Ananije Simonović

Ananije Simonović, pravnik u penziji, rođen 1928. godine, u selu Osrecima, Donja Morača, Crna Gora.

Radni vijek je uglavnom proveo u državnim organima i društveno političkim organizacijama SR Crne Gore, radeći na pravno-administrativnim poslovima.

Bavi se publicistikom, zemljoradnjom u svom rodnom kraju, planinarstvom, i aktivnostima u SUBNOR i Antifašista Crne Gore.

Živi u Podgorici, oženjen je, ima dva sina i četvoro unučadi ...OPŠIRNIJE
Ananije Simonović Ananije Simonović Ananije Simonović
NEOBJAVLJENI TEKSTOVI:


Pazarni dan u Kolašinu nekad i sad

Još od davnih vremena stanovnici sela Crne Gore imali su velike potrebe za prodajom svojih poljoprivrednih proizvoda i sitne i krupne stoke i za kupovinu raznih industrijskih proizvoda. To su mogli učiniti u najbližim gradovima ili na određenim mjestima u blizini tih gradova.

Stanovnici stare Crne Gore najviše su trgovali, u svim vremenima, u Kotoru, oni iz Hercegovine u Nikšiću i Pljevljima, a oni iz Potarja i Polimlja, u Kolašinu i Andrijevici, a kasnije u Beranama, Plavu i Gusinju.

U ranija, davna vremena, mnogi ljudi iz doline Morače, išli su, pješke u Kotor, da donesu soli ili žita za spas svojih porodica. To putovanje je trajalo gotovo neđelju dana preko Ivačevog dola, Bjelopavlića, Čeva i Njeguša. Išle su i žene i muškarci, pa žene, često, donesu i novorođenče i vreću soli ili žita. Tako je i Osrečanka Meduna Veljova Stevanović, 1880. godine, na Krscu iznad Kotora, rodila sina Miladina i donijela i njega i vreću soli. Tada je imala 56 godina života. Slično je bilo i sa čuvenom Sekom Novičinom Simonović, koja je donijela 40 oka soli i, uveče, u rodu u selu Raičevine, rodila blizance. Ujutru je donijela đecu na Dugi Laz, pa se odmah vratila za onu vreću soli. Inače, Seka je rodila 18 – oro đece, a rodila je šest puta po dvoje i šest puta po jedno dijete.

Poslije oslobođenja Nikšića i Podgorice od Turaka, 1878. godine, seljaci iz doline Morače, često su išli, po svakom vremenu, da prodaju ili nešto kupe, u Nikšić ili u Podgoricu. Od kuće su polazili u subotu, a vraćali se u utorak uveče, često bosi i slabo obučeni, a gotovo uvijek gladni, sa oskudnim brašnjenikom. Pored muškaraca, kućnih starješina i njihovih sinova, na pazare su, masovno, išle i žene.

Mihailo Lalić, u romanu “Lelejska gora”, o ženama , pored ostalog, kaže: “Na pazare su, najčešće u povorkama, išle i žene, izmiješane iz raznih sela. Svaka svoje nade, brige i poslove priča, a one najmlađe slušaju šta ih čeka i ćute. Iz zemlje tvrdice, iz trnja i kamena, iz mršavih krava, koza i ovaca, težile da izvuku, da napabirče, da od svojih usta uštede, pa na svojim leđima prenesu, da prodaju za male pare, da kupuju za velike, da se cjenjkaju sa trgovcima, da podmire đumruke, pa od onoga što ostane, sve što je ljepše da pripadne muškarcima, jer muškarci hajdukuju i retuju i svete se i čast stiču i odlaze u Ameriku i odlaze na školovanje i na robije, a one ostaju na ognjištima, udovice s malom đecom, bezbratnice u crnini, majke često samohrane, samojadne, da tavore i čuvaju uspomene prazne slave”.

Zemljoradnici i stočari, koji su imali svojih proizvoda za prodaju, nosili su na Pazar stočne proizvode, sir, skorup,meso, kože od domaćih i od divljih životinja: od kune, lisice, zeca, vuka, srne, divokoze i td. , voće i povrće, rakiju, vino i drugo. Za dobijene pare od prodaje svojih proizvoda, kupovali su industrijske proizvode za potrebe svojeg domaćinstva: žito, so, petroleum (gas) za osvetljenje , razne alate od metala kao sjekire, motike, kose, krampove, trnokope, tesle, šege- bokare, eksere – čivije za gradnju kuća i koliba, Ćuskije (štanke), platno za odjeću članova porodice i drugo. Kupovali su i po malo šećera i kave za slavu i da im se nađe za “ stidne” goste.

Ovđe će biti najviše riječi o pazarnom danu u Kolašinu ili u njegovoj okolini do 1878. godine, kada je Kolašin oslobođen od Turaka i, poslije oslobođenja od Turaka do sada.

Mnogi događaji iz ranijih vremena nijesu zapamćeni niti zapisani, što je velika šteta.

O trgovini stanovnika iz doline Morače (Rovčana, Gornjomoračana i Donjomoračana) ovđe navodim samo kratak opis Sekule Dobričanina u knjizi “ Donja Morača”:

“Na Dobroj lazini, u Pčinji, ponekad su se Moračani sastajali sa kolašinskim Turcima, pregovarali i mijenjali svoje prozvode. A ponekad se Pazar pretvarao u pravu bitku. U jednoj takvoj bici, Juko Filipov (Radojević) je posjekao Turčina i dotjerao “stranik” žita svojoj kući – bitka ga nije zbunila da zaboravi radi čega je bio na Dobroj vodi (str. 93.)”.

Iz ovoga navoda se može zaključiti da su stanovnici iz doline Morače, dugo vremena, imali pazarište na Dobroj vodi i trgovali sa kolašinskim Turcima, pa je, i u takvoj situaciji, dolazilo do sukoba i krvavih obračuna. Po predanju, Dobra lazina (kasnije Dobra voda), dobila je ime poslije jednog sukoba Turaka – Pijuka sa Miočanima (Šukovićima i Kujovićima). Naime, jedna turska četa, vraćajući se iz Gornje Morače prema Kolašinu, uhvate četiri Miočanina i povedu sa sobom, tražeći za njih otkup od 70 tadašnjih novčanica, što, svakako, nije bilo malo. Nemajući pare za otkup, dva čovjeka žurno, pođu u Manastir da traže pare kod kaluđera. Kaluđeri im daju pare, pod uslovom da založe svu svoju imovinu na Vočju i Dugom Lazu, đe je bilo njihovo selo. Miočani na to pristanu, požure uz selo Vrujca i stignu Turke na jednoj lazini, u Pčinji. Turci tada kažu: “Dobro ste došli”, uzmu pare i oslobode taoce. Od tada se to mjesto zove Dobra lazina, a nešto kasnije dobije ime Dobra voda, pošto tu ima izvor hladne vode. Pošto Miočani ne vrate pare Manastiru, Vočje i Dugi Laz postanu manastirska imovina, a Miočani svoj katun u Mioskoj pretvore u selo i ostanu da tu stalno žive. Mnogo godina kasnije, neki Miočanin se odseli u Srbiju i skupi od svojih komšija i prijatelja 70 volova i ponudi ih Manastiru, ali kaluđeri ne prime tu njegovu ponudu.

Slično pazarište je, prema predanju, postojalo i u Bistrici, na lijevoj obali Plašnice, na mjestu Divno Brdo, đe su trgovali seljaci iz sela Lipovo, koji su se preselili iz Rovaca i Morače, poslije 1858. godine. I na tom pazarištu je dolazilo do sukoba između Lipovaca i Turaka, sa teškim posljedicama. Ybog jednog takvog sukoba , u ljeto 1872. godine, u kojem su Turci ubili četiri Lipovca, došlo je 30..09.2872. godine, do napada miralaja Salih – bega na Lipovo. O napadu Turaka na Lipovo, brzo je javljeno u Rovca i Donju Moraču i zatražena pomoć. Još istog dana se skupe svi sposobni za oružje, njih oko 600, i požure uz Vrujca i Vučje. Kadsu izišli na Vučje, zastanu da se malo okrijepe sa malo hrane i pića, da bi odmorni udarili na Turke. Tu je bio i pop Andrija Simonović iz Manastira. Tada Dragiša Medenica, komandant Donjomoračkog bataljona, reče: “Đe se pije, popu dvije, đe se bije, popa nije”. Pop Andrija, uvrijeđen dom Dragišinom “ šalom”, upita: “ Šta to reče, Drale?”.Drale mu još jednom ponovi ono šo je prije rekao, a Pop mu odgovori: “Viđećemo danas, Drale, đe će ko biti”. Odmah nastaviše put i kad ugledaše kako gore kuće u Gornjem Lipovu i čuju borbu gore prema zaseoku Čuke, otvoriše plotunsku vatru iz pušaka. Lipovcima je već bila stigla pomoć od Uskoka, pa, kad su Turci čuli plotune sa lijevog boka, u neredu krenu da odstupaju prema granici na Migalovici. Kad su stigli na Prlo, blizu sadašnje škole, susretnu ih Rovčani i Moračani, a među prvima je bio pop Andrija, koji tu pogine, sa oko 25 svojih saboraca.

U pjesmi o ovoj borbi se, pored ostalog, kaže:

“No, ko prvi iziđe na šanac,
Najprvi je protopop Andrija,
Simonović, srca junačkoga,
S oštrom sabljom u bijele ruke,
No ga turska zrna dočekaše,
Pade vitez na megdan junački,
Neka gine, vesela mu majka,
Jer on dade život za poštenje.
Njemu će se ime spominjati
Dok je sunca i dok je mjeseca”.

“Kralj Nikola, cijeneći i vaspitno ističući lična junaštva , podigao je ovom junaku spomenik na mjestu gdje je poginuo” (Sekule Dobričanin: Donja Morača).

Na spomeniku popu Andriji piše: “Naredbom njegovog visočanstva kralja i gospodara Crne Gore Nikole I, podiže ovaj spomenik popu Andriji Simonoviću, koji hrabro pogibe u borbi sa Turcima 1872. godine”. Iako je prošlo više od 100 godina, spomenik i sad stoji i prkosi vremenu onako kako je sagrađen. Pored njega su prolazile mnoge prijateljske i neprijateljske vojske, ali spomenik nijesu dirale.

Kolašin je, u tursko doba, bio mala varoš – kasaba, sa malim brojem kuća, jednom džamijom i nekoliko kula na Bašanjem Brdu, Babljaku i Drijenku. Turski Kolašin su popalili i razorili Vasojevići, Uskoci, Rovčani i Moračani, pod vođstvom Novice Cerovića i Miljana Vukovog 1858. godine, za vrijeme primirja između knjaza Danila i Sultana. Tom prilikom je turski živalj, oko 450 osoba, iz Kolašina odveden prema Morači. Odmah je intervenisao knjaz Danilo i naredio da se turski živalj vrati u Kolašin i varoš preda Turcima, a Novicu i Miljana ukorio i smijenio sa položaja. Međutim, brzo ih je pomilovao, jer su i Turci prekršili primirje i napali Grahovo, đe su pretrpjeli potpuni poraz.

Poslije oslobođenja Kolašina od Turaka 1878. godine i uspostavljanja vlasti od strane Crne Gore, počela je obnova najnužnijih objekata i postepeno organizovan, za te prilike, normalan život. To je išlo vrlo sporo, a i broj stanovnika u gradu je bio mali. U tom vremenu Kolašin su naselile neke porodice iz Bijelog Polja, kao Divac, Milašinović, Mulević, Nišavić, Begović, Karišik, Lović, Vujačić, Vukojičćić, Abramović, Lješnjaci, Minići, drugi, a iz drugih krajeva Crne Gore, Marić, Lisičić, Trebješanin, Lešperović i drugi. Odmah je počelo i naseljavanje Moračana i Rovčana na napuštena turska imanja u okolnim selima: Trebaljevu, Planoj, Blatini, Drijenku, Babljaku, Rijeci Mušovića, Smailagića Polju, Selištima i drugim, koje je trajalo više godina, pa i do 1912. Građene su zgrade za javne ustanove, za školu, otvorene su trgovine, kafane i zanatske radnje.

Na Brezi je 1908. godine podignuta kasarna sa nekoliko zgrada od tvrdog materijala za potrebe crnogorske vojske - Četvrte divizije i za njen štab. Građevinski materijal za ove zgrade dopreman je na Brezu zaprežnim kolima novoizgrađenim putem od Podgorice. Prvi automobil u Kolašin je doišao 2. jula 1909. godine.

Oko 1910. godine ozidana je zgrada za načelstvo (sadašnji Muzej), koju je zidao priučeni zidar Mališa Lučić iz Osredaka. On je zidao više kamenih kuća u Donjoj Morači.

Na fotografiji Kolašina iz 1910. godine može se viđeti da varoš nije imala više od 25 kuća, koje su imale prizemlje i sprat, pokrivene daskom-šindrom, a neke i slamom. Tada je osnovano i stočno pazarište, ali nije zapamćeno đe se nalazilo. Broj trgovaca u Kolašinu, koji su se bavili trgovinom i izvozom stoke, bio je mali. Monopol na njegovoj stočnoj pijaci, bez sumnje, najbogatijoj u Crnoj gori, držao je Akan Marić. Uoči plaćanja razunih dažbina i docnije, kad bi dolazilo do “ lipsaća od gladi”, kolašinski ovčari su dogonili čitrava stada ovaca na pijacu u Kolašinu i prodavali ih “pošto-poto”. Ovca, koja je u rodnim godinama, prodavana je do šest fiorina, uzimana je, u jesen 1899. godine, za fiorin i po, što znači tri puta jeftinije. Nije onda nikakvo čudo što je Akan Marić te godine izvoizio sam u Trst preko 6.000 kilograma kože i zajedno sa Vukom Vuletićem, izvoznikom iz Cetinja, 48.000 brava na francusko tržište.

Ovako brz uspon nije se mogao ni zamisliti bez puta Kolašin-Podgorica, koji, u životu koilašinskog kraja, predstavlja pravu ekonomsku revoluciju. Njegovom izgradnjom Kolašin se prvi put povezao sa “ svijetom”. Kolašinski ovčari nijesu više bili primorani da svoje jedino blago prodaju u bescjenje kolašinskim trgovcima, koji su do maksimuma koristili svoj monopolistički položaj. Osim braće Marića, na kolašinskoj stočnoj pijaci, u sve većem broju, pojavljuju se i trgovci iz drugih krajeva Crne Gore, naročito iz Podgorice.

To su bile godine u znaku novog uspona kolašinske trgovine.Od 1892. do 1902. godine izdate su dozvole za otvaranje 32 nove trgovinske radnje i 16 kafana. U tom periodu pojavljuju se i prve kolašinske “fabrike”- dvije šegarnice dasaka . O njihovim prvim vlasnicima i o sudbini i potomstvu tih vlasnika nije ostao nikakav spomen- Kolašin nije imao svoga hroničara. Vlasnik jedne šegarnice zvao se Vaso Makedonac, a druge Vasilj Todorov ( Ljubo Anđelić: “Grad na Tari”, str, 23 P24.).

Poslije oslobođenja Kolašina od Turaka, gotovo svo tursko stanovništvo se iselilo iz Kolašina. Ostala je samo porodica Toković, koja i sad živi u Kolašinu. Nikad ih niko od Kolašinaca nie progonio, već su ih svi poštovali kao vrijedne i poštene ljude.

Za vrijeme Prvog i Drugog balkanskog rata i Prvog svjetskog rata stočna pazarišta nijesu radila, a i ostale ugostiteljske, trgovinske i zanatske radnje su gotovo prestale da rade. Pravo je čudo kako je narod ostajao živ. Da zlo bude veće, u 1917. godini je zavladala velika glad, a i zarazna bolest – grip, koja je došla iz Španije i, po tome, nazvana “ španjolka”. Tada su nestale mnoge porodice, pa i bratstva, a narodna pjesma kaže: “ Živi mrtvom zaviđaše tada, blago njemu kad u zemlju pada”.

Završetkom Prvog svjetskog rata, Kolašin se naglo razuvijao. Tada su u grad doseljavale mnoge porodice i pojedinci iz okolnih sela i iz drugih krajeva, otvarane su škole i druge ustanove, otvarane ugostiteljske, trgovinske i zanatske radnje, otvarana stočna pazarišta i td. U u tom vremenu su se doselili: Minići, Radevići, Raketići, Nikolići, Ristići, Ivezići, Boškovići, Bulatovići, Šćepanovići, Bojići, Perovići, Rakočevići, Bakići, Kljajići, Toškovići, Kujovići, Dožići, Simonovići, Medenice, Jovovići, Ćetkovići, Miloševići, Mijatovići, Jankovići, Lazarevići, Radonjići, Radojevići, Vujisići, Adžići, Jovanovići, Tomovići, Popovići, Ilinčići, Radovići, Medojevići i drugi. To doseljavanje je trajalo sve do Drugog svjetskog rata, a najprije su se, 1918. godine doselili tri Rusa: profesori Šašin i Kalafatov i veterinar Lebedinski.

U ovo poslijeratno vrijeme, ljudi iz doline Morače, morali su, po svakom vremenu, pazarnim danom (poneđeljnik), a i drugim danima, ići pješke u Kolašin, najčešće zbog bolesti nekoga od članova porodice, a naročito đece. Mnogi su odlagali to putovanje , nadajući se da će bolest proći, ali su se u to neki i prevarili, pa su bolesnici umirali. Malo je bilo porodica iz kojih nije umrlo dijete, a iz nekih i po 3 – 4-oro. Oni koji odluče da traže pomoć ljekara, morali su okupiti komšije da bolesnika nose na nosilima, a lakše bolesnike na konju. Nekad su išli i u Cetinje, a to puovanje je trajalo i po nekoliko dana. No, nerijetko je bilo, u to doba, da ljekara nema ni u Kolašinu ni u Cetinju.

Od 1918. do 1941. godine, Kolašin je, sa najbližom okolinom – Brezom, Pažanjom, i Smailagićem Poljem do Groblja, imao svega oko 200 kuća. Prvih godina poslije rata, u Kolašinu je osnovano stočno pazarište, dolje na Lugu, pored potoka Pažanj. Kasnije je pazarište ograđeno drvenom tarabom i svaki prodavac stoke je morao imat stočnu pasoš i platiti određenu taksu, prema broju stoke, koju prodaje. Iz godine u godinu, broj stoke, u selima, se stalno povećavao , a i u trgovinama je bilo sve više razne industrijske robe i proizvoda raznih zanatlija. Zato je interesovanje seljaka iz svih sela za odlazak u Kolašin pazarnim danom bilo sve veće. I seljaci su imali sve više svojih proizuvoda za prodaju, a naročito stoke i stočnih proizvoda. Cijene svih proizvoda su bile promjenljive, u zavisnosti od ponude i potražnje.

Seljaci su imali velike potrebe za kupovinu žita, najviše kukuruza, jer se, u to doba, nije prodavalo “ bijelo žito” - pšenica, ječam ili raž. Za prodaju kukuruza –urmetina, u Kolašinu je, na sadašnjem “ Trgu boraca”, bilo žitno pazarište. Žito je transportovano najviše iz Peći i Metohije na konjima, jer nije bilo ni puteva ni kamiona. Na imanjima u okolini Kolašina i u dolini Morače nije bilo ni velikih njiva ni velikih količina kukuruza, pa mnoge porodice nijesu imale žita ni do početka zime. Za kupovinu žita morali su prodavati svoju stoku, a za dobru ovcu moglo se kupiti oko 100 kilograma kukuruza. Krajem ovog perioda, pred Drugi svjetski rat, broj stoke je bio veliki, pa je njena cijena bila dosta niska. Tako je ovca prodavana za 100, koza za 70 do 80, jagnje za 20, jare za 15, dobar vo za 700 – 800, krava za 500 – 600 dinara itd. Jare je prodavano za 15 dinara, a sama koža od jareta, takođe, za 15 dinara, što znači da je kupac meso od jareta dobijao džabe, što seljaci, obično, nijesu znali. I kože od divljih životinja su bile skupe: od kune zlatke oko 900, kuna krstača oko 500, lisice oko 100, zeca 12 do 15 dinara itd. I bijeli mrs je bio jeftin: sir 2, skorup 5, a voće: šljive 50 para, jabuka 1 dinar, kruške 1 dinar itd. Ovi proizvodi su prodavani na otvorenom prostoru, na Gornjem trgu, koji se sad zove Trg Vukmana Kruščića.

Svakoga pazarnoga dana, a naročito u jesen i proljeće, u Kolašin je dolazio veliki narod iz okolnih sela. Iz udaljenijih sela, u dolini Morače: Trmanja, Gornjih Rovaca, Veljega Dubokoga, Cerovice, Liješnja, Ljevišta, Redica, Bojića, Svrka, Starča, Požnje, putnici u Pazar morali su krenuti u neđelju poslije podne, a ako ćeraju i stoku, još ranije. Noćivali su kod poznanika, svojti i prijatelja, kod imućnijih seljaka u Osrecima, Jasenovoj, Đuđevini, Lugama, Ravnima, a oni iz Gornje Morače, u Mioskoj i Crkvini. Poznato je bilo u tome kraju da je najviše konagdžija , neđeljom uveče, imao Neško Medenica na Blacima – Crkvina. Nikoga nije odbio i svakoga je dočekao i ugostio, jer je, srećom, bio veliki radnik i imućan čovjek.

U poneđeljnik , odmah poslije ponoći, konagdžije su kretali prema Kolašinu, da bi što prije stigli na Pazar. Njima su se, često, pridruživali i članovi porodice đe su ovi prenoćili. U jesen i proljeće padaju velike jesenje i proljećne kiše, ustanu potoci, koji, često, odnesu drvene mostove i brvna, koje su najbliži seljaci, kulukom, stalno, ponovo gradili. Tako se oko Crkvine obrazuju prave kolone putnika prema Kolašinu. Kolone su uvećavali i članovi porodica iz kojih ima đaka Gimnazije u Kolašinu, a koji su stanovali u gradu ili u obližnjim selima: Planoj, Blatini, Drijenku, Babljaku, Smailagića Polju, Bašanjem Brdu, pa i do Skrbuše, jer varoške porodice nijesu mogle da primaju na “ kvartir” te đake, pošto su zauzete poslovima u trgovini, kafani, zanatskoj radnji.

Pješačkim putem od Crkvine do Tare ( oko 8 kilometara), putnici naprave duboko blato (glib), da se jedva može ići sa velikim naporom. Tome doprinose i konji, volovi, krave i sitna stoka. Kad nema velikih kiša, pa nivo vode na Tari bude niži, putnici se, na obali Tare, kod Žutoga krša, izuvaju, pregaze rijeku i opet se obuvaju. Kad je Tara velika, išli su putem do mosta pod Babljom gredom. Na prilazu Babljoj gredi, mlađe žene i đevojke, obavezno se zadržavaju na potoku, đe ima i hladni izvor, da bi se malo “ doćerale” za grad, umiju se, koja ima, zamijeni obuću itd. Od tada se taj potok zove Ženski potok.

Bez obzira na te uslove putovanja, niko ne reaguje, niko se ne žali na te teškoće , svi idu veselo, a nekad i sa pjesmom, bez obzira na teret na leđima ili na ramenima. Tako u dolasku, tako u povratku. Tako je bilo sve do Drugog svjetskog rata, a i poslije, sve do izgradnje Jadranskog puta 1962. godine.

Kad umorni i iscrpljeni putnici, iz doline Morače, dođu u varoš, jedni, koji imaju stoku za prodaju, idu, sa stokom, na stočno pazarište, oni koji imaju konja, idu u jednu od konjušnica da obezbijede konja,oni koji imaju mrs ili voće za prodaju, idu na tržnicu, a oni koji su došli da obiđu svoje đake, idu u okolna sela da odnesu nešto hrane, dio obuće ili odjeće za te đake. Pošto obave najnužnije poslove u varoši, onda se zabave kupovinom raznih proizvoda za potrebe svojih domaćinstava. Najprije kupuju žito, zatim so za čeljad i za stoku. Planinkama je trebalo dosta soli za soljenje sira i skorupa, jer bi se taj mrs, bez soli, brzo pokvario i postao neupotrebljiv. U jesen je trebalo više soli za soljenje mesa, koje se sprema za zimnicu i prehranu porodice do iduće jeseni. Stoci je, obavezno, davana so jednom neđeljno, inače bi stoka bila nemirna i razdražljiva, a ona koja se muze, davala bi manje mlijeka ( varenike). Ako para ostane, moglo se kupiti nešto od industrijske robe: šećera, kave, platna, opanaka od unutrašnjih kamionskig guma, eventualno malo pšeničnog brašna za slavu itd.

Seljačko stanovništvo nije mnogo ulazilo u kafane i hotele, kojih je tada bilo, u Kolašinu, nekoliko desetina, zbog vremena i nemanja para. Svi su, od kuće, nosili “ brašnjenik” za taj dan – najčešće parče suvoga hljeba. Ko je bio u mogućnosti da kupi somun u nekoj pekari za 25 para ( krunu), bio je zadovoljan. U to predratno vrijeme, najtraženiji su bili metalni proizvodi – alatke, bez kojih seljaci nijesu mogli ništa uraditi: kosa, sjekira, kosijer, srp, ožeg za ognjište, mašice, sač za pečenje hljeba, tesla, šega, a u proljeće su najtraženiji bili raonici za drveno ralo, kojim se oru njive. Tada u selima niko nije imao plug, jer se u tom reonu njive nijesu mogle orati plugom. Ni do danas se nijesu mogli kupiti raonici u industrijskoj prodavnici. Zato su kod seljaka uvijek bili traženi i popularni kovači, koji su raonike kovali. Bili su popularni i traženi i sigani – gabelji, koji se u kasnijem vremenu nazivaju romima. Oni su pravili razne bakarne sudove i kalaisali ih: kotlovi za vareniku, za kuvanje hrane, kazani za pečenje rakije itd.

Još više seljaka je dolazilo, pazarnim danom, u Kolašin iz okolnih sela u dolini Tare, sve do dobrilovine, Veruše i Trešnjevika. I na ovom prostoru je bilo dosta poznatih stočara, pa i bogatijih seljaka, jer su, na ovim prostorima, uslovi života bili znatno povoljniji nego u dolini Morače. Povoljnija je konfiguracija prostora, postoji automobilski put od juga prema sjeveru, imaju blizu prostrane planine Sinjavinu , Bjelasicu i Komove. Blizina pazara im je omogućavala da kasnije krenu od kuće i da se ranije vrate da još nešto urade na imanju ili oko stoke.

Kolašin je, u tom predratnom vremenu, imao više manjih i većih privatnih trgovina, u kojima su seljaci mogli kupiti dosta potrebnih industrijskih i drugih proizvoda, potrebnih seljacima. Pored trgovaca, u gradu je bilo i drugih ustanova, ugostiteljskih i zanatskih radnji: sresko načelstvo, Opština, škole, bolnica, sud, hoteli i kafane, krojači – šnajderi, obućari, knjižare, mesare, pekare, brijačnice, kovačnice, pa, čak, i dvije konjušnice.

Trgovci su bili: Akan Marić, Jefto Marić, Savo Milašinović, Vaso Bulatović – Ćaćić, Milan Divac, Radosav Ivezić, Jovo Lešperović, Mišo Tošić, Nikodim – Zećo Rakočević, Milovan Lisičić, Jovo Lisičić, Mićko Trebješanin, Vuko Đokić, Radoš Ivezić, Staka Vukojičić, Vlado Marić, Perko Vujačić, Tomo Vujačić, Jako Vesković i drugi. Hotele su imali: Vlado Bošković i Pavle Lješnjak, a kafane: Božo Bošković, Perovan Radonjić, Periša Kujović, Periša i Manja Radović, Milja Radović, Ljubo Mulević, Milinko Mulević, Mašan Bojić, Krsto Kljajić, Mileta Simonović, Pero Šćepanović, Milutin Dragojević, Luka Rakočević, Mileta Marić, Dimitrije Novaković, Milivoje Zečević, Miloiš Bulatović, Arso Minić i dr.

Obućari su bili: Lale Medojević, Filip Abramović, Jakša Nišavić, Drago Raketić i drugi, a krojači – šnajderi su bili: Stevan Novaković, Mladen Karišik, Stevo Ristić, Andrija Sekulić. Mesari su bili: Svetozar – Šejto Šćepanović, Jole Jovanović, Đoša Jovanović. Pekare su imali: Petar Ristić – Pećanac, Mašan Lisičić, Sveto Lisičić, Bego Karišik, Antonije Marić, a brijačnice Stevan Begović, Vasilije – Vako Begović i Janko Tošić. Kovači su bili: Mića Matijašević, Šaćir Šundić i Arso Pepić. Na Svinjači su radile vodenice Mire Radović i Petra Šćepanovića, a knjižare su bile Novice Radonjića, Nasta Toškovića, Janka Toškovića i Kujačića. Taksijem – prevozom su se bavili Spasoje Radović i Pero Minić, a Milo Lović je izdavao đeci bicikle za pare. Prodavac obuće “Bata” bio je Rašo Nikolajević. Fotograf je bio Miraš Đukić i njegova kćerka Sanda. Limarsku radnju je imao Miha Lojpur. On se tim poslom bavio i u ratu. Ostavio je uspomenu na sebe tako što je, opravljajući krov na Manastiru Morači, koji je bio oštećen od njemačke bombe, maja 1943. godine, na jednom parčetu lima, napisao i to ostavio ispod bakarnog krova: “ Po naređenju Peka Dapčevića, izvršio sam opravku krova Manastira Morače, aprila 1944. godine, Miha Lojpur, limar iz Koilašina”. Taj je zapis nađen prilikom zamjene krova na Manastiru 1990. godine i čuva se u sadašnjoj manastirskoj zbirci.

Kao što je već rečeno, u Kolašinu su postojale i dvije konjušnice, u koje su seljaci smještali svoje umorne i gladne konje da se odmore i nahrane , dok oni obavljaju poslove u varoši. Vlasnici konjušnica su bili: Radovan Bakić, čija se konjušnica nalazila blizu tadašnje Gimnazije i Periša Kujović, kod rijeke Svinjače.

U vezi sa radom konjušnica, zapamtio sam jedan interesantan događaj: Moj otac Mirko ugovorio je sa Radovanom Bakićem, vlasnikom konjušnice, da mu proda 100 kilograma sijena za ishranu konja. Jednog aprilskog dana, Mirko natovari na svoga konja Dorata dva bremena sijena i uputi se, iz Osredaka , prema Kolašinu. Uz put je počela da pada kiša, pa je žurio da što prije stigne u Kolašin. Kad je stigao do drvenog mosta na potoku Oćiba, blizu Žutoga krša, Dorat mu pobjegne prema gazu na Tari i odmah zagazi u duboku vodu. Mirko ostade na obali i gleda kako se Dorat bori sa “pomahnitalom” Tarom i kako će ga voda odnijeti prema Mojkovcu. Ipak, Dorat uspije da, sa tovarom, iskoči iz vode na obalu, oko 200 metara nizvodno, pa produži preko Luga i potoka Pažanja, prema konjušnici, u kojoj je, ranije, više puta , boravio. Mirko onda ode putem prema Babljoj gredi i gradu. Vlčasnik konjušnice mu ispriča da je Dorat došao pred konjušnicu i snažno zarzao, pa mu je odmah otovario bremena sijena, iz kojih su se slivali mlazevi vode. Pokrio ga je pokrovcem, a na glavu mu stavio zobnicu sa ječmom. Odmah plati Mirku sijeno po dogovoru, bez obzira što je bilo natopljeno vodom, pa Mirko ode u varoš da obavi svoje poslove. Poslije kraćeg vremena, Mirko osamari odmornoga Dorata, pojaha na njega i uputi se prema Osrecima.

Nije sigurno da sam ovđe zapisao imena svih kolašinskih trgovaca, kafedžija, zanatlija i drugih, jer je od tada prošlo blizu 70 godina, a malo je šta o tome zapisano, niti sad ima mnogo starijih ljudi iz toga vremena. Nijesu ni ovi imenovani radili te poslove u čitavom ovom periodu. Neki su radili uspješnije, a neki manje uspješno, neki su “ padali” pod stečaj, a neki tek osnivali svoje firme.

Osnovna škola i Niža gimnazija su nastavile rad u zgradi, koja je sagrađena 1890. godine, sve do 1937. godine, kada je zgrada uništena u požaru. Tada je Škola smještena u kuću Jagoša Vujisića, a Gimnazija u kuću Rista Boškovića, na mjestu đe je sad Spomen – dom i Skupština opštine. Na mjestu sagorele zgrade sagrađena je nova, veća trospratna zgrada od tvrdog materijala, koja je završena u jesen 1940. godine. U toj zgradi je 15. novembra 1943. godine održano zasijedanje rodoljuba Crne Gore – Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja ( ZAVNO), kongresi Narodne omladine i Antifašističkog fronta žena. Ta zgrada je sad pod zaštitom države, sa više spomen – obilježja na to vrijeme.

Poslije Prvog svjetskog rata, Bolnica se nalazila u više privatnih kuća: Vidaka Šukovića, Sava Milašinovića, Vlada Lazarevića, Milutina Lakićevića i Milinka Vujisića. Zgrada za Bolnicu, Dekareva drvena baraka, sagrađena je 1927. godine, na platou blizu sadašnje zugrade Elektrodistribucije, sa pet soba i 26 bolesničkih postelja. Tada su ispražnjene privatne zgrade. Godine 1929. , u dvorištu Osnovne škole, sagrađena je zgrada za đačku ambulantu i kupatilo.

Prve godine poslije rata, u Kolašin je ponovo došao Dr. Mihailo Vukčević, a sa njim je radio i Dr. Edmond Klade, ljekar američkog Crvenog krsta, koji je ostao do 1923. godine. Sa Dr. Vukčevićem, povremeno su radili ruski emigranti Dr. Vlasmir Potemkin, Dr.Semen Nopvicki, Dr. Boris Privrodski i Dr. Ivan Trifonov, stomatolog. U Kolašinu je radio, od 1930. do 1932. godine Dr. Milovan Ćetković, Kolašinac. U Đačkoj ambulanti je radio, tri ipo godine, Dr. Risto Đurišić, a zamijenio ga je Dr. Semen Novicki, koji je ostao sve do 1940. godine.

Godine 1932., otvoren je i Antituberkulozni dispanzer u dvije drvene barake na Brezi, sa 60 kreveta, kao istureno odjeljenje Doma zdravlja iz Podgorice. Dispanzer je prestao da radi 1939. godine, zbog velikog broja oboljelih građana od tuberkuloze.

Stomatološke poslove , u ovom vremenu, obavljali su Stevan Bulatović i Krsto Medenica, koji nijesu bili ljekari, nego zubni tehničari. Oko dvije godine je, kao stomatolog, radila Dr. Agnesa Kalaš – Ćetković. Početkom 1940. godine, u Kolašin je došao iz Beograda, zubar Vlado Nikov Bulatović i radio do kraja 1941. godine.

Sve do 1928. godine, u Kolašinu, nije bilo Apoteke. Tada je Nikola Janković otvorio privatnu apoteku, pod nazivom Apoteka Maričić – Janković. , a bila je smještena u kućiu Vukojičića i tu ostala sve do 1946. godine. U ovoj Apoteci je, od 1939. godine, radila farmaceut Jelena Žunić.

Ni veterinarska služba, u Kolašinu, nije bila organizovana sve do 1924. godine. Tada je došao ruski emigrant Dr. Evgenije Lebedinski i u Kolašinu, sa prekidima, u toku rata, ostao sve do penzionisanja 1955. godine. Kratko vrijeme, sa njim su radili Dr. Zvonimir Škrgić i Dr. Josip Spanić. Veterinarska stanica se nalazila u kući Marića, blizu mosta na Svinjači.

Drugi svjetski rat u Evropi je počeo 1939. godine, a 6. aprila 1941. godine je napadnuta Jugoslavija od Italije i Njemačke. Već 17. aprila je kapitulirala jugoslovenska vojska, a Vlada napustila zemlju. Crnu Goru su okupirale italijanske jedinice, pa i Kolašin. Prestale su sa radom sve ustanove, prestali su pazarni dani, nije bilo trgovine, zamijenjen je dinar italijanskim lirama i td.

Opštenarodni ustanak u Crnoj Gori je počeo 13. jula 1941. godine, u kojem je učestvovalo oko 30.000 ustanika, oslobođeno je više gradova na sjeveru Crne Gore, osnovani su prvi narodnooslobodilački odbori kao nova vlast. Krajem 1941. godine pojavili su se i u Crnoj Gori četnici Draže Mihailovića, kao Jugoslovenska vojska u otadžbini, koja je primila saradnju sa italijanskim okupatorom u borbi protiv partizana i komunista, koja je nazvana Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Sve od tada do kraja 1944. godine, na cijeloj teritoriji Jugoslavije, pa i oko Kolašina, vođene su teške borbe između italijanske, njemačke, ustaške, četničke, bjelogardejske, bugarske i voiluntarske vojske, sa jedne strane i Narodnooslobodilačke vojske, s druge strane. Kolašin je, u tom periodu, 24 puta prelazio iz ruku jednih u ruke drugih protivnika. Mnogo naroda, a najviše muškaraca sposobnih za borbu, je izgubilo živote. Razoreni su gradovi i sela, porušeni putevi i mostovi, razorena privreda, uništeno stočarstvo.

Najvjerniji opis Kolašina, poslije oslobođenja, dao je novinar J. V. u Pobjedi broj 11. krajem 1944. godine:

„ Protjerani neprijatelj ostavio je za sobom, u Kolašinu i cijeloj borbenoj zoni duž Tare, pravu pustoš. U nedostatku građevinskog materijala, Njemci su rušili kuće i upotrebljavali grede i daske za postavljanje mostova. Uz to, u svakoj kući, ložili su vatru na podovima , goreli namještaj, prozore, vrata i sve što se moglo upotrebiti za ogrijev. U samom Kolašinu, ovaj put, spalili su pet kuća, među kojima i kuću, u kojoj je ranije bila komanda područja, a svaku pojedinu kuću u varoši teško oštetili. Svuda po gradu ista slika: polupani i izvaljeni prozori, vrata, pocijepani podovi, uništen namještaj. Električna centrala je bila prilično oštećena, ali narodne vlasti odmah su pozvale stručnjake, koji su je brzo opravili. Pored toga, Njemci i četnici opljačkali su sve što im je do ruku došlo, a svuda po Kolašinu i okolini posijali su nagazne mine u cilju ubijanja civilnog stanovništva, ali one su, do sada, većim dijelom, uklonjene.

Za vrijeme borbi, koje su se vodile u Kolašinu i okolini, narod se sklonio u obližnja sela, najvećim dijelom oko Moračkog manastira i u Rovcima. Zahvaljujući akciji narodnooslobodilačkih odbora, svaka izubjegla porodica imala je krov nad glavom i skromnu ishranu za vrijeme izbjeglištva. Pitanje ogrijeva u Kolašinu nije se moglo riješiti sve dok nije bio dovršen most na Tari, ali sada je i to pitanje riješeno. Za prevoz će se uzpotrijebiti zaplijenjeni njemački kamioni.

Međutim, opravka kuća nameće teži problem, koji se trenutno ne može riješiti zbog nedostatka građevinskog materijala. Daske, koje su potrebne, u Srezu uopšte nema, a neprijatelj je sve pilane, sa cjelokupnim inventarom, spalio. Ipak, kolašinski SNO i ovdje se trudi da doskoči nevolji, ulažući napore da podigne strugare – potočare, gdje bi se izrađivao najpotrebniji građevinski materijal. I pored svih nevolja koje su ga snašle, narod je vedar i sa puno povjerenja gleda u svoju narodnu vlast, svvestan da će u budućnosti nesmetano moći da se razvija i da radi“.

Ovđe nije potreban nikakav komentar.

Prvi značajniji objekti, poslije oslobođenja, su opravljeni i izgrađeni od 1945. do 1950. godine: Centrala, Silos za žito, mlin, koji nije završen, u koji je smještena pilana i stolarska radionica, hotel „ Bjelasica“ 1947., Hidroelektrana u Rijeci Mušovića 1950. i td. Najveći problem, u to vrijeme, je bila radna snaga. Tada su građeni veliki saobraćajni i industrijski objekti širom Jugoslavije: pruga Brčko – Banovići, pruga Šamac – Sarajevo i pruga Nikšić – Titograd, a zatim pruga Doboj – Banja Luka, autoput „ Bratstvo – Jedinstvo“, Novi Beograd i dr. Kako su te akcije bile dobro organizovane, najbolje govori izgradnja Omladinske pruge Šamac – Sarajevo, u dužini od 242 km., koju je izgradilo 211.000 brigadira od 1. aprila do 16. novembra 1947. godine.

Na izgradnji Kolašina i okoline negativno je uticala ideja o potapanju Kolašina i o prevođenju Tare u Moraču, sve do 1960. ili 1965. godine. Sve do 1950. godine nijesu rasčišćavane ruševine i zidovi porušenih zgrada. Tada su radnici i službenici bili obavezni da, poslije radnog vremena, u 15 sati, učestvuju u tome radu. Kamen je slagan u gomile za kasnije potrebe, a onaj šut je tovaren u kamione i odvožen van grada. Prvi društveni objekat u gradu je izgrađen moderni Dom kulture 1951. godine. Te godine, 13. jula, je podignut spomenik poginulim borcima NOR – a, na Trgu boraca. Već 1953. godine izgrađeno je nekoliko društvenih stanova za ljekare, apotekare i druge stručne ljude. Izgrađena je Pošta, Apoteka, obnovljena kafana „ Planinar“, sve 1953. i 1954. godine, a zatim Tržnica, uprava i mpregnacija drveta, „ Veletrgovina“, Bolnica u Smailagića Polju, Veterinarska stanica, Planinarski dom na Vranjaku, Dječji vrtić, još kasnije Spomen – dom, novi hotel „Bjelasica“, Škola „Braća Selić“, Autotransportno preduzeće , zgrada Suda, novi Dom zdravlja sa bolničkim odjeljenjima, pokrivena Tržnica, Sportski centar i td. Odmah poslije rata , gotovo u svim selima u Srezu, izgrađene su zgrade za osnovne škole, omladinski domovi za konferencije, igranke, zborove birača i td., a u većim centrima: Dragovića Polju, Manastiru Morači, Međuriječju, Poljima i Liješnju, zgrade za osmogodišnje škole.

Zgrada hotela „Bjelasica“, za cijelo vrijeme trajanja socijalističkog uređenja, odigrala je važnu ugostiteljsku ulogu, mjesto svih obimnijih kulturno – prosvjetnih manifestacija i proslava svih značajnih praznika od Nove godine, Osmog marta, Prvoga maja, Četrvrtog i Trinaestog jula do Dvadeset devetog novembra. Hotel je bio pristupačan za sve građane i sa svojim cijenama i sa uslugom. Takva zgrada, sa takvom ulogom, može se smatrati neponovljivom, na opšte žaljenje svih Kolašinaca.

Poslije Drugog svjetskog rata , pazarni dan u Kolašinu je dobio drugi sadržaj. I dalje je postojalo stočno pazarište, ali je broj stoke, u svim seoskim domaćinstvima, drastično smanjen zbog ratnih događaja , pa je na pazarište dolazilo malo stoke za prodaju. Nestalo je žitno pazarište , jer više nije bilo žita za prodaju , koje je, prije rata, transportovano na konjima iz Peći i iz Metohije. Nestale su privatne trgovine za prodaju industrijske robe, a osnovana su društvena preduzeća i zemljoradničke zadruge, koje su se bavile prometom te robe i snabdijevanjem stanovništva. Privatne zanatske radnje su nastavile sa radom, ali u manjem broju nego prije rata.

Od 1945. do 1949. godine, zbog smanjene proizvodnje poljoprivrednih i industrijskih proizvoda u zemlji, uveden je novi sistem snabdijevanja stanovništva prehrambenim proizvodima. Uvedene su tablice i tačkice za sve vrste proizvoda zua određene kategorije građana: karte R1, R2, R3 i td, za prehrambene proizvode, a tačkice za ostale proizvode.

Preko zemljoradničkih zadruga je, svakoga mjeseca, vršena uplata za kukuruz, prema utvrđenoj tablici porodica iz sela. Pšenice nije bilo za seosko stanovništvo. Već od kraja jeseni su članovi svih porodica, koje nijesu imale žita za porodicu, išli, pješke, u Kolašin da preuzmu određenu količinu kukuruza. Sa njima je išao, obično, odbornik ili drugo određeno lice, sa predstavnikom Zadruge, da izuzmu kukuruz iz magacina za to selo i da organizuju raspodjelu. Tu je bilo dosta teškoća. Trebalo je smjestti i po nekoliko hiljada kilograma žita za svako selo, u neku veću prostoriju u gradu, obično u neku bivšu kafanu Vujačića, Kljajića, Šćepanovića, uz neku naknadu, i čitavu noć mjeriti i dijeliti na pojedine porodice. Obično je, u zimskom vremenu, u jednom uglu prostorije, gorela vatra u furuni i tu su svi provodili noć. Neko sjedi, neko drijema, neko leži na vrećama žita i tako dok svane. Oni koji imaju više žita nego što mogu odnijeti, višak ostave kod neke poznate porodice u gradu, pa da se za to žito ponovo vrate iz sela. Sve to je bilo teško, naročito u zimskim mjesecima, kad padne snijeg, kad padaju velike kiše . A to se ponavljalo svakoga mjeseca. Kad se izvrši raspodjela, kolone ljudi i žena krenu prema svojim selima, sa vrećama na ramenima ili na leđima i na malobrojnim konjima, po dubokom snijegu i blatu. Do najudaljenijih sela u Rovcima i Gornjoj Morači, treba, u tim uslovima, preći i do 50 ili 60 kilometara pješačkog puta. Mnogi su, uz put, svraćali u vodenice – potočare da to žito samelju, da ne bi ponovo morali ići da obave i taj posao.

Zemljoradničke zadruge su imale svoje prodavnice na Crkvini, Manastiru Morači, Međuriječju, Dragovića Polju i drugim mjestima u dolini Tare, tako da seljaci nijesu morali ići u Kolašin da bi kupili neke manje potrpštine: so, razne vrste platna i drugo.

Tek od 1951. ili 1952. godine povećan je obim proizvodnje industrijske robe, pa i kukuruza i pšenice i tada su ukinuta ograničenja u kupovini, odnosno trebovanja, tablice, pa su svi građani mogli kupiti sve što im treba za porodicu. Tu su pomogle i seljačke radne zadruge, koje su osnovane, gotovo u svim selima, krajem 1948. i početkom 1949. godine, a prestale sa radom krajem 1952. godine, jer je utvrđeno da, u Crnoj Gori, nema uslova za uspješan rad ovih zadruga.

Prestankom rada seljačkih radnih zadruga, sva stoka je vraćena ranijim vlasnicima, pa su domaćinstva nastavila da povećavaju broj stoke. Ponovo je oživjelo stočno pazarište u Kolašinu i u drugim gradovima, a u Manastiru je organizovano pazarište za prodaju stoke u dolini Morače. Tako stočari sa ovog područja više nijesu morali da svoju stoku gone na udaljena pazarišta u Kolašinu, Nikšiću i Podgorici, što su, do tada, morali raditi. Pazarište u Manastiru je prestalo sa radom početkom 1960. godine, kad je ukinuta Donjomoračka opština. I ono kolašinsko pazarište je, poslije 1965. godine, premješteno sa Luga kod Pažanja na desnu obalu rijeke Svinjače, blizu njenog ušća u Taru. Tu je izgrađena i moderna klaonica.

Sve škole u Srezu su nastavile sa radom odmah poslije oslobođenja ovih krajeva, početkom 1945. godine. Osnovna škola u Kolašinu je radila u staroj zgradi, a Gimnazija u kući Ranka Boškovića. Poslije prestanka rada Gimnazije, 1946. godine, u ovu zgradu se preselio Sreski narodni odbor, a 1955., poslije ukidanja Sreza, Narodni odbor opštine, đe je ostao sve do požara 1974. godine.

Zdravstvena i farmaceutska služba se gotovo iscrpljivala na poslovima da sačuva živote i zdravlje oboljelih ljudi, žena i đece, često u nemogućim uslovima života i rada. Isto tako, veterinarska služba je morala ulagati ogromne napore da sačuzva stočni fond ovih ljudi, jer je stočarstvo, u to vrijeme, imalo odlučujući značaj za obezbjeđenje stočnih proizvoda za opstanak naroda. Zbog toga, ljekari, farmaceuti i veterinari, kao i njihovo brojno osoblje sa srednjom naobrazbom, koji su, kraće ili duže vremena, proveli na ovoj teritoriji, imaju ogromne zasluge i veliku zahvalnost naroda kolašinskog kraja.

I pored velikih teškoća, koje je narod ovog kraja, imao u prvim godinama poslije reata, već od 1952. i 1953. godine, počinje nagli napredak u životu svih ljudi. Zapošljavali su se gotovo svi sposobni ljudi u novoosnovana preduzeća i ustanove, đeca i muška i ženska pohađaju škole, odlaze u druge gradove da nastave učenje u srednjim školama, a završeni srednjoškolci odlaze na studije i td. Zarade dobijene u preduzećima i ustanovama pomažu seljacima da unapređuju svoja domaćinstva, da povećavaju broj svojih stada sitne stoke i krda govedi, da grade nove, moderne kuće, sa kupatilima i opremaju ih električnim uređajima, dovode vodu za potrebe domaćinstva, elektrificiraju se sela , grade prvi seoski putevi, kupuju automobile i td. Tada je osposobljen automobilski put od Kolašina do Manastira Morače niz Crkvinu i preko Vočja, koji je kratko korišćen zbog jakih kiša i potoka, koji su ga uništavali. Ovaj put je ponovo osposobljen krajem 1955. godine kao pristupni put za izgradnju Jadranskog puta. I katuni na planinama su bili gusto naseljeni. Gradile su se nove kolibe, vodopoji za stoku, a neđe i putevi do katuna, kao onaj uz Bjelasicu do Biogradskog jezera, uz Lipovo preko Vratla do Krnje Jele i drugi. Poslije završetka Jadranske magiostrale, u proljeće 1962. godine, gotovo su nestali pješaci prema Kolašinu, građeni su putevi prema selima od nove Magistrale, a kasnije je izgrađen i moderni, asfaltirani put uz Gornju Moraču do Boana i Šavnika, zahvaljujući inžinjerijskim jedinicama JNA i generalu Danilu Jaukoviću. Tada su napušteni neki pješački putevi kao onaj uz Crkvinu i od Raška uz Miosku, kojima su, vjekovima, pješačili stanovnici ovoga kraja. Za ovaj period se slobodno može rećida je to bilo vrijeme opšteg privrednog i društvenog prosperiteta čitave Jugoslavije, pa i kolašinskog kraja. Tada se Jugoslavija nalazila u vrhu država u Svijetu, koje najbrže napreduju u svom razvitku. U narodu je vladala sloga, raspoloženje i ljubav, sa dosta razumijevanja za solidarnost, za pomoć onima kojima je pomoć potrebna.

U tom periodu došlo je do ponovnog obnavljanja nekadašnjeg pazarnog dana u Kolašinu. Iz svih okolnih sela dolazila je i omladina i stariji ljudi da se sretnu sa prijateljima, da nešto prodaju i nešto kupe, da vide „ šta ima novo“, da posjede u kafani ili u hotelu, da se omladina dogovori đe će, u poneđenik uveče, ići na igranku: pod Gradinu (u Planoj), u Gornje Lipovo ili u Smailagića Polje (u Šukinu kuću, kasnije u Dom na Begluku, koji je sagradio omladinski aktivista iz Selišta Mirko Vukovi). Na te igranke je, često, išla i omladina iz grada. Rijetko je bilo svađe i sukoba među mladima ili ih uopšte nije bilo. Pazarni dan je bio siromašan ako u grad ne dođu momci i đevojke iz Liupova, Trebaljeva, Blatine, Bistrice, Crkvine, Mareševa, Donje Morače, Rovaca i drugih sela, a među njima poznati, mladi i lijepi: Milika Bulatović, Merima Puletić, Radmila Kovijanić, Milka Ilinčić, Kata Đerek, Milka Todorović, Zlatija Grujić, Bosa Grandić, Senka Šuković, Jelena i Marrija Pižurica, Margita Bulatović, Milka Bulatović, Danica Popović, Anica Bojić, Božidar, Marko i Milovan Bojići, Mirko Vuković, Toman Šćepanović, Vojo Bulatović, Božo Bojić, Mara Rakočević , Boriša Medenica i mnogi drugi. Božo je često pjevao:

„Ja i komšinica Mara,
U Kolašin svakoga pazara“.

Međutim, ovakvom životu i napretku je došao kraj krajem sedamdesetih i osamdesetih godina. Sve više ljudi iz ovoga kraja, a naročito iz doline Morače, je odlazilo u gradove, posebno u Titograd i Nikšić. Mnogi su već ostvarili pravo na invalidsku, boračku ili starosnu penziju, tamo gradili kuće , dobijali društvene stanove od preduzeća i ustanova ili nalazili stan za sebe ili svoje đake, pa preseljavali i svoje porodice. Svoja imanja i katune su ostavili neobrađena, kuće prazne i prodali stoku, koju su, do tada, gajili. U selo su su odlazli samo vikendom ili na više dana, u toku ljeta. Tako je, samo u dolini Morače , do sad , zatvoreno više od 20 seoskih osnovnih škola, a one osmogodišnje škole, u kojima je bilo i preko 260 đaka, sad imaju oko 30 – 35 . Društveni domovi su napušteni i sad propadaju. Na čitavom ovom prostoru sad ima svega nekoliko stočara sa po 50 do 100 ovaca ili po 1 do 4 krave. U najvećem broju sela nema ni ovaca ni koza, a malobrojna staračka domaćinstva imaju samo po jednu kravu. U mnogo zaselaka od 10 do 15 kuća, u toku zime, nama stanovnika. Slično je i u nekim udaljenijim selima oko Kolašina (Rečine, Vranještica i dr. ), ali u selima bliže Kolašina broj stanovnika se još nije drastično smanjio, kao u Blatini, Lipovu, Bistrici, Plani, Bakovićima, Trebaljevu, Smaiulagića Polju, Drijenku, Selištima i Babljaku. Tamo se otvaraju i neke radnje i manje fabrike, pa su u njima zapošljava mlada radna snaga, blizu im je grad, imaju puteve, vodovode i druge povoljne uslove za život. Međutim, i katuni ovih sela, na Sinjavini i Bjelasici su, gotovo, nestali ili su u propadanju. Na moračkim katunima: Javorju, Loli, Kapi, Dolima, Kapetanovom jezeru, Ropušnici se, ljeti, može naći samo po nekoliko porodica, sa mnogo manje stoke nego ranije. Sad nema stočnog pazarišta, đe mogu prodati višak stoke, već ih obilaze razni nakupci, uzimaju stoku, najčešće, na veresiju, a neki im nikad i ne plate otkupljenu stoku. Ali, u posljednje vrijeme, su se i seljaci „ uvještili“, pa stoku ne prodaju nakupcima, već ugovaraju sa nekim jačim firmama kao „Goranovićem“ iz Nikšića, „Martinovićem“ iz Podgorice ili „ Francom“ iz Bijelog Polja, pa njima prodaju svoje viškove, a naročito jagnjad, u toku proljeća i ljeta. Zadnjih godina , ove firme ugovaraju prodaju svojih otkupljenih jagnjadi organizacijama penzionera, uz višemjesečnu otplatu, što siromašnim penzionerima odgovara.

Već odavno pazarni dani u Kolašinu ne liče na one iz onoga srećnog vremena. Manja je posjeta, omladina dan provodi u gradskim kafanama, česti su sukobi, tuče, pa i ubistva. Samo neke rijetke i vrijedne planinke, iz okoline Kolašina, održavaju tradiciju pazarnog dana, donoseći na Tržnicu svoje ukusne i čiste stočne proizvode: sir, skorup, vareniku, a od 1. avgusta i grušavinu – jardum. Ima tu više vrsta sira: tvrdi, masni, manje masni, kozji, prštevine – mješavine ( sir i skorup zajedno) Posebno je popularan kolašinski lisnati sir, koji ima najveću prođu. Oko ovih planinki se okuplja veliki broj turista iz raznih krajeva Crne Gore, pa i iz drugih država, probaju, cjenjkaju se i kupuju. Ostalih dana, osim poneđeljnika, ovi proiuzvodi se ne mogu naći na Tržnici, ali ih ima u nekim obližnjim prodavnicama prehrambene robe, posebno lisnatoga sira.

Stariji Kolašinci, koji su nekad živjeli i radili u Kolašinu, a sad žive u drugim gradovima i krajevima, preko ljeta, često dolaze u Kolašin, najčešće pazarnim danom, jer imaju veliku želju da taj ambijent još neki put vide i dožive , iako to nijesu oni pazarni dani iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina.

Imao sam želju da ova svoja sjećanja iz pedesetih godina stavim na papir i da ostavim nekome koga će to nekada interesovati. Jedan primjerak sam predao i Muzeju u Kolašinu. Nadam se da sam u tome , bar djelimično, uspio.

Podgorica, 16.o2. 2009. godine

Ananije Simonović
penzioner
Ivana Milutinovića 9. Ananije Simonović:
Snimak izjave date na Radio „ Ozon“ u Kolašinu
27. 08. 2007. godine. Vlasnik ovoga Radija je Zoran Rakočević.

Podržavam predlog Nevladine organizacije „Natura“ da se zaštite stara stabla lipe, jasena i javora na kolašinskim ulicama. Tim povodom iznijeću neka svoja sjećanja u vezi sa sađenjem ovih sadnica i izgradnjom Kolašina neposredno poslije Drugog svjetskog rata:

U Kolašinu je i prije Drugog svjetskog rata postojao drvored lipa, koji je u ratu stradao od bombardovanja, požara i sječe. Mali broj stabala je ostao, a najviša u sadašnjoj ulici Četvrte proleterske brigade. Kad se rat završio, Kolašin je bio sav u ruševinama. Porušena je zgrada đe je sad „ Planinar“, blok zgrada đe je sad Spomenik palim borcima, zgrade đe je sad Pošta, Banka, Apoteka, čitav red zgrada od tadašnje Gimnazije do sadašnjeg Šumskog gazdinstva I td. Završetkom rata, najvažniji zadatak nove vlasti je bio obezbjeđenje smještaja gradskog stanovništva i obezbjeđenje hrane i drugih uslova za život . Zato se nije moglo pristupiti rušenju ostataka zgrada, ali su obnavljane ulice, vodovod, drvoredi i drugo.

U aprilu 1946. godine, đaci Gimnazije su učestvovali u mnogobrojnim akcijama: donošenje drva iz Oćibe za ogrev stanovništva i za Električnu centralu, koja se nalazila na platou blizu sadašnjeg hotela „ Bjelasica“, obezbjeđenje sadnica lipa, jasena i javora za drvorede grada, opravku puteva prema Bjelasici i td.

Jednog neđeljnog jutra svi đaci, sa profesorima, pa i sa direktorom Gimnazije Jakšom Bulatovićem, prvoborcem NOR – a, pošli smo preko Radigojne, Sušca i Trebaljeva, u Biogradsku goru da iskopamo i donesemo, istim putem, te sadnice u Kolašin. Toga dana prepješačili smo oko 32 kilometra, u oba pravca i došli uveče, u samu noć. Ne sjećam se da li smo imali nešto za hranu i da li smo neđe „ ručali“, a mislim da nijesmo. Sjutra dan smo organizovali kopanje rupa i sadnju donesenih sadnica. Ne znam koliko i koje sadnice sam zasadio, jer o tome nijesmo vodili računa. Glavno je da smo posadili veliki broj sadnica u dvorištu Gimnazije, u ulicama i oko Donjeg i Gornjeg trga. Mnoge od tih sadnica i sad postoje, ali su prorijeđene, nešto nepažnjom, a nešto zbog izgradnje novih objekata. Mislim da one koje sad postoje, treba sačuvati i zasaditi nove.

Malo ima živih učesnika u ovoj našoj akciji donošenja sadnica iz Biogradske gore, a evo imena samo nekih: Miluša Perović – Šćepanović, Tomo Dragović, Radmila Dožić, Vojimir Jovanović,Veliša Jovanović, Petar I. Rakočević, Petar T. Rakočević, Petar Janković, Miliša Rakočević, možda i Mušo Šćepanović i drugi.

Obnova grada je intenzivnije počela tek od 1950. godine, jer je gotovo sva radna snaga (i muškarci i žene), učestvovala na izgradnji velikih objekata širom Jugoslavije: izgradnja pruga: Brčko – Banovići, Šamac – Sarajevo, Banja Luka – Doboj, Nikšić – Titograd, autoput „ Bratstvo – Jedinstvo, Hidrocentrale u Rijeci Mušovića i td.

Tek od proljeća 1950. godine započeto je rasčišćavanje ratnih ruševina. Svakog dana, poslije radnog vremena, radnici i službenici su se okupljali na sadašnjem Trgu boraca, da ruše zidove u gradu. Kamen smo slagali u velike blokove, a onaj šut ( kreč, pijesak i drugo), tovarili u kamione i odvozili van grada. To je trajalo više mjeseci. Najprije je sagrađen ( 1947. godine) hotel „ Bjelasica“, na temeljima prije rata započete Gimnazije, koji su uglavnom, gradili njemački zarobljenici, a zatim sadašnji Dom kulture, hotel „ Planinar“ i Spomenik palim borcima, 1951. godine. Odmah iza toga ( 1953. i 1954. godine ) izgrađene su zgrade sadašnjeg Šumskog gazdinstva, Pošte, Banke i Apoteke, sa stanovima za ljekare, apotekare, upravnika Pošte, zgrada Bolnice u Smailagića Polju, a zatim i stambene zgrade za radnike i službenike, poslovne prostorije za ustanove i preduzeća, Dječje zabavište, Osnovnu školu i druge zgrade. U tom vremenu građene su i mnoge zgrade – kuće u privatnom vlasništvu, najprije u užem dijelu grada, a zatim i u široj okolini sve do Breze, Dulovina, Pažanja, Bablje grede, Smailagića Polja i td. Sada se teško sjetiti koje su zgrade najprije izgrađene, što nije toliko važno. Glavno je da se grad brzo širio, bez obzira na dugogodišnju obustavu izgradnje zbog ideje državnih organa o potapanju Kolašina zbog izgradnje hidrosistema Tara – Morača.

Slučajno posjedujem fotografiju Frontovske brigade na izgradnji Hidroelektrane u Rijeci Mušovića, snimljenu u jesen 1949. godine. Brigada je imala oko 110 brigadira – oko 80 đevojaka i oko 30 muškaraca). Komandant brigade je bio Vlajko Simonović iz Osredaka, koji je tada imao 41 godinu. Na fotografiji prepoznajem sada žive Vlajka Simonovića, Danicu, Koviljku i Dunju Mašković iz Osredaka, Boška Bulatovića iz Cerovice i Katu Tripković iz Đuđevine i umrle Vlada Bojića iz Gornje Morače, Stojana Maškovića iz Osredaka i Katu Đerek iz Lipova.

Na poleđini fotografije, nevještom rukom, je napisano: „ Za uspomenu i dugo sjećanje od svojih brigadira, svome dobrome komandantu Vlajku Simonoviću. Aoj Vlajko, komandante, Sva brigada gine za te, Aoj Vlajko, zdravo bio, Nijesi nas naljutio. Tebe od mene Božane N. Mučalice ( i još pet početnih slova imena brigadira: M., V.,Č.,T. i B.“.

Najteži radovi na Centrali su izvođeni u decembru 1949. i januaru 1950. godine, na temperaturi i do minus 20 stepeni. U tom vremenu, zbog niske temperature, beton su pravili pomoću vrele vode, da se beton ne bi zamrzao prije nego što postane čvrst. To su radili i muškarci i đevojke, a vodu su uzavirali u metalnim vagonetima. To sam lično vidio oko 26, decembra, kad sam, kao vojnik JNA, vraćajući se sa desetodnevnog odsustva, svratio da vidim brata od strica – Vlajka, kojeg nijesam vidio od oktobra 1948. godine, pošto sam bio u Školi rezervnih oficira.

Kolašin, 27.08. 2007. godine  

 

Ananije Simonović | 2014 All rights reserved