Nepoznati narodi na prostorima Donje Morače i njihov način života

O Crnoj Gori i njenim krajevima pisalo je više poznatih istoričara, putopisaca i hroničara kao što su: Jovan Erdeljanović, Andrija Jovićević, Vuk Stefanović-Karadžić, Dr.Branislav Djurdjev, Sekule Dobričanin i drugi, ali niko od njih nije ni pokušao da utvrdi koji su sve narodi i kada živjeli u našim krajevima prije dolaska Slovena u VI i VII vijeku.

Medjutim, zna se da su na ovim prostorima, prije dolaska Slovena, živjeli Kelti, Avari, Tračani, Kriči, Macure, Iliri, Grci, Mataruge, Rimljani i drugi. Samo su neki ostavili neke tragove i spomenike kulture, dok su drugi tajanstveno nestajali kao što su i doselili. Rimljani su ostavili Duklju, Iliri neke tvdjave, Macure svoja groblja, a neki svoje kamene stećke, za koje još nije utvrdjeno ni čiji su ni kako su nastali i locirani na mjesta gdje se i sada nalaze.

I u dolini Gornje i Donje Morače postoje neki od tih tragova. U selu Osrecima, u gornjem dijelu sela, jedan predio se zove Krioče, što, po predanju, potiče od naziva naroda koji se zvao Kriči. U Prekobrdju se jedno mjesto zove Kričanje, po istom osnovu .O tome Sekule Dobričanin je, u knjizi „Donja Morača“ zapisao:

„Kao najstarije stanovništvo Morače trebalo bi smatrati Kriče i Macure.U Prekobrdju jedan zaseok se zove Kričanje,a to je ime ostalo vjerovatno po Kričima,koji su tu nekada živjeli. Narodna predanja govore da su ondje živjeli i Macure i da su njihovi ostaci dugo trajali u Selima, Uljarima, Čepinom Stajištu, na jugu Prekobrdja.To je mali predio, pa je i narod , koji je tu živio, bio malobrojan. Bogić (Moračanin) je vodio borbe s Macurama i pogubio njihovoga prvaka Štikoja. U narodu se još priča o Macurama, a po njima i neka groblja se, u plemenu, zovu macurska, tako isto i neka bratstva moračka drže za ostatke Macura. Ko su bili Macure ne zna se. Moguće da su poticali od romanizovanih Ilira, koje su Srbi zatekli u Morači“(str.43).

Medjutim, Bogić Moračanin nije mogao imati dodira sa Macurama i Ilirima,jer se doselio u Moraču-Prekobrdje tek oko 300 godina prije,odnosno u prvoj polovini XVII vijeka (str.50).

U Osrecima,u podnožju Krioča, jedna istaknuta glavica, zove se Macurska, a na njoj postoji i macursko groblje, sa nekoliko većih kamenih ploča. Već odavno je to groblje zaraslo u šiblje i šumu,tako da se sada jedva i primjećuje.

U podnožju sela Vrujca se, takodje nalazi macursko groblje, sa nekoliko kamenih grobova i stećaka. U Gornjoj Morači, na groblju u selu Bojići, postoji oko 50 kamenih stećaka, raznih veličina i oblika, ali se ne zna ni od kada postoje, ni ko ih je tu postavio. Začudo, nigdje u okolini, nema kamenoloma sa takvim kamenom niti je postojao neki put, kojim su ti stećci tu dovezeni. Ne postoji tehnika iz toga doba, pomoću koje su ti stećci tu dovezeni i postavljeni.

Iznad katuna Doli, gore iznad sela Požnje, prema Kapi Moračkoj, postoji jedno mjesto koje se zove Grčki katun i Grčko groblje. I sad postoje ostaci oko 20 koliba ili kuća, a na uglovima tih koliba oko 10 zemljanih tumula ili tumulusa, pokriveni šljunkom, iz kojeg ne raste nikakva trava ili drugo rastinje. Nika nikad nije pokušao da utvrdi iz kojeg vremena te kolibe i tumulusi potiču i šta se u njima nalazi.

U gornjio dio sela Osredaka, nekad su se doselili Glavičani iz Hercegovine, iz nekog mjesta, koje se zvalo Glavica. Po toj Glavici su uzeli naziv svog bratstva, ali malo znaju o svojim precima i o svom rodoslovu. Znaju samo devet pasova-koljena, iako bi morali imati više od 25 pasova, ako su u Osretke doselili prije izgradnje Manastira Morače 1252.godine. Dobričanin smatra da ih je od doseljenja sve do 1938.godine bilo samo po dvije kuće, jer su mnogo ginuli u ratovima i nesrećnim slučajevima, ili nijesu imali muških potomaka (str.44.). Sad ih ima oko 15 kuća. Dakle,oni su živjeli na Krioču, Kruševlju, Podima i Vratlu, a izdizali su, preko ljeta, u katun Kotla,u podnožju vrha Tali. Ali, u tom dijelu sela , prije Glavičana, živjeli su pripadnici nekih drugih naroda.

Kad sam zakopavao temelj za kuću u Kruševlju 1981.godine, na dubini oko 100 do 150 cm, sam nalazio ostatke raznih posuda od grnčarije. Sakupio sam oko 2 kilograma toga materijala i odnio u Arheološku zbirku u Titogradu i interesova se koliko taj materijal može biti star. Rekli su mi da misle da potiče od oko 7.000 godina.To znači da su na tom prostoru živjeli i neki drugi narodi mnogo godina i vjekova prije dolaska Slovena i doseljenja bratstva Glavičana. To se može zaključiti i po tome što su,na tom prostoru postojale njiva raznih oblika i veličina, ispod kojih se protežu dugački ckladovi, visoki i do 10 i više metara.Na više mjesta se mogu uočiti ostaci njihovih starih kuća, kojih, naravno, više nema.

U blizini mjesta Poda,prema potoku Jelovac, postoji izvor,koji se ,od davnina, zove Kraljeva voda. Prema predanju, kad je u Moraču,dolazio neki kralj, sa toga izvora su mu donijeli vodu da pije. Kad se napio, rekao je:“Dobra je ova voda i treba da se zove Kraljeva“.Kako tada tako i sada.

Ima na tom prostoru još jedan fenomen: Naime, u mjestu Vratlo (po prevoju prema Ockoj Gori, raskrsnici šest seoskih puteva), postoje ostaci nekog čudnog kamenog zida. U njemu su nasloženi, na čudan način, ogromni blokovi kamena, ravni sa obje strane, visine od 5 do deset metara. Niko nikad nije utvrdio na koji način je taj zid postao, čemu je služio i kako se nikad nije srušio. Nigdje u okolini nema kamenoloma sličnog kamena niti puta do toga zida.

Iznad sela Osredaka nalazi se vrh Tali, visok 2.063 metra. Niko nije utvrdio zašto se taj vrh tako zove. Godine 1997., dokj sam pripremao knjigu „Osreci-selo u Donjoj Morači“,slučajno sam upalio televizor i čujem kako neki profesor-istoričar objašnjava nazive nekih toponima u Crnoj Gori, pa kaže: “Naziv vrha Tali potiče od ilirske riječi „ bad toli“,što znači visoko brdo-vis.Poslije duge upotrebe, riječ „bad“ se izgubila, a od riječi „toli“, postala je riječ Tali. Slično je i sa nazivom jednog predjela u Boki Kotorskoj, koji se zove Krtoli, nastala od riječi „ kr toli“,što znači nisko brežuljkasto zemljište. Odmah iza toga čovjek je završio emisiju,a ja ne stigoh da zapišem njegovo ime, što mi je i sad žao. No, od tada znam šta znači naziv vrha Tali, što i u knjizi zapisao.

Ima u našem kraju interesantnih toponima, ali nikad niko nije zapisao zašto se tako zovu. Na primjer, jedno mjesto se zove Brajine laze, ali niko ne zna ko je bio Brajan i kad je živio. Isto tako se jedan predio zove Čomovića lazina i na njemu se vide ostaci dvije kuće, ali u rodoslovima osredačkih bratstava nema bratstva Čomović. U zaseoku Vrta postoji mjesto Bogišino Guvno, ali Bogišinog imena nema u rodoslovima osredačkih bratstava, kao ni Radoša,po kojem se zove toponim Radošev Trap.

Nema ni podataka od kad se pominje naziv sela Osredaka. U turskom popisu iz 1477.godine pominju se imena sela Djudjevine, Liješnja, Ibrije, Svadije, Pirgišta (Manastira Morače), Ljubotić, Vrana, Seoca, Dobričić, Kos i Crteža ( Dr. Branislav Djurdjev: Novi podaci o najstarijoj istoriji brdskih plemena-Istorijski zapisi, Titograd, br. 1/60). U popisu se ne pominju ni sela Bare, Ravni, Mioska i druga.

U tome popisu su vrlo često upisana slovenska imena, ali bez prezimena, kao što su: Dobrilo - sin Radiča, Djurko - sin Dobrila, Miodrag - sin Gujice, Radosav - sin Pribila, Božidar- sin Vlatka, zatim Ivan, Vukašin, Radoje itd.

Ni u tome popisu se ne pominje bratstvo Glavičana, iako je bilo nastanjeno u Osrecima. Iz toga vremena se pominju bratstva Danilovića u Djudjevini, Ćirovići u Barama i Braunovići u Prekobrdju, ali se ni oni ne pominju u popisu.

Tek od početka XVII vijeka Moraču naseljavaju potomci Bogića Moračanina: Radovići, Medenice, Dožići, Rakočevići, Vujisići, čiji je predak Bogić došao ispod Huma Hotskog, ali nije utvrdjeno da li je on od Mrnjačevića ili od Balšića, zatim potomci Šćepana iz Hercegovine: Ilići, Radojevići, Radonjići, Radulovići i Simonovići, zatim potomci Pavića Pejovića iz Bratonožića: Bjelići, Lazarevići, Lučići, Maškovići, Miloševići, Stankovići i Stevanovići, zatim potomci Jovana Stevanova iz Kuča- Jovanovići, zatim Erakovići iz Njeguša- Šukovići i Kujovići, pa Lješnjani iz Liješnja: Kljajići i Ćetkovići, Toškovići, Janketići, Tripkovići, Kovijanići i drugi.

Svi ovi doseljenici su u Moraču došli prije oko 300 do 350 godina i o njima se dosta zna, jer su o njima opširnije pisali , pored naprijed pomenutih istoričara i hroničara i Tadiša Rakočević, Stevan Rakočević, Rade Vujisić, Vojislav Perović, Radun Tripković, Stevan Popović, Rajko Raosavljević, Risto Kovijanić i drugi. Ali, o stanovnicima Morače, prije dolaska Slovena, gotovo nema nikakvih dokaza, pa ni tragova. Zato bi bilo interesntno da se ovoj temi posveti više pažnje od strane odgovarajućih ustanova, kao što je Crnogorska akademija nauka, Istorijski institut, istoričari, arheolozi i drugi ljudi od nauke. U tome mogu pomoći i mnogobrojni novinari i publicist. U skorije vrijeme ovim pitanjima se bavi list Vijesti, koji ukazuje na tragove starih spomenika kulture iz ranijih milenijuma u raznim našim krajevima od Ulcinja, duž Jugoslovenskog primorja, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Srbije.

Podgorica, 13. 11. 2012.