi Kolašinci čuvaju kao veoma drage uspomene na vrijeme kad su bili mladi, zadovoljni i veoma raspoloženi. Hrana i piće u Hotelu su bili vrlo jeftini. Za oko 50 mojih gostiju na večeri, povodom moje ženidbe, 22. decembra 1961. godine, platio sam 35.000 dinara, a to je bila moja mjesečna plata. U tu cijenu je uračunata i muzika, koja nas je zabavljala. I sad čuvam taj račun.

Sve je to trajalo neđe do 1968. godine, kad se počelo osjećati da drvena konstrukcija Hotela postepeno popušta zato što se, za vrijeme rušenja krova 1952.godine, napunila vodom. Zato je tadašnje jako Preduzeće „ Veletrgovina“, koje je bilo objedinilo i turizam i ugostiteljstvo, na onom betonskom prizemlju, po novom projektu, izgradilo vrlo kvalitetatn novi hotel, koji je nazvan „Bjelasica“, a sada „Bjanka“, izgrađen od tvrdog materijala. Građevina je obložena kamenom „ sigom“ iz Drobnjaka, od koje je zidan i Manastir Morača 1252. godine. Međutim, sad je drugo vrijeme i nema više onih ljudi i onih mogućnosti, koji su se oduševljavali hotelom „ Bjelasicom“ više od 30 godina.

IZGRADNJA PUTA UZ BJELASICU

Sreski odbor je imao Sresku upravu za puteve, koja se brinula o održavanju javnih puteva, to su bili: put Titograd-Mateševo-Kolašin- Mojkovac i put Mateševo-Trešnjevik. Krajem 1953. godine, inžinjerijske jedinice JNA izgradile su put Mojkovac- Đurđevića Tara. To su bili makadamski putevi. Trebalo je dosta rada i sredstava za obezbjeđenje dovoljnih količina sitnog šodera-tucanika za redovno održavanje ovih puteva. Tucanik je spreman na samom putu, tako što su posebni radnici, ručno sitnili krupni kamen, koji su, iz najbliže okoline ili većih kamenoloma, dovozili opet posebni radnici, najčešće seljaci, koji su imali konje i zaprežna kola. Taj šoder je bio „ umetren“ na samoj ivici puta, odakle su putari popunjavali rupe na putu, koje su se stalno pojavljivale, naročito u kišnim vremenskim periodima. Nije tada bilo mnogo vozila, ali je, ipak, bilo više kamiona, koji su prevozili raznu robu, a najčešće oblovinu iz Komova, Opasanice, Bjelasice i drugih okolnih šuma. Prolazilo je ovim putevima i po nekoliko autobusa dnevno, na redovnim linijama.

U zimskom periodu Uprava je imala ugovore sa Pilanom „Vukman Kruščić“ iz Mateševa i sa Kombinatom iz Mojkovca, kao i sa više seljaka, koji su imali konje, da kad padne snijeg veći od 10 centimetara, drvenim vozama pročiste put i ulice u Kolašinu. Voza je snijeg samo razgrtala desno i lijevo, a iz grada je , kasnije,utovaran u kamione i odvožen van grada.Ovakvim vozama najviše su se radovala đeca, koja bi se oko njih okupljala, a neka i vozila na vozi. Još je živ Vojo – Masenica- Radović, koji je imao takvu vozu i konje.

O održavanju puteva i čišćenju snijega starali su se putarski nadzornici Mile Kujović iz Vojkovića i Ljubo Šuković iz Drijenka, a direktor Uprave je bio tehničar Ognjen Bulatović iz Smailagića Polja. Sa njim su radili i tehničari Milutin Puletić i Momir Mijatović.

Ako se putevi ne održavaju dobro i ne očiste ulice od snijega oni su odgovarali Predsjedniku sreza, a on Blažu Jovanoviću.Na jednom zboru u Kolašinu, 1953. godine, Blažo je, pored ostalog, rekao: „ Putarima je težak posao. Ali, to ne znači da ne treba da rade dobro. Često ih nema na putu. Izgleda da je postalo pravilo da putari budu u šumi, a šumari idu putem, što znači da ni jedni ni drugi ne obavljaju posao kako treba. To se mora popravljati“.

U tom periodu je počela izgradnja i seoskih puteva. Malo je bilo i radnika i mašina. Bolje reći, mašina uopšte nije bilo, već je sve rađeno ručno: krampom i lopatom. Tako smo 1953. godine izgradili put od Jezerine do Kordelja ( na Bjelasici), oko pet kilometara. Došla je jedna grupa Dalmatinaca i sa njima smo sklopili ugovor o izgradnji ovoga puta. Sami su kopali, dovlačili kamen za kaldrmisanje i td. Kad sam im jednom kolima donio hranu, gore ispod katuna Vranjaka,odmah su mi ispričali kako ih je „juče iznenadio Blažo Jovanović. Izišao je iz kola i sa svima nama se rukovao.Mi prljavih ruku, a on to ne gleda i pita nas kako ide rad, jesmo li zadovoljni zaradom i kako sarađujemo sa rukovodiocima iz Kolašina.Kad smo mu rekli da smo zadovoljni i da je sve u redu, otišao je dalje i on zadovoljan. Kad bi to, sekretare, uradio Đuro Pucar ili Vladimir Bakarić“.

U ljeto 1953. godine, tim putem smo prvi izišli na Kordelj Ognjen Bulatović i ja, njemačkim trotočkašem ( motorom) marke „ Cindap“. Slijedećih godina je taj put, na isti način, probijen ispod Zekove glave, na Svatovsko groblje, niz Bendovac i Dolove Lalovića do Biogradskog jezera.Kasnije je od Kordelja, desno, probijen put do na Zekovu glavu, đe se nalazi televizijski toranj. Tako smo do 1961. godine izgradili put uz Lipovo do Vratla, uz Skrbušu do Rečina, od Crkvine do Prekobrđa, od Jabuke do Kosa i td. Tim putevima su mogla saobraćati samo terenska kola, ruski „ Gaz“, engleski „Landrover“ i američki „ Vilis“, a teže luksuzni automobili kakvi se sad voze asfaltnim putevima. I to je bio veliki napredak u odnosu na dotašnje vrijeme, kad je tim relacijama mogao proći samo pješak i konj.

PLANINARSKI DOM I BLAŽOVA KOLIBA

Početkom 1954. godine, pošto je izgrađen put uz Bjelasicu, Planinarsko- smučarski savez Crne Gore je odobrio oko 300.000 dinara za izgradnju Planinarskog doma na Bjelasici. Urađen je projekat, a ja dobio zadatak i ovlašćenje da nađem majstore, ugovorim izgradnju i brinem se o nabavci građevinskog materijala. Naravno, morao sam to prihvatiti, iako sam bio opterećen radom u ustanovi, a tada sam bio i predjednik Sreskog komiteta narodne omladine. Sve to je iziskivalo mnogo rada, a nastojao sam da sve poslove obavim uspješno. Našao sam Jovicu Bojića iz Lipova i Milorada Šćepanovića iz Smailagića Polja, koji su oformili grupu radnika, sa kojom su izvodili radove.

Dom je imao pet soba u potkrovlju, a u prizemlju kuhinju i veliku trpezariju. Temelj je izliven od betona, a ostalo od drveta. I krov je bio drveni, od jelove šindre. Jednom prilikom tražim da naš vozač Spasoje Masenica – Radović, nekim našim starim kamionom, odveze s Tare jednu turu pijeska. On kaže da će teško izići sa kamionom, jer su dvije – tri krivine na putu veoma oštre, pa ih ne može „ uhvatiti“. „Bojim se, kaže, srušiću kamion“, a ne pominje sebe. Ja mu rekoh: „ Sruši, samo ti iskoči. Pijesak se mora danas gore dovući, jer radnici ne mogu da rade“. Pristade on i ode.Uz put je uzeo Vlada Šćepanovića, koji je išao na Bjelasicu. Kad je stigao na prvu krivinu morao je dva – tri put „revizirati“, pa istjera Vlada iz kabine i kaže mu da podmeće neku drvenu trupinu pod zadnje točkove. Kako kamion ide nazad, on mu, preplašen, viče:“ Trupinu mi,Vlado“ i nešto psuje. Kad je produžio dalje, kaže Vladu: „ J... me otac“ i to ponavlja više puta. Vlado ga upita šta to govori, a on mu ponovi: „ J... me otac što ne uzeh od sekretara potvrdu da srušim kamion, kako mi je rekao. To mi je bilo lakše, pa ne bih više morao voziti ovim putem, a kad sam sad prošao, moraću i dalje ići ovamo“.

Kad smo završili Dom, u koji smo uveli struju iz kupljenog agregata i doveli vodu sa obližnjeg izvora, Predsjednik Vlado je odlučio da, u blizini Doma, podignemo i jednu kolibu od jelovih brvana za Blaža Jovanovića, koja je bila vrlo lijepa i udobna.U njoj je Blažo više godina provodio dio godišnjeg odmora, a dolazili su i neki generali: Milinko Đurović, zatim Veljko Vlahović, Dunja Vlahović i njen muž general Vojo i drugi.

Mnogo puta sam ostao bez ručka dok smo gradili Dom i Kolibu.Oba objekta su služili neđe do 1966. godine. U Domu su, povremeno, boravile grupe planinara, a imali smo i planinarske sletove 1955, 1956. I 1958. godine i svake godine, prve neđelje aprila, republičko takmičenje smučara. Tih godina je stalni čuvar Doma bio Veljo Minić iz Selišta, koji je brinuo o njegovom održavanju. No, poslije 1966. godine, sve manje je bilo brige o ovim objektima, pa su, ubrzo, razrušeni i sad se poznaju samo mjesta đe su bili. Šteta. Na tom mjestu, na istom temelju, je kasnije izgrađen novi Dom, od tvrdog materijala. Jednom sam ga i ja posjetio.

ZAPAMTIĆEŠ TI MENE

U 1953. godini sam bio član Opštinskog komiteta SK. Samnom je bilo još 5 – 6 članova, a među njima i Jovan Marković, zamjenik šefa UDB – e u Kolašinu. Novu 1954.godinu smo čekali u hotelu „Bjelasica“ i ostali gotovo do zore. I Marković je bio u Hotelu sa svojom porodicom i društvom. Izgleda da se Jovan napio i pred zoru otišao kući. Kad je izišao na hladan vazduh piće je djelovalo i on je počeo , gore u stanu, da viče, da pjeva, da psuje Staljina i td. Ubrzo sam i ja prolazio ulicom i vidim veću grupu ljudi ispred njegovog stana, koji slušaju šta radi Jovan. U tome naiđe i Šujo Radulović, službenik UDB – e i ja ga zamolim da ode u Jovanov stan i da ga smiri, da ne sluša narod šta on radi. Žao mi ga je i kao druga i kao člana Komiteta. Sjutra dan, pošto se istreznio, pitrao je Šuja ko ga je poslao da ga smiruje i Šujo mu kaže da sam ga ja poslao. Neđe po podne sretnem Jovana i pokušam da se s njim pozdravim kao i ranije. Ali, on ne primi pozdrav, no me pita:“ Jesi li ti poslao Šuja da me umiruje?. „ Jesam, sad vidim da sam pogriješio. Mislio sam da si drug i da ću ti učiniti dobro, a sad vidim da nijesam imao kome“ odgovorih. „ Zapamtićeš ti mene“, priprijeti mi. „ Evo ti sve što mi možeš“ i pokazah mu lakat.“ Ti imaš svoj posao, a ja moj i od sad nijesmo ni drugovi ni poznanici“ i odoh svojim putem.Dobro sam se pazio od njega i nikad mu više nijesam rakao ni „ dobar dan. Ni kad je umro,mnogo godina kasnije u Titogradu, nijesam išao da mu se „ poklonim“.Srećom, ubrzo je za šefa UDB – e došao njegov rođak Luka Marković, a on je premješten u Titograd.

SNIJEG 1954.GODINE

U Kolašinu se gotovo svake zime padao veliki snijeg. Ali, nikad, koliko ljudi pamte, nije pao veći, za tako kratko vrijeme, kao 30. i 31. januara 1954. godine. Slučajno sam se te noći zatekao, sa društvom, u Hotelu „ Bjelasica“. Snijeg je počeo da pada poslije podne i svi smo mislili da je to normalno. Ostali smo u Hotelu do 24 sata. Kad smo izišli, imali smo šta viđeti. Snijeg pada kao da ga neko lopatama baca, suv, gust, a malo ga sjeverni vjetar navija u stranu. Na svijetlu se, reklo bi se, vidi kako raste.Već je napadao čovjeku do pojasa. Jedva se može ići. Stanovao sam kod Maškovića, gore na periferiji grada prema Smailagića Polju. Išao sam do kuće više od 40 minuta. Kad se zamorim, okrenem se, a ne poznaje se trag kuda sam dotle došao. Odmah ga zatrpa snijeg. Već sam se zamorio i sav sam bio u znoju. Rano ujutru smo žurili u kancelarije. Jedva smo napravili prtinu i stigli na posao. Uz put, kroz grad, vidi se nekoliko srušenih krovova kuća pod teretom snijega. U blizini zgrade Sreskog odbora bijaše srušena i zgrada Boškovića, u kojoj je nekad bila Gimnazija, a sad Trgovinsko preduzeće. Snijeg i dalje samo „ trpa“. Viši je od metra.

Prvi posao, koji sam uradio, bio je da zovem telefonom, koji, čudom, ne bijaše prekinut, da direktoru Dragu Divcu rečem da prekinu prodaju žita, kojeg je, prema njegovom podatku, bilo u Silosu oko 30.000 kgr. Kaže da je već došlo i u takvoj situaciji, nekoliko seljaka iz okoline, sa konjima, da kupe po tovar kukuruza. Drago se samnom složi, a uvijek smo dobro sarađivali i obustavi prodaju, kako bi mogli odrediti tablicu, kojom bi obezbijedili da niko ne strada bez hljeba. Odmah, zatim, skupih 10 – 15 momaka, a samo u Odboru sreza radi njih desetak: Nastas Bošković, Šćepan Bulatović, Rajo Rakočević, Radovan Kujović, Dragoljub Đurišić, Milutin Puletić, Momir Mijatović i drugi, a uz put uzesmo još 5 – 6 i uputismo se na krov Hotela „ Bjelasica“, da krov očistimo od snijega., kako od silnog tereta ne bi popustio. Niko nije odbio da ide s nama, jer su svi shvatili takvu potrebu. Brzo smo našli lopate i konope, povezali se za dimnjake i gromobrane da ne bi neko pao sa tolike visine, sa klizavog limenog krova i počesmo čistiti snijeg. Dok mi jedan dio očistimo, za kratko vrijeme snijeg opet napada kao da nijesmo čistili. Kad smo to uradili, vratili smo se u kancelarije da se dogovorimo šta dalje da radimo. Niko se ne sjeti ni čaj da nam ponudi, iako na to nijesmo ni računali. U kancelariji se okupilo više rukovodilaca iz Komiteta, iz preduzeća i iz drugih ustanova. Treba da odlučimo šta da radimo. Ubrzo se dogovorismo da se, kad snijeg prestane da pada, najprije očiste ulice, a zatim da se mobiliše čitav narod u Srezu da se čisti put prema Titogradu. Konjske zaprege se ne mogu koristiti, jer je snijeg visok preko 150 cm, pa se moraju koristiti samo lopate. Na kraju sastanka neko se sjeti: a koliko imamo žita u Silosu?.Ja ih obavijestih šta sam se dogovorio sa Divcem, što oni prihvatiše kao ispravno. Za dva tri dana smo saopštili građanima da se ne stvara panika, da imamo 30.000 kgr. žita i da ćemo svima , koji kažu da nemaju hrane, dati nalog da im se omogući kupovina najnužnije količine žita. I zaista, građani su to prihvatili i javljali su se samo oni koji nemaju hrane za porodicu. Takvom raspodjelom smo uspjeli da niko ne bude gladan dok je uspostavljen saobraćaj, poslije 45 dana prekida.

Odziv za čišćenje grada je bio izvanredan. Sve su ulice rasčišćene i ulazi u sve ustanove, prodavnice i preduzeća, a i krovovi mnogih kuća, među kojima i zgrada Sreskog odbora. Još jednom smo očistil krov Hotela „ Bjelasica“ od snijega, koji je pao 31. januara.

Zatim je počelo čišćenje puteva. Moračani i Rovčani su čistili put prema Kolašinu, Prekobrđani preko Kosa prema Jabuci, Lipovci i okolina Kolašina, kao i građani Kolašina prema Mateševu i Raškovom Guvnu, Mojkovčani i Poljani sa okolnim selima prema Kolašinu i td. Titograđani i jedinice JNA su mašinama i lopatama čistili put prema Vjeterniku, Lijevoj Rijeci i Raškovom Guvnu, pošto je i u Titogradu snijeg bio visok 54 cm. To je trajalo desetak dana. Vrijeme se popravilo, izvedrilo, a nije bilo ni hladno. Svi učesnici u radu, od kurira do predsjednika Opštine Periše Ćorića, dobijali su po 10 dužnih metara puta da očiste na dan. Ko to uradi, slobodan je da ide kući. Ali, niko nije odlazio, već bi pomagao onome ko nije mogao očistiti svoju dionicu, pa se svi zajedno vraćali. Tako je bilo svakoga dana. Opština je obezbijedila suvu hranu za jedan obrok, ali su trasom kružile i flaše raznog alkoholnog pića, a najviše rakije. I pored te muke , među ljudima je vladala prava drugarska atmosfera. Nije bilo nijednog incidenta ni ljutnje. Svi su bili raspoloženi za rad i žurili da se posao što prije i bolje završi. Mangupi su i pjemu spjevali: „Naređenje od Periše
Da se narod mobiliše.
Potvrđuje Ananije
Izostanka bit’ ne smije.“

Čitav put je ličio na jedan dugi usijek, jer se nije moglo izići uz visoke strane puta. I taman kad smo očistili čitavu trasu , poslije 10-12 dana rada, jedne noći, oko 15. Februara, Kolašin i okolinu zahvati nova sniježna oluja, sa snažnim sjevernim vjetrom i do ujutru zatrpa novim snijegom sve ono što smo mi očistili. Visina snijega oko puta je iznosila i do tri metra i to je potpuno poravnjano, tako da se put nije mogao prepoznati niti se mogao ponovo čistiti. Već smo očekivali kamione sa brašnom i žitom, a sniježna mećava sve uništi. Samo je uspio poznati kolašinski vozač Šćepo Šćepanović da te noći dođe sa kamionom brašna iz Titograda i da ga parkira ispred Stanice milicije. Odatle smo to brašno dijelili građanima prema onoj tablici. Pooštrili smo raspodjelu raspoloživog brašna i žita, ali panike nije bilo. O svemu ovome postoje fotografije, koje je snimio Ljubo Medenica. Neke sam objavio, prije tri godine u list KON (Kolašinske novine) uz opširniji članak, koji se svidio mnogim Kolašincima, koji su tada živjeli u Kolašinu i okolini.

POŽAR U MEĐURIJEČJU

U Međuriječju je, odmah poslije rata, izgrađena nova zgrada za Mjesni narodni odbor i Zdravstvenu stanicu. Jednog jutra, krajem decembra 1953. godine, javlja Milicija iz Manastira Morače da je zgrada, u toku noći, do temelja izgorela.Odmah smo, kapetan Trkulja iz Vojnog odsjeka i ja, krenuli za Međuriječje. Sa nama je, iz Manastira, išao i Komandir stanice milicije. Mislili smo da zgrada nije potpuno izgorela i da ćemo naći bar dio arhive i opreme. Međutim, zgrade više nije bilo. Nije se moglo utvrditi kako je došlo do požara. Čuvar nije bio u zgradi, pa je i on,ujutro, mogao viđeti samo zgarište. Učinjenom poslu nema popravke. Čuvara smo saslušali i mislim, da nije ni kažnjen, osim što je ostao bez posla. Mjesni odbor je ponovo smješten u staru zgradu na Ćeča, a Ambulanta je ukinuta.

ŠTA TRAŽIŠ OD OVOGA ČOVJEKA

Polovinom 1954. godine dobijem pismo od Administrativne komisije Izvršnog vijeća, koja traži da prikupim, od nekoliko prvoboraca iz Sreza, osnovne dokumente: krštenicu, svjedočanstvo o školi i potvrdu o visini plate.To su bili: Mileta Simonović, Jovan Mijatović, Kosto Šćepanović, Milosav-Šanjo Perović, Petar Minić i Mato Bulatović i da ih, za 15 dana, dostavim Izvršnom vijeću, ali da ovim ljudima ne saopštavam zbog čega se dokumenta traže. Zato je označeno kao „ povjerljivo“. Administrativna komisija je, pored ostalog, određivala administrativnu penziju prvoborcima, koji nemaju dovoljno staža za penziju. Ja odmah saopštim ovim ljudima šta treba da urade, ali ih ne zovem u kancelariju, nego pođem kod njih, da ne kažu da ih pozivam i nešto naređujem, jer su svi stariji od 60 godina, a ja tek u 25. Za 15 dana svi mi doniješe dokumente osim staroga Jovana Mijatovića. I on i njegovi sinovi Drago, Nikola i Luka su nosioci Spomenice 1941., pa prema svima imam izuzetnu pažnju i poštovanje. Jednog dana sretnem Jovana na ulici i vrlo učtivo ga zamolim da mi donese to što sam mu tražio prije 15 dana. Istog dana Jovan Sretne Janka Ćirovića, predsjednika Sreskog odbora SUBNOR-a i narodnog heroja, pa mu se „požali“ da mu onaj „ mladić Simonović već dva puta traži nekakva dokumenta“. Janko, onako brz i malo sa pozicije njegove funkcije, uputi se prema mojoj kancelariji. I bez kucanja upade u kancelariju, ne reče ni „ dobar dan“. Kod ,mene sjedijaše Radoje Pižurica, direktor Trgovinskog preduzeća i moj dobar drug, došao nešto službeno. Janko, povišenim tonom, pita „Šta ti, momče, tražišod ovoga staroga Jovana?. Kakav je to način da ga za to opominješ?“. Ja se iznenadih takvim njegovim nastupom, ustadoh, pa mu „ istom mjerom“ odgovorih: „ Vi, druže Janko, nemate pravo da na mene vičete. Prvo, znajte da se od Vas ne plašim, a drugo, imate kod kuće ženu, pa vičite na nju“. „ Imam ja pravo, ja sam odbornik Sreskog odbora, a ti si ovđe sekretar“ , veli on.“ Vi, kao odbornik, možete da me kritikujete i tražite moju odgovornost, ako mislite da sam nešto kriv, samo na sjednici Sreskog odbora, a ne da na mene vičete u mojoj kancelariji“, ne ostadoh mu dužan. Zalupi on vrata i ode niz stepenice. Tek kad je izišao iz zgrade nešto mu je došlo u glavu da je pogriješio, kad za 5-6 minuta, evo ga opet u kancelariju: „ Oprosti, molim te, nijesam ja dobro razumio onoga „ šiljega“, oprosti mi, oprosti mi“, ponavlja više puta. Ja ga tek tada ponudih da sjedne i počeh da mu objašnjavam o čemu se radi, pa uzeh ono pismo iz kase i pročitah mu njegov sadržaj. „ A ko je potpisao to pismo“ pita on.“ Evo, rekoh, da vidite, potpisao ga je Živko Žižić, predsjednik Komisije, a vidite da je označeno kao povjerljivo, što znači da ga nijesam mogao i njima pročitati“. On opet ponavlja: „ Oh, što me prevari oni „ šiljeg“, oni „šiljeg“. Meni žao što tako naziva staroga Jovana, ali ne mogu da se sa Jankom i zbog toga objašnjavati. On malo sjeđe, pa ode uz ponovno izvinjavanje. Ne prođe ni pet dana, donese Jovan dokumente , ali mu ne pominjem Janka. Kasnije sam saznao da ga je Janko „izgrdio“ što se žalio na mene, a nijesam ništa loše učinio prema Jovanu. Nije više ni Janko nikad rekao neku „grku“ riječ, a uvijek me zvao „ momče“. U međuvremenu, dok je Janko ljutito izišao iz moje kancelarije, Radoje mi kaže: „ Nijesam očekivao da bi se onako suprotstavio drugu Janku, iako ti nijesi ništa kriv“. Ja mu odgovorih: „ Nikad neću nikome dozvoliti da na mene viče, pa ni Janku. Ja njega poštujem, pa tražim da poštuje i on mene“. Ubrzo su ovi borci dobili rešenja o penziji, sa kojom su bili zadovoljni.

NEMOJ MIJI BJATE

U zimu 1954. godine, kad je pao onaj veliki snijeg, jedne noći, idući iz grada, primijetih u kanalu da se neko pokreće. Priđoh bliže i jedva prepoznah Gojka Bulatovića, koji je tu, u blizini, u kući Šćepanovića, sjedio do kasno i napio se, pa krenuo kući. Gojko je, inače, kao dijete preležao 1917. godine tešku bolest „ španjolku“ i od visoke temperatue izgubio moć čistog govora, a i psihički je bio popustio. Mnogi su ga zvali „ ludi Gojko“, a naročito đeca, iako nije bio lud, čak je, u izvjesnim slučajevima, djelovao vrlo pametno. Često je bolje znao šta se u gradu dešava i šta rade neki ljudi i žene nego mnogi „ pametni“. Priđem mu i pitam: „ Jesi li ti to Gojko“. On se pokrenu i strese sa sebe onaj snijeg, koji ga bijaše gotovo zatrpao, pa odgovori: „ Jesam, napiše me j.... im oca“. Nekako ga podigoh, ali pijan čovjek i po najljepšem terenu teško može da ide, a kamo li po takvom ledu i snijegu. Poduprem ga nekako i krenemo da idemo. Ali, vidim da ću ga teško moći održati da ne padne, jer je i viši i teži od mene. Ne znam šta ću, pa da bih ga nekako osvijestio, udarim ga šakom po zadnjici. On tada progovori: „ Nemoj miji bjate, mi smo svoji“. A „ svoji“ smo tako što je on brat od tetke, po majci, mojem bratu od strica Vlajku. Nijesam ga više udarao, jer je postao sigurniji na nogama. Tako sam ga „ vodio“ gore pored Groblja sve do kuće Jelice Bulatović na Begluku, đe je stanovao. Pokucam na vrata, pa se Jelica začudi ko u ovo doba noći i po ovakvom kijametu, zove. Kad nas viđe , poče galamiti na njega, a meni zahvaljuje što sam ga spasio sigurne smrti, jer da je ostao u onom kanalu do ujutru, sigurno ne bi živ sačekao zoru. Od tada me je Gojko smatrao „rođakom“, jer su mu objasnili da je moja ujna Novka od Novovića- Bulatovića iz Smailagića Polja. Brzo je zaboravio da sam ga one noći „ opaučio“ po zadnjem kraju.

OSTAVI MI ŠEĆER

Imali smo 1955. godine tržišnog inspektora, koji je kontrolisao rad društvenih prodavnica i prodavača u njima. Jednog jutra primim telegram od Republičkog tržišnog inspektorata da se povećava cijena šećera za 10%. Pozovem inspektora i dam mu telegram. On je morao da obiđe sve prodavnice, da utvrdi koliko ima šećera i tada saopšti odluku o povećanju cijene, da ne bi prodavci sklonili neku količinu šećera i poslije tu razliku uzeli za sebe. Ali, ni svi inspektori ni u to vrijeme nijesu bili čisti. Neću mu pominjati ime, jer odavno nije živ, a bili smo, do tada, dobri prijatelji i saradnici, mada sam, od drugih, čuo da nije bio „ čist“. Poznavao sam mu i čitavu porodicu. Dakle, kad sam mu dao telegram, on uđe u prvu prodavnicu i prodavačici naredi da mu ostavi 12 kgr. šećera i produži dalje. Kad je obišao sve prodavnice, vrati se u onu, u koju je najprije ušao, uzme onih 12 kgr. šećera i tada pokaže telegram da je povećana cijena. Već sjutri dan ona prodavačica kaže kako je postupio inspektor, a dođe i u Odbor i to prijavi. Ja, kao njegov starješina, pozovem ga i saslušam. Sve je odmah priznao i kaže da je „ neobazrivo“ pogriješio. Ali, to mu nije pomoglo. Donio sam rješenje o presstanku radnog odnosa, protiv kojeg se nije želio. Tako je ostao bez posla, ali ubrzo smo ga zaposlili u jedno preduzeće, đe nije imao dodira sa materijalnim poslovima. Ostali smo i dalje u dobrim odnosima.

PRENOS KOSTIJU STRIJELJANIH NA BREZI

U ljeto 1954. godine odlučeno je da se u toku 1954. godine izvrši islkopavanje posmrtnih ostataka strijeljanih rodoljuba i komunista, koje su četnici Pavla Đurišića strijeljali na Brezi od februara 1942. do 14. maja 1943. godine, a da se ponovo sahrane u novo Partizansko groblje, pedesetak metara sjeverno od strelišta. Tu je već bilo sahranjeno oko 150 boraca, koji su poginuli u Barama Kraljskim, u Lubnicama, u Bosni i na drugim mjestima u okolini Kolašina. Na Brezi je, pored zida, sa sjeverne strane vojne kasarne, strijeljano 79 ili 80 partizana. Od toga broja su porodice prenijele u svoja mjesta 25 ili 26 strijeljanih. Livadu za Partizansko groblje dao je Veljko Vlahović, poznati revolucionar iz Rovaca.

Za najveći dio posla oko prenosa zadužena je omladinska organizacija. Već od 1.septembra počele su pripreme za rad, a datum sahrane određen je za 24. oktobar. Trebalo je izraditi 54 drvena sanduka, iskopati 54 grobna mjesta i obezbijediti dovoljno kamena iz kamenoloma Gradina za odgovarajuću podzidu grobova. Sanduci su izrađeni u Stolarskoj radionici, kamen je dovezlo Preduzeće „ Građevinar“ , a grobove je trebalo da iskopa omladina. Zato smo, oko 15. oktobra, okupili dovoljan broj omladine iz okolnih sela i iz Kolašina i iskopali grobove.Tada smo se dogovorili i o iskopavanju kostiju strijeljanih. Došlo je i to vrijeme, pa se okupilo oko 50 omladinaca 23. oktobra.Bilo je tu i oko 15 đevojaka. Mnogi su se teško odlučivali da vade ljudske kosture, jer to prije nijesu radili. Mi, nešto stariji, smo im objašnjavali da to nije ništa strašno i da sve čovjek može da uradi, pa sam se javio da iz jedne rake izvadim 9 kostura iz zajedničke grobnice, đe su ih četnici zakopali , tako da su svakome slijedećem glavu okrenuli suprotno od onoga ispod njega. Tada su i drugi omladinci i omladinke prionuli na rad. Bilo je još grobnica sa 2 ili 3 sahranjena u jednu grobnicu. Tu je bio i stari Aleksa Tošić, koji je zapamtio u kojoj se grobnici nalaze pojedini strijeljani, jer je 1942. i 1943. godine, kad god je čuo plotun sa Breze ili mu je neko kazao da je toga dana neko strijeljan, odmah uzimao kosijer i vezu i odlazio na Brezu, navodno da nešto čisti na livadi neposredno pored strelišta. Krišom bi osmotrio strijeljanoga i gledao kakvo je na njemu odijelo, obuća i drugo, a sjutri dan bi opet došao da vidi đe je njegov grob i o tome, što je prije mogao, obavijestio porodicu. Za grob mojeg brata od strica Vladimira je rekao da je imao lijepe cipele. Kad sam izvadio one iz zajedničke grobnice, izvadio sam i kosti Vladimirove i, zaista, našao one cipele, kako ih je Aleksa opisao. Za tu uslugu porodicama poginulih, Aleksa je, poslije rata, dobio Medalju zasluga za narod, što nije bilo malo odlikovanje. Iskopavanju su prisustvovale i porodice strijeljanih, pa su i one pomagale u prepoznavanju tih ljudi. Kad sam izvadio svih 10 kostura, otišao sam, sa dva omladinca, na Crkvinu, đe smo iskopali i kostur mojeg drugog brata od strica-Svetozara, koji je poginuo u borbi sa četnicima 20. marta 1942. godine. U porodici smo se dogovorili da i njegove kosti sahranimo na Brezi pored kostiju njegovog brata Vladimira.

Uveče je na Brezi, u jednoj od zgrada kasarne, omladina i narod predvorela ove posmrtne ostatke, držeći, na smjenu, počasnu stražu. Ujutru je stizao veliki broj građana iz čitavog Sreza, koji su, u parku kasarne, odali poštu poginulima i prisustvovali njihovoj sahrani.Govore su održali: Vlado Lazarević, predsjednik Sreza, Lakić Simonović, sekretar Sreskog komiteta SK i Blažo Jovanović, sekretar CK Saveza komunista Crne Gore.

Uveče, kad se sve to završilo, svi smo bili mrtvi umorni. Trebalo je dosta spavanja i odmaranja da se vratimo u normalno stanje. Nije lako ni gledati 54 ljudska sanduka, a kamo li sve to uraditi i organizovati.

EVO TI, SINE, OVO DIJETE

U jesen 1954. godine dođe u moju kancelariju jedan stari, pogrbljeni čovjek i dovede jednog mladića, prije bi se moglo reći dijete. Kaza da se zove Joksim iz Rovaca. Na leđima imaše poveću grbu, da li od nekog udara ili povrede ili je tako rođen, ne pitah ga. Kad sjedoše, Joksim reče: „ Evo ti, sine, ovo dijete, ime mu je Drago. Završio je Srednju ekonomsku školu u Titogradu ( tada je ta Škola trajala tri godine). Molim te da ga neđe zaposliš, jer ja nemogu više ni hljeba da mu dam“. Zamislih se šta ću, pa se sjetih da mi je Novica Vukićević, predsjednik Zemljoradničke zadruge u Mateševu, prije desetak dana, tražio jednoga knjigovođu i pozvah ga telefonom. Srećom, nađoh ga u kancelariji i rekoh mu da sam mu „našao knigovođu“. I Joksimu i Dragu se pojavi osmijeh na licu, kad razumješe o čemu razgovaramo. I Novica se obradova, pa kaže: „ Uputi ga odmah ovamo, nadam se biće zadovoljan“. Drago, veseo, ode u Mateševo, a Joksim ode u Rovca, zahvaljuje mi i skida kapu: „ Hvala ti, sine, i đe čuješ i đe ne čuješ.Nikad ti ovo neću zaboraviti. Mnogo si nam pomogao“, reče i ode. Njegov sin bijaše siromašno obučen, a jedna noga mu ne bijaše normalna.Pri hodu malo je zabacivaše u stranu, a imao je samo 17 godina. U Mateševu je ostao jednu godinu, a onda je došao u Kolašin i radio u Banci. Prema meni je bio uvijek pažljiv, izražavajući poštovanje. Kasnije je otišao u Beograd i, uz rad, završio Ekonomski fakultet. Bio je i direktor nekog preduzeća. Sad ne znam ništa o njemu.

IMAM VIŠAK

Neđe u proljeće 1959.godine, u moju kancelariju ulazi, sav usplahiren, Mihailo Šuković. Vidim mu crveno lice i znam da se nešto desilo. Na pitanje: „Šta je, Mihailo, imaš li manjak?“, jer je to bio prvi u mjesecu i dijelio je plate službenicima uprave. „ Nemam manjak nego višak od 500.000 dinara“, odgovori on. Pa, dobro je kad nije manjak, naći ćemo uzrok za to“, odgovorih. Nije, nego grđe nego da je manjak. Tada bih manjak ja morao platiti, a ovako ne znam šta da radim s parama, jesam li nekoga oštetio i koga, kako ću to pravdati i knjižiti“, kaže Mihailo.To su tada bile velike pare. „ Pođi kod Steva Vlahovića, da vidiš kako je sravnio današnju blagajnu. Mora da ste tu nešto pogriješili“, rekoh mu.

Kad je stigao kod Steva, inače su bili kumovi i komšije, zateče ga ozbiljnog i zamišljenog, pa ga upita: „ Jesi li zaključio blagajnu, kume, i kakvo ti je stanje?.“ Dobro je, dobro, biće sva u redu, odgovori mu Stevo, dosta nepovjerljivo i neće da mu kaže da je imao manjak. Tada mu Mihailo kaže da ima višak od 500.000 dinara, pa da još jednom, zajedno, to vide. „Vidio sam ja više puta i tačno toliko ne mogu da nađem. Davao sam danas plate i drugim ustanovama i preduzećima i nijesam znao šta da radim, nadajući se da će neko od blagajnika javiti da sam mu dao više nego je trebalo“, reče veselo Stevo. Tada utvrdiše iz specifikacije izdatih novčanica, da je Stevo, umjesto novčanica od 500 dinara, dao novčanice od 1.000 dinara i da je tako došlo do ove razlike. Mihailo mu vrati pare i, zadovoiljan, dođe da mi kaže da su otkrili kako je došlo do viška. Možda u sadašnjem vremenu nema mnogo takvih ljudi, koji bi prijavili ovakav slučaj, ali su tada ljudi bili, uglavnom, pošteni. Da je Mihailo prećutao, možda bi mu te pare i ostale, ali bi za to nastradao njegov kum.

POVJERENJE MEĐU LJUDIMA

Odmah poslije rata među ljudima su uspostavljeni vrlo prijateljski odnosi i povjerenje. Tome je doprinio organizovani politički rad sa narodom, a naročito rad sa omladinom, u kojoj su, posebno, bili aktivni članovi Saveza komunističke omladine Jugoslavije ( SKOJ). Skojevci su bili najbolji omladinci i omladinke u Narodnoj omladini Jugoslavije ( NOJ ). To drugarstvo i solidarnost je najjače ispoljavano na velikom broju omladinskih radnih akcija,kako lokalnih tako i u okviru Republike i Federacije.

Od karaja 1947. Do oktobra 1948. godine bio sam blagajnik u Zemljoradničkoj zadruzi u Manastiru Morači. Svakoga mjeseca je vršena uplata novca na ime kupovine trebovanja za sve porodice iz Donje Morače, prema utvrđenoj tablici. Tu bi se skupilo dosta novca, koji sam morao čuvati. Nijesam imao propisne kase, a nijesam smio novac nositi sa sobom, jer mi ga je neko mogao ukrasti ili oteti, pošto je još, u šumi, bilo četnika, koji se nijesu prijavili vlastima. Zato sam, svakoga popodneva, kad krenem kući, prebrojio pare i odnio ih u prodavnicu tekstila kod prodavača Grujice Ilića i one pare stavio između bala metražne robe. Ujutru bih došao i od Grujice uzeo „ svoje“ pare, a da ih nijesmo brojili ni kad sam ih ostavio ni kad sam ih uzeo. Nikad nije falio ni jedan dinar.

Jednom prilikom, kad sam krenuo za Kolašin da uplatim pare za trebovanje naroda, srio sam, po noći, Veka Maškovića neđe kod Oštroga krša. Pitam ga ima li koju paru od pazara, pošto je bio prodavač u prodavnici na Crkvini i ako ima da mi ih preda. On izvadi iz torbe pare uvijene u neki papir. „ Koliko ima ovđe para“, pitam Veka. „Tačno 400.000 dinara“, kaže on. To su tada bile velike pare, ako su naše plate iznosile po 1.500 dinara. Uzmem ja onaj zavežljaj, a ne tražim ni ja ni on da pare prebrojimo, iako postoji narodna izreka „Pare treba brojiti“.Ni tada ni više puta kasnije, kad mi je tako predavao svoje pazare, nijesmo pare brojili i nikad mi nije falio ni jedan dinar. Sad to ne bih tako radio ni kad bi bio u pitanju najbolji prijatelj. Ali, tada se to moglo i tako se često radilo bez rđavih posljedica.

A, ŠTA ĆU GOVORITI

U proljeće 1958. godine pripremaju se izbori za opštinske odbornike. Dogovor je bio da se u Lipovu kandiduje za odbornika Vlado Lazarević, kako bi mogao biti i dalje predsjednik Opštine. Za održavanje zbora birača zadužen je Lakić Šćepanović, predsjednik Socijalističkog saveza. Uvijek je na izborima bilo po dva kandidata u izbornoj jedinici, ali se nije moglo pristrasno agitovati ni za jednog kandidata. Ko će biti izabran treba da odluče sami birači. Drugi kandidat je bio Milija Bojić, kojeg su u selu zvali Pule, mladić, koji se nije mogao upoređivati sa Vladom. Za njega su agitovali Rajko Raosavljević, penzinisani p.pukovnik JNA, inače borac od 1941., ali bez Spomenice, sin Đura Raosavljevića, koji je strijeljan na Brezi. Rajko se sam prijavio četnicima, bio je u zatvoru u Kolašinu, a zatim u logoru u Italiji. Krajem 1943. godine, bio je zamjenik komandanta mjesta u Donjoj Morači, a poslije rata, do 1954. godine, oficir KOS-a. Poslije penzionisanja došao je u Kolašin i tu stalno živio, pošto se rastao sa ženom. Nije volio Vlada Lazarevića zbog držanja njegovih rođaka u ratu. Sa Rajkom se slagao, u vezi sa tim, i Janko Ćirović, narodni heroj , i Luka Marković, šef UDB-e u Kolašinu. Na zboru birača je govorio Lakić Šćepanović u tom smislu da treba glasati mlađe ljude, da stariji treba da ustupe mjesto mlađima i td., ali nije pominjao Vlada. Približavalo se vrijeme izbora i jednog jutra dođe u moju kancelariju Radoje Pižurica, moj dobar drug i prijatelj, a i dobar čovjek. On je iz Lipova, komšija sa Rajkom i Milijom, pa zna šta se dešava u selu. Radoje me pita: „ Jeste li vi ( misli na Komitet i rukovodstvo) predložili Vlada Lazarevića za odbornika da bude izabran ili da „ padne“?. Ja se iznenadih i odgovorih mu onako kako je. On nastavi: „ Ja ne volim mnogo Vlada, ali ga i ne mrzim, jer mi nije nikad nešto loše učinio. Iako nijesam sa vama u rukovodstvu ( bio je nešto kažnjen), žao mi je da Vlado ne bude izabran za odbornika, a znam da je do sad bio dobar predsjednik i da treba i dalje da bude predsjednik. Ako ostane kao što je sada, Vlado, u Lipovu, neće biti izabran, jer protiv njega rade Rajko, Janko, Luka, a i Lakić Šćepanović, koji na zboru nije ništa dobro o njemu rekao. Ja ti ovo kažem da znaš, a vi radite kako znate i umijete“. Pozdravi se samnom i ode.

Odmah zovem Perišu Ćorića, sekretara Komiteta i sve mu kažem što mi je Radoje rekao. Dobro ga poznajem i to je od njega pošteno, no šta ćemo da radimo“, reče Pariša. „ Predlažem da popodne održimo sastanak Sekretarijata Komiteta, pa da se zajedno dogovorimo“ rekoh. Poslije podne Periša upozna sve drugove o čemu sa radi, da odlučimo da se u Lipovu održi novi zbor birača i da na zbor ide Lakić. Nećka se on, pa kad viđe da smo svi za to, upita: „ A šta ću govoriti“?- Periša, veoma ljut, mu odgovori: „Govori suprotno od onoga što si govorio na prvom zboru. I znaj, ako Vlado ne bude izabran, da ćeš partijski odgovarati“. Tako održasmo novi zbor i dođe vrijeme za izbore. Uveče čekamo , u Izbornoj komisiji ( Veselin Vuleković, ja i Velizar Janketić) rezultate izbora iz svih sela. Došli i Janko Ćirović i Luka Marković. Neđe oko pola noći donese Vlado Milošević izborni materijal iz Lipova. Prije nego je predao materijal, pitaju ga Janko i Luka: „Ko je pobijedio u Lipovu?“. „ Ada, Vlado, no ko, nijeste ,valjda , očekivali da pobijedi Pule Gulev“, odgfovori im Vlado. Po tome smo se uvjerili da su i oni, pod uticajem Raosavljevića, agitovali protiv Vlada. Još jedan događaj je vezan za izbore, ali one iz 1960. godine, kad je ukinuta Opština u Donjoj Morači. Tada su kandidati za odbornike u gradu bili Petar I. Rakočević, sekretar Komiteta i Drago Divac, direktor Trgovinskog preduzeća. Završili se izbori i Izborna komisija (opet Vuleković, ja i Janketić) prikuplja izborne materijale. Donese i Birački odbor iz Grada Zapisnik i glasačke listiće, s napomenom da nijesu mogli tačno utvrditi da li je izabran Petar ili Drago. Razlika je samo u jednom glasu. Odmah se to čulo u Gradu i ubrzo dođe Vaso Minić, Dragov lični prijatelj, a i naš prijatelj, da pita: „ Mogu li prisustvovati prebrojavanju glasova iz ove izborne jedinice?“. Vuleković mu reče da sačeka da o tome odlučimo. Kad Vaso iziđe, jednoglasno se saglasismo da nema potrebe da bilo ko prisustvuje brojanju glasova, jer bi tek onda počela da radi „ čaršija“, ako je mogao prisustvovati Dragov prijatelj zašto nije prisustvovao i Petrov. Mi smo ozbiljni ljudi i nemamo nikakvog interesa da nekome oduzmemo ili dodamo taj glas. To saopštismo Vasu. Ne bi mu milo, ali prihvati naše objašnjenje.

Tada mi uzesmo da brojimo glasove. Bilo je oko 1.500 listića, sad se ne sjećam tačnog broja. Najprije smo morali utvrditi da li se slaže broj glasalih po biračkom spisku i broj listića.To je bilo u redu. Onda smo odvojili listiće na kojima je glasan Patar i na kojima je glasan Drago. Tada me Vuleković pita:“Hoćeš li ti, kao sekretar Komisije i član Komiteta dozvoliti da sekretar Komiteta izgubi?“ . Ja mu kažem: Ovđe si ti, kao predsjednik Komisije, najodgovorniji za primjenu zakona. A ja sam ovđe sekretar Komisije, pa tek onda član Komiteta. Mi smo sad u prijateljskim odnosima, ali to ne znači da će tako uvijek biti. Neću da mislim o tome, ako se nekad, zbog nečaga, raziđemo, da li ćeš reći da sam insistirao da se Petar proglasi odbornikom, iako nije imao više glasova“. On mi zahvali na tome mišljenju, pa nastavismo sa radom.

Više puta smo brojili listiće dok nijesmo utvrdili da je, za jedan glas, izabran Petar. Tako se završi i ovaj posao. Sva je sreća što je ukupan broj listića bio neparan. Da je bio paran broj, možda bi oba kandidata imali jednak broj glasova. U tom slučaju izbori bi se ponovili, pa ko dobije više, on bi bio odbornik.

ZA OVO ĆE ZNATI BLAŽO

Jadranski put od Platija do Kolašina građen je od 1955. do 1963. godine. Radove do Kolašina su izvodile inžinjerijske jedinice JNA, a imovinske odnose sa vlasnicima zemljišta i objekata na trasi moralo je završiti Preduzeće za puteve Crne Gore.

Neđe u aprilu 1959. godine građevinske mašine su došle do imanja i stare kuće Rista Medenice na Crkvini ( na južnoj strani poslednjeg tunela na Crkvini). Kako sa Ristom niko nije razgovarao o obeštećenju za imanje i kuću, a mašine su počele da rade, Risto odmah dođe kod mene i pita me da li je to u redu. Ja pošaljem građevinskog inspektora i on obustavi rad. Ne prođe ni dva sata zove me telefonom Vuka Vučinić, direktor Preduzeća za puteve. Inače je bio malo netaktičan, do tada se nijesmo poznavali. Kad mu se javih, on odmah krenu u „ napad“: „ Jesi li ti, sekretare, obustavio izgradnju Jadranske magistrale?“. „ Ja lično“ ogovorih mu. „ Znaš li ti da će za to znati Blažo Jovanović?“, pita me povišenim tonom. „ Ja bih volio da sazna, samo, prije nego ga obavijestite, razmislite da li biti grđe za mene ili za Vas. Dalje, vidite da li ste Vi uradili sve što ste bili dužni da uradite.“, rekoh i spustih slušalicu. Ne prođe ni dva sata kad dođoše njih trojica, sa direktorom Vučinićem. Uđoše u kancelariju dosta tiho, a ja ih uljudno dočekah i ponudih da sjednu. S njima je bio i Mirko Batrićević, predratni pravnik, prvoborac, bivši pukovnik JNA, ali je bio na Golom otoku, a sad je pravni referent u njihovom Preduzeću. On priznaje da nijesu obezbijedili dokaze o vrijednosti imovine Rista Medenice, već je to propustila njihova služba. Pitaju me kako da završimo taj problem, da ne bi stajale građevinske mašine. Ja im predložih : Ili idite kod Rista Na Crkvinu i sa njim se tamo dogovorite i završite posao ili pošaljite kola za njega da dođe ovamo, pa sa njim razgovarajte.“. Oni prihvatiše ovaj drugi predlog i odoše u Hotel. Za jedan sat svi dođoše u moju kancelariju, a dođe i Risto. Pitaju ga šta da rade i koliko novca traži za zemlju, voćke i staru kuću?. On, na iznenađenje svih nas, reče:“Drugovi, meni je krivo što niko nije došao da me pita za moju imovinu. Lako bismo se sporazumjeli. Neću ja da smetam izgradnju puta, jer i ja jedva čekam da se put završi, jer bih volio da to doživim, a i sami vidite da sam već u godinama. A što me pitate koliko tražim za otštetu, reći ću vam ovo:“ Daćete mi onoliko koliko reče ovo momče“, pokazujući na mene. „Ako reče 2.000 dinara, neću izgovoriti ni jednu riječ, osim neka je srećno“. Ja se nađoh na muci, jer to nijesam očekivao. Ne znam koliko ima zemlje i voćaka, a znam da je kuća brvnara, odavno van upotrebe, ali ne bih da oštetim ni njega ni državu. Pokušah da to odbijem, moleći ga da me ne stavlja u takvo iskušenje. On opet ponavlja: „ Koliko reče ovo momče, neću izgovoriti ni jednu riječ“. Ozbiljno se zamislih, zbilja ne znam šta da kažem i za nekoliko minuta rekoh: „ Je li ti, Risto, dosta 400.000 dinara?“. To je bilo oko 20 mojih plata, kao sekretara Opštine . Risto odmah potvrdi:“ Ja sam rekao što sam rekao i neću reći ni jednu riječ“. Vučinić pokuša da obrazlaže da je kuća stara , da ima 5-6 starih šljiva, da je mala površina zemlje, da je dosta 350.000 i td. Tada i Batrićević reče da sam dao dobar predlog, da ne treba oštetiti ljude izgradnjom ovoga objekta i da će pare biti Ristu uručene u roku od dva dana. Potpisasmo ugovor i tako završismo ovaj posao. Vučinić, na rastanku, reče da priznaje da je u telefonskom razgovoru samnom pogriješio, ali je to pravdao da ima mnogo problema oko izgradnje ovoga puta i da mi se izvinjava. I Risto je pošao zadovoljan, uz zahvalnost što sam mu pomogao. On je imao sina, visokog funkcionera u Beogradu, ali je u mene imao puno povjerenje.

PROŠLO JE RADNO VRIJEME

Jednog novembarskog dana 1959. godine došao iz Rovaca stari Joksim Bulatović da uzme neko uvjerenje. Ali, Joksim je došao u kancelariju, đe se takva uvjerenja dobijaju, tačno u 14 sati, kad su službenici već izlazili da idu kućama na ručak. Tada se radilo od 07 do 14 sati, jer se radilo i subotom. Kad je ušao u kancelariju, službenik mu je rekao:“ Danas je završeno radno vrijeme, pa dođi sjutra“. On, siromah, ne zna šta da radi, a ne zna ni đe će prenoćiti. Krivo mu što službenici ne razumiju teškoće seljaka i što nijesu spremni da im pomognu, jer su sve to seljački sinovi i kćeri. Oni ne znaju đe je kuća Joksimova, gore u Granici, u Rovcima i da je došao po velikoj, novembarskoj kiši, po velikom blatu, naročito od Crkvine do Kolašina i da treba noćas da se vrati, istim putem, u Rovca. Nema ni cipela ni čizama, nego opanke od goveđe kože, koji će mu se, sigurno, do Rovaca, raspasti, pa će morati ići bos.

Dok su službenici izlazili iz zgrade, on oporavi i dođe u moju kancelariju. Poznade me, a i ja njega, pa mi ispriča šta mu se desilo. Ja odmah poslah kurira da stigne dva službenika-referenta i arhivarku i da ih vrati. Oni su već bili odmakli gore preko Trga boraca. Kad im je kurir rekao da ih zovem da se vrate, reagovali su:“ Što nas zove, prošlo je radno vrijeme“, ali su se, ipak, vratili. Kad viđeše Joksima bilo im je jasno što ih zovem. Bez mnogo priče im rekoh da izdaju Joksimu traženo uvjerenje, jer on nije mogao stići ranije, a mora da se vraća u Rovca. Za desetak minuta sve je bilo gotovo, pa Joksim ode zadovoljan, a i službenici su na vrijeme stigli na ručak. Na slijedećem sastanku sa službenicima smo pričali o sličnim potrebama ljudi iz naših udaljenih sela, kojima nije lako, po bespuću, doći u Kolašin i obratno do svojih kuća. Nema razloga da se seljaci žale na nerazumijevanje državnih službenika, koji, uglavnom, potiču iz tih sela i seoskih porodica.

U IME PARTIJE

Na jednom sastanku Sekretarijata opštinskog Komiteta SK, 1958. godine, svi članovi su dobili raspored za obilazak osnovnih partijskih organizacija u opštini za pripremu izbora u partijskim organizacijama. Sekretar Komiteta je bio Lakić Šćepanović iz Polja, ponekad netaktičan i grub čovjek. Sjutri dan zove me Lakić telefonom i kaže da idem, poslije podne,u Mateševo na partijski sastanak. Ja mu kažem da sam određen da idem u Lipovo i u Trebaljevo, a da ne mogu ići u Mateševo, jer sam zauzet drugim poslom. On mi odmah reče:“ Ja ti, u ime Partije, naređujem i tako mora biti“. Kad to čuh, ja jednostavno spustih slušalicu i prekinuh razgovor. Za dva dana opet se okupimo na sastanak Sekretarijata. Prije prelaska na dnevni red, ja, vrlo ljut, rekoh: “Prije nego počnemo raditi da vidimo ko ovđe može izdavati naređenje članovima Komiteta u ime Partije. Ja to pravo priznajem samo jednom čovjeku u Jugoslaviji“. Zatim ispričah moj razgovor sa Lakićem. Ostali članovi se iznenadiše i jedan po jedan iskritikovaše Lakića za takvo ponašanje. Naročito je bio oštar Periša Ćorić, predsjednik Opštine, pominjući još neke Lakićeve greške u odnosima prema svojim drugovima. Tada i Lakić shvati da su svi na mojoj strani, pa poče da se izvinjava: te nije imao koga drugoga, te zna da Ananije uvijek dobro obavlja poslove i td. Na tome se i završi naš nesporazum izazvan njegovom krivicom.

TI SI MOJ SPASILAC

Početkom decembra 1959. godine dođe kod Vlada Lazarevića, predsjednika Opštine, stari Milovan Vujisić iz Bijelog Potoka sa unukom od kćerke Vujicom Garićem. Tu se bijah i ja zatekao. Stari Milovan, poslije pozdrava, reče:“ Drugovi, doveo sam ovo dijete, jedinoga mojega unuka, da ga neđe zaposlite, a najviše bih volio da ga primite za šofera kod vas, pošto sam čuo da je vaš dosadašnji šofer podnio otkaz. Ovo dijete je skoro došlo iz JNA, a služio je u auto-jedinici i položio vozački ispit. Vi znate da su moja oba sina, Ilija i Milika i kćerka Olga, poginuli u Bosni kao partizani. Nadam se da nećete odbiti ovu moju molbu i da će moj unuk , kod vas, postati dobar vozač i čovjek“. Nijesmo imali snage da ne udovoljimo Milovanovoj molbi, iako Vujica nije imao vozačkog iskustva niti smo znali njegove druge osobine. Predsjednik mu odgovori da ćemo Vujicu primiti i da odmah stupi na posao, ali pod uslovom da bude dobar, da ne smije da pije alkohol, da, sa kolima niđe ne ide bez odobrenja Predsjednika ili Sekretara i da bude pažljiv prema svojim putnicima. Obeća i Milovan, a i Vujica da će tako biti, pa, zadovoljni, sa mnogo zahvaljivanja, odoše.

Vujica sjutri dan primi džip „ Gaz“ i poče da radi. Poslije 3-4 dana, sa njim, odoše u Rečine, preko Skrbuše, predsjednik Vlado i Periša Ćorić, sekretar Komiteta, na neku konferenciju. Kad su bili gore, prema Rečinama, počne „ Gaz“ da zapinje preko nekog podbarljivog zemljišta-puta. Na najgorem mjestu „ Gaz“ stade. Periša tada reče: „ Izgleda da ne možemo dalje, nego da nastavimo put pješke“. Tada Vujica veli: „ Ko ne može?. J... mi majku ako ja ne iziđem odavde. Znam ja, završio sam auto-školu“. Oni slegoše ramenima i ućutaše. Daje Vujica jači gas, točkovi šlajfuju, ali u jednom momentu, kad je uključio pomoćnu brzinu, krenuše naprijed i stigoše u Rečine. Sjutri dan mi priča Vlado kako su prošli sa Vujicom. „ Treba da mu malo objasniš kako da se ponaša sa putnicima“, reče mi Vlado.

Neđe poslije 4-5 mjeseci, pričaju mi drugovi da Vujica voli da „ popije“ i da je tada „ nezgodan“, iako mi, koji smo sa njim najviše putovali, to nijesmo primjećivali.

Jednog utorka ujutru, dolazi kod mene jedan momak, moj prijatelj, i pita me: „ Znaš li đe ti je sinoć bio Vujica?“. Odgovorih mu: „Niti znam, niti me interesuje. On je, poslije radnog vremena, slobodan da ide đe hoće, samo ne može autom“. „ Zbog toga sam i došao. Sinoć nas je vozio na igranku pod Gradinu“ ( u Planu, đe je bio Dom. Svakog ponedeljka je u Domu organizovana igranka) i nabroji njih 5-6, koji su išli na igranku. „ Jesi li i ti bio u toj grupi?“, upitah. Kad mi to potvrdi, naljutih se i zamalo da ga izbacim iz kancelarije. „ Kako možeš da ga prijavljuješ, a i tebe je vozio. Slab si čovjek i drug i nemoj to nikad više raditi“, izgrdih ga. Slučajno, toga dana nije trebalo ići niđe s kolima, a ni Vujica nije došao na posao.

Slijedećeg jutra dolazi Vujica, postidio se, jedva „ prokameni“: „ Dobro jutro“.“ Dobro jutro, Vujica, đe si bio juče, kako si, da nijesi nešto bolestan“, pitam ga, u šali. „Znate Vi dobro đe sam“, jedva izgovori. Ja se, kao iznenadih: „ O čemu pričaš, šta se desilo?“, pitam ga. „Mogu li ući u kanselariju, pa ću Vam sve ispričati?“. Dozvolih mu i on započe priču:“ Došao ja preksinoć u „ Planinar“. Za jednim stolom sjede moji drugovi: Pero, Milun, Zoran, Mile ...., njih 5-6, i pozvaše me za njihov sto. Kad sjedoše, pitaju me šta ću popiti. Kad rekoh da ne pijem i da ne mogu, oni, gotovo u glas, rekoše:“ Možeš, no ne smiješ“.“ Od koga ne smijem?“. „ Od Sekretara i Predsjednika“. „ Smijem da j... oca i zatražih od konobara konjak. Jedan, drugi, treći. Tada oni ponovo pitaju:“ Hoćeš li da nas voziš na igranku u Planu?. „ Ne ja , ne mogu“. „ Možeš, no ne smiješ“. „ Smijem da j... oca, idemo, ulazite u kola. Ostalo sve znate. Ja znam da sam prekršio obećanje mojeg đeda Milovana i moje obećanje, ali je sad sve gotovo“, završi Vujica priču. „ Hoćeš li to ponoviti, da zapišemo“, pitam ga.“ Hoću stotinu puta“, odgovori. Pozvah daktilografkinju i sastavismo zapisnik. Sad, ti Vujica,možeš izići, pa dođi za pola sata da primiš rešenje“, rekoh mu i izdiktirah: „Kažnjava se sa 20% ličnog dohotka za tri mjeseca“. Dođe Vujica, pa kad pročita rešenje, krenu da me ljubi, da mi zahvaljuje, jer je bio siguran da će ostati bez posla. To sam mu obećao kao sigurno, ako slično ponovi. I nije nikad više, dok sam, krajem oktobra 1961. godine, bio sekretar. Šta je poslije bilo ne znam, a mislim da je i kasnije bio dobr.

Odmah se oženio i stekao porodicu.Za kratko vrijeme je o Vujičinoj kazni saznao čitav Kolašin, a on se svuda hvalio kako sam ga spasio „ sigurne propasti“.Ostali smo i danas prijatelji. Kad god bi me neđe vidio da čekam prevoz, a naročito u Morači dok sam kupio kola 1975. godine, sam bi stao i pozvao me u kola, pa makar bila i puna. Ja sam se, ponekad, nećkao, a naročito ako ima viša putnika, a on bi me, na silu, uveo u kola, govoreći svojim saputnicima:“ Napravite malo mjesta, ovo je moj sekretar, moj dobrotvor i spasilac“ i mnogo sličnih epiteta, iako mi to nije bilo prijatno. Uz put bi, „naširoko“, objašnjavao onima koji me ne poznaju, šta sam mu to dobro učinio sa onom kaznom od 20%. I sad, često, to ponavlja, kad se sretnemo.

DOĐI SJUTRA

Moj dobar drug Milun Pižurica je bio referent u Opštini za izdavanje ličnih karata i još nekih poslova u vezi radnih odnosa. Jednog jutra, 1958. godine, kad je u Manastiru oformljeno gradilište za izgradnju Jadranskog puta i logor Inžinjerijske jedinice JNA, dođe kod Miluna jedan seljak iz Lipova i traži da mu, u radnu knjižicu, upiše broj lične karte, jer je krenuo u Moraču na rad. Milun mu, kratko, odgovori: „ Dođi sjutra“. On, siromah, nema druge, no se vrati u Lipovo, pa ujutru opet dođe kod Miluna. Milun mu opet reče:“ Dođi sjutra“. Krivo njemu što Milun nema razumijevanja za njegov problem, a ne treba mu više od dva minuta da upiše taj „ nesrećni“ broj, pa dođe kod mene da se žali. Ispriča mi, dosta uzrujan, kako je Milun postupio prema njemu i traži moju pomoć. Već bi danas bio na radu, a ako mu ne pomognem, nije sigurno da će biti i za tri dana. Naljutih se i i ja, pa preko kurira, pozvah Miluna i bez ikakvog razgovora mu rekoh:“ Uzmi ovu radnu knjižicu i ličnu kartu i odmah mu ipiši broj i donesi ovam. Vidi Milun da nema šale i uradi kako sam mu rekao i sve predade onome Lipovcu ( zaboravio sam mu ime). Kad on ode, pitam Miluna zašto ovako radi?“. On pokuša da mi objasni da nije imao vremena , da ima mnogo posla, da je bio počeo neki posao i td., ali sve to „ pada u vodu“. Radilo se o dva-tri minuta posla. Tada pozvah daktilografa, saslušah ga i donijeh rešenje da ga kažnjavam sa 20% plate za dva mjeseca. Sve on sluša kako diktiram rešenje, primi ga i ode. Nije ni pokušao da se više pravda. I on je shvatio da je grdno pogriješio. Ostali smo i dalje prijatelji, ma da je, jedno vrijeme, bio na određenoj distanci. I sad smo dobri prijatelji, a poslije kazne je bio bolji službenik i pažljiviji prema strankama. RAZGRANIČENJE ŠUMA

U 1960. Godini Skupština Crne Gore je donijela Zakon o razgraničenju šuma, jer se do tada nijesu znale granice između privatnih i društvenih šuma ( u društvene su spadale i bratstveničke i seoske šume), zbog čega je često dolazilo do sporova. Opštine su bile dužne da obrazuju komisije, koje će taj posao što prije obaviti. Skupština opštine je imenovala Komisiju i odredila mene za predsjednika, a za članove: Nišu Bajovića, Milorada Bulatovića, odbornika sa dotičnog terena i lugara (šumara) sa odgovarajućeg lugarskog reona. Radu Komisije je morao prisustvovati i Dragutin Popović,zajednički Javni pravobranilac za opštine Titograd i Kolašin. Na jednom sastanku Komiteta, kojemu je prisustvovao i Blažo Jovanović, pitali smo ga kako ćemo izvršiti taj posao. Blažo kaže: „ Ne treba tu sitničariti, pogotovo ako se radi o šumama slabog kvalitete. Treba ostaviti ljudima da imaju šume za lične potrebe, jer će oni morati da sijeku drva za ogrijev za kuću i u državnoj šumi, pa će imati sporove. Za kvalitetnu šumu treba poštovati dokumenta sa kojima sadašnji vlasnici raspolažu kao setencije, ugovore o kupovini, sudske presude, posjedovne listove i td.“.

Rad smo počeli u proljeće 1961. godine i do kraja septembra izvršili razgraničenje od Crkvine, desnom obalom Pčinje do ušća u Taru, zatim uzvodno , lijevom obalomTare do Uvača, sve gore do Ostrvice i do Kosa Moračkog, zatim desnom obalom Tare od Opasaonice do Mateševa, pa desno, uz rijeku Drcku do Komova, Trešnjevika i Vranještice. Nijesmo razgraničili šumu u Planinici, Šljivovici i Trunića Dolu, a Rečine i Skbušu smo završili. Dalje smo razgraničili svu šumu na desnoj obali Tare od Kolašina do Kraljeva Kola- do granice sa mojkovačkom opštinom. U tom poslu smo imali i nekoliko nesporazuma sa nekim seljacima, koji su pokušavali da prikažu da je neki kompleks šume njihovo vlasništvo, iako nijesu imali nikakav dokumenat iz kojeg bi se to moglo viđeti, niti su na tu šumu plaćali porez. Nijesu mogli da pokažu neki međaš, oznaku, biljegu o granici toga kompleksa. Obično su govorili:“Uz ovaj brijeg do onoga visa, ovim potocima i td“. O razgraničenju smo vodili opširan zapisnik, u koji smo zapisivali izjavu svakoga vlasnika, koji bi imao dokaze o vlasništvu i opisivali određenu granicu. Tu su bili po dva radnika, uglavnom studenta, koji su, masnom bojom, obilježavali tu granicu na nepokretnom kamenju, na uočljivom stablu. Unosili smo i izjave onih seljaka , koji su tvrdili da je neka parcela njihovo vlasništvo, iako nemaju dokaza o tome. Na osnovu toga zapisnika je Komisija, o svakom reonu, donijela rešenje, pa jedan primjerak uručila Šumskom gazdinstvu, jedan Republičkom sekretarijatu zua finansije, jedan na oglasnu tablu i jedan u arhivu. Svaki zapisnik je potpisao i Javni pravobranilac. Gotovo da nije bilo žalbi na ta naša rešenja.

Ali, bilo je i nekih neslaganja sa nekim seljacima. Tako smo u Melaji, u Bjelasici, imali spor sa jednom grupom ljudi iz bratstva Lakićevića, koji su tvrdili da je kompleks jelove šume od oko 1.200 hektara njihovo bratstveničko vlasništvo. Neki od njih su tvrdili da su Lakićevići, pred Drugi svjetski rat, tu šumu podijelili, ali ni jedan nije mogao pokazati granice tih djelova. U tome je, naročito, bio uporan Milika - Đavo , nosilac Spomenice 1941. Tu je bio prisutan i njihov rođak, stari Novica, takođe nosilac Spomenice 1941. Tada ja zatražim da saslušamo Novicu, kao najstarijeg od njih, pa ako kaže da je šuma podijeljena, kako Milika kaže, onda ćemo odlučiti šta da radimo. Novica kaže: „ Ja neću da lažem. Nijesmo nikad podijelili ovu šumu, niti znamo međaše između djelova. Na to se mogu zakleti“. Ipak prisutni Lakićevići , a naročito Milika, izjaviše da neće dozvoliti da postavimo granicu. Ja ih još jednom pripitah hoće li dozvoliti da radimo, a oni mogu poslije da se žale na naše rešenje, kako je propisano Zakonom. Ako ne dozvole, mi ćemo prekinuti rad, a sjutra ćemo dovesti dva milicionera, a oni će morati platit taj trošak za ponovni dolazak Komisije. Oni shvatiše da se ne šalimo, pa se dogovoriše da se povuku i da nas ne ometaju u radu. Onda ih pitam da li će se složiti da starom Novici, koji ima maloljetnu đecu i kuću baš tu, na ivici šume, ostavimo 10-15 stabala jela za domaću potrebu, oni svi povikaše:“ Ne može nikako. Ako ostavite Novici, morate ostaviti i nama“. Tada mi postavismo granicu pored Novičine livade i do same kuće i tako završismo ovaj nepotrebni spor. Međutim, Milika-Đavo se, od tada, nikad nije samnom pozdravio, što mi, iskreno, žao, a svi drugi Lakićevići su ostali u dobrim odnosima, a nijesu se ni žalili na rešenje.

Pošto sam otišao na posao u Titograd, krajem oktobra 1961. godine, za predsjednika Komisije je izabran Milotije Milošević, sekretar Opštine, koji je izvršio razgraničenje šuma u Moračkom Trebaljevu, Lipovu, Planinici, Trunića Dolu, Lugovima, Žircima i td.

Pošto je i Milotije prešao na rad u Titograd iduće godine, pravni referent u Opštini, stari pravnik Šćepan Grujić je podnio zahtjev Opštini da se oformi nova Komisija, koja će izvršiti novo razgraničenje šuma, navodno zato što je ranija Komisija ostavila mnogo društvene šume u vlasništvu seljacima i tako oštetila Zajednicu. Skupština usvoji taj zahtjev i za predsjednika Komisije imenuje Šćepana Grujića. Komisija je počela novo razgraničenje , ali je, ubrzo, to poništio Republički sekretariajat za finansije, kao nadležan. Kad sam saznao za novo razgraničenje, naopisao sam opširan protest predsjedniku Opštine Rajku Raopsavljeviću i upozorio ga da je svako naše rešenje potvrđeno i da je svako potpisao Javni pravobranilac Na tome se sve završilo, a Šumsko gazdinstvo je od tada upravljalo svim šumama u tada određenim granicama.

RIBOLOVAC

Nikada se nijesam bavio lovom i ribolovom. Niti sam za to imao vreemena ni interesovanja. Jednom prilikom, krajem avgusta 1960. godine, zatraži mi Vlado Bulatović, zubar, moj dobar prijatelj, kola i kaže mi da pođemo na Biogradsko jezero da, sa mrežom, izvučemo ribu iz jezerske otoke, koja će, za nekoliko dana presušiti, jer je nivo Jezera drastično opao i više u tu otoku ne dolazi voda iz Jezera. Ako to ne uradimo, riba će uginuti, a to je šteta. Ako ribu izvučemo, predaćemo je Hotelu „ Bjelasica“. Pristanem na Vladov zahtjev i pođemo na Jezero. Iako je još ljeto, voda je prilično hladna. Nas trojica- Vlado, ja i vozač Vujica, uzmemo mrežu i zagazimo u onu lokvu. Oni idu krajem, a ja po sredini i držimo onu mrežeu. Prvi put izvukosmo vreću i po ribe, a drugi i treći put sve manje, ali napunismo tri vreće. Gazim ja, a voda mi dopire gotovo do grla. Već treći put meni već nešto teško, ali im ništa ne pričam. Trajalo je to oko dva sata i dođemo u Kolašin. Predasmo ribu kuhinji Hotela, a kuvarice hoće da nam pripreme večeru od one ribe. Kako i ne bi kad smo donijeli više od 100 kilograma. Ali meni se ništa ne jede, volim ribu iako nijesam ribolovac, no je to sad uzalud. Počela me hvatati temperatura da jedva sjedim. Čekaju oni i dobro se „ naoštrili da slatko večeraju, ja jedva čekam da idem da legnem.I odoh. Čitavu noć sam se preznojavao i čudim se kako ne dobih upalu pluća. Bio sam bolestan još dva-tri dana i jedva se oporavih. Tako sam prošao kao ribolovac, prvi i poslednji put.

RAD SA PLANINARIMA I UČEŠĆE NA PLANINARSKIM SLETOVIMA I IZLETIMA

U rad planinarske organizacije sam se uključio prilikom njenog osnivanja, početkom 1951. godine. Aprila 1951. godine, sa grupom od dvadesetak planinara, učestvovao sam u prenosu Planinarske-Titove štafete od katuna Milački priboj, preko Vratla u Kolašin. Noćili smo na Sinjavini, još je bilo snijega. Nijesmo ni spavali, jer nas je bilo mnogo za dvije kolibe. Vraćajući se niz Lipovo, svratismo kod starog Radosava Pižurice i njegove žene Mire na Migalovicu. Počastiše nes pićem, sirom i drugim što su imali. Ja ne uzeh rakiju, a baba Mira reče:“ A šta ćemo ovome malome?“. Moji drugovi se nasmijaše, jer sam imao 22 godine i dugo su me , u društvu, zvali „ Mali“.

PUT NA SUTJESKU

Početkom jula 1951. godine išli smo na proslavu „ Dana borca“ , 4. jula, na Sutjesku. Išli smo pješke jedan dan preko Sinjavine do Žabljaka, a drugi dan preko Durmitora i Pive do Šćepan Polja. Iz Žabljaka krenusmo svi zajedno, oko 300 planinara iz Crne Gore, uz Štuoc. Nekako smo uspjeli da na Štuoc iziđemo prvi i odatle do Šćepan Polja smo išli na čelu kolone, što je mnogo lakše nego da smo bili neđe pozadi. Sjutri dan smo stigli rano na Tjentište, đe se održavao veliki miting. Obišli smo grob Save Kovačevića na Krekovima, đe je poginuo. Poslije mitinga smo se vratili natrag i rano stigli na Žabljak, a ujutro, nekim kamionom, smo se prevezli do Boana, a onda nastavili pješke preko Vratla i niz Lipovo do Kolašina. PUTOVANJE U GRČKU

Početkom 1953. godine izabran sam za sekretara Planinarsko-smučarskog društva „ Bjelasica“ Organizovali smo smučarsko takmičenje u Kolašinu i na Žabljaku. U februaru smo, po velikom snijegu, Janko Ćirović, Vlado Bulatović-zubar i ja išli da obiđemo naše smučare na Žabljaku. Pošli smo kamionom preko Tomaševa, Kovrena, niz Krakalice i Pljevalja do na most na Đurđevića Tari. Odatle se kamion vratio, a mi, po noći, krenuli dalje preko Aluge prema Žabljaku. Ništa se ne vidi, a mi upadamo u ogromne škrape, koje su napravili neki volovi dok je snijeg bio mek. Svratismo u neku kuću da tražimo da nas neko otprati i pokaže put do Žabljaka, ali domaćin ne pristade da ide s nama. Mi produžismo sami i, jedva, ispred zore, stigosmo u grad. Vratili smo se pješke do mosta, a odatle autobusom hotela „ Bjelasica“.

U jesen 1953. godine, sa Brankom Bulatovićem i još 33 planinara iz Crne Gore, sam išao u Grčku. Imali smo svoj autobus, dosta suve hrane, pića i sokova, a na putovanju smo ostali 25 dana. Obišli smo veliki dio Grčke, viđeli smo Solun, Atinu, Lamiju, Mikenu, Korint, Olimpiju, Epidaurus, Delfe i druge znamenitosti i išli na čuivenu grčku planinu Parnas, đe „ borave čuvene helenske muze“. Teško je opisati sve te drevne starine, počev od Akropolja do Olimpije na Peloponezu, sa mnogobrojnim hramovima kao što je hram boga Zevsa, zatim olimpijski stadion i td.

PRENOS TITOVE ŠTAFETE DO VELJEGA DUBOKOGA

Početkom marta 1954. godine od Ivangrada je, preko Jelovice, došla Titova štafeta. Na Raskrsnici su je preuzeli kolašinski smučari i donijeli je u Kolašin. Uveče je bila svečanost u hotelu „ Bjelasica“. Još je bio veliki onaj snijeg, koji je pao krajem januara. Tih dana je padala kiša, pa se snijeg razmečio, tako da se propadalo do zemlje. Štafeta je pošla sa vrha Šare u Makedoniji i treba da obiđe sve veće planinske vrhove u Jugoslaviji. Mene i Šćepana Bulatovića je zapalo da štafetu predamo planinarima iz Nikšića u Veljem Dubokom.

Rano ujutro smo krenuli, po velikom snijegu, i jedva, do noći, došli u Manastir. Tu je bila organizovana igranka, koja je trajala sve do zore. Tu je bila omladina iz svih sela. Rano ujutro smo krenuli uz Jasenovu, pa sišli u Ibriju, a onda uz Cerovicu, često propadajući do zemlje u neki i raskvašeni snijeg. Samo pola sata smo se odmorili kod Šćepanove kuće, pa odmah nastavili prema Liješnju. U sami mrak smo stigli ispod Sjenokosa, a put nas je vodio preko jedne strme livade, široke oko 50 , a dugačke , dolje prema dubokom potoku, oko 150 metara. Nijesmo smjeli ići preko livade zajedno da ne pokrenemo sniježni usov, koji bi nas odnio u provaliju. Zato smo odlučili da idemo pojedinačno. Prvo sam prešao ja, a on gledao , pa onda Šćepo, a ja gledam šta će biti. Oba smo se plašili od usova, pa smo išli vrlo pažljivo. Tuda nije bilo nikakve prtine, a snijeg je bio visok do pojasa. Kad smo taj dio puta uspješno prošli, ubrzo smo došli kod Škole u Liješnju, đe nas je čakala lješanska omladina. Svi smo žurno krenuli prema Dubokome, đe su nas očekivali Višnjari i Dubočani. Kad smo se pojavili od Sumraka prema selu, mogli smo viđeti upaljene fenjere, lučeve i druge svjetiljke, sa kojima su se kretali seljaci i omladina iz Višćanja i Dubokoga. Tada su se začuli i rafali iz automatskog oružja od Tgrebiješa, kojima su se javljali nikšićski planinari. Škola je već bila puna naroda kad smo stigli sa lješanskom omladinom. Tu su bili i stari i mladi. Igralo se i pjevalo, a stariji su slušali gusle. Bilo je i ozbiljnih razgovora. Dubočani su nas, kao i uvijek, lijepo primili i dočekali kao dobri domaćini i prijatelji. Veselje je trajalo do poslije ponoći, a onda su nas rasporedili đe ćemo prespavati. Ujutro smo nas dva krenuli prema Kolašinu, a Nikšićani otišli prema Nikšiću. Čitav dan smo, Šćepo i ja, putovali do Osredaka, gazeći i dalje visoki snijeg, često upadajući do zemlje.Tu smo prenoćili, ujutro nastavili put prema Kolašinu. Moram reći da je taj put trajao puna četiri dana i da mi je to bio najveći fizički napor od dolaska sa pruge Šamac- Sarajevo, do kraja života. I pored toga, rado se sjećam svih tih detalja i često se na njih vraćam u razmišljanjima o mojem, već se može reći, dugom životu. Sad je teško zamisliti da se nešto slično može ikada više ponoviti, Nije nam ni padalo na pamet da pokušamo da zamijenimo mokru obuću i odjeću, u kojoj gazimo tako dubok snijeg, a još nas, povremeno, prati i kiša ili snijeg, jer za to nema mogućnosti. O odmoru i kupanju se nije moglo ni misliti.

OLUJA RAZRUŠILA LOGOR

Povodom Trinaestojulskog uistanka, 13. jula 1955. godine, na Bjelasici ( Vranjaku) je održan veliki planinarski slet planinara Crne Gore, sa oko 300 planinara iz svih opština Crne Gore. Na sletu je organizovano takmičenje u raznim disciplinama, a slet je trajao tri dana. Druge noći, iznenada je počela padati jaka kiša, sa olujnim vjetrom i za tren porušila čitav logor. Svi smo osvanuli na goloj ledini, oko vatri, koje smo, sa velikim naporima, jedva naložili. Jedva smo dočekali topli, ljetnji dan, pa smo ponovo postavili šatore. Drugog dana smo svi pošli preko Kordelja i Goleša i sišli niz Biogradsku goru na Biogradsko jezero. I tu smo organizovali takmičenje u plivanju sa oružjem ili sa određenim teretom. Sve se lijepo završilo i svi smo veseli otišli svojim kućama.

PLANINARSKI SLET NA SUTJESCI

Krajem jula iste 1955. godine, na Tjentištu je održan veliki slet planinara Jugoslavije, sa oko 5.000 učesnika, Iz Kolašina je , sletu, učestvovalo više od 40 naših članova, a slet je trajao tri dana. Obišli smo širu okolinu Tjentišta: Suhu, Donje i Gornje Bare, Hrčavku, Milin Klade, Vučevo i dr. Putovali smo kamionom preko Pljevalja, Čajniča, Goražda i Foče. Sve je bilo dobro organizovano.

SLET PLANINARA JUGOSLAVIJE NA PROKLETIJAMA

Od 4. do 8. jula 1956. godine održan je Slet planinara Jugoslavije na Prokletijama. Iz Kolašina je bilo 35 planinara. Na Sletu je, poslednjeg dana, poginula jedna planinarka iz Slovenije, koja je pokušala da ubere rijetki planinski cvijet, koji se zove Planika, simbol planinara, i pala u provaliju. Ta nesreća je ožalostila sve učesnike Sleta. Inače je bilo interesantno viđeti dolazak oko 5.000 planinara od Peći do Kućišta, na izlazu iz Rugove. Obližnji stanovnici su, na svoje konje, tovarili rančeve planinara, naravno uz naplatu, i onda je sva ta kolona kretala uskim puteljkom, dugim oko tri kilometra uz Prokletije.

Na povratku sa Sleta imali smo težak i iznenadan problem, koji sam morao riješiti, možda, i na najbolji način. Na ime, kad smo došli kamionom u Murinu, neki drugovi pitaju možemo li svratiti u Plav, pošto većina nije prije bila u Plavu. Skrenemo prema Plavu i na samom ulazu u grad sretamo tri kamiona sa rezervistima iz Gusinja. Jedan od njih, kad je na našem kamionu vidio đevojke, učinio je neki grubi, banalni gest. Po povratku iz Plava, kod izvora u Kraljima, nađemo one kamione i rezerviste, jer im se pokvario jedan kamion. I mi smo morali stati, pošto je put bio zakrčen. Odmah su neki naši drugovi počeli da iskaču iz kamiona. Gojko Vlahović odmah nađe onoga Gusinjanina i uhvati ga za prsa. Oko njih se okupiše i njihovi i naši. Imaše dosta pijanih rezervista. Odmah mi prođe kroz glavu šta se može desiti ako padne samo jedan šamar, pogotovo što ima dosta pijanih, a neki naši imaju i pištolje. Odmah sam se malo odmakao da me bolje naši čuju i vide, pa počnem, iz svega glasa, da vičem: „ Nazad, nazad stoko,penji se na kamion, nazad, nazad, vraćaj se, penji se“ i ne znam šta sam još vikao. Na moje veliko čudo, Gojko pušti onoga rezervistu, ostali se popeše na kamion. Za nekoliko minuta krenusmo dalje. Do Trešnjevika nijesam izgovorio ni jedne riječi. Samo sam razmišljao šta se moglo desiti. Samo zbog jednog šamara, nije važno čijeg, moglo je biti mtvih i ranjenih. Zato sam na Trešnjeviku, sa svojim društvom, „ održao“ sastanak i izvinuo im se što sam im upućivao onako grube riječi, jer nijesam mogao naći drugi način da spriječim nesreću. Moji planinari su ćutali. I njima je tek tada bilo sve jasno. Prihvatili su moje objašnjenje, naročito kako bi se svi mi, a posebno ja, kao vođa puta, vratili u Kolašin da je, utakvom sukobu, neko poginuo.Tu bi bilo i teških političkih komentara, sobzirom da su Gusinjani Albanci. Srećom, sve se dobro završilo i o tome nije bilo mnogo priče.

SIĐITE IZ VAGONA

Na Tjentištu je 4. Jula 1958. godine, povodom 15. godišnjice bitke na Sutjesci, održan veliki Slet planinara Jugoslavije sa oko 8.000 učesnika. Tada je , na Tjentištu, otkriven monumentalni spomenik poginulim Borcima u Petoj ofanzivi i Spomen- kosturnica, u koju je sahranjeno 3.303 borca. U Petoj ofanzivi je poginulo oko 8,500 partizana, samo na Sutjesci oko 3.500. Tada je otvorena i Spomen-kuća i više hotela u neposrednoj blizini Spomenika. ( Sad je to gomila ruševina, zahvaljujući ratu u Bosni i „ hrabroj“ vojsci Radovana Karadžića). Toj svečanosti je prisustvovao i Josip Broz-Tito i predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser, kao veliki prijatelj Jugoslavije, preživjeli borci sa Sutjeske i oko 50.000 građana.

Na Sletu je učestvovalo iz Kolašina oko 50 planinara. Opet smo išli pješke preko Sinjavine. Prenoćili smo u Dolovima Zekovića, na obroncima Sinjavine. Rano ujutro smo krenuli prema Žabljaku, po maglovitom jutru. Poslije dva sata putovanja, pokazale su nam se opet one kuće Zekovića, đe smo prenoćili. Tome smo se veoma iznenadili, iako je to česta pojava da se u Sinjavini lako zaluta, pa i ljudi, koji su tu rođeni.

Na Žabljaku su se našoj grupi priključili i planinari iz Mojkovca, njih oko 20. Poznavao sam dosta Mojkovčana i bilo nam je, svima, drago da učvrstimo poznanstva i uspostavimo nova. Tu su bili: Radivoje Ćalasan,Vučić Bošković, Milan Vučinić, Manojle Minić, Blažo Rabrenović i drugi.

Od Žabljaka do Pišča smo se prevezli kamionima, odatle, preko pivske planine, pješke. U koloni je bilo više od 300 planinara iz Crne Gore. Zanoćili smo na Šćepan Polju, u jednoj velikoj kući. Našoj grupi đevojaka se priključilo i 7-8 đevojaka iz Ivangrada. Odredili smo im polovinu jedne sobe, đe će đevojke spavati, a mi se razmjestili u ostale 3-4 sobe. Tada dođe do neke svađe između dva druga iz Mojkovca. Razumjeh da jedan govori: „ Iziđi pred kuću, ako si čovjek“. Svi pojurismo napolje. Ja sam izišao među zadnjima i prepoznao Boškovića i Vučinića kako se nemilosrdno udaraju.Neki počeše da ih razvađaju, a ja ih, kao vođa grupe,uklonih.“ Neka se sami obračunaju, ne miješajte se u „ njihov posao“. Poslušaše me, a oni se tuku kao kauboji. Padaju i ustaju i jedan drugoga udaraju pesnicama, nogama i čim stignu. To je dosta potrajalo. Kad su završili „ dvoboj“, nastavili su da se psuju najpogrdnijim izrazima. Pošto su se malo smirili, kažem im: „ Kad ste se tako lijepo „ častili“, spremite se i idite natrag, pa se javite Simu Grdiniću, predsjedniku opštine i kažite mu zašto ste se vratili. Takvi sa nama nećete ići“. U Žabljaku smo se bili dogovorili da se svi ponašaju kako treba i da neće niko praviti ovakve ispade. Vide oni da se ne šalim, pa počeše da me mole, a i neki njihovi drugovi im pomažu: te nećemo se viša svađati, te bićemo dobri i td. Onda im kažem: „Sa nama možete ići samo ako se, pred svima, pomirite i oiljubite i obećate da se više nećete svađati“. Nećkaju se oni, ali njihovi drugovi navališe: „ Pomirite se, bolje vam je nego da sad idete sami preko Pive i Žabljaka, a još gore je šta će vam reći Simo Grdinić“. Vide oni da nema druge, pa se počeše ljubiti „ko tetke“, a mi aplaudiramo. Tada i oni priznadoše da su pogriješili, a posvađali su se zs to što je Bošković rekao nešto grubo na račun drugarica iz Ivangrada, pa ga je Vučinić počeo psovati. Nijesam insistirao na detaljima, meni je bilo glavno da su se pomirili. Dalje je sve bilo u najboljem redu.

Na tom Sletu desio se još jedan nemio događaj. Naime, baš kad se Slet završio, počeli smo sa pripremama za povratak. Tada je od Foče do Zelengore bio izgrađen kolosijek šumske željeznice za prevoz balvana za pilanu u Foči. Tim kolosijekom je došao voz sa teretnim vagonima da prevezu do Foče učesnike Sleta. Prije podne sam, sa jednom grupom planinara, išao na Zelengoru. Vratili smo se pred ručak i zatekosmo voz već pun planinara. Trebalo je samo još nekoliko minuta da voz krene. Prolazeći pored voza, ugledah grupu kolašinskih planinara u jednom vagonu. Upitah ih da li su ručali, a kad mi odgovoriše da nijesu i da će ručati u Foči, rekoh im: „ Siđite iz vagona da ručamo, pa ćemo slijedećim vozom svi zajedno. Nećemo s razdvajati“, kao da sam znao da će se nešto desiti. Molili su me da im dozvolim da idu, ali me poslušaše i siđoše iz voza.

Pošto smo ručali ( imali smo kuhinju i trpezariju), uđosmo u vagone drugoga voza. Kad smo stigli u Foču imali smo šta viđeti: Onaj prvi voz je iskočio iz šina i prevrnuo se baš onaj vagon u koji su bili ušli i naši planinari. Poginulo je dvoje: jedan momak iz Bijelog Polja i jedna đevojka iz Kotora, a ranjeno je 7-8. Za jedan tren je zavladala žalost kod svih, koji su se tu zatekli. Od razdragane mase mladih ljudi postali smo ožalošćeni i tužni. Sva moja grupa je bila potresena ovim događajem, tim prije što je tu moglo nastradati i više naših članova. Oni što sam ih vratio iz vagona počeli su da me ljube i grle kao spasioca. Ja sam, toga momenta, bio najsrećniji što sam onako postupio na Tjentištu. Svi su postali mirni, tužni i ponašali su se kao grupa preplašene đece. Odmah sam javio u Kolašin i Mojkovac dasmo svi zdravo i da se ne bi porodice uplašile kad, preko radija, čuju za ovu nesreću. Moje društvo je , sve do Kolašina , slušalo svaku moju riječ, koja se odnosila na naše putovanje. U Bijelom Polju smo izjavili saučešće porodici poginulog druga i položili vijenac, veoma ožalošćeni kao da je bio iz naše grupe.

U Mojkovcu smo se lijepo rastali sa Mojkovčanima, pa i sa Boškovićem i Vučinićem. Vučinića i sad sretam u Titogradu, ali mu nikad nijesam pominjao ovaj slučaj.

Eto, to su najznačajnije epizode iz planinarskog života. Bilo je i drugih, manje važnih, događaja, lijepih i loših, ali preovlađuju lijepi: druženje, veselje, uživanje na lijepim crnogoprskim i drugim planinama kao što su: Komovi, Durmitor, Lovćen, Orjen, Šara,Kozara, vijenac Moračkih planina i dr. , a stizali smo i do Šafberga u Austriji, Šent Petra u Švajcarskoj, Rile u Bugarskoj, Parnas u Grčkoj i dr.

I sad, u godinama, volim da idem u planinu, jer se tamo najbolje osjećam . Kao što sam ranije rekao, Kolašin sam napustio krajem oktobra 1961. godine, da bih nastavio rad u Izvršnom vijeću Crne Gore. Nijesam dobio rukovodeće mjesto, ali sam gledao na perspektivu, činilo mi se da je bolje živjeti u Titogradu nego u Kolašinu i nijesam se prevario niti pokajao. A dosta sam bio i rukovodilac. Osam godina je dovoljno da se čovjek i tako iživi, pogotovu mlad kao ja. Za to rijeme sam imao nogo raznih poslova, mnogo susreta sa ljudima, običnim, prosječnim i onim drugim, raznih kvaliteta, bilo je ispravnih postupaka, a i grešaka. U malom jestu, kao što je Kolašin, nije lako ostati ispravan kod svih ljudi. Evo jednog primjera, od mnogih.

DA MI DAŠ KOLA

Godine 1958. , jednog jutra, dolazi u kancelariju jedan Marković, seljak iz Sjerogošta. Pošto se pozdravismo i on sjede na ponuđenu stolicu, kaže: „ Došao sam nešto da mi učiniš. Ženi mi se sinovac, moram da idem u svatove, pa da mi daš kola“. Ja se pravim lud, pa mu odgovorih: „ Nemam ja kola“. „ Znam ja da nemaš tvoja kola, no da mi dadneš opštinski „ Gaz“, kaže Marković. „ Neka ti je srećna snaha, ali to ne mogu da ti učinim, jer nikome, do danas, nijesmo dali opštinska kola za svatove. Kola se mogu koristiti samo za službene potrebe i za hitni prevoz bolesnika, pošto imamo samo jedna kola“. „ Nećeš me, zaboga, odbiti. Ja sam ljudima rekao da ću od tebe, sigurno, dobiti kola“, nastavi on gotovo ljut.“ Ja bih ti dao moja kola da ih imam, ali ti ova, državna, ne smijem i neću dati. Znaš li ti da bih ja odgovarao ako bih ti dao državna kola za svatove. Ne ljuti se zbog toga, a ako se i naljutiš, neće mi biti žao“, završih ja priču sa Markovićem. On iziđe iz kancelarije i ode ljut. Nikad mi više nij e rekao ni „ dobar dan“, a ni ja njemu, jer sam vidio kakav je čovjek. Umro je poslije desetak godina, što mi je, naravno, bilo žao, ali sam se uvijek sjećao priče sa njim.

NAGRADA

Na sjednici Skupštine opštine je usvojen moj otkaz na dužnost sekretara. Više odbornika je diskutovalo o mojem dosadašnjem radu. Neki su požalili što idem sa te dužnosti, a više njih je predložilo da me Skupština novčano nagradi. Dat je predlog da nagrada iznosi 50.000 dinara. To je bilo gotovo kao dvije moje plate. Ja sam ih molio da ne pretjeruju u pohvalama i da me ne nagrađuju, pošto Opština nema dovoljno para ni za druge potrebe, a ako hoće da me nagrade, onda je dovoljno 30.000. Za nagradu su glasali svi odbornici, poslije više mojih molbi, prihvatili su da me nagrade sa 30.000, a ne sa 50.000 dinara. I od kolektiva sam dobio skromne poklone. I tu je bilo lijepih riječi o mojem radu, pa i od onih službenika i saradnika, koje sam opominjao, pa i kažnjavao. Zaista, sa svim službenicima sam i kasnije imao prijateljske odnose. Za moj ispraćaj je saznao i dr. Božo Vuković, tadašnji ljekar u Domu zdravlja, sa kojim sam dobro sarađivao kao sa upravnikom Doma. On je tada, pored ostalog, rekao „Možda će promjena klime i okoline uticati da se naš dosadašnji sekretar ubrzo oženi“. Svi smo se tome smijali. I zaista, poslije mjesec dana vjerio sam đevojku, ali ne iz Crne Gore nego iz Svetozareva, iz Srbije, a doveo sam 22. decembra. Tako se završio moj rad u Kolašinu. Uvijek sam volio da idem u Kolašin i da se sretam sa brojnim poznanicima i prijateljima. Sad ih ima veoma malo, jer su stariji umrli, a mlađe ne poznajem.

RAD U IZVRŠNOM VIJEĆU

U Izvršnom vijeću sam dobio dužnost referenta za pripremu sjednica Izvršnog vijeća i obradu zaključaka sa sjednica. U Stručnim službama su bili zaposleni šoferi, kuriri, računovođe svih organa uprave, savjetnici, referenti, a za načelnika sam imao staroga pravnika Zariju Klikovca. Sekretar IV je bio Vuko Dragašević, koji me i preuzeo od Opštine Kolašin. Do 1974. godine sekretari su bili: Veljko Mićunović, Aleksandar-Leko Radević, Drago Đuričanin, Momir Dragašević i Mlađen Škobalj. Predsjednici su bili: Filip Bajković,Veselin Đuranović, Đoko Pajković, Vidoje Žarković i Marko Orlandić. Sa predsjednicima sam imao manje susreta nego sa sekretarima. Njih sam sretao, uglavnom, na sjednicama Izvršnog vijeća, đe sam redovno pratio rad sjednice, da bih lakše obrađivao zaključke i druge akte, o kojima se raspravljalo. Starao sam se o dostavljanju nacrta i predloga zakona Skupštini, koje je Vijeće usvajalo. Imao sam stalne kontakte sa svim sekretarijatima, koji su pripremali razne informacije i nacrte zakona, odluka i uredbi za Izvršno vijeće, pa i sa sekretarima, koji je za 13 godina, koliko sam radio u Izvršnom vijeću, bilo dosta. Sa sekretarima Izvršnog vijeća sam imao , uglavnom, korektne odnose, ali je bilo i nekih sitnih nesporazuma, bez kojih se moglo, a za koje nijesam bio kriv.

OVO TREBA PREFORMULISATI

Napišemo Zarija i ja jedan opširniji zaključak povodom neke Informacije . Zarija ode kod sekretara Radevića da mu to potpiše. Ne prođe dugo, vraća se Zarija sa nepotpisanim zaključkom. Pitam ga: „Šta bi te si ljut?“. „ Neće da potpiše i kaže da ovo treba preformulisati“, odgovori Zarija nervozno. Mi onda kreni iz početka. Imamo stenogram i magnetofonski snimak sa sjednice, a i predlog zaključka, koji je pripremila odgovarajuća Komisija Izvršnog vijećea. Okreni, obrni, nešto izbrisasmo, nešto dodasmo i mislimo da će biti dobro. Ode Zarija opet kod Leka. Brže se vrati nego prvi put, još više ljut. „ Evo, ponovo je rekao da ovo treba preformulisati“, kaže Zarija. Tada mu ja rekoh: „ Stani malo, nećemo ništa dirati, pa ću ja da idem kod njega“. Zarija odgovori: „ Nemoj, može se nešto naljutiti, no ćemo nešto ispraviti, pa ću ja opet ići“. „ Ne,ne, no idem ja“. Kucnem na vrata i uđem. Leko se nešto zamislio, pa se iznenadi kad me viđe. „ Evo, donio sam ovaj zaključak da potpišete“, rekoh mirno. On uze i pogleda samo prvu stranu, a drugu i ne gleda niti čita, pa odmah kaže: „ Ja sam rekao da se ovo preformuliše“. Onda ja „ uzeh“ riječ: „ Druže sekretare, mi smo ovo triput preformulisali. Gledali smo stenogram i magnetofonski snimak i vidjeli šta je ko o ovome rekao na sjednici, a imamo i predlog zaključka Komisije i više ne umijemo ni slova izmijeniti. Ako nešto nije dobro, Vi precrtajte i kažite šta treba napisati“. On se iznenadi, stavi naočari i upita: „Ama, veliš li“. „Velim“ , potvrdih. On izvadi iz džepa naliv-pero, koja su još bila u upotrebi,i potpisa. Zahvalih mu i odoh hodnikom, pa onako zadovoljan, bacih one papire na Zarijin sto. On prvo pogleda da li je potpisao, pa kad ugleda potpis, pita: „ Šta si mu rekao, kako ti ovo potpisa?“. Ja mu sve ispričah , ali on ne vjeruje, te kako si mu smio to reći, te ovo, te ono. Onda mu ja „ održah“ govor: „ Zarija, ti si pismeniji od Leka, a nijesi ni mlađi po godinama. Iako je Leko prvoborac, nema razloga da se od njega plašiš i budi prema njemu otvoreniji. I on će tebe tada više poštovati. I zaista, nije se više ponovilo da nam nešto ne potpiše.

NE MOŽE TO TAKO

Sa Lekom sam imao još jedan „ susret“. Andro Mugoša je bio potpredsjednik Izvršnog vijeća i predsjednik Komisije za unutrašnju politiku. Na jednoj sjednici Komisija je razmatrala neku Informaciju iz oblasti unutrašnje politike. I Leko je bio član Komisije. Odmah po završetku sjednice, ja napišem zapisnik i predlog zaključka o toj Informaciji za sjednicu Izvršnog vijeća, pošto sam, uz redovni posao, bio i sekretar Komisije. Srećom, ponudim Andru da potpiše predlog zaključka, a on kaže: „ Nije to hitno. Ja sad idem u Beograd, pa kad se vratim, potpisaću“. Nije prošlo ni deset minuta , zove me Leko telefonom:“ Šta je sa onim zaključkom Komisije?“, pita. Ja mu objasnih šta je rekao Andro. „ Ama, ne može to tako, to mora da ide na sjednicu Vijeća i to si trebao odmah da pripremiš“, pa poče i da viče. Ja mu opet objasnih šta je bilo. Međutim, Leko i dalje viče i ponavlja ono što je prije rekao. Onda i ja povisih ton:“ Druže sekretare, sve sam tri puta objasnio, više Vam ništa ne mogu reći, pogotovo što Vi vičete“ , i spustih slušalicu. Sjutri dan odem kod Leka da nešto potpiše. Tamo bijahu Radojica Šoškić i Vulkosava Mićunović, članovi Vijeća. Leko potpisa, pa opet pita:“ Šta bi sa onim zaključkom?“. Ja mu dosta mirno „ izdeklemovah:“ Druže sekretare, sve sam Vi objasnio. Nijesam mogao Andru narediti da potpiše.

Ako mislite da sam tu ja nešto kriv, saslušajte me, kaznite me,otpustite me i šta god hoćete radite, samo nemojte na mene vikati. Da znate: Nema čovjeka od kojega se plašim, pa ni od Vas“. On samo reče: „ Ama, veliš li?“. „ Velim“, potvrdih i odoh. Od tada, dok je umro, nikad, na ulici, nije propustio da mi se prvi ne javi, pa ni kad više nije bio sekretar Izvršnog vijeća.

KAKO UVODIŠ GABELJA U IZVRŠNO VIJEĆE?

Neđe 1970. godine poručim ja Sejdu Sejdoviću, Romu po nacionalnosi, da dođe kod mene da se dogovorimo o opravci kazana, koji smo imali u selu. Jednog jutra zovu me sa prijavnice da me traži neka stranka. Pođem ja i vidim došao Sejdo. Zovem ga da idemo u Bife na kavu. On veli da nema vremena, da žuri, da ima neki posao.Ja uporan da ga častim, jer je dobar radnik, a on veli:“ Kako da uvodiš Gabelja u Izvršno vijeće, šta će ti Gabelj“ i stalno ponavlja riječ“ Gabelj“. „ Ne smeta što si Gabelj, nego ajde na kavu i da se dogovorimo o poslu“, uporan sam. Kad smo se pojavili na ulazu u Bifea, svi su gledali u nas, u najmanju ruku kao da su viđeli vuka ili međeda. Neke “ službenice„ su mi prigovarale što će mi Cigani, pa sam im morao opširno objašnjavati da su i to ljudi kao i mi ostali i da je i njihovo Izvršno vijeće kao i naše. Ali, i dalje su ostale nepovjerljive prema onome što sam im pričao.

ŠTO SE, SIMONOVIĆU, NE UPISUJEŠ?

Sekretar Izvršnog vijeća je bio Momir Dragašević. U našim Zajedničkim službama je bilo nekoliko službenika, koji su često kasnili na posao. Neko od saradnika mu predloži da uvede knjigu, u koju će se, ujutru, upisivati svi službenici Stručnih službi, a u 7, 15 sati knjigu bi predavali Sekretaru da vidi ko se potpisao, odnosno ko je zakasnio. Kad je počelo upisivanje, na prijavnici nastane velika gužva dok se svi potpišu, pa neki to urade prvog dana, kad krenu na ručak, pa su sjutra oni prvi potpisnici. -Ja od prvog dana odbijem da se upisujem, jer nikad ne kasnim, ako nemam neki krupan razlog. Načelnik svako jutro konstatuje u knjizi: „ Svi se upisali osim Simonovića“, pa je preda sekretaru. Dugo to traje, a mene niko ne opominje. Neđe poslije 7-8 mjeseci pošao ja kod Dragaševića da nešto potpiše. Inače sam se sa njim ponašao dosta komotno kao i sa drugim sekretarima, a on je bio mojih godina. Tada on, kao što je imao običaj, malo više podiže obrve i otvori oči , upita: „ Zašto se, ti Simonoviću, ne upisuješ u ovu moju knjigu, kao što se upisuju svi ostali?“. Meni dobro dođe da mu odgovorim: „ Tu knjigu nijesi uveo zbog mene, nego zbog drugih, a oni i sad kasne kao i prije uvođenja knjige“. „ A koji su to?, pita me. „ To nije moj posao, a ti provjeri, pa ćeš sam viđeti. A mene , kad zakasnim, saslušaj, kazni i šta hoćeš radi, a ja se i dalje neću upisivati“.

Nije prošlo ni mjesec dana, prestalo je upisivanje i ostalih službenika, Neki, koji su čuli za moj razgovor sa Dragaševićem su mi zahvaljivali.

NEMOJ DA TE VIDI VIDOJE

Jednog dana zove me u kancelariju Drago Đuričanin, sekrfetar Izvršnog vijeća, moj stari poznanik iz omladinskog rukovodstva Crne Gore. Kaže mi da idem kući, da se spremim da idem avionom u Beograd, kako bih odnio Saveznom izvršnom vijeću neku hitnu pošiljku. Avion polijeće za tri sata. Spremim se, uzmem poštu i odem autobusom na aerodrom. Međutim, zbog rđavog vremena, avionski saobraćaj se prekide. Čekam sat-dva, dok nam ne saoštiše da toga dana neće biti leta za Beograd. Vratim se i javim Dragu, a vratim i poštu. On se iznenadi, pa mi reče:“ Skloni se da te ne vidi Vidoje ( predsjednik Izvršnog vijeća). „ Ne sklanjam, pa neka vidi, a i ti bi trabao da mu kažeš , neka zna da nijesam otišao zbog prekida saobraćaja, a ni ja ni ti , za to, nijesmo krivi“ i tako završismo priču.

NEĆU BITI PREDSJEDNIK DISCIPLINSKOG SUDA

U tehnici za umnožavanje materijala Stručnih službi radilo je tri radnika: Mišo Adžić, Gojko Knežević i jedan mlađi iz Stare varoši. Njihov starješina je bio stari, mirni Branko Uskoković. Jednog dana dođe kod njih neki poznanik da mu umnože neku pjesmu. Jedan od njih pođe da pita svoga načelnika, a on i ne gleda o čemu se radi, odobri umnožavanje. Za nekoliko dana SUP prijavi sekretaru Izvršnog vijeća da je u tehnici Vijeća umnožena pjesma četničke sadržine. Sekretar obrazuje Disciplinski sud i za predsjednika odredi mene. Obavim razgovor sa radnicima i oni mi kažu kako je sve bilo i kao najvažnije, da su tražili i dobili odobrenje načelnika. I načelnik mi to potvrdi, ali nije skretao pažnju na sadržinu pjesme. Žao meni radnike, a ako se povede postupak, mora se u okrivljene uključiti i načelnik, pa odlučim da ne prihvatim dužnost predsjednika suda. Zato odem kod predsjednika Izvršnog vijeća Marka Orlandića i sve mu ispričam, sekretaru napišem zahtjev da me oslobodi te dužnosti. Na tome se sve i završilo. Oni radnici su mi bili zahvalni što sam tako postupio, jer ni oni nijesu znali sadržinu te pjesme. Jedan od njih je živ i uvijek mi zahvaljuje što sam ih spasio od kazne.

IZGRADNJA SPOMEN-DOMA U KOLAŠINU

Povodom 13, jula , dana ustanka u Crnoj Gori, Skupština Crne Gore je, u ljeto 1971. godine, donijela Odluku o izgradnji Spomen-doma u Kolašinu, posvećenog Prvom zasijedanju ZAVNO Crne Gore i Boke, 15. novembra 1943. godine. Izabran je i Odbor, koji će se starati o svim poslovima u vezi sa izgadnjom Doma, za sekretara Odbora odrede mene, kao Kolašinca. Moj posao je bio da obavljam sve administarativne i računovodsvene poslove. Predsjednik Odbora bio je Milovan Golubović, nosilac Spomenice 1941. , rodom iz Pljevalja. Raspisali smo konkurs za izbor najboljeg projekta po projektnom zadatku, na kojem je učestvovalo 20 projektanata. Prvu nagradu je dobio Marko Mušič iz Ljubljane, a pravo izvođenjenja radova Odbor je dao „ Kablaru“ iz Kraljeva. Rok za završetak radova bio je 1. Novembra 1974. godine. To je išlo sve dobro, osim organizacije nadzorne službe, koja treba da kontroliše kvalitet materijala i izvođenje radova. Odbor je htio da sam odredi stručnog inžinjera, predsjednik Opštine Kolašin Rajko Raosavljević je angažovao jednog inžinjera- Rakočevića, rodom Kolašinca, koji je živio u Beogradu. Odbor nije htio da se spori sa Opštinom, pa je tako i ostalo. Nakraju je dokazano da nadzor nije kvalitetno vršen, jer su betonski krovovi na Domu urađeni od pijeska iz Tare, a trebalo je upotrijebiti pijesak iz Morače.Zbog velike poroznosti takav krov je dosta prokišnjavao. Ni dodatnim radovima to nije uspješno otklonjeno. To će se, izgleda moći urediti ako se Dom pokrije bakrom.

Mislim da sam doprinio , prilikom utvrđivanja projektnog zadatka, da Dom ima bar 10 kancelarija više nego što je bilo, na početku, predloženo. Odbor je uvažio moje razloge za to, imajući u vidu potrebu službi Opštine, koje je trebalo smjestiti u Dom. Dom je svečano pušten u upotrebu 15. novembra 1974. godine, u prisustvu najviših rukovodilaca Crne Gopre i velikog broja boraca, građana i omladine.

PIŠI, KAD TI KAŽEM

Imao sam načelnika Biroa sekretara, koji je bio pravnik, ali nikad nije dobro shvatio neke naše poslove. Kad Vijeće utvrdi Nacrt zakona za Skupštinu, pisali smo propratno pismo jedne sadržine, kad usvoji Predlog za donošenje zakona i Predlog zakona, pisali smo pismo druge sadržine. Mislim da sam za 13 godina rada u Vijeću, napisao nekoliko stotina takvih pisama. Jednom prilikom Vijeće je usvojilo Nacrt nekog zakona i načelnik me zove telefonom i kaže: „ Napiši pismo, i prepriča sadržinu onoga drugoga pisma. Ja mu kažem da ne ide takvo pismo uz ovaj akt, a on, ni pet ni šest, nego kaže: „ Napiši kako ti ja kažem“. Meni krivo što se tako ponaša prema meni, jer sam, za ovo vrijeme, dobro naučio kako treba raditi, pa mu odmah rekoh: „ Ama, ne pišem, iako si mi ti naređuješ“ i spustim slušalicu. Odmah napišem odgovarajuće pismo za zakon, ali i otkaz na službu i predadoh ga u arhivu, da se preda sekretaru. Ne prođe ni dva sata, zove me sekretar Škobalj na razgovor. Sve mu objasnih i dodadoh da sam više puta tražio i od njega i od načelnika da mi daju nekogada mi pomaže, jer sam teško stizao da završim posao, koji se stalno povećavao. Svakoga četvrtka je održavana sjednica Izvršnog vijeća, pa je trebalo sve to završiti i pripremiti slijedeću sjednicu. Na moj zahtjev nije mi niko odgovorio. Škobalj mi kaže: „ Povuci otkaz, povećaću ti platu za 300.000 dinara ( Aja sam imao 400.000). „ Neću povući otkaz pa da mi dadneš 1.000.000 dinara, iako nemam para“, odgovorih mu. „ Kad je to tako, šta misliš, ko bi mogao raditi tvoj posao?“. „ Ne znam, o tome nijesam razmišljao, to je tvoj posao, a ne moj“, rekoh kratko i odoh. Tu sam radio još 15 dana i onda otišao u Republički odbor SUBNOR-a. Na moje mjesto su ubrzo zaposlili tri službenika, koji su tu radili godinama. Vrlo rijetko sam dolazio u Izvršno vijeće, osim kad sam morao službeno sa novoga radnoga mjesta, kad su razmatrani materijali o zaštiti boraca i vojnih invalida. Sa načelnikom sam se rijetko sretao, ali nijesam sa njim mnogo trošio riječi osim običnog pozdrava. Neki službenici su mi pričali da su pripremali neki skromni ispraćaj, ali do toga nije došlo, jer ja nijesam pokazivao interesovanje za to. Čak sam im poručio da ne želim da me prate i na tome se završilo.

VOZAČKI ISPIT

Nikad nijesam razmišljao o polaganju vozačkog ispita, jer sam mislio da nikad ne bih smio , kroz Platije, voziti kola, i da neću imati para da kupim kola. Mogao sam i u Kolašinu naučiti da vozim kola sa vozačima Vesom Bulatovićem i sa Vujicom Garićem, ali me to nije interesovalo, a više što sam se plašio da ću, učeći, neđe udariti državnim kolima i oštetiti ih. Sav Klošain bi o tome pričao kao kad je jedan predsjednik Opštine, pokušavajući da vozi, opštinkim „ Gazom“ udario u neku krušku tamo na Drijenku.

Ali, odluku da učim voziti donio sam „ na mah“, zahvaljujući daktilografkinjama iz našeg Daktilografsdkog biroa. Jednog jutra, krajem 1974. godine, dolazi jedna daktilografkinja i još sa vrata kaže, onako koketno: „ Dobro jutro, ja sam se upisala ma vozački kurs“. Ja pomislih:“ Kad može ona, mogu i ja“, ali ništa ne rekoh. Drugo jutro dvije daktilografkinje „zagraktaše„ isto kao i ona juče. „ obro jutro,mi smo se upisale na vozački kurs“. Onda ja odlučih: „ Vala,kad one mogu, sa osnovnom školom i daktilografskim kursom, upisaću se i ja, pa makar nikad ne imao kola. Istog dana se upisah kod „ Crvenog signala“, koji se tim poslom bavio. Reddovno sam išao na predavanja, a ubrzo i na praktičnu vožnju. Za instruktora dobih Miga Martinovića, rodom iz Bara Kraljskih. ( Ovih dana je o njemu pisano kao o najstarijem instruktoru, koji i sad radi taj posao).

Prvog dana, na vožnji, tamo đe je bio Stari aerodrom, instruktor mi dade volan i reče da vozim samo u „ rikverc“, on iziđe iz kola. Vozim ja, malo stani, malo kreni, dok ne oporavih, tako da se i on iznenadi. U jednom momentu pita me: „ Jesi li ti vozio kad?“. „ Ne ja, bogami, ovo mi je prvi put da uzmem volan u ruke“, odgovorih. Potraja to dva-tri mjeseca i dođe vrijeme da polažem. Testove položih bez greške, pa ne izlazim na usmeni dio ispita. Nešto kasnije dođe na red i vožnja. Kandidati su se okupljali kod hotela „ Podgorica“. Toga dana, prije mene polagao neki mladić. Kad dođoše na poligon, članovi Komisije glasno rekoše: „ Ovaj sporo vozi, nikad da stigne“, a njemu saopštiše da će morati da ponovi. Onda jedan od njih reče: „ Hoćemo li sada tvoga prijatelja“, pokazujući na mene. On ga pita: „ Kojeg mojeg prijatelja, ja mislim da je on tvoj prijatelj“. „ Nije, boga mi, ja ga ne poznajem“, odgovori onaj. Ja sam samo znao da se zovu Kotlaja i Đedović ( Kotlaja je umro prije desetak godina, a Đedović ovih dana). Ja, sjedajući za volan „ Fiće“, rekoh: „ Ja sm prijatelj vas obojice, iako vas ne poznajem“. Oni se nasmijaše, a ja upalih kola i krenusmo preko mosta prema gradu. Kako sam čuo da su za onoga mladićarekli da sporo vozi, dadoh malo veći gas. Oni kažu: „ Polako, prijatelju, da ne izginemo, iako ne vozim više od 50 km na sat.“ Okreni desno, okreni lijevo, idemo uz Goricu, stani, kreni pod ručnom, kreni pod nožnom“, komanduju oni, a ja izvršavam dosta uspješno. Navedoše me na znak „ stop“ da provjere da li ću stati. Znam ja za tu „ fintu“, pa stanem, iako nema vozila ni sa desne ni sa lijeve strane, a zatim krenem dalje. Dođosmo na poligon. Oni se dogovaraju šta da odluče, a ja im kažem: „ Da vas ljudski zamolim: ako ocijenite da ne znam voziti, nemojte mi dati dozvolu, jer ako kupim kola, hoću da vozim sebe, porodicu i druge ljude i ne bih želio da mi se odmah nešto desi zato što nijesam naučio voziti“. Oni zasdovoljni što im to rekoh, odgovoriše: „ Dobro, to je sve tako. Vi ste zrio čovjek i nećete voziti brzo, a to je najčešći uzrok saobraćajnih nesreća. Dobro ste vozili i neka Vam je srećno“. Tako se to završi, a one daktilografkinje nijesu položile vozački ispit, niti su postale vozači.

KAKVA JE ON BUDALA ?!

Ubrzo, poslije polaganja vozačkog ispita, odlučih da kupim „ Fiću“ za 3.200.000 dinara. Od toga polovina na kredit, a polovinu za gotovinu. Tada se to moglo. Plata mi je bila 450.000, a rata 60.000 dinara. Međutim, nijesam odmah dobio vozačku dozvolu, a ja neću da vozim bez dozvole, pa zamolim Milovana Simonovića da mi doveze pristigla kola od „ Mašinoprometa“ do stana i on to učini, neđe oko 15 sati. Tada ga pita njegov dvogodišnji sin Darko: „ Đe si bio, tata,do sad?. „ Išao sam za kola đeda Naka“. „ A što si ti išao za njegova kola, što ih on nije dovezao?“ „Nije još dobio vozačku dozvolu, pa ne smije da vozi“. „ Pa kakva je on budala da kupuje kola, a ne smije da ih vozi?, završi Darko svoje razmišljanje. Često smo se šalili na moj račun tim povodom.

NIJE TO TAKO,CRNOGORČE!

Poslije rada u Izvršnom vijeću, prešao sam u Republički odbor SUBNOR-a Crne Gore, da radim kao sekretar četiri komisije: za materijalna pitanja boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, za molbe i žalbe, za pitanja ratnih zarobljenika i za pitanja bivših interniraca. Plata mi je bila nešto veća nego u Izvršnom vijeću, a posao raznovrsniji i interesantniji. Bilo je u tu mnogo posla, naročito oko podjele stanova i kredita ovim kategorijama stanovnika, jer je, baš tada, formiran Fond za stanove boraca i vojnih invalida. Po srodnosti posla bio sam i ja član Upravnog odbora Fonda, s obzirom da sam pratio ekonomski položaj ovih ljudi, a tu spadaju i stanovi. Ovaj rad je iziskivao potrebu da često idem u opštine, pa i u sela, kako bi se utvrdilo pravo stanje kod pojedinih ljudi. Tako sam upoznao gotovo čitavu Crnu Goru i mnogo ljudi. Bio sam u svakoj opštini i po više puta, a upoznao sam i mnoga sela, što me naročito interesovalo.

U Republičkom odboru se izmijenilo više predjednika do mojeg penzionisanja: Vlado Strugar, Milo Boričić, Luka Koprivica, Dušan-Dabo Asanović, Mihailo Tiodorović, Drago Stojović i Vlado Kapičić, a sekretari su bili: Miloš Žurić, Branko Bulatović, Branko Filipović i Ivan Kustudija. I predsjednici komisija su se mijenjali, ali su najduže bili: Milan Novaković, Milovan Golubović, Vučeta Dević, Ratko Žugić, Ratko Dubljević, Bratislav Džudović i drugi. U komisijama je uvijek bilo od tri do sedam članova. Sa svim ovim ljudima, sim sa jednim, sam imao dopbre odnose i veoma smo dobro sarađivali. Mnogi su umrli, ali smo se prijateljski sretali i poslije prestanka njihove funkcije i poslije mojeg penzionisanja.

Kad sam došao u Republički odbor, predsjednik je bio Vlado Strugar, nosilac Spomence 1941., rodom iz Ulcinja. Sa njim sam se znao još kad je bio Sekretar za rad i član Izvršnog vijeća, ali nijesmo imali mnogo susreta. Bio je malo odbojan i dosta ljudi je mislilo da je sa njim teško sarađivati. Neki su me i pitali zašto sam otišao da radim sa njim. Znao sam da nije tako i ubrzo se u to uvjerio. Bio je dobar čovjek, dobar kavaljer i pažljiv prema svojim mlađim saradnicima. Jednog dana zove me Predsjednik i pita me nešto u vezi penzija boraca. Ja mu brzo odgovorim, a on kao iz „ puške“: Nije to tako, Crnogorče“ ( to mu je bila uzrečica). Onda ja pitam njega: „ Druže predsjedniče, da li ja treba da potvrđujem ono što Vi kažete ili da Vam kažem onako kako je tačno?“. „ Pa, mi smo te za to i primili da da radiš na ovim značajnim poslovima, jer sam te upoznao u Izvršnom vijeću, a i sekretaru su rekli neki ljudi da si tačan i vrijedan službenik“, odgovori. „ E, onda da se „ pogodimo“: Kad Vas nešto pogrešno obavijestim, slobodno mi recite da više neću sa Vama raditi“. Za četiri godine sa njim nijesam imao ni najmanjeg nesporazuma. I sad ga oslovljavam sa „ druže Predsjedniče“. On se, često, služio sa podacima koje sam ja dao, kad je bio član Predsjedništva Crne Gore. Više puta su mi ljudi, u to vrijeme, govorili da me pominjao Vlado Strugar, kad je, u diskusijama o ovim pitanjima, pominjao neke negativne podatke. Kad bi neko pokušao da ih ospori, on bi rekao:“ Ovo je meni dobro utuvio u glavu jedan Simonović i znam da je to tačno“. Ako je neko i povjerovao, poslije bi se izvinjavao.

JA ĆU NEKOGA DA UBIJEM

Neđe sredinom 1980. godine ulazi u moju kancelariju nepoznat čovjek. Otvarajući vrata, bez kucanja, reče:“ Ja ću nekoga da ubijem“ . Pogledah prema njemu i vidim da u rukama nema nikakvog oružja, pa mu rekoh: „ Pa, ubij, šta čekaš i idi u Spuž“ Dok on stoji, ja sjedim, što mi je prvi put od kada radim. On onda pita:“ Mogu li sjesti?“, „ Možeš, kako ne možeš“. Kad sjede, reče:“ To mi do sad niko nije rekao. Svi mi govore: pa nemoj, pa što da ubiješ i td.“. Tek onda ga upitah ko je, odakle je i šta je razlog zbog kojeg prijeti da ubije. Reče da se zove Vukajlo Lašić iz Mojkovca, učesnik NOR-a od prije 9. septembra 1943. godine, nema stana, a više puta je tražio stan, ali mu Mojkovčani ne daju i td. Poručih mu kavu i objasnih mu ono što sam znao, a prvo da ubistvom bilo koga ne bi ništa riješio. Čak bi upropastio i svoj život i život svoje porodice. Kad bude mogućnosti i kad dođe na red, vjerovatno će i on dobiti borački stan, ne mogu svi dobiti iste godine i td. Tada se i on malo smiri, kao shvatajući sve ovo što sam mu rekao, navodeći da ovo, do sad , ni od koga nije čuo. Naročito mu je čudno što sam mu rekao: „ Ubij, pa idi u Spuž“. „ To su, Lašiću, priče. Da si odlučio da ubiješ, ti bi to već davno učinio, jer ljudi koji odluče da nešto slično urade, o tome mnogo ne pričaju. Sreća je što takvih nema mnogo i nema toga razloga da čovjek nekoga ubije zbog nekoga ličnoga problema kao što je stan. Teško je za tvoj problem nekoga konkretno okriviti. Nema dovoljno stanova za sve borce. Nastojimo da stanove dobiju najprije borci od 1941., pa od 1942. pa tek onda borci od prije 9. Septembra 1943. godine, u koje i ti spadaš. Zatim, tu odlučuje broj članova porodice i mnogo drugih uslova. O tome postoji jasan Pravilnik, koji već nekoliko godina primjenjuje Upravni odbor Fonda za raspodjelu boračkih stanova. Mnogo duže je trajao naš razgovor, a zatim mu napisah žalbu Republičkom odboru u vezi sa dodjelom stana. Na rastanku mi reče: „ Sad se osjećam kao da sam dobio stan. Da nijesam došao kod Vas, možda bih i napravio neku glupost i tako upropastio i sebe i porodicu“. Ode kući sa mnogo zahvaljivanja. I stvarno, kad je Komisija za molbe i žalbe , njegovu žalbuuputila u Mojkovac, došao je i on na red, pa je Opštinski fond dao 50% sredstava, a 50% Republički fonda i tako mu je, za godinu-dvije dodijeljen borački stan.

NIJE ISTINA, LAŽEŠ !

Neđe 1986. godine izabraše za predsjednika Republičkog odbora Mihaila Tiodorovića, nosioca Spomenice 1941. i pukovnika JNA u penziji. Nijesmo ga ranije poznavali, ali nam se, od prvog dana, nije sviđao. Bio je nekako „ pun sebe“, nije se sa nama ljudski pozdravio i gotovo nas nije ni primjećivao. Nije se nikad interesovao šta i kako radimo, kakve su naše plate, imamo li stanove i td. Neđe poslije mjesec dana zove me u kancelariju i pita me kolike su penzije nosilaca Spomenice 1941. Ja odoh u kancelariju i uzeh podatke, koje sam uvijek imao i ažurirao. Objasnih mu sve opširno, no ne dozvoli da završim, nego kaže:“ To nije istina, to nije tačno“. Ne bi mi milo, skupih one papire i ustadoh da idem. „ U redu, na ovaj način mi nemamo šta da razgovaramo“, rekoh. „ Ti se naljuti“.

„Naljutih i hoću da Vam kažem da više tako ne razgovarate sa mnom. Kad utvrdite da sam Vas nešto pogrešno informisao iz mojeg posla, slobodno me otpustite, ali ne dozvoljavam da mi tako govorite“, i odoh“. Dugo vremena me nije pozivao. Sretali smo se i samo službeno razgovarali.

Krajem maja smo planirali godišnje odmore i ja dobijem sedam radnih dana krajem juna, a ostalo u avgustu, kao i svake godine. Rešnja je donio i potpisao Sekretar. Uzmem ja rešenje i odem na odmor. Kad sam došao, odmah mi sekretarica kaže da je Predsjednik pitao đe sam, te me ne viđa i da se ljutio što mu se nijesam javio kad sam otišao na odmor. Ne prođe ni dva sata, zove nas na sastanak. Okupismo se nas četvorica i on. Još nijesmo ni posjedali, Predsjednik pita: „ Đe si ti, Simonoviću, ovoliko dana?“. Ja mirno odgovorih:“ Bio sam na godišnjem odmoru“. „ Kakvom odmoru, što se nijesi meni javio?. „ Nijesam dužan da se Vama javljam, javio sam se Sekretaru, a evo imam i rešenje o odmoru“. On, ni pet, ni šest, nego reče, uzrujano: „ Lažeš“. Ja se malo podigoh , pa lijevom rukom ( inače sam ljevak), primakoh veliku kristalnu pepeljaru, pa mu odgovorih: „ Ako nosite gaće, ponovite to što ste sad rekli, ponovite“, riješen da ga onom pepeljarom gađam pravo u glavu. „ Ene, ti bi se tukao“. „ Bih da j... oca i to će se dogoditi ako mi to još jednom ponovite“. On se ućuta, a ja pređoh u „ napad“: „ Sram da Vas bude. Kakav ste Vi čovjek?. Ja nijesam dijete, no imam blizu 60 godina i niko mi to, do sada, nije rekao, pa neću dozvoliti ni Vama, sram da Vas bude. Jete li Vi čovjek, koj treba da vrijeđa druge ljude ni krive ni dužne. Ako mislite da nijesam u pravu, otpuštite me, a Vi me ovđe nijesta ni primili, nego Predsjedništvo Republičkog odbora. Razmislite malo kako se ponašate prema ljudima. I da znate, da imate deset Spomenica, nije me od Vas strah. Je li Vam sve jasno?“, završih priču. On se umiri,a moji saradnici i Sekretar ne izgovoriše ni jednu riječ. Na tome se i završi naš razgovor i „ sastanak“, koji nije ni imao neki drugi sadržaj.

Još jednom smo imali „ susret“ tako što mi je rekao da otpustimo našeg vozača Jovetića, jer, navodno, slabo vozi i ne vidi dobro, a nosio je naočari. „ Ne možemo ga, zbog toga, otpustiti. On je ovđe primljen po konkursu, jer je ispunjavao najbolje uslove od trojice prijavljenih, ima djecu i ženu i td“, objasnih mu. „ Pa neka tebe vozi, mene neće“, kaže mi ljutito. „ Mene nema potrebe da vozi, ja sam sebe vozim, a njega ne možemo otpustiti bez velike krivice“. On je to meni rekao, jer sam bio predsjednik Radne zajednice, pa on nije mogao pokrenuti postupak protiv vozača. Ubrzo saznam da Predsjednik namjerava da, za vozača, primi svoga sestrića, pa naučim Jovetića da o ovome ispriča vozaču Voja Raičevića, sekretara Opštinskog komiteta, od kojeg se Tiodorović plašio. Kad to dođe do Voja, on kaže Tiodoroviću:“ Nemoj da diraš onoga tvoga vozača, Jovetića“. Na tome se završila priča o vozaču.

Neđe kasnije me je „ predstavljao“ nekome od boraca. „ Ovo je naš SKOJ- evac Simonović“. Ja, opet „ dim u dim“: „ Ne stidim se što sam bio SKOJ-evac, čak se time ponosim, a Vi viđite da li se ponašate u skladu sa principima za koje ste se borili“. Tada sam već bio saznao da je Tiodorović godinama primao punu penziju i punu platu, pa, kad su to otkrili u Vojnom penzionom fondu, pokrenu postupak da vrati sve pare, koje je, po tom osnovu, primio. Ali, on odmah ode kod Vidoja Žarkovića u Beograd i to mu Vidoje sredi. Nikad mu para nije bilo dosta. Miliji mu je bio dinar, nego meni milion. Više se nijesmo mnogo sretali, a i ako se sretnemo, to je bilo strogo službeno. Srećom, ubrzo je otišao na neku drugu funkciju. Tada je gradio neki „ Zamak“ na Radovču, za koji je znao čitav Titograd, a prevario je i nekoga komšiju na Radovču, na čijem je zemljištu to gradio. Ubrzo se razbolio i umro. Nije mi to bilo milo, jer se ničijoj smrti nijesam radovao, ali sam mislio da u Crnoj Gori ne postoji takav nosilac Spomenice.

DA PROČITAMO ŽALBU

Podnijela jedna majka poginulog borca iz Bajica kod Cetinja žalbu Republičkom odboru, u kojoj traži pomoć da dobije neki stan, pošto živi u veoma teškim uslovima. Navodi u žalbi da se više puta obraćala Jeleni Martinović, da joj pomogne kao rođaka i rukovodilac boračke organizacije u Cetinju. Jelena je nije htjela ljudski ni primiti na razgovor, a kamo li da joj pomogne. Baš tih dana smo Vučeta Dević, predsjednik Komisije i ja pošli u Cetinje povodom više drugih žalbi, pa uzmemo i onu žalbu, koja je tek stigla. Skupili se članovi Predsjedništva Opštinskog odbora u Cetinju, pa brzo razmotrismo sve one žalbe. Neke usvojismo, a neke odbismo, s tim da sve podnosioce žalbi pismeno obavijestimo kako smo ih riješili. Tada ih ja zamolim da pročitamo i jednu žalbu, koju smo skoro primili od jedne stare žene iz Bajica, po prezimenu Martinović. Neće Jelena ni da čuje. „ Nećemo je čitati. Znam je ja dobro. Ona je dolazila kod mene nekoliko puta, pa me je i psovala, iako smo rođake“. Opet ja molim da pročitamo žalbu, pa da znamo kako da joj odgovorimo, ako nije u pravu, odbićemo je, a ako govori istinu da joj pomognemo svi zajedno. To je majka poginulog borca. Još nekoliko puta je Jelena tražila da ne čitamo žalbu, ali se ostali složiše. Kako ja čitam, oni govore: „Istina je, istina je, sve je istina što je napisala“. „ Pa šta da joj odgovorimo?. Zar nije grehota da joj ne pomognemo, ako ima mogućnosti“, uporno tražim. Onda jedan od njih, Marko Matuta, kaže:“ Slažem se sa Simonovićem. Imamo jednu garsonjeru praznu i ona bi bila dobra za ovu sirotu. Slažete li se da da je njoj damo?“. Svi se složiše, osim Jelene i tako riješismo žalbu, a oni obećaše da će Staru odmah obavijestiti, a da je i mi obavijestimo. Tako riješismo još jedan stambeni problem u Cetinju.

ZNAŠ LI S KIM RAZGOVARAŠ?

Priznavanje staža iz internacije je bilo aktuelno više godina. Neđe 1979. godine, traži jedan Joksimović iz Bijelog Polja da mu se prizna svojstvo borca od maja 1943. godine, pošto je bio u internaciji u Grčkoj. Pribavimo mišljenje Opštinskog odbora iz Bijelog Polja, u kojem piše da mu se ne može priznati svojstvo borca, jer je interniran od Njemaca, maja 1943. godine, kao četnik, sa ostalim četnicima , koje su Njemci razoružali u Zatonu. Taj njegov zahtjev je odbila Komisija za internirce. On se još jednom obraćao Komisiji i pokušao da dokaže da nije bio u četnicima, ali su dokazi govorili suprotno. Tada se on žali Centralnom komitetu SK Crne Gore. Jednog dana zove me telefonom Sekretar Komisije CK za molbe i žalbe (umro je , pa mu neću pominjati ime) i pita me zašto Joksimoviću nije prihvaćen zahtjev. On se još i ne predstavlja. Kad ga uoitah ko je, tek se tada predstavi. Objasnih mu da je zahtjev Joksimovića, Komisija dva puta razmatrala i oba puta ga odbila. On mi, na to, kaže: „ Mi mislimo da mu to treba priznati“. „ Pa priznajte, mi nemamo ništa protiv, ali ova Komisija to više neće razmatrati“, odgovorim mu. On me tada upita:“ A znaš li ti s kim razgovaraš?. Ovđe je Centralni komitet“, pa opet pomenu njegovo ime i prezime. „ Da te zamolim“, rekoh,“ nemoj me više plašiti sa Centralnim komitetom, jer nije više tvoj nego moj i od vas se uopšte ne plašim. Ovaj je slučaj za nas završen i nećemo se više njim baviti. Je li ti sad jasno?“. On ništa ne odgovori, već spušti slušalicu. Sretali smo se i kasnije, ali nijesmo imali mnogo saradnje, jer smo radili na različitim pitanjima. Pošto sam otišao i penziju i poslije svih ovih zlih događaja u Jugoslaviji, sretosmo se nas dvojica. On odmah reče: „ A znaš li ko je, za sve ovo, kriv, što nam se dogodilo?“. „ Znam“, odgovorih. „ Ne znaš, ne znaš, za sve ovo je krivo ono đubre od Tita“.“ E moj ( pomenuh mu prezime) kako imaš obraza da tako govoriš, kad si godinama radio u tako značajnom organu Titove partije, kao što je Centralni komitet. Što nijesi imao gaća, pa da tada rečeš to što sad govoriš, sram da te bude. No, o tome nećemo više razgovarati, jer se nećemo nikada složiti, a ti još razmisli kakav si bio komunista, kad si tako mislio“. I tako se rastadosmo. Iduće godine je umro, iznenada.

SJUTRA NE DOLAZIM NA POSAO

Kad sam navršio tačno 40 godina penzijskog staža, 28. Februara 1990. godine, pođem kod Predsjednika Vlada Kapičića, jednog veselog i pažljivog čovjeka, a sa nim sam mogao o svemu razgovarati. On se iznenadi što sam došao, a ja mu rekoh:“ Druže Predsjedniče, ja danas navršavam 40 godina rada. Prema tome, sjutra ne dolazim na posao, a doći ću drugi dan, da nekome predam sve materijale, evidencije i poštu na kojima sam ovđe radio 15 i po godina. On me zamoli da ostanem još 2-3 mjeseca, ali ja odbih i sa svima se pozdravih. Za desetak dana su me i zvanično ispratili sa prigodnim poklonima od Radne zajednice, pa i lično od Predsjednika. I sad rado odem u Republički odbor da pozdravim one drugarice, sa kojima sam toliko radio, a kod rukovodilaca se manje javljam. Dvije godine pošto sam otišao u penziju, Predsjedništvo, na predlog Đođija Nikitovića, prvoborca, predložilo je Saveznom odboru da mi dodijeli Plaketu SUBNOR-a Jugoslavije za dugogodišnji rad na pitanjima materijalnog položaja boraca i porodica poginulih boraca. Međutim, ja sam već dvije-tri godine od izbijanja „antibirokratske revolucije“ utvrdio da je boračka organizacija , zahvaljujući republičkom rukovodstvu, značajno izgubiula od svoga ugleda i od svoga uticaja na društvena kretanja. Kao najveći pad SUBNOR je doživio predajom organizacije, u više crnogorskih opština, u ruke bivšim pristalicama Informbiroa, a imovina SUBNOR-a i vojnih invalida je data u bescjenje državnim organima. Kad sam došao u Titograd, moje bivše saradnice iz Republičkog odbora su me obavijestile da sam dobio Plaketu. Odmah sam napisao opširno pismo Saveznom i Republičkom odboru, kojim sam se zahvalio onome ko me predložio i onome ko je donio takvu odluku, ali Plaketu ne želim primiti, navodeći gore pomenute razloge. Na tome se sve završilo. Sa mojim pismom , zahvaljujući Ivu Kustudiji, nije upoznato ni Predsjedništvo ni Rapublički odbor SUBNOR-a Crne Gore, što me ne čudi. Eto to je sve što sam želio da zaspišem iz mojeg dugogodišnjeg rada. Bilo je mnogo lijepih doživljaja, a i ružnih. Možda će neko poželjeti da ovo pročita ili objavi, u cjelini ili neke djelove.

Titograd, 25. februara 2002. godine. Ananije Simonović

Kao što se vidi, ove zabilješke sam završio 2002. godine. No, i poslije sam imao neke aktivnosti, iako sam bio penzioner.Često sam išao u Opštinski i Republički odbor SUBNOR-a i antifašista i, sa njima, učestvovao u raznim akcijama. Van Crne Gore išao sam u Jajce nekoliko puta. Poslednji put išao sam sa njima, 29.novembra 2016. godine. Išao sam u Albaniju: u Tiranu, Medovu, Lješ, a u Skadar više puta. S obzirom da se nalazim u 90.oj godini života, sad više ne idem, jer može nešto da mi se desi, pa da im ne pravim teškoće.

U Crnoj Gori sam i dalje aktivan. Sa njima idem u obilazak značajnih mjesta iz NOB-e i obilazak spomenika poginulim borcima NOR-a: Spomenik partizanu borcu na Gorici, Vrela Ribnička, Farmaci, Čepurci, Kuće Rakića, Vuksan-Lekić i dr.

Svake godine, 13. jula, idem na Brezu kod Kolašina, đe su sahranjena moja braća od strica: Vladimir i Svetozar, sa ostalim poginulim i strijeljanim borcima NOR-a.

Svakog 1. aprila-Dana omladinskih radnih akcija, učestvujem u obilasku mjesta đe su izvođene dobrovoljne radne akcije, sa bivšim brigadirima. Obišli smo Bar, Mojkovac, Rožaje, Nikšić, Bjelopsvliće ( na Pruzi Nikšić-Titograd) i td. To ponavljamo više puta.

Povremeno pišem u novinama neke članke iz mojeg sjećanja i života: Bogdanov kraj,Pazarni dan u Kolašinu nekad i sad, Stari narodi, koji su živjeli u Donjoj Morači, Potajska Gora-prašuma, Dub u Bojićima ( u Gornjoj Morači), jedno od najstarijih drva na Balkanu i dr. U martovskom broju Kolašinskih novosti je počelo objavljivanje mojeg rada Pazarni dan u Kolašinu nekad i sad, pod naslovom: Zapisi o nekadašnjem Kolašinu. Taj list izlazi tromjesečno, pa će taj moj rad biti objavljivan u nastavcima.

Ljeto provodimo u Morači. Tamo sam kosio, sadio voćke, ubirao voće, pekao rakiju šljivu i jabukovaču, imao u bašti jagode, maline, kupine, imao baštu, u kojoj sam gajio krompir, boraniju, pasulj, luk, šargarepu, cveklu, krastavac, paradajz i dr. U 2017. godini je, 10. juna, pao veliki grad i sve uništio, pa nije bilo nikakvog voća, a baštu sam dao Jugu, te je on obrađivao, jer ja više ne mogu da kopam i da obavljam druge poslove u bašti. A to su mi sugerisali i sinovi i zabranii da više, u bašti, ne radim.

Eto to je sve što ću ostaviti zapisano mojim potomcima, da mogu pročitati o mojem dugogodišnjem radu i životu

Podgorica, 2. maja 2018. god. Ananije Simonović