Priče iz Osredaka i Jasenove
Uvod

Prikupljajući materijal za knjigu “Osreci-selo u Donjoj Morači”, izdatu 1998. godine i za Knjigu “Jasenova i Jasaenovci od Šćepana do naših dana”, izdatu 2000. godine, zabilježio sam više istinitih i šaljivih priča  iz života Osrečana i Jasenovaca. U prvoj knjizi objavio sam57 priča, a u drugoj 109. Sve te priče su sastavni dio hronika ovih sela. Nije bilo ozbiljnijih primjedbi na te priče. Međutim, u toku pisanja ovih knjiga, prkupio sam i neke priče, koje, po svojoj sadržini, imaju i neke žaoke, zbog kojih bi se, možda, njihovi akteri ili njihovi potomci, mogli uvrijediti. Zato sam takve priče samo zabilježio, neka ostanu za neka druga vremena, koje bi se tada mogle objaviti. U međuvremenu sam zabilježio još neke priče, koje bih, da sam ih znao,objavio u pomenutim knjigama, jer ne spadaju u te osjetljive. Najviše priča o Osrečanima sam zabilježio od Vlajka Simonovića, a o Jasenovcima od Vojislava Simonovića, a neke i od drugih Osrečana i Jasenovaca ili sam ih i sam znao.
Sa ovim pričama ne želim bilo koga da uvrijedim ili omalovažim i unaprijed se izvinjavam svakome ko bi se nasao na bilo koji način povrijedjenim, jer mi to nije bila namjera. Moja želja je,  isključivo,  da zabilježim i sačuvam od zaborava ono sto su ljudi medju sobom pricali.
Sve ove priče sam dao profesoru, Dr. Krstu Pižurici, koji je napisao slijedeći predgovor:
“Ananije Simonović, kolašinski publicista, moračkog porijekla, pregnuo je da, nakon sebe, ostavi, trag u vremenu, pa je, do sad,objavio o zavičaju dvije knjige: “Osreci-selo u donjoj Morači” 1998. i “ Jasenova i Jasenovci od Šćepana do naših dana”, 2000. godine. Obje su na se skrenule pažnju kritike i javnosti kao na vrijednu dokumentaciju hroničarskog karaktera o jednom prostoru nedovoljno ispitanom i proučenom, prije svega, s etnografskog stanovišta i onoga što, po malo, čini dušu seljakovu i njegovu psihologiju. Njegova najnovija knjiga je izvjesna nadopuna materije sadržane u pomenutim knjigama, ali i korak dalje u prikupljanju izvorne građe o životu seljaka svoga zavičaja.
Knjige ovakve strukture već odmah nameću izvjesnu paralelnost s onim što je, u žanru priče, dosad poznato u literaturi, naprimjer sa Ljubišom i Markom Miljanovim, a to, osobito, s obzirom na odnos pisca prema građi, koju nudi i metod oblikovanja građe. Drugim riječima, nameću se asocijacije koliko je ovdje u pšitanju s a k u p lj a č k i  posao, a koliko su priče plod autorove kreacijske aktivnosti, plod tzv. invetivne imaginacije. Obrada prikupljene građe nameće nešto drugačiji metod od sirovog bilježenja priče , koja, kao takva, živi u duhu i svijesti naroda kome pripada, pa se to primjećuje i u konačnom obliku teksta, koji se nudi. Riješen da zaviri u sfere duhovnog života seljaka, koga posmatra, Simonović ne nudi razuđenija pripovijedačka ostvarenja sa razvijenim likovima, već se zadržava na bilježenju seoskog života i onoga što svakodnevno prati taj život i odnose na selu. On crpe tematiku i motive sa sela i bilježi ih kako ih vidi, pri čemu se ne upušta u fabuliranje i suprotstavljanje različitih naravi, grupisanih oko događanja ili dešavanja, niti ih vidi podijeljene oko ideja koja ih spaja ili dijeli. K tome, ove priče ne završavaju u duhovitoj poenti, koja nosi životnu pouku ili opomenu, pa se i po tome razlikuju od anegdotsko-pripovjedne proze, koja pretenduje na kvalifikativ umjetničkog ostvarenja. Eventualne nesporazume šta je čije, odnosno koliko su ove priče preobražaj iskustva i uspomena samog autora, a koliko su bilježenje doživljaja drugih subjekata, Simonović je riješio nekolikim navođenjem imena pripovijedalaca, čije je pripovijedanje zabilježio. Navođenje imena kazivača doprinosi autentičnosti građe, koja se nudi čitaocu.
Nevelika umjetnička vrijednost ovih priča nadoknađena je njihovom dokumentarnošću i etnološkom građom u njima. Obilježene lokalnim koloritom one, u retrospektivi, informišu o tome šta je tamo bivalo, šta se dešavalo unutar zajednice sela i ko su akteri zbivanja. U originalnoj obradi tema i motiva, te priče anonsiraju čitaoca i o aktuelnim dešavanjima, zgodama i nezgodama osredačko-jsenovskih seljaka i lepezi njihovog kretanja i nameću se koliko realističkim sadržajem, toliko i stilom i načinom komponovanja. Autor ovih priča nema invencije za širenje fabule, pa su sve priče kratke , ispričane su sažetim stilom i jezikom primjerenim građi. Sasvim neznatan broj tih priča je razvijeniji ( Sava Jovanov, Milan Radosavljev, Vukosav Bogdanov), pri čemu valja naglasiti da je obimnost pripovijetke porijetila njenom razvučenošću. Epsko pričanje nije ni odgovaralo namjeni ovih priča, niti njihovom autoru. Simonovićeve priče su slika života koji nestaje. Vremenska zavjesa i način našeg društvenog kretanja počinju od nas da udaljuju jedan svijet koji je u propadanju, a trebalo je sačuvati sliku o njemu. One nose psihičku obojenost sredine i socijalno-ekonomske probleme sela i njegovog života. Ima tipičnosti u tim slikama za naša šira seoska područja, pa tako, jednom dimenzijom izlaze iz uske seoske zatvorenosti i postaju dokumenat življenja šireg geografskog prostora. Interesantne i korisne, ove priče nose širinu života, raznolikost tema i motiva i mnoštva karak tera različitog psihičkog ustrojstva. U njima ima i oskudnosti i nemaštine, i pjesme i šale, posprdica, dosjetki, ljutnje, lukavstva, grabežljivosti, zanovijetanja, seljačke pizme, vrijednih snaha, roditeljske ljubavi i brižnosti, neukusnosti i td.- jednom riječju, ovo je duboka proza osredačko-jasenovskog života, data u žanru narodne proze  i tehnici pripovijedanja narodnog kazivača. I počeci ovih priča su u narodnom duhu, posvađali se, otišao pop, išao Petar, čuvao Miloš, ćerao Matije i sl.
Pored toga što u ovim pričama, etnolog može naći dosta materijala,- u njihovoj građi ima podataka i za istgoričara, Simonović, u nekim pričama, bilježi godinu dešavanja, a k tome u njima  ima i drugih istorijskih podataka, koji se mogu upotrijebiti, a to ovu prozu čini korisnijomi upotrebljivom. Ima pokušaja portretiranja istorijskih likova , porijeklom sa tog prostora. Ima bilježenja i legendi i mitova. Kratku priču narodnog porijekla, najčešće, prati duhovitost, komedijašenje, misaonost u poenti i td. Ima duha u pojedinim pričama ove zbirke, ali ima i neukusne šale i jeftine komike. Mi nalazimo da duha i duhovite šale ponajviše ima u pričama: Možeš li se peti, A što imaš dobar koto, Moj je otac Ilija Veljov, Kako si, o Manjo, Momak Nikola , Nijesam šćela da se ženim, Mac lažove od lažova, Koze u Rasoje, Bogoljubov staž, oni su kao gladiševina itd.
Duhovitosti, dvosmislenosti i jetkosti ima i u drugim pripovijetkama ove zbirke. Nikle u folklornom ambijentu, ispričane korektnim stilom i jezikom, mjestima bliskim narodskom izražavanju- priče su korisne kao folklorno blago sa zavičajnog prostora, nude bogatstvo doživljaja i ljude različitog psihičkog ustrojstva, često i dramatičnih sudbina. Njihova je vrijednost u dokumentarnosti i bogatstvu života.
Februar 2008. godine           Krsto Pižurica,s.r.”

            

 

 

 

PRIČE IZ OSREDAKA

Milosava Lazarević
Izdigli Lazarevići, u rano proljeće, iz Gornje Ljute, sa ovcama, u Subotišta. Sazna za to Boriša Janković i Liješnja, koji je bio nešto ljut na Osrečane, pa ode u Nikšić i obavijesti Turke i sa njima dođe u Subotišta. Kod ovaca je bila sama Milosava Radovanova, odrasla đevojka. Turci zaplijene ovce, a povedu i Milosavu, kako ne bi mogla nikoga obavijestiti, dok ne odu preko Trebiješa. Puštili su je sa Utlice da ide kući. Kako joj nijesu dozvolili ni da se obuče i obuje, a preko noći je pao snijeg, ona je, onako, u čarapama, došla preko Prelijesa i niz Kotla, u Gornju Ljutu i obavijestila porodicu šta se desilo. Od straha i od hladnoće je poluđela, ali je znala da kaže da je poznala Borišu Jankovića iz Liješnja.
Tada je bilo neko pravilo ili običaj, iz neznanja, da se psihički poremećeni (odvojeni) članovi porodice izoluju u neku zasebnu prostoriju, a kad umru, da se ne sahranjuju u seosko groblje, plašeći se da bolest “ ne pređe” na zdrave članove porodice. Tako su i Milosavu smjestili u neki savardak i tu joj dodavali hranu, vodu, drva i drugo, ali nijesu ulazili kod nje sve dok je umrla.
Kad su Jankovići saznali šta je Boriša uradio, odluče, na skupu, da ga proćeraju iz bratstva i iz Liješnja, pa je otišao kod Turaka u Kolašin. Nešto kasnije se naselio u Štitaricu, koja je još bila turska. Tamo se oženio i dobio sina Vlajka i kćerku Nelu (Milicu), koja se dugo nije mogla udati zbog toga postupka njenoga oca, pa je, tek,  kao dobro zrela, uzela Neđeljka – Daja Maškovića iz Osredaka. Živio je u Koranjoj Njivi. Kad se Marku Vasilijevu Simonoviću, 1908. godine, rodio sin, Nela je molila da mu daju ime, koje je imao njen brat Vlajko, što su i uradili. Milosava je, iako je bila bolesna, tražila da vidi Borišinu kćerku Nelu, bez obzira što joj je nanio takvo zlo.
Kad je Miljan Bukilić, poslije Drugog svjetskog rata, počeo da gradi kuću u Starom Selu, u Gornjoj Ljutoj, kopajući temelj, našao je ljudski kostur. Tada je procijenjeno da to može biti Milosavin grob. Kasnije je, u blizini, otkriven još jedan grob, što znači da je tu bilo neko staro groblje, pa nije sigurno da je ranije nađeni grob bio Milosavin.

Sava Jovanov Stevanović
Sava i brat mu Tomica su išli u Ameriku na zaradu. Kad su se vratili, Tomica se oženio Ćirjanom Veljovom Mašković, koja se rodila kad je Tomica krenuo u Ameriku. Kažu da je tada rekao: “ Taman, ova đevojka neka me čeka dok se vratim. Pristasaće”. Tako je i bilo. Imali su sina Rada, koji je umro kao dijete. Nekoliko godina kasnije Tomica je opet otišao u Ameriku, đe mu se gubi trag. Ćirjana je čekala nekoliko godina, a onda se vratila u Koranju Njivu, u rod. Umrla je 1938. godine.
Sava se oženio Staknom Arsenijevom Milošević. Imali su petoro đece:
Ganu, Stevu, Katu, Sima i Mojsija. Simo je bio student u Ljubljani. Godine 1933. stigao je glas u Moraču da se Simo utopio u rijeci Ljubljanici. Kasnije se pričalo da je bio komunista i da je, navodno, dobio neki partijski zadatak, koji nije mogao izvršiti, pa je skočio u Ljubljanicu.
Od Savinih kćerki, najljepša je bila Kata. O njoj su momci i pjesme pjevali. Neđe u proljeće 1935. godine, Kata pobjegne od roditelja i uda se za Joksima Bukilića, koji je bio lijep momak, ali siromašan. Sava i Stakna su smatrali kao da su je sahranili, pa su, svim silama, nastojali da ih razdvoje. U jesen iste godine, poruče joj da dođe da se pomire i da joj oproste što se udala, bez njihovog pitanja, za Joksima. Joksim joj je odobrio i ona dođe u rod. Ubijedili su je da bježi iz Požnje, „ neviđboga“, pa će je Mojsije „ udati za učena čovjeka“, da gospoduje u varoši. Mojsije je tada bio student u Beogradu. Ona, neobrazovana, pristane i ostane na Zakučnici. Joksima je to uvrijedilo, pa je počeo da je kontroliše i da je zove da se vrati kod njega. Često je primjećivan oko Zakučnice. No, to nije ništa pomoglo. Stakna je, odmah, počela da priziva momke i iz Osredaka i sa strane i da se sprda Joksimu. Na suknji ( vunenoj džupi) imala je ( pozadi) veliku crnu zakrpu, za koju je govorila da joj to „ korota za Joksimom“.
U jesen, te godine,  bio je neko umro u Osrecima. Donijeli ga na groblje, pa pošalju dva mladića da donesu alat od kuće Vulevića, da se kopa grob. Čekali, čekali, ali se oni ne pojavljuju. Neko pogleda i vidi ih kako žure uz Sadove prema Ravancima. Tada su, za alat, poslali nekoga drugoga.
Oni dvojica dođu na Zakučnicu i tamo zateknu Blaža Dulovića, iz Gornje Morače. U kući se čulo veselje i smijeh, a Joksim je sve to slušao iz obližnjeg šumarka.
Na livadi je čuvala Savine ovce neka najamnica. Joksim je prizove i naredi joj, pod prijetnjom, da zove Katu da joj donese nešto za užinu. Kata udrobi, u neku ćasu, kačamaka i mlijeka, pa krene uz livadu, da joj to preda. Tada Joksim iskoči iz onog šumarka, uhvati je za ruku i uvuče je u šumu i, nožem joj odsiječe nos, pa krene da ide kući. Ona ga, tada, zakumi, da je ne ostavlja tako nagrđenu, no da je ubije. Joksim okrene pušku i ubije je. Od pucnja se poplaše i ovce i čobanica, a oni trojica momaka iskoče iz kuće i pobjegnu. Joksim je odmah otišao u Kolašin i prijavio se policiji. Osuđen je na 17 godina zatvora. Kaznu je izdržavao u „ Jusovači“, u Podgorici. Pričalo se da se narod, često, okupljao oko zatvora da sluša kako Joksim lijepo pjeva uz gusle. Kad se zaratilo, 1941. godine, došao je kući, a 1942. godine, stupio u četnike Pavla Đurišića i odstupio sa Njemcima, krajem 1944. godine, Ne zna se đe je završio život.
Poslije Katine smrti, početkom 1937. godine, Mojsije je otišao u Španiju i poginuo početkom 1938. godine. Tada je, na Zakučnici, organizovana velika žalba, na kojoj je bilo oko 2.000 žalbenika iz Morače i iz drugih krajeva Crne Gore. Odmah iza toga, razboli se Stakna i umre. Gana i Steva su se, mnogo ranije, udale u Ravni, odnosno u Gornju Moraču. Tako Sava ostane sam na Zakučnici. Neko mu „ nakalauzi“ mladu Granu Joković iz Liješnja i on se oženi. Kraće vrijeme iza toga i Sava se razboli i ode u bolnicu u Kolašinu. U bolnici je saznao da mu se rodila kćerka Branka, ali je nije vidio, već je brzo umro.
Grana ostane udovica i kod nje počne dolaziti Radonja Milošević iz Osredaka, mladić od 18 godina. On je uzimao neke Mojsijeve knjige da čita, što Grana nije odobravala, već mu je prijetila da će ga prijaviti žandarmima. Jednog dana, u jesen 1940. godine, Radonja ostavi svoje koze kod drugih čobana, a on pođe na Zakučnicu i zatekne Granu da kruni kukuruz, a pored nje nož, kojim načinje klasove, da ih lakše kruni. Počeli su se svađati, jer je, izgleda, Radonja obećao da joj spremi drva za zimu, za one knjige. Tada je Radonja udari nekim štapom po glavi, a ona, sa onim nožem u rukama, krene prema njemu. Radonja joj otme nož i izbode je njim 15 ili 16 puta po tijelu, a onda je uhvati za kosu, zavrne joj vrat i poreže je po grlu i po vratu. Siguran da je Grana mrtva, mirno ode kući.
Prvi je, preko Zakučnice, ispred noći, prolazio Vlajko Lučić. Grana se, nekako, izvukla na balkon, a krv joj je lila iz svake rane, naročito iz grla i vrata. Vlajko nije prilazio, da se ne bi posumnjalo da je on to uradio, nego je potrčao gore, na Krstac i, odande, zvao Bukiuliće u Gornju Ljutu. Brzo su došli i zatekli Granu živu, ali joj nijesu mogli pomoći. Ubrzo su, iz Ljute, naišli Periša Mašković i Vlajko i Sovija Simonovići. Grana je bila na izdisaju, ali je uspjela da kaže: „ Zakla me Radonja“. Brzo su obaviješteni žandarmi u Manastiru, koji su Radonju uhapsili i doveli na Zakučnicu. Došao je i Sud iz Kolašina. Sjutradan je bila žalba, a Radonja je bio svezan za krevet. Bilo je sumnje da su najbliži Savini rođaci nagovorili Radonju da to uradi, ali je brzo utvrđeno da to nije istina. Radonja je zatvoren i osuđen, ali je, za kratko vrijeme, dva puta bježao iz zatvora. Kad je drugi put uhvaćen, bio je okovan da ne može bježati.
Kad je počeo rat 1941. godine, Radonja je došao kući. Jokovići su odlučili da osvete Granu i da, nekoga od Miloševića, ubiju, ali su se Miloševići čuvali. Najopasnije je bilo Mihailu, šuri Savinom, i Aleksi, bratu Radonjinom, a Radonju nijesu mnogo cijenili.
U proljeće 1941. godine, Aleksa pođe u Nikšić da proda neku stoku, pošto su, u Nikšiću, u pećini u Budošu, opljačkane državne pare, pa je stoka dobro plaćana. Sa Aleksom su bili Radoš Mašković i Vlajko Lučić. Kad su prolazili preko Liješnja, viđeli su ih Jokovići, pa, za njima, krene Granin brat Žarko.
Aleksa i društvo su zanoćili na Trebiješu, a Žarko ih prođe i sjutradan sačeka u zasjedi u Kunovu, blizu Nikšića. Vlajko i Radoš su bili odmakli naprijed, a Aleksa nešto zaostao iza njih. Tako ga je Žarko lako ubio iz lovačke puške. Kad su čuli pucanj i Aleksino zapomaganje, Vlajko i Radoš se vrate, ali je bilo sve kasno. Odatle su ga, uz pomoć mještana, nosili dok su ih sreli Dubočani, koji su im krenuli u pomoć, da ga donesu u Duboko. Odatle je javljeno u Osretke, pa su ga Osrečani donijeli i sahranili. Milisav, Aleksin otac, je čekao u Kruševlju, i rekao:“ E, jadni Aleksa, nema bogomi, kako posiješ tako ćeš i požnjeti“.
Poslije dva*tri mjeseca, Aleksina majka Milosava, pođe, noću, u Liješnje, da zapali kuću Jokovića, za osvetu. Neko je „ uvježbao“: „ Stara kuća, pokrivena slamom, pored jedne nove kuće-kule“. Ona nađe i staru kuću i kulu, ali ne Jokovića nego Jankovića i zapali je.
I Radonja je počeo da prijeti da će osvetiti brata Aleksu. Išao je preko Tustice, ne bi li nekoga od Jokovića ubio, ali su oni imali dobroga psa, koji mu nije dao ni da se približi kući, pa ga je, jedne noći, ubio. Ubrzo zatim, jedna patrola, u kojoj su bili i neki Osrečani, uhapsi Radonju i odvede u Manastir, januara 1942. godine. Iako je bio svezan, uspio je da, između članova patrole, skoči sa mosta na potoku Skudla i pobjegne. Neko vrijeme se krio, a onda je došao kući i čuvao koze. Tada jedna patrola, sastavljena od Osrečana, ga nađe u Razdolju kod koza i ubije ga. Tu je bio i sahranjen, ali je, u proljeće, poštosu došli četnici, ponovo sahranjen u osredačko Groblje. Ista patrola je pretresla njihovu kuću u Ravancima, uhapsila Milosavu i sprovela je u Komandu mjesta. Uveče je strijeljana. I ona je, u proljeće, sahranjena u osredačko Groblje.
SKUPA DESEČARICA
Blagoje Simeunov je bio nezadovoljan što nije dobio desečaricu, kao neki, koji su, po njegovom mišljenju, bili manje zaslužni. Zato je, često, išao na Cetinje i tražio prijem kod Gospodara. Otac Simeun nije davao pare za putni trošak, a pokušavao je da ga odvrati da ne traži nešto što ne može dobiti, već samo troši pare. Međutim, Blagoje ne sluša oca, no svaki put, kad krene u Cetinje, uzme po jednu ovcu, proda je u Nikšiću i produži dalje. To je zunala samo njegova sestra Mijojka, koja je, stalno, čuvala ovce i o njima brinula, ali nije pričala ocu. Na kraju je bilo onako kako mu je govorio Simeun. Pare je potrošio, a desečaricu nije dobio. Simeun nikada nije sazunao koliko je Blagoje prodao ovaca.
ZVIZNUO KO PAVIĆ U NIŠIĆU
Otišao Pavić Pekov u Nikšić da nešto trguje. Sa nim je bilo i nekoliko komšija iz Osredaka. U Nikšiću, Pavić ode jednom ulicom, da traži neku prodavnicu. Pošto je otišao dosta daleko, nije mogao oporaviti da se vrati kod društva, a i društvo se uplaši za njega, pa krenu da ga traže. Rasporede se u više ulica da bi ga neđe sreli. U neko doba, neko ga sretne i upita ga: „ Šta je, Paviću, što si zviznuo (poavetao), pa se ne umiješ vratiti, no spadosmo s nogu, ttražeći te“. Kad su došli u Osretke, neko od njih ispriča kako se Pavić izgubio i kako su ga našli. Od tada je, u Osrecima, ostala uzrečica: „ Što si zviznuo ko Pavić u Nišiću“. Time su se Osrečani, dugo vremena, šalili sa Pavićevim potomcima.
Prije tridesetak godina, vratio se iz Nikšića, veliki osredački šaldžija, inače zet Pekovića, Čedislav Stevanović i kaže:“ Znate li šta ima novo u Nikšiću?“. Svi, naravno, odgovore, da ne znaju. „ Onoj ulici u Nikšiću, u kojoj se izgubio Pavić Pekov, dali ime „ Ulica Pavića Pekova“. To se i sad prepričava u Osrecima.
A, BOG MU POMOGO
Izdigli Osrečani u planinu, neko u Ropušnicu, a neko u Kotla. Obično, na izdig, padne jaka, ljetnja kiša, a često i sa gradom i vjetrom. Tako je bilo i te godine. Velimir Andrijin je tada bio momčić od 13-14 godina, a čuvao je goveda. U Prasarnici, u Kotlima, ispod jedne velike bukve, naloži veliku vatru da se grije. Kad je baba Stanuša Nikolina, Velimirova rođaka, koju su zvali Cela, ugledala dim, požuri da se i ona ogrije i da se skloni od kiše. Čim je Velimir primijeti, brzo se popne na onu bukvu, iznad vatre. Cela sjede pored vatre i, zadovoljno, reče:“ Ko je ovo naložio, bog mu pomogo“, otresajući vodu sa mokre odjeće. Inače je malo šuškala u govoru. Malo zatim, vidi Velimir s bukve, da mu goveda odjaviše preko Gvozda, prema Koritima, pa, da bi otjerao babu Celu, počne odozgo da mokri po njoj. Cela misli da se neđe zadržala voda od kiše, pa reče: „ Đe se ovi đavolopitak ustavio, pa se ne mogu ogrijati, popio ga đavo“ i pogleda uz bukvu. Kad ugleda Velimira počne da ga psuje i kune, pa on skoči preko nje i ode da strigne goveda. Poslije se Cela žalila planinkama šta joj je uradila „ona pogan Andrijina“.
OSREDAČKA PJESMA
U Osrecima je uvijek bilo dobrih i lijepih đevojaka. Oko 1928 godine, izgleda, Radomir Bjelić, učitelj, spjeva pjesmu, koja se odnosila na, tada, stasale đevojke:
Zlatna žica, Veljova Granica,
Zor đevojka, Bešova Darinka,
Ljetnja rosa, Perišina Kosa,
U Ravanca, cura nije loša
No se, kažu, nada u Radoša.
Dobro voli Maškovija
Zlatanina Ikonija
Lutka plavka, mlada Jelisavka.
Slatkarija, Markova Sovija
A još ljepša sestra Ikonija.
Na Krioču Božinina Kata,
Nagorkinja, sestra joj Draginja.
Gospođica, što studira  prava
S Ledinaka Blagojeva Sava.
Dva obojka, Mileva Stanojka, Dva kamena, Vuleva Stamena.
Dva kamena, Vuleva Stamena.

Kad su se neke đevojke ili njihovi roditelji počeli ljutiti zbog ove pjesme, pročuje se da je pjesmu „ smislio“ Radoš Glavičanin, pa se sve smirilo.
RACKOVA BUKVA
Izdigao Arsenije Bjelić u Kotla, đe je imao savardak. Imao je više sinova i unuka, a među njima i unuka Radoša-Racka. Jedne noći Racko nešto skrivi, pa ga izbiju. On se naljuti i pobjegne iz savardaka. Kasno su primiojetili da ga nema, pa uzbune čitavi katun da idu, da ga traže. Trčle prema Vrelima, drugi prema Vrtačama, treći uz Prasarnicu, i viču: “Bjež' Racko, eto pašče“, da bi ga uplašili i da bi se javio, ali uzalud. Racko se uvukao u jednu šuplju bukvu, tu, odmah, do katuna i sve sluša šta se oko njega priča i radi, ali, od ljutine, neće da se javi. Kad su svi odmakli od katuna, Racko se vrati u savardak, legne u krevet i pokrije se nekom ponjavom. Kad su izgubili svaku nadu da će ga naći, tražioci se počnu vraćati u katun. Neko uđe u savardak i vidi Racka u krevetu, pa počne dozivati da se svi vrate. Tada Racko dobije još neku batinu i kaže đe se bio sakrio. Od tada smo tu bukvu zvali „Rackova bukva“, sve dok se nije srušila, pošto je neko zapalio njen unutrašnji, suvi dio, prije oko 30 godina. Dugo godina je stajao njen panj, na ivici putine prema Dragi.

 

SMRT FAŠIZMU, STARI
Zarija Spasojev je bio nesposoban za vojsku, budući je, u đetinstvu, povrijedio stopalo jedne noge. Nije se razumio u politiku, pa je, u toku Drugog svjetskog rata, imao neprilika i od četnika i od partizana.
Godine 1941., partizanski pozdrav je bio „ Smrt fašizmu“, a otpozdrav „ Sloboda narodu“. To je bio naučio i Zarija, dok su partizani imali vlast u Morači. Kad su, aprila 1942. godine, u Osretke, došli četnici, sretnu neđe Zariju i kažu u, da bi se sa njim „ poigrali“:“ Smrt fašizmu, stari“. Zarija, misleći da su partizani, odgovori:“ Sloboda narodu“. Četnici mu udare dva-tri šamara i kažu mu da, ubuduće, na ovaj pozdrav, odgovara sa „ k.... komunizmu“. Zapamti to Zarija pa, kad su, u jesen 1943. godine, došli partizani, na njihov pozdrav „ Smrt fašizmu, stari“, odgovori onako kako su ga naučili četnici. Tada mu i jedan partizan „ opali“ dva-tri šamara i kaže mu kako da, ubuduće, treba da odgovara na njihov pozdrav. Ali, Zarija nije više ništa odgovarao, jer nije znao ko kad vlada.
MOŽEŠ LI SE PETI, KOĆANE
Kostadin Dragišin je već bio dobro ostario, ali je, uvijek, nešto radio: zidao, krčio, sjekao, sve dok nije odselio u Kolašin kod kćerke i zeta. Jednom prilikom je Kostadin sjekao neki omar, gore, na putu, iznad svoje kuće i popeo se 3-4 metra visine. Već je imao 90 godina. Putem naiđe udovica Milijana i, prije nego mu nazove „ dobar dan“, upita ga:“ Možeš li se peti, Koćane?“. „ A mogo big, kad big imo našto“, odgovori joj, mirno, Kostadin, „ ko iz puške“. Milijana se malo postiđe i prođe svojim poslom.
KUPI MI, SESTRIĆU, KRME
Početkom juna 2003. godine, piše Vukić Vukosavin iz Ljute, sestriću Rajku, u Osretke:
„ Dragi sestriću,
Mislio sam da kupim jedno krme, no nemam para. Molim te, kad neki Srbijanac doveze krmad da prodaje, kupi mi jedno za 70 do 80 eura, a ja ti, evo, šaljem 10 eura. Ti razliku dodaj, pa ću ti vratiti, kad primim penziju“.
Rajko mu, odmah, odgovori:
„Dragi ujače,
Dobio sam pismo i 10 eura, koje ti vraćam, jer nemam para da ti pozajmim za krme. Vidiš i sam da se u ovoj, Milovoj državi, teško živi, pa ne mogu zaraditi ni za potrebe familije. Zbog toga moram da prodam neku kućicu u Podgorici od četiri stana, a nijesam je još ni završio. Zato, ujače, najbolje je da pare pozajmiš kod Batrića Stevanova i Tura Savićeva, sa kojima, stalno, glasaš Milovu partiju. Pozdrav sestrić Rajko“.

NAJLJEPŠA VODA
Razgovarali Vojimir Boškov i Branislav Đurov o izvorima i drugim prirodnim ljepotama Ropušnice, osredačke planine. Vojimir kaže: „ Vala, Brano, nema bolje ni ljepše vode nego što je voda sa ropušničkog Vrela. Vrlo često snijevam da sam na Vrelu i da pijem, ali se ne mogu napiti“. Brano mu odgovori:“ Potpuno ti, Vojo, vjerujem, jer i ja, kad se, preko dana, napijem rakije, po čitavu noć snijevam da pijem vodu sa svake lokve od Maganika do Javorja“. Kasnije je Vojimir prestao da pije rakiju, pa nije ni snijevao „ najljepšu vodu, sa najljepšeg izvora“.

VUKOLINA NADNICA
Pogode se Božo i Vukola, neđe 1935. ili 1936. godine,  da Vukola, jedan dan, nosi Božu sijeno izu Ropušnice na Poljane, daleko oko 1.500 metara, za 17 kilograma tikava za krmad. Božo toga ljeta nije izdizao u Ropušnicu, pa oba dobro porane i, prije sunca, iziđu u Ropušnicu. Božo je donio nešto suve hrane za doručak, a za ručak ništa. Nosili su sijeno cijeli dan i iznijeli po 17 bremena. Ispred same noći krenu kućama. Vukola je bio veoma umoran i gladan (imao je oko 20 godina), pa požuri sam kući. Božo ga nije mogao stizati, pa izostane i ide, takođe, sam. U toku dana mu se izvinio što nije nešto donio i za ručak.
Poslije nekoliko dana Vukola pođe kod Boža da uzme tikve. Božo ode u njivu i, brzo, nađe jednu veću, izmjeri je i kaže da u njoj ima 12 kila. Teže je bilo naći tikvu od 5 kila, pa je Božo više zatrajao u njivi. Kad je izmjerio i drugu tikvu, Vukola požuri kući i odnese tikve. Pošto je išao uskom stazom preko prla od Karoševina prema Obrešcima, slomi mu se korijen na većoj tikvi i ona ode niz prlo. Naravno, razbi se „ u sto komada“. Tada Vukola, ljut, baci i onu malu. Tu su i ostale. Kad je došao kući, vidi njegova majka, da je nešto ljut, pa ne smije ni da ga pita đe su mu tikve, a nema šta dati krmetu za večeru. Ipak, skupi hrabrost, pa ga upita:“ Đe su ti, Vukola, tikve?“. „ Eno ig u Obrešcima“, odgovori Vukola.
Ovo je Vukola više puta pričao, kako bi objasnio kako je „ zarađivao“, nadničeći na tuđim imanjima i u kakvim je teškoćama živio dobar dio svoga života, a slično su živjeli i mnogi drugi Osrečani, u to doba.
ČUVAJ MI, MAGO, RELJU
Pozvali Relju Radomirovog i Radojicu Radoševog na odsluženje vojnog roka u JNA. Relja jedinac, a Radojica ima još četiri brata. Radojicu su zvali „ Mago“, valjda za to što je, kao dijete, bio veoma sitan i mršav, a Relja je bio „ prava momčina“. Na ispraćaju u vojsku, Reljina majka Spasa kaže:“ Čuvaj mi, Mago, Relju“ Na to se svi prisutni nasmijaše. Tada se Radojica „ napravi važan“, pa počne Relju zafrkavati:“ Ne tamo, mali, nemoj to, uradi to“ kao da mu je neki zaštitnik. To se Relji ne dopade, pa mu veli:“ Pazi se, Mago, ako mi se što zamjeriš, svim vojnicima ću kazati da te zovemo „ Mago“, pa ti se neće svitati“. Kad su došli u jedinicu, čim bi se Radojica nešto pošalio s Reljom, on bi mu pokazao da ćuti, inače će izvršiti „ obećanje“. Tako su izdržali do kraja vojnog roka. Inače se ne zna kako je Radojica dobio taj nadimak. Vjerovatno je neko od familije, još dok su đeca bila mala, pomenuo to ime, a đeca prihvatila, pa je i za komšije, i sad ostao Mago.
BOŠKOVA TRGOVINA
Kupio Boško Vulev, 1924. godine, u jesen, ovna za priplod, u Kolašinu, za 400 dinara. Dovede Boško ovna u Ropušnicu i nađe Milovana Bešova kod ovaca na Prevoji. Milovan je čuvao i ovce Mijajla Novičina, pošto je Mijhajlov brat Radoš, te godine, bio u vojsci. U Mijajlovim ovcaama je bio veliki ovan Medalj. Kad se malo odmorio od putovanja, Boško kaže:“ Ajde da zavadimo ove ovnove da se pobiju, da vidimo koji će biti jači“. Milovan ga odvraća: „ Nemoj, Mijajlov ovan je stariji, pa će biti i jači“. Uporni Boško reče:“ Neće, ako nije od ovaca Marka Vasilijeva“. „ Ne znam od čijih je ovaca, ali se bojim da će ti ubiti ovna“, opet će Milovan. „ Ajde, neka se pobiju, pa šta bude“, kaže Boško. Na to pristane i Milovan i, zajedno, zavade ovnove. Udalje ih oko 50 metara jednog od drugog i pušte. Ovnovi se zalećeli u susret i sudare se. Od prvog sudara Boškov ovan padne na mjestu mrtav. „ Nije groma čuo“, što kaže narod. Tada Boško vidi šta je uradio, odnese ovna savardaku i odere, pa idućeg pazara, ponovo, ode u Kolašin i kupi drugoga ovna, ali je tada pazio da se neđe ne sretne sa Medaljem, koji je, zbilja, bio od ovce kupljene u Marka Vasilijeva.

DA VIDITE KOLIK JE VUK NA TORINAMA?
Jedne zime okupili se Osrečani na sjednik, u kući Mila Glavičanina, đe su se, najčešće, okupljali. Napunila se kuća sjedničara i već počeli stariji ljudi da igraju prstena pod kape, a mladi igraju i pjevaju u sobi. Tada dođe Petar Dmitrov i, glasno, nazva:“ Dobro veče“. Niko mu ne odgovori niti napravi mjesto da sjedne, iako je bio stariji i dobar čovjek. On malo stade, pa reče:“ Da vidite koliko je vuk, dolje, na torinama“. Tada svi pojuriše na vrata da vide vuka, a Petar sjede ispred vatre i, za sebe, reče:“ Ajte, oca vi .....“. Kad su se sjedničari v ratili i vide Petra kako je „ zabanio“ ispred ognjišta, sjetiše se da ih je prevario i da vuka nije ni bilo.
NEĆU GA KAZATI, DOBAR JE ČOVJEK
Jedne zime pao veliki snijeg. Glavičani su imali, na Krioču, staju i u nju zatvarali ovce. Jedne noći provale vukovi u staju i pokolju sve ovce. Odmah kmet sazove seljake u kuću Mila Glavičanina, pa odluče da idu, noću, da čekaju i pobiju vukove. Svi su došli na skupštinu, osim Pavića Pekova i Neđeljka Tomaševa, koji odu preko Brajinih laza i počnu zavijati kao vukovi. Neko od sjedničara ih čuje, pa utrči u kuću i kaže da se čuju vukovi oko Brajinih laza. Tada svi požure, gore, prema Krioču. Neki idu uz Kusi Brijeg, neki uz Grab, a neki uz Potkriljače. Staniša Ilijin je poslušao kako Pavić i Neđeljko zavijaju, pa reče:“ Onđe ima vučica, ona, kad završava vijanje, raširi g.....“. Kad su se seljaci primakli Brajinim lazima, Pavić i Neđeljko krenu da bježe preko Kekove lazine, ali Neđeljka uhvate i shvate da su ih oni dvojica prevarili. Počeli su da ga udaraju da bi ga naćerali da kaže ko je bio s njim. On je ponavljao:“ Neću ga kazati, dobar je čovjek, dobar je čovjek“. Kad je dobio još jedan šamar, reče:“ Pavić Pekov, Pavić Pekov“. Tako se završila hajka na vukove, jer bi oni, i da su bili na Krioču, od tolike galame, pobjegli, pa se seljaci raziđoše kućama.
Pavićeve potomke su, kasnije, nazvali vučadima, po tome što je pavić zavijao kao vuk.

PREDAJEM TI ĐAVOLU BADNJAKE
Na Badnji dan 1945. godine, uzeo Milić Jovanov majstorsku sjekiru strica Mirka i pošao, po dubokom snijegu, gore prema Vratlu, da posiječe badnjake, pošto Mirko to nije mogao to uraditi, zbog toga što se, prošle godine, posjekao po koljenu. Stegao mraz da sve, okolo, puca od hladnoće, ali se ne zna koliko ima stepeni ispod nule. Gazi Milić duboki snijeg „ prljug“ i bira koju će bukvu posjeći za badnjake. Kad nađe jednu, glatku i pravu, zamahnu dva-tri puta sjekirom, a ona odskače od drveta kao od gvožđa. Smrzla sjekira, a smrzla i bukva, pa se ne zna koja je tvrđa. Tada iz oštrice sjekire „ iskoči“ jedno dobro parče , tako da sjekira postade neupotrebljiva. To ga naljuti, pa odustade da ne siječe badnjake, no se vrati kući.
Kad je, onako neraspoložen, ušao u kuću, pita ga stric Mirko:“ Jesi li posjekao badnjake?“, Milić mu odgovori:“ Predajem ti đavolu badnjake, eno sam ti slomio sjekiru“, i nastavi da objašnjava kako se to desilo. Mirko ga mirno sasluša i ništa ne reagova , iako mu je bilo žao i što se slomila sjekira i što nije donio badnjake. Od tada Vasilijevići nijesu ni sjekli badnjake.
PUNIŠA I DRAGIŠA
Puniša M. je bio veliki kavgadžija i oštar na jeziku, pa su ga oni, koji su ga bolje poznavali, s njim mimoilazili.
Jednog praznika zadesio se Dragiša Perkov Medenica, sa arhimandritom Dožićem, u porti Manastira Morače, poslije neke vojničke smotre i prazničke liturgije. Tom prilikom Puniša, kako ga je bog dao, zakalavandao sa nekim, pa viče da sve trešti ispred crkve. Neki ga stadoše opominjati da je tu komandijer, pa, stoga, da ne viče toliko, a i onako, zbog te njegove vike, ljudi se osvrću na njega. Puniša, kao za inat, podiže svoj glas još više i reče:“ Pa šta, ako je tu komandijer, nije savaot“. Dragiši se to „dernu“, pa krene k njemu i, mirno, priđe Puniši:“ Daklem, što si se, čoče, pred ovim hramom, toliko razgalamio, kao da ti je neko stao nogom na bok?“. „ I kad bi neko stio po meni da čeplje, ja se nebih, Drale, pustio za tako nešto“, reče Puniša. „ Pa, šta ti je, onda, da od tebe odliježe cijela porta, kao da ovđe nema više niko živ, već da se ti, sa nekim, razgovaraš na vrh Brda jasenovskog“, primijeti Dragiša. „ Moj je takav glas, a nepravde, u ovoj našoj Morači, ima i suviše, da čovjek niti smije, niti može ćutati“, i onda započe optuživati sve od vodnika pa do njega, navodeći neka svoja zapažanja. Dragiša ga sasluša do kraja, pa će onda reći:“ Puno, Puno, ti si bio dobar čovjek, ali je sad od toga ostalo samo lastino perajce“. „ More, Drale, da ne pripadaš velikom bratstvu, od tebe ne bi ostalo da vrijedi koliko zrno proseno“. Dragiša hoćaše da zove nekoga od oficira da Punišu vežu, ali mu arhimandrit ne dade, već ga povede u svoj konak, i tako se ovaj „ dvoboj“ svrši bez rđavih posljedica. ( Po pričanju Pavla Lakićevića iz Bara. Po svemu, ovo je bio Puniša Milošević iz Osredaka, koji je, u to vrijeme, bio učitelj.
ŽALBA DRAGIŠE PERKOVA
Periša Mitrov Mašković , dugogodišnji plemenski kapetan u Lipovu, rodio se u Osrecima, u zaseoku Koranja Njiva. I sad se to mjesto zove Kuća Mitrovića. Njegov otac Mitar se odselio u Planu kod Kolašina oko 1890. godine, kad je vršeno naseljavanje Moračana i Rovčana oko Kolašina, poslije oslobođenja od Turaka. Kažu da je Periša bio pametan, ali i, pomalo, sebičan, nepažljiv prema komšijama, a i nepravedan. Jednog dana najamnik Dragiše Perkova Medenice, komandanta kolašinske brigade, pušti stoku u tuđe usjeve i napravi priličnu štetu jednom svom komšiji. Ta stvar dođe do kapetana Maškovića, jer kmetovi ne mogoše nagoditi parnične stranke oko štete. Periša, pošto ispita cijelu stvar, donese odluku da Dragiša plati štetu i parnične troškove, što, u ono vrijeme, nije bilo malo. Dragiši, pak, možda, i nije bilo toliko do plaćanja odštete, koliko zbog „ ara“ da ga kažnjavaju „ nikogovići“ , kako je volio reći za ljude iz manjih bratstava. Zato se „ spuči“ i „ tudije-ovudije“ poteže pravo na Cetinje, kod Gospodara, pa mu se žali na Perišu Maškovića, kapetana. Kad je Knjaz saslušao Dragišu, posla telegram, preko oblasnog upravitelja u Kolašinu, da, hitno, dođe kapetan Mašković na Cetinje. Kad su Periši saopštili poziv, sjetio se „ otkud vjetar duva“, pojaha konja i, sjutradan, stigne na Cetinje. Knjaz, čim je vidio Perišu, reći će mu, prilično strogo: „ Znaš li ti, Maškoviću, da nije bilo Dragišinog noža, ti, nikad, ne bi bio kapetan u Lipovu, a kamoli da ga, za nekakve potre, kažnjavaš“. „ Gospodare, ja cijenim Dragišino junaštvo, ali i ti, treba da znaš, da niko ne bi ni znao za njega, da nije bilo Moračana, koji su, sa njime, te bitke dobijali, pa sad nije pravo da on, Dragiša, sa svojim malom, uništava sirotinjsku imovinu i ne plati učinjenu štetu“. Knjazu ne bi pravo, pa, kad Dragiša ode, reče Periši:“ Neki put, kapetane, mora čovjek, dok drži zakon pred sobom, izuricati pravdu, ponekom, gledajući kroz prste zakonske propise, pa, stoga, amenet ti božji, nemoj mi više, za ovakve stvari, puštati Dragišu da mi dolazi na Cetinje“. Dragiša je, ipak, izbjegao da plati globu, ali nije dugo prošlo, a neko mu je, iz tora, ukrao najboljega ovna, pa je Dragiša bio primoran da traži Perišinu pomoć, ali je to bilo uzalud, lupež nije pronađen, te je i Dragiša morao da pretrpi štetu. ( Po pričanju Đura Čogurića-iz knige „ Kakvi smo, po riječima Moračana i Rovčana“, str. 132).
JAGLIKA MIJAILOVA
Oko 1850. godine, čuvali ovce na Rudoj glavici, na Talima, neki Glavičanin, čije ime nije zapamćeno, i Jaglika Stevanović, momak i đevojka. Izgleda da je Glavičanin htio da se oženi Jaglikom, ali ga je ona odbila. Tada se momak naljuti i baci je sa Rude glavice, niz Mačkovnjake, prema Požnji i brzo se izgubi. Izgleda da je pobjegao u Tursku i, od tada se, o njemu, ništa ne zna.
Pošto, uveče, njihove ovce nijesu dojavile u Ropušnicu, Osrečani organizuju potragu. Ovce su našli na Talima, a Jagluku u Mačkovnjacima, iza jednog bora, mrtvu. Sahranjena je na osredačkom groblju, koje se, tada, nalazilo ispod Rta, na lijevoj obali Jelovca. Pošto je Glkavičanin nestao, zaključeno je da je Jaglika poginula zato što nije htjela da se uda za njega. ( Pričao Vlajko Simonović 20.06. 2006. godine).
PETAR ZIMI KOZE U ROPUŠNICI
Petar Milošević iz Vrta je imao tridesetak koza. Jedne godine je čitava jesen je bila kišovita, pa nije mogao ni posjeći ni sađenuti dovoljno hrastovih listova za zimnicu koza.
U Ropušnici je imao livadu i savardak, pa odluči da koze izimi u Ropušnici. Pored njegove livade u Katuništima, je bila velika bukova šuma Petra Toškovića iz Jasenove, pa Petar ode kod njega i zatraži da mu posiječe tu šumu, đe će moći da napravi livadu. Tošković prihvati njegov zahtjev, pa Petar, svakog jutra, posiječe po jednu ili dvije bukve i dojavi koze da brste. Tako sve do proljeća siječe bukve i hrani koze, zadovoljan što mu dobro napreduju, iako nijesu jele sijeno i list, već samo bukovu brst. Tošković je, u toj paljevini, jednu godinu posijao pšenicu, a zatim napravio veliku livadu, koju je naslijedio njegov sin Radovan. Poslije Radovana, njegova kćerka Milica, koja se udala za Mašana Bukilića, iz Gornje Ljute, je ovu livadu kupila. Tu je podignut savardak, đe su Radovan i, kasnije, Mašan, dugo godina, izdizali. Sad je livada vlasništvo Mašanovih sinova Radoja, Ratka i Slobodana, koji su imali dobru kolibu, u koju je Slobodan izdizao više godina. Sad ni on tu više ne izdiže.

SKORINO POLJE VUČKA PAJOVA
Mobilisali Turci Mušovići iz Kolašina, više Osrečana i Moračana, a među njima i Vučka Pajova Jovanovića, da im kose livade oko Kolašina. Poslije više dana kosidbe prostranih turskih livada, Vučko, jednog dana, da ga čuju i Turci, reče:“ E, jadno moje Skorino polje, ostade mi, ove godine, nepokošeno“. Tada ga, jedan od Turaka, upita:“ A koliko je to tvoje Skorino polje?. Vučko mu odgovori:“ Veliko je toliko da da ga vaš najbolji at (konj), ne bi mogao preći ni za tri dana“. ( Vučkovo Skorino polje je bilo Skorin vrh i strugovi ispod njega, koji se zovu Stružine, iznad Osredaka, a kosio se samo jedan mali dio). Tada ga Turci oslobode da, dalje, ne kosi za njih , pa Vučko samo jedan dan kosi u Stružinama, a onda ode u Ropušnicu, da se odmara. Ostali Moračani su kosili sve dok su pokosili livade oko Kolašina. I u ovom slučaju se potvrdila narodna poslovica:“ Ko umije, njemu dvije“, jer se Vučko dosjetio kako da prevari Turke.

BOLJI DIVOKIJE NEGO MILIVOJE
Za vrijeme Švabe, 1917. godine, vladala je u Morači i u Crnoj Gori velika glad. Tada je Divokije, austrijski vakmajstor, ( zapovjednik austrijske posade u Morači), naredio da se, od manastirskog kukuruza, svakoga dana, daje po parče hljeba, đacima prvog i drugog razreda Škole u Manastiru. Hljeb su pekle neke žene u Manastiru. Prilikom podjele hljeba, učitelj Milivoje B. je naredio da se hljeb ne daje Vlajku Simonoviću iz Osredaka i Pantu Peroviću iz Bara, jer su oni, iz „ dobrostojećih“ porodica, iako je znao da ni te porodice nemaju hljeba. Neđe treći ili četvrti dan, Divokije je, iz svoje kancelarije, posmatrao kako se vrši podjela hljeba, pa, kad je vidio da svi đaci, osim Vlajka i Panta, jedu svoje parče, izišao je u portu, uzeo jedan hljeb i odrezao dva velika parčeta i dao ih Vlajku i Pantu. Naredio je učitelju Milivoju da, ubuduće, i njima daje hljeb kao i ostalima. Na taj način je nadoknadio i ono što, što, za protekle dane, nijesu dobili. Od tada su Vlajko i Panto mrzjeli učitelja Milivoja, a simpstisali Divokija.
ĐE IM JE NUŽNIK?
Povrijedio se Rajko Milovanov u oko. Zabrinuli se i otac i majka, pa odluče da ga Milovan vodi u Titograd kod ljekara. Ne boli ga mnogo povreda, ali on, do tada, nije vidio nijedan grad, pa ni Titograd, a počne se žaliti da ga oko sve više boli. Tako dođu gradskim autobusom u Titograd, kasno poslije podne i to u petak, pa im ljekar reče da dođu u ponedjeljak. Sad se pojavi novi problem, đe će Rajko ostati, jer je tada bilo malo Moračana i Osrečana u Titogradu. Sjeti se Milovan svoga kuma Branka Dožića, koji ga je vjenčao, odmah poslije rata, kad je bio učitelj u Osrecima. Po pitanju, nađoše Brankovu kuću u Maslinama. Milovan ode u Moraču, a Rajko ostade kod kumova. Ali, za njega, brzo nastupiše problemi, đe će, prije spavanja, obaviti malu nuždu. Ne može zaključiti đe im je nužnik, jer ne vidi đe Brankova čeljad odlaze. Iziđe na neku terasu i gleda, oko kuće, da neće viđeti poljski klozet, ali ništa ne može zaključiti, a stid ga da pita. Zato legne da spava, ali ne može zaspati. Muči se u krevetu i sve se boji da će ga san prevariti, pa će se pomokriti u krevetu. Kakva bi to biula bruka i sramota?. Zato, svu noć ne smije oka sklopiti. Ujutru su svi ustali, ali njemu ne pada na pamet da nužnik može biti u kući, a da ide van kuće, ne može, jer će ga neko viđeti. Taj dan nije ništa ni doručkovao ni ručao old straha da će morati vršiti nuždu. Odbijanje da jede je pravdao bolovima u oku. Tako je trpio čitavu subotu i u neđelju, neđe do podne, čudeći se kako ne može viđeti ostalu čeljad đe idu u nužnik. Tada pomisli:“ Bolje da mi je oko ispalo, nego što ću se obrukati, ako se pomokrim u gaće ili u postelju, a kamoli ako uradim i „ nešto teže“.
U neđelju, poslije podne, dodijale muke, pa Rajko iziđe iz kuće i reče ukućanima da će malo da razgleda okolinu. Tada ugleda dolje, neku jarugu, pa potrča da prije stigne, uvuče se u neku šikaru i tu se oslobodi tereta, koji već dva dana drži u sebi, a sve gleda da ga ko ne vidi i da ne izgubi iz vida kumovu kuću, kako bi se umio vratiti. Kad sve završi, srećan se vrati u kuću, ali ni dalje nije ništa ni jeo ni pio, dok mu je, u ponedjeljak, došao otac i odveo ga u bolnicu. Kumovi rekoše Milovanu da Rajko nije ništa ni jeo ni pio i da je mnogo bolestan. Idući prema bolnici, Rajko ispriča ocu šta mu se desilo i da ga oko ne boli mnogo.

IDI U SOPOT
Dogovarao se Mića, jednog jutra, sa sinovima šta će ko, toga dana, da radi. „ Ja ću kositi, a vi, Jovo i Milika, ćete kopati kukuruz“, kaže Mića. „ A šta ću ja raditi?“, pita najmlađi, najnemirniji i najneposlušniji, Vlado. „ Ti idi u Sopot (potok), pa prevrći one ploče, dako te zapune zmija“, odgovori Mića.

PI, PI!
Milena Vuleva nije voljela da joj komšinice ili bilo ko drugi, van njene porodice, ulaze u savardak i gledaju karlice i kace. Plašila se od „ zlih očiju“, da joj neko ne „ urekne“ mrs i stoku. Čuo za to Petko Stevanović, crnogorski i jugoslovenski oficir, dok se nalazio u Ropušnici na ferijama. Jednog dana odluči da ide kod Milene. Kad je došao blizu savardaka, ugleda ga Milena, pa istrči pred njega, dolje, daleko od savardaka. Petko prođe pored nje i uđe u savardak, pa, još s vrata, počne govoriti:“ Au, Milena, koliko imaš kaca i karlica?. Pogledaj kako je debeo skorup na karlicama, da stavim ovaj levor ne bi potonuo?“. Milena počne nešto da šapće, a on samo razumije da govori:“ Pi, pi, što ti to pade na pamet, Pešo, nemoj, Pešo, ako boga znaš, ne valja se to“. Petko se nasmija i vrati se u Trebežine, đe mu je bila koliba.

KUC,KUC...
Išao Čedislav preko Ravanaca i nađe Mijojku Perišinu pred kućom. Pošto se pozdraviše, Mijojka mu pokaza samar za konja, koji je napravio njen sin Relja. „ Evo, vidiš li kako je ovo lijepo načinio, sve kuc, kuc i, evo, dobar samar, iako to nije nikad prije radio“, hvali ga Mijojka. „ I ja sam kuc, kuc, i poslije devet mjeseci, rodi mi se dijete, iako to nikad prije, nijesam radio“ ,pohvali se i Čedislav. „ E, mutna te voda odnijela“, reče mu Mijojka i ode u kuću, a Čedislav produži u Njivice.

DA MU SE DA ONA VELIKA PRASICA
Krenuo Neđeljko Tomašev iz Ropušnice u Zakrilje. Kad je bio niz Poljane, dobije neki napad, tako da nije mogao dalje ići, pa svrati pod pećinu u Lazbi (ispod Poljana) i počne da zapomaže i da ječi od bolova. Neko ga vidi i saopšti u Ropušnicu da je Neđeljko na smrti.Odmah se okupi oko njega više komšija, a poruče i njegovom sinovcu Mišuru na Brod, da brže dolazi, jer mu se stric smrtno razbolio. Dogovaraju se komšije da li da ga nose u Zakrilje ili da čekaju da tu umre. To je duže potrajalo, jer nijesu mogli da ga pokrenu, zato što je imao jake bolove. Ipak su pripremili nosila. U to stigne i Mišur, pa, kad s puta vidi pod pećinom toliko ljudi, zaključi da je Neđeljko umro i zaleleče:“ Lele mene, striko Neđeljko, za tvojom glavom. Hrabri ratniče i junače, koji nas, iznenada, ostavi da za tobom vječno tugujemo“. Tada Neđeljko upita:“ Koji ono leleče?“. Kad mu kazaše, on reče:“ Da mu se da ona velika prasica“. Pošto Mišur priđe do Neđeljka i uvjeri se da nije umro, priđe mu Joksim Bjelić i reče:“ Idi, Mišure, odmah u Zakrilje i uzmi onu prasicu, jer će se ova pogan predomisliti, pa ti je neće dati“. Mišur ga posluša, pa požuri u Zakrilje, a Neđeljka ostavi da ga nose Osrečani. Mišur ispriča Neđeljkovoj ženi Milici da mu je Neđeljko dao prasicu, zato što ga je lijepo lelekao, pa je odvede na Brod.
Pošto su Neđeljka donijeli na Zakrilje, odmah mu je bilo bolje, a kroz dva-tri dana se mogao i kretati. Odmah je primijetio da mu nema „ velike prasice“, pa pita Milicu đe je prasica. „ Kako đe je, kučko žuta, jesi li je dao Mišuru zato što te lelekao u Lazbi?“.

MEĐED, BABA...
Jedne septembarske noći, išao Joksim Radomirov iz Vrta u Zakrilje, uz Ćepalo, pa preko Krioča. Ne vidi se „ni prst pred okom“, pa Joza neđe pozajmio fenjer, pa, zadovoljan, ide i nešto priča sam sa sobom. Od Zakrilja je išao Vladeta Vlajkov, mlad momak, pa se i on neđe duže zadržao. Kad je vidio da neko ide sa fenjerom, Vladeta, brzo, ubere nekoliko jabuka sa jedne jabuke i sačeka da mu se došljak približi, pa onda počne da ga gađa onim jabukama i da mumla kao međed. Joza je, poslije prvog udarca jabukom, u velikom strahu, uzviknuo:“ Neka, ko je to?“, a onda počeo da bježi. Padao je i ustajao, a Vladeta ga je i dalje gađao, mumlao i trčao iznad putine, kojom je Joza bježao. Kad ga je ispratio preko potočine Močilo, Vladeta se vratio, a Joza nastavio da bježi putinom preko Lutova, sve do kuće, daleko više od kilometra. Kad je došao do vrata od kuće, svom snagom je „ grunuo“ u vrata i izvalio ih i uletio unutra. Jedva je izgovorio:“ Međed, baba“, obraćajući se iznenađenoj i prestrašenoj Spasi. Ona je, poslije, pričala, da je Joza bio sav mokar od znoja i, gotovo, izbezumljen od straha, pa je, jedva, mogao ispričati šta ga je zadesilo, misleći da ga napao međed, kojih je tada bilo u Osrecima i po Morači. Sjutradan je pričao u Vrtima da će Radoševe ovce, koje su se nalazile na Krioču, nastradati od međeda, koji je njega napao. „ Bijaše mu rep viši nego u psa Miša Novakovića“, ubjedljivo je pričao Joza. To se brzo pročulo po selu. Neko je i vjerovao da je to bio međed, a drugi su, opet, znali da je neko htio da uplaši Jozu da ne ide, noću, po selu. Vladeta je nekome, u povjerenju, ispričao šta je uradio.
Poslije desetak dana, Osrečani su, nekome, išli na žalbu u Jasenovu, pa je Joza, opet, pričao o svom „ doživljaju“ sa međedom. Tada mu Sovija, Vladetina majka, kaže:“ Možda to nije, Joza, bio međed, no neko, od ove omladine, je htio da se s tobom pošali“. „ Ko, da znam ko je, j... bi mu majku“. Svi se tome nasmijaše, ali niko ne pokaza da zna da se radi o Vladeti. Od tada Joza nikad nije išao sam, noću, po selu.

JESI LI PODUPRO SIJENO?
Sađenuo Sreten Radosavljev sijeno u Lipama, daleko od kuće oko 1.500 metara. Kad je, uveče, došao kući, hvalio se ocu Lalu da je sađenuo veliko i lijepo sijeno. „ A jesi li ga podupro, Sjele?“, upita Lale. „ Ne ja, Lale, bogomi, što da ga podupirem, ostalo je pravo ko svijeća“, ljutnu se Sreten. „ Spremi se, Sjele, da ga sjutra ponovo đeneš. Znaš li ti da se sijeno mora poduprijeti sa sve četiri strane, pošto se ono, zbijajući, mora naviti na jednu stranu“, prekori ga Lale. Ujutru, na Lalevo navaljivanje, Sreten ode u Lipe. Imao je šta viđeti: sijeno je palo pravo na donju stranu, do nekih bukava. Tek tada mu je bilo jasno da je otac bio u pravu i da, iskusne ljude, treba, uvijek, poslušati i od njih prihvatiti pouke. Morao je sjeći novu stožinu i, ponovo, đenuti sijeno, što je bilo mnogo teže nego prvi put. Kad završi đenidbu, posječe četiri poduporača i poduprije sijeno sa sve četiri strane.

VRATI SE, MARIJANE,
Išli Vasilijevići, njih petoro-šestoro, krajem juna 1938. godine, iz Koranje Njive, uz Brajine laze. Toga dana su žnjeli žito na imanju Ćirjane Veljove, pa ih je, već, i noć uhvatila. Sa njima je bila i Milja Jovanova, udovica, koja im je pomagala žnjeti, a inače su, gotovo uvijek, , radili zajedno, kao jedna porodica. Išli su putinom preko Macurske glavice i, kad su izišli na livadu, pred njih iskoči Marijan, koji je tada bio mlad i jak momak, sa povećom motkom u rukama, pa im reče:“ Nije ovudije put, gospodo, no se vratite natrag“. Iako ih ima dosta, nijesu šćeli da se, sa njim, biju, već se vrate do Brajinih laza i iziđu na seoski put na Krioču.
Došlo ljeto i vrijeme da se nosi sijeno iz Ropušnice na Poljane. Jednog dana i Marijan uprtio breme sijena i krenuo uz Miljinu livadu. Na livadi se zatekla i Milja i nešto radila oko sijena, pa, kad ga viđe, glasno povika:“ Nije tudije put, Marijane“. On krene desno, da iziđe na seosku bosonožicu, ali ona, još glasnije, podviknu:“ Ne, ne, Marijane, no se vrati dolje, na tvoju livadu“. Vidi Marijan da sa Miljom nema šale, pa se vrati nazad i iziđe na seosku putinu i produži prema Poljanama.
SIMONA PRODAJE LIVADU PAUNU
Simona Mileva je imala livadu, sjeverno od plemenskog puta uz Kruševlje. Pošto su Vasilije Tripkov i njegovi sinovi, 1904.godine, kupili imanje Milana Radosavljeva,  Simona je, iduće godine, ponudila Vasiliju da mu proda livadu, pošto im je blizu, a nemaju dovoljno livade. Vasilije nije prihvatio ponudu, jer se bio zadužio za kupovinu Milanovog imanja.
Tada Simona pođe u Ocku Goru, kod Pauna Božova, i ponudi njemu livadu, kako bi prisilila Vasilija da je on kupi, jer je Paun bio poznat kao nezgodan komšija. Paun joj odgovori da ga ne interesuje njena livada, jer je daleko od njegove kuće, pa sijeno s nje ne može nositi u Ocku Goru. „ Ja i ne tražim da livadu kupiš, nego, samo, da mi obećeš da ćeš je kupiti za 300 fiorina, kako bih mogla prisiliti Vasilija da je on kupi“, kaže Simona. „ Teško mi je da ti to obećam, ali kad si tako uporna, evo i da pristanem“, odgovori joj Paun. Simona zadovoljna Paunovim odgovorom, odmah saopšti svojoj porodici i komšijama da će Paun da kupi njenu livadu. Pošto Vasilije na to nije reagovao, poslije nekoliko mjeseci, Simona ponovo ode kod Pauna da od njega traži pare za livadu. „ Kakve pare, Simona, jesi li ti mene molila da ti samo obećam da ću kupiti livadu, da bi prisilila Vasilija da je on kupi?“, iznenadi se Paun. „ Sve je to tačno, ali ja sad tražim pare ili da, javno, pred ljudima, priznaš da si me slagao“, odgovori Simona i, odmah, ode kod glavnoga kmeta da tuži Pauna za prevaru. Kmet Bogić Milićev, odmah okupi Osrečane na skupštinu, a pozove i Pauna. Osrečani, uvijek spremni za šalu i slične sporove, dođoše na Skupštinu pod krušku Veljovu, đe su se, uvijek, okupljali i rešavali seoske sporove, a dođe i Paun, jer se, na kmetov poziv, moraju svi odazvati. Paun ispriča sve što je sa Simonom razgovarao o kupovini livade i da je obećao da će je kupiti, kako je i Simona tvrdila, ali nema para niti potrebe da tu livadu kupuje. Kmet zatraži da Paun ili kupi livadu ili da prizna, pred Osrečanima, da je lagao. Paun, poslije dužeg razmišljanja, saopšti da će livadu kupiti, iako je tek sad vidio da je glupo nasjeo Simoninoj priči. Sa skupštine se svi vratiše zadovoljni, a naročito Simona. Paun razmišlja nekoliko dana šta da radi sa livadom, koja mu nije potrebna, pa ode kod Vasilija i njegovih sinova i zamoli ih da mu obećaju da će kupiti livadu, a da je otplate za dvije-tri godine, kako budu mogli. Vasilijevići prihvate Paunovu ponudu i kupe livadu, pod tim uslovima.
KRKATE LI?
Izdigao jedan Osrečanin u Ropušnicu. Neđe u avgustu, otišao u selo da nešto radi i zadržao se više dana, a njegova žena ostala sama u Ropušnici. Jednog dana, žena skuva pun kotao kačamaka, očekujući da će joj muž doći iz sela. Međutim, njega, toga dana, ne bi. Sjutradan okupilo se nekoliko komšija kod susjedne kolibe i razgovaraju. Tada im ona domaćica reče:“ Skuvala sam juče dosta kačamaka, očekujući muža, ali njega ne bi, pa ajte samnom da jedemo, da se kačamak ne pokvari“. Komšije prihvatiše poziv i odoše k njenoj kolibi. Brzo domaćica podgrija kačamak i dobro ga osmoči, pa okružiše oko kotla. Tek što su počeli da jedu, na vratima se pojavi domaćin, pa, kad ih viđe da jedu, malo jačim glasom, upita:“ Krkate li, krkate, a ja, evo tri dana, nijesam ništa okusio“. Komšijama se ukočiše kašike u rukama, prestadoše da jedu i, jedno po jedno, napuštiše kolibu, bez pozdrava i zahvaljivanja. Šta se, dalje, desilo, između domaćina i njegove žene, ne zna se, svakako joj nije bilo lako da objasni to njeno gostoprimstvo.
KRIVIO SE KO VEPAR
Zabolio Veša zub, i to dobro. Žalio se i komšinici Zagorki. Sjutradan došle kod Zagorke komšije, a svratio i Vešo, pa, počeše pričati o njegovom zubu. Tada Zagorka reče:“ Krivio se juče ko vepar“. To se Vešu ne dopade, pa je, ljutito, upita:“ Znaš li ti, Zagorka, šta je vepar?“. „ Ne ja, bogomi, Vešo“ pokušavajući da ga malo umiri, odgovori ona. „ Prasica ko što si ti“, odgovori joj Vešo i produži put u selo.
JESAM LI TI MALO PRIJE DALA?
Došla Dobrinka iz Osredaka u Titograd. Nije znala da nije dozvoljeno svuda prelaziti preko ulice, pa zakorači da pređe preko Ulice slobode, na nedozvoljenom mjestu. To odmah primijeti saobraćajni milicioner, zaustavi je i reče:“ Daj 20 dinara“. Dobrinka izvadi pare i dade milicioneru, pa ode malo trotoarom, a onda, opet, preko ulice. Opet je zaustavi milicioner i traži joj 20 dinara. Dobrinka se naljuti, pa mu kaže:“ Šta oćeš, jesam li ti malo prije dala?“ i ode dalje.
IMATE LI, ĐEVOJKO, ČIVIJA?
Došao Mašut iz Osredaka u Titograd, da nešto kupi, pa i eksera, za kućne potrebe. Vidi Mašut u izlogu lutku, koja, vjerno, liči na prodavačicu, pa joj priđe i upita:“ Imate li, đevojko, čivija“. Pošto lutka ne reagova na njegovo pitanje, Mašut, ljutito, reče:“ Kako su se ove prodavačice uobrazile, pa neće, sa seljacima, ni da razgovaraju, a kamoli da ih usluže“ i produži da traži drugu prodavnicu.
PODJELA SITE
Dijelio Milika, kao zamjenik načelnika, 1917. godine, situ svim stanovnicima, ali samo po tri kilograma, koliko je dato od austrijske vlasti, a sebi ostavio sedam kila. Na podjelu nije stigla Jela Maksimova iz Zakrilja, jer nije ni znala kad podjela počinje. Kad je došla u Manastir, sretne Miliku sa načelnikom Rakočevićem, na Gornjem vrtu i traži svoje trebovanje. Milika joj odgovori da je sve podijeljeno, a da nije bilo dovoljno ni za one, koji su bili prisutni. On je držao onu svoju kesu, sa sedam kila brašna, iza leđa, a Jela mu se prikrade i otme mu onu kesu. Milika je pojuri, ali ona pobježe u Portu i ode kod austrijskog vakmajstora Divokija, da mu se žali na Miliku. Divokije joj reče da ide kući i neka nosi onu kesu brašna. Tako Jela dobi više brašna od ostalih, a Milika ostade bez ništa.
MI U VRTA
U Vrtima je živjela Petruša Đokina, rodom od Tripkovića iz Đuđevine. Njen muž Đoka je umro 1915. godine, kao vojnik Crnogorske vojske, a Petruša ostala udovica, sa maloljetnim sinom Blažom. Kažu da je bila lijepa, dok je bila mlada i oko nje su se „ vrćeli“ i momci i oženjeni.
Petruša je, davno, počela da puši duvan, što je, tada, za seoske žene, bilo rijetko. Imala je i šivaću mašinu, pa je mnogim porodicama iz sela i okoline, šila mnogo odjeće, uglavnom, od vunenog sukna, jer tada, drugoga platna, gotovo, nije bilo. Neđe oko 1930. godine, Mihailo Arsenijev, jedan od njenih bližih komšija, spjeva pjesmu:
Mi, u Vrta, imamo mašinu
I za njome šnajdericu finu
Tutun puši, crnu kavu srče
Nogom bije, na Vrćane viče.

( Pričala njena unuka Darinka, udata Bećirović).
DOĐI DA VIDIŠ
U jesen, 2001. godine, došao pisac ovih redova, u Ravno i javio se komšiji Vojimiru Boškovom, učitelju u penziji, i jednom od aktivnijih lovaca u selu. Tek što smo se pozdravili, Vojimir mi kaže:“ Dođi nešto da vidiš“, i ide ispred mene, kroz visoki kukuruz. Kad smo došli na sredinu njive, on mi veli:“ Vidiš li ovi krevet?. Ovđe sam, prije dvije noći, spavao, čekao sam divlju svinju da je ubijem, ako dođe da jede kukuruz. Imao sam pušku, a eno onđe je bio pas. Malo dalje od kreveta sam postavio onu veliku sijalicu od 500 vati. Malo sam sjedio, a onda me uhvati san i ja, slatko, zaspah. Nadao sam se da će me pas probuditi, ako dođe svinja. Ne znam koliko sam spavao, a kad se probudih, imao sam šta viđeti: Svinja došla i polomila i pojela više od stotinu struka kukuruza, eto tu, deset metara od kreveta, na kojemu sam spavao. Pas, koji je bio svezan, nije nijednom lanuo, valjda se uplašio od svinje. No, čudim se kako i mene nije svinja napala. Mogla je, jer je dobro viđela đe spavam. Eto, sve si vidio. Nema potrebe ništa više da ti pričam. Neću više ni da je čekam. Neka jede dok traje, a krevet, namjerno, ne sklanjam, da ga pokažem još nekome, ko ovuda naiđe. Tako je Vojimir završio priču o sebi i divljoj svinji, koja se „ od boga ne stidi, a od lovaca se ne boji“ nego „ krka“ kukuruza koliko hoće. Tako je „ sredila“ njive Tihomiru i Olgi, Ljubi i Vlatku, pa svi kažu da više neće sijati ni zrna kukuruza.
SIJAO ZEMLJU
Posvađao se Petar Ristov sa svojim komšijama, pa riješio da im se osveti. U jesen preore svoju potkućnicu u Vrtima, a zatim, napuni torbu zemljom i počne da sije po njivi. Neko ga pita:“ Šta to radiš, Petre?. „ Evo sijem raž, treba mi slama da popravim krov na kući“, mirno odgovori Petar. Komšije svu zimu čekaju kad će iznići raž u Petrovoj njivi i paze da im što od živoga ne nagazi na njegovu njivu. U proljeće, Petar, opet, ore onu njivu i kaže da mu raž nije iznikla, pa će sad da sije kukuruz. Tako se osvetio komšijama za onu svađu.
D...D... dobro jutro Đ... Đ... Đoka

U Lugovima kod Kolašina, blizu sadašnje Benzinske pumpe, živio je neki Đoka. Jednog pazarnog dana, išao je, putem iznad Đokine kuće, Mirko Mijailov iz Ljute. Kad pred kućom vidi Đoku, kaže mu:“ D... D... Dobro jutro Đ...Đ... Đoka“. Đoka mu odgovori:“ D...D... Dobra ti s...s... sreća, M...M... Mirko“. „ A š...š...što se ti m...m... mene s... s... sprdaš, Đ:::Đ... Đoka?“, pita ga Mirko. „ J... j... ja, b...b...bogomi, ne s... s...sprdam, no ti l... l... lijepo o...o... odgovaram, no se ti m... m... mene s... s... s  .. sprdaš“, odgovori Đoka. Tako dođoše do svađe, zamalo da se potuku, a ne znaju da oba imaju govornu manu još od đetinstva. Od tada se Mirko nikad nije javljao Đoki, kad prolazi iznad njegove kuće.

IMA LI KO OVĐE JAČI OD MENE?
Pokvarila se kola Srdanu Lukinom, blizu neke kafane u Kolašinu. Inače je bio „malo pod gasom“, pa ode u kafanu i, sa vrata, glasno, upitra:“ Ima li ko ovđe jači od mene?. Iza jednog stola ustane neki „ rmpalija“, misleći da Srdan hoće da se tuče, pa kaže:“ Evo mene, izvoli, hoćeš li ovđe ili da idemo napolje?“. Srdan mu reče:“ Napolje, napolje“, pa, kad iziđoše, dodade:“ Ajde da mi poguraš auto, ne mogu da ga upalim“. Svi se, na to, nasmijaše, pa iziđoše još dvojica-trojica, te mu pomogoše.

HRABAR ČOVJEK
Milivoje Milovanov je duže vrijeme bolovao od teške bolesti, što je znao od prvog dana. Ali, uvijek je bio hrabar i duhovit. Već pred sam kraj života, možda tri-čćetiri dana pred smrt, je rekao:“ Kad umrem, moraće me nositi do groba Mićo (brat), Radmilo (prijatelj), Rade i drugi moji prijatelji i komšije, a moja majka će da tuži:
„ Kuku mene, moj ponose,
Kakva li te g.... nose“.

Tih dana ga je posjetio, u bolnici, i pisac ovih redova, pa, kad je krenuo kući, pozdravi se sa Milivojem sa „ doviđenja“, a Milivoje mu kaže:“ Ti ćeš mene, sigurno, viđeti, a ja tebe, sigurno, neću“, i to proprati sa osmijehom. Tako je i bilo.

 

MOGO SAM SE PROSLAVITI
Kad je Draža Maihajlović izvršio mobilizaciju crnogorskih četnika i odveo ih na Neretvu, u borbu protiv partizana, februara 1943. godine, mobilisani su i Osrečani, a među njima i Blažo i Vukale.
Pošto su ih partizani potukli  na Neretvi, u neredu, su se povukli preko Drine, u pravcu Crne Gore. Jedne noći ologoruju u nekoj gustoj šumi, na prostranom proplanku i nalože velike vatre, pošto je bilo veoma hladno. Oko svake vatre, okupio se veliki broj četnika, a među njima i Moračani. Tada Blažo kaže Vukalu:“ Dođi, da ti nešto pokažem, samo nemoj ništa govoriti“. Kad su se malo približili jednoj vatri, Blažo mu pokazuje:“ Vidiš li, Vukajlo, onoga četnika, sa velikom bradom?. Ono je naš komandant Draža“. Gleda Vukale, ali ništa ne priča. Nije mu Draža djelovao kao neki veliki, pravi komandant, tako brojne vojske, već više liči na nekoga starčića, običnog četnika, kakvih je bilo na stotine.
Mnogo godina kasnije, pa i do smrti, Vukale je, često, ponavljao:“ Mogo sam se proslaviti. Da sam one noći, kod one vatre, ubio Dražu, za mene bi znala sva Evropa, pa i svijet. Mogo sam okrenuti pušku i, onom mraku, ga ubiti. Nije važno što bih i ja poginuo. No, tada o tome nijesam razmišljao, no tek kasnije, kad se rat završio i kad sam saznao ko je Draža bio. Mogo sam se proslaviti“, ponavljao je Vukale.
NEMIRNO MOMČE
Okupili se Osrečani na sjednik u kuću Đura Mileva, na Karoševinama. Igra se i pjeva, a na odžaku, stariji ljudi, igraju „ prstena pod kape“. Te zime je, prvi put, počeo ići na sjednike tek pristasali Vešo Andrijin. No, još ga niko ne zove u kolo i u razne igre, pa, razumije se, ni da igra prstena sa starijim ljudima. U sobi „ cakće“ limena furuna, pa se Vešo smisli kako da im pokvari sijelo. Krišom ubaci u furunu nekoliko suvih, paljivih, paprika, koje je našao, obješene, na brvnima, pa se pope na tavan i nekom prnjom zatvori sulundar. Kad dim iz furune zaguši čitavu kuću, sjedničari se počeše hvatati za oči i kašljati, pa prekinuše sjednik, ne znajući šta je tome uzrok. Kasno su otkrili da je, na tavanu, začepljen sulundar od furune.
Poslije neđelju-dvije, opet se Osrečani okupili na sjednik. Tih dana su Maškovići doveli nevjestu jednom rođaku. Po običaju, nevjesta, na prvom sjedniku, treba da „ dvori“ među đeverima, da je svi vide i upoznaju. Ali, i nevjesta može da zaigra u crnogorskom kolu. Tada se Vešo prikrade i nevjesti zakači za suknju metalne mašice, da ona ništa ne osjeti. Ipak se našao blizu vrata, kako će lakše pobjeći, kad otkriju da je nevjesti neko zakačio mašice za suknju. U tome je nevjesta skočila da zaigra sa jednim od đevera, a one mašice počnu da zveče i da je udaraju po nogama i leđima. Najprije je nastao opšti smijeh, a zatim i svađa. Malo je falilo dase grdno potuku između sebe. Naročito su bili uvrijeđeni Maškovići, a posebno đeveri. Smirili su se tek kad su viđeli da nema Veša, na koga je pala sumnja da je on to „ priredio“. On je već bio odmakao preko Kusoga brijega, u pravcu Zakrilja. Tada su odlučili da mu zabrane da dolezi na sjednike, sve dok se ne popravi i uozbilji, a tek tada im je bilo jasno da je on ubacio one paprike u furunu. Kasnije je Vešo priznavao da je izvodio ove „ mangupluke“.
ZARADA
Oko 1905. i 1906. godine je mnogo ljudi, naročito mlađih, iz Crne Gore, pa i iz Osredaka, otišlo u Ameriku, da bi nešto zaradili, a mnogi su se nadali da će se i obogatiti, prihvatajući propagandu da je to „ obećana zemlja“, đe je je, već, zavladala „ zlatna groznica“. Međutim, svi su bili, uglavnom, nepismeni i u Americi su radili najteže i najmanje plaćene poslove. Mnogi su pozajmili novac za put, koji nije bio mali, pa j trebalo, najprije, zarađene pare poslati da se taj dug vrati. Ubrzo su, poslije 4-5 godina, viđeli da od zarade i bogaćenja nema ništa, pa su počeli skupljati pare za povratak u Domovinu. Porodice su jedva čekale njihov dolazak, nadajući se da će donijeti poklone, pare i drugo. Ali, mali broj njih je zaradio nešto novca, osim Mijajla Novičina, koji je odmah, po povratku, počeo da gradi kuću, a do tada su živjeli u savardaku, kao i mnogo drugih Osrečana. Jovan Vasilijev je kupio, u Gnojištima, jednu malu, slabu livadu, a Radojica Radonjić je donio pare samo da vrati pozajmicu za putni trošak i td.
Međutim, mnogo veći broj „ Amerikanaca“, nijesu ništa zaradili. Tako je Radisav Bukilić donio samo ćuskiju, Milovan Novakov čekić za potkivanje konja, Radule Vasilijev dvije turpije za drvo, a Milinko Milanov mesingano sviralo. Najduže je čuvano to sviralo, jer je, na njemu, i poslije Drugog svjetskog rata, svirao Milosav Bojov, čuvajući ovce po Paležu i Talima. Sad ni njemu nema traga.
OJ OSTRUŽNJE!
I u Osrecima su spjevane šaljive pjesme, povodom nekih smiješnih dogođaja ili razgovora. Tako je nastala i ova pjesma, čiji autor nije poznat.
Oj, Ostružnje, grom u tebe gađa,
Svašta li se u tebi događa
Svašta u te ima da se srete
Pogotovo od trideset pete
Tu đe Čedo satrije magare
Čedo plače, gorke suze lije
A snahe ga tješe, mile, dvije.
Nemoj Čedo, biće magaraca
Iz Ostružnja i iz Ravanaca.
Stoji masa kao ukopata
Konstatuju, nema ni komata
Nit od njega, niti od samara
Nije šala, stotinu metara.
A Radovan viče iz potoka
Evo beči na obadva oka
Zdrave su mu noge sve četiri
Još mu dvaput i pod rep zaviri.
Radisav je oficirska glava
Čedu poče mudri savjet dava
Ja ti dajem časnu riječ moju
Kobilu ću založiti svoju
Pred rođena dovešću je vrata
A Manojla zvati i Mijata
I eto ti ždrebe za tri sata
Pa se Čedo, pri tome, ućića
Pa upita kako živi Mića?
I njemu se magare zamače
Pa za njime ni kuka ni plače
Zamače ga, u planini, gore
A rodom je iz Kamene Gore.

CRNI PRIŠT
U ljeto 1928. godine donese Jovana Lukina dio kože uginuloga vola njenog prijatelja Rnkovića iz Gornje Morače. Od toga je šćela da pravi opanke. Potopi to parče kože u jedno od korita na seoskom vodopoju na Koritima. Pošto je „ okružila“ opanke, one ostatke od kože baci, te ih pojedu krmad Gaja Grujičina i Marka Vasilijeva i odmah se razbole i poliježu po livadi. Vide planinke da su se krmad razboljela od neke bolesti, ali ne znaju o koje, pa im sipaju dosta kisjelog mlijeka, koje krmad halapljivo poloču. Već drugi-treći dan se krmad počnu oporavljati.
Međutim, iz onoga korita, u kojem je bila koža, pila je vodu stoka Marka Vasilijeva, Velja Božova, Gaja Grujičina i drugih komšija i, odmah, ugine više koza i ovaca, pa i nekoliko volova. Jednu ovcu je odrao Vlajko Markov, pa mu se, odmah, na ruci pojavi neka izraslina kao čir, ali se nije širila, već se brzo zamirila. Tih dana je Mirko Vasilijev drao Gajovog vola, koji je, takođe, uginuo, pa se i njemu pojavi na ruci slična izraslina kao i Vlajku, ali mu se tu pojavi veća rana, a dobije i visoku temperaturu. Zato ga je brat Marko, na konju, odveo u bolnicu u Kolašinu. Dva ljekara nijesu znali kakva je to bolest niti koji lijek treba dati, a Mirko je, već, bio u nesvjesnom stanju. Tada, od nekoga, saznaju da Krsto Šćepanović iz Međuriječja, ima korijen od neke trave, kao siguran lijek protiv te bolesti. Zato Vlajko, hitno, ode u Međuriječje i donese taj lijek u Kolašin. Poslije par dana Mirko se osvijesti i bude mu bolje, ali mu je velika rana na ruci teško i sporo zarastala. Tek mu je zarasla sredinom jeseni.
Dakle, tada je uginulo dosta stoke u Ropušnici. Najprije je uginuo vo Gajov, pa su meso, od njega, počeli prodavati komšijama, da ne bi pretrpjeli štetu. Odnijeli su dio mesa da prodaju rođacima u ljućanskom Katunu. Tada je neko „ stvorio“ uzbunu i svima javio da se to meso ne smije jesti, već ga treba zakopati. To je spasilo mnogo čeljadi, jer, da su ga jeli, bilo bi dosta mrtvih. Tek tada se doznalo da je to teška, zarazna bolest, koja se zove crni prišt, koja se brzo širi i na ljude i na stoku. Uginulu stoku su zakopavali, a planinu podijelili. Zaražena stoka je išla u pašu u Plani, a zdrava u Tali. Podijelili su i vodopoje i puteve do ispaše. Tek tada se saznalo da je onaj vo Rnkovića, u Gornjoj Morači, uginuo od te bolesti i da je Jovana donijela dio kože od njega. Ipak se sve dobro završilo, kako je moglo biti, a najteže je prošao Mirko Vasilijev, jer je jedva ostao živ.

CRNA ĆE VI BITI SLOBODA
Krajem 1944. godine je, duže vremena, bolovao Mijajlo Perkov, koji je imao oko 80 godina. Jedne noći, došlo više komšija da ga „ dvore“. Neki pokušavaju da s njim razgovaraju i da ga hrabre, pa mu neko reče:“ Ne daj se, Mijajlo, evo brzo će se završiti rat, Njemci odstupaju, a saveznici i partizani napreduju, pa ćemo se osloboditi“. Tada se Mijajlo malo podiže na krevetu, pa, tihim glasom, da ga jedva čuju, upita:“ A ko će vi biti odbornik, kad dođe sloboda?“. „ Veljko, a da ko, on je i dosad bio odbornik“, odgovoriše mu. „ E, crna će vi biti ta sloboda, ako će on i dalje biti odbornik“, spušti glavu i umrije. Mora da mu se odbornik nešto grdno zamjerio.
MOJ JE OTAC ILIJA VELJOV
Došao Manojle Dmitrin kod kaluđera Rada, pa ga pita kako će ga oslovljavati. Rade mu kaže:“ Zovi me oče“. Manojle mu odgovori:“ Ja sam, dosad, mislio da moja majka Dmitra nije bila kurva. Kako ću te zvati „ oče“ kad je moj otac bio Ilija Veljov?“. Kaluđer pokuša da mu objasni da se duhovna lica tako oslovljvaju od strane vjernika, ali Manojle to ne prihvati, pošto nije vjernik.
NEKATE, NEKO ZOVE
Krajem januara 1939. godine pao snijeg viši od metra, a onda stegao mraz da se sve zaledilo. Osrečanima nestaje sijeno, koje su imali u selu, pa moraju da idu „ u sijeno“ na Poljane, đe imaju sjenjak sa oko 5o stogova sijena iz Ropušnice. Na sjedniku, u subotu uveče, se dogovore da sjutradan svi idu u Poljane da naprave prtinu i „ vlaku“ za vuču sijena. Ujutru im se pridruži i Radoš Milev, koji je živio na Krioču, da i on dovuče breme sijena iz Šipa, oko kilometar daleko od Vratla. Njegovu livadu, inače, kasno ogrijava sunce i ljeti, a kamoli u januaru, jer je okrenuta zapadu, pa se snijeg upovršičio kao beton. Zbog toga je Radoš morao uzeti neku staru sjekiru da, njom, zakopa stopnike od sijena sve gore, do seoskog puta, da bi, više puta, iznio po destak kila sijena i gore svezao breme. U jednom momentu, kad je krenuo uz livadu, Radoš se oklizne i „ poleti“ niz livadu kao po staklu. Nije uspio da se za nešto uhvati, već je letio kao klada. Srećom, udario je u neku bukvu, gotovo na ivici visoke grede ispod njegove livade. Da je pao niz gredu, sigurno bi poginuo i ko zna kad bi ga našli.
Pošto se osvijestio, shvatio je đe se nalazi, ali nije mogao ustati. Na glavi je imao veliku ozljedu, pa mu je krv oblila čitavo lice. Tada je, više puta, dozivao „ u pomoć“, nadajući se da će ga komšije, koji su već morali stići na Poljane, čuti i spasiti ga. Oni su, gore, vezali bremena, galamili, šalili se, kad neko od njih povika:“ Nekate, neko zove u pomoć“. Pošto su razumjeli da zove Radoš sa dna svoje livade, svi suostavili bremena i požurili da što prije dođu kod njega, ne znajući šta mu se desilo. Utvrdili su da je teško povrijeđen i da ga, bez nosila, ne mogu iznijeti na put i do njegove kuće. Dvojica su pošli u Kruševlje da donesu sjekiru, čivije i alat da naprave nosila i neki vuneni prostirač da ga, na nosilima, utople. Brzo su to zavšili i donijeli ga na Krioče. Sjutradan su išli na Poljane da dovuku ona bremena, a Radoš se liječio više od mjesec dana, dok se oporavio.
PLAM
Došao Pavle Batrićev, 1995. godine, u Vrta kod izvanjeg strica Vukala. Ni poslije objašnjenja , Pavle nije shvatio kako su oni rođaci-Bogišići, kako je o njima pisao u svojem romanu „ Povratak u Karadag“. To prezime je uzeo, vjerovatno, po nekom Bogiši, koji je nekad, živio na Bogišinom Guvnu, u Vrtima. Inače, Bogišinog imena nema u rodoslovima sadašnjih osredačkih bratstava.
„ Vukale mi je objašnjavao da nikad nije bio u državnoj službi i da je jedan od rijetkih Osrečana, koji nema penziju. Bavio se majstorlukom-gradio je kuće, badnjeve, žbanove i drugo, uglavnom, od drveta. Pavlu izloži svoj plan (plam, kako se u selu govorilo). On ima veliku porodicu-sinove u gradovima, i njihovu đecu i  udate kćerke, ukupno oko 30. Kaže da će ih rasporediti tako da će neki da sijeku stabla u šumi, neki da ih sturaju i dovuku do kuće, neki da šegaju, a jedan sin ima stolarsku mašinu, pa će rezati i blanjati duge za badnjeve. Sad nema niko para da kupi njegove badnjeve, pa će rođacima i komšijama ponuditi da badnjeve pune šljivama. Kad šljive prevru, Vukale će ispeći rakiju, koju je, inače, obožavao i dobro pio, za sebe, a badnjeve će, tada, dati komšijama. To je bio Vukalov „ plam“ . Veselio se tome i, od radosti, stiskao pesnice, kao dobitnik, i govorio:“ Ima li država plan?“.Uzalud ga je Pavle navodio na drugu priču, ali je on stalno ponavljao kakav je njegov „ plam“, i tako su se rastali.
STARO ZAVJETNO IME
Ovo je dio opisa Pavla Jovanovića-Olega, u romanu „ Put u Karadag“, kako je išao u Ropušnicu, avgusta 1995. godine:
„ Putovao je četvrti sat od Orlice do podnožja planine. Kad izbi na neke livade u podnožju planine, koje je gledao sa Groblja, stade da se odmori. Sve prepreke dotle je „ savladao“, učini mu se da je već stigao u planinu. Te bez otpora pusti da ga zadrže neki čije su kuće najvisočije u cijeloj Župi. Tražio je vode, pozvali su ga i on je ušao. To nije bila župska kuća, ni nova ni stara, nego kuća za odmor. Vješto napravljena. Svuda su do riječi došle njena svrha i neka mjera. S terase se spušta široka dolina, negde razuđena, a negde uzburkana, no čvrsto na uzdi vode, koja kroz nju otiče udaljenoj rijeci. Ne čuje se niti vidi, duboko u svojoj klisuri. Vidik zatvara, preko skrivene rijeke, ljubičastosiv planinski bedem. Djeluje neprekoračiv, no se naziru ceste kao noktom ugrebene. Onđe je čovjek stim bedemom takoreći na ravnoj nozi. Kilometar nad morem, ništa mu ne smeta da motri litice koje su kilometar i više nad njim. Samo djelić od toga nešto nazubljeno i visoko kao smrznut oblak, vidi se s Orlice, a ona se ispuzala jedva na trista metara i zapravo je ispod donjeg praga doline u čijem čelu sjedi Oleg. Ako se tako gleda, Orlica je zaista rupa, a  kuća na njoj čatrnja. .
Na terasi je sve. Piće, radioprijemnik, one male kesice s kikirikijem i dvogled na stolu, no čovjek predloži da sjednemo unutra.
Namješteno posve gradski, i to od onih koji birkaju to gradsko, prema osjećaju za udobnost, koji se otkri već na terasi. Sin Jagošev je uvijek držao do udobnosti i uvijek se jakao sa prečim poslovima, te je ostalo da ponekad bude gost u nečijoj udobnosti, pokazujući tad želju da je iskoristi do kraja. Zato mu je bilo milo što je onđe svratio. Ne odbi potom ništa. Svidio mu se i domaćin, od onih koji su, osobito prema strancu, laki i prijatni kao neke odane sluge. Izblijedio lik, otvoren i bez značenja, čini se djelo nekog struganja crta ili ispiranja, a koljena na koljeno. Ima takvih najviše uz mora i ponekim grebenima. To su ljudi smireni, od vajkada poznaju one proste stvari. Pred kućom je Miletrećento, isti kao onaj kojim je nekada upravljao Jagoš i slupao ga, u kući je čovjek, u malom salonu naliva blijedoljubičasto vino. Njegova žena već je prinijela kavu, tražio slikar, mogao je dobiti i pavlake, i dobio, i još je podozrivo njuškao rakiju od dunje, kad ja ona stala da ređa pjate i pjatiće pred njim. To nije bio ručak samo što on nije htio sjesti za trpezu. Zalaže se i nazdravlja domaćinu koji iz daljine gasi vijesti, kaže kao za sebe: Ništa i nastavlja đe je stao pošto je primijetio da je slikar raspoložen da sluša.
Trebalo je ubijati, no što. Budi uvjeren da nevin nije stradao. Izgovara to glasom koji zuji, poput ribolovačke spravice. Zato nosi jedno starozavjetno ime, strašno. Bogišiću se to dopade, tim ga imenom stalno oslovljava. Ne razumijem, veli, zacijelo ne znam, po čemu ubijati. Evo, kaže, čovjek kome je od kose ostao jedan vjenčić, vidio si dolje grob s natpisom „ Veselo“, mi smo ubili toga. Primio se predsjedništva opštine pod vlašću prekomoraca. Da bi, uz ostalo, pozivao Župljane da predaju oružje. Njemu, a on će prekomorcima. Skupio je dosta, krenuo. Čekali smo ga na putu za grad, da se ne rekne kako je imao druge namjere s tim oružjem. Suđenje nije trajalo ni pet minuta. Što?. Moglo je biti i čitav dan, mogli smo mi i branitelja naći. Što nijesmo željeli da se sprdamo s njim, eto zašto. Ne, ja tome nijesam prisustvovao. Bio sam još u podmlatku. Ali, to se zna. Jeste, bio je ugledan. Toliko da ga niko nije požalio. Ni oni koji su mu donijeli oružje, koga bi takvi žalili. I sad su pronašli to, da nas tobože osramote. Čime to?. Mogu ti podnijeti izvještaj i za ostale, za sve ako želiš. Bogišić se smješka. Gledao je sinovce u porcelanu. Ozbiljni. Pije vino. Vjerujem, kaže, njegov domaćin onim glasom: Bio je rat, bili smo porobljeni, zar je trebalo trpjeti. To nije bilo pitanje računice ili, ako ti je draže, političke mudrosti, već časti. Gost ipak opšominje: Čast je pojedinačna. Ne sporim, odvraća onaj, ali ratove ne dobijaju pojedinci niti gube. Poćuta. Moram ti nešto reći, Olegu Jagošev, za mene bila je to prilika da upoznam ovaj narod. Iz rata ponio sam rđavo mišljenje o njemu. Možda su nam preci bili bolji, sumnjam, tek odonda ne mogu da slušam sve one priče, uz gusle ili bez njih. Kad su zavladali kraljevci, znaš li to, u cijeloj Župi četiri kuće su odbile hranu koju su oni dijelili iz prekomorskih skladišta, samo četiri. Nosili su vreće, varili paštu i mirno gledali ove kako gule koru drveta i melju je s oklasinama. Naćuli Oleg malo uši. Jagoš nije to pominjao. Ni Marta, koja je, znači, pekla hljeb od drveta. Objašnjenje je začas stiglo. Čovjek se uozbilji i reče: Davno sam se razočarao u narod, ni danas nije bolji, vidiš kako su ga pognali niz gredu, lakše nego brave. Oleg se obazre na ugašeni televizor i lagano otpi. Jagoš se nikad nije razočarao u narod. Odmah je znao ko su ti, sažaljivo im dopuštao što sebi nikad ne bi, da kradu jedan drugog, podvaljuju i mjerkaju đe bi se zavukli. Što su jeli paštu, Bože moj, moraju nešto jesti, a što su ih neki, i on sam, pognali niz gredu, samo potvrđuje da ljudi imaju prirodno pravo da učestvuju u važnim događajima. U tom pogledu Oleg je zaista bio Jagošev, s razlikom što nije dopao nevolje da se bavi narodom, poput Đurđeva sina. Domaćin kao da je naslutio o čemu on misli. Iznenada reče: A tvoj otac promijenio vjeru. Čuo je Bogišić, nego gleda pred sobom novi pjat. Zaprepastio se. Bile su to upravo ispečene pite s jabukama, od onih finih kora, letećih. Reče da mu niko već dugo nije tako ugodio. Voli on te pite mimo svega. Još upita, smijući se, hoće li mu zamjeriti ako sve pojede. Bile su izvrsne, s cimetom, i on punih usta pohvali domaćicu. Takve je moja baba pekla, reče, no je ona odmjeravala koliko će dati. Nikad nije osjetio potrebu da brani ili prikriva svojtu i njene grijehe, ne samo kad je on bio žrtva. Ali, već i zato što je malo kome i rijetko, priznao da mu je svoj. Uzvraćali su istom mjerom. U Župi i van nje vladali su drugi običaji. Te ne rekoše ništa. Čovjek je sigurno čuo za Andriju i njegovu Milenu. Oleg proguta, lukavo se osmjehnu i bez zazora ga upita odakle mu je domaćica. Bila je iz jedne daleke zemlje od države koja se raspala. Ne, ne znaju tamo, oglasi se žena vedro, toj sam se piti ovdje naučila. U stvari ona je više nego ovdašnja, reče čovjek. Slikar je pojeo čak tri pite prije nego je odgovorio. Nije bio zaboravio. U pravu si, reče, moj otac promijenio vjeru. Onaj gleda u stranu, pak izusti s nekim prosvjedom: Cio život prevratnik i sad, pod starost, najednom monarhist. Slikar jede i tako kaže: Nijesam siguran da je postao monarhist, jedino se drži oprobanih načela. Njegov domaćin kao da se malo ogorči: Kakva su to, molim lijepo, načela. Vrlo prosta, da prođe jeftinije. Bolje da se kraljevim potomcima vrate imanja nego da prave buku , pominju prijesto, na kraju stignu i do njega da im položi neke račune, takva načela. Čovjek je ćutao. Žena je donijela još tanjir pita. Oleg se prihvati i slegnu ramenima. Jagoš se, poslije svega, malo umjerio, postao miroljubiv. Da, odvrati onaj, kad jednom odeš, što ti ostaje nego da lutaš i sanjaš strašni sud. Rekao je to, pažljivo motreći Bogišića, koji, uz one pite, nije hajao nizašto. Te se začudio što ga onaj pita , kako on gleda na te stvari. Prevrnu očima kao žena: U svoje ime mogu reći samo nešto pojedinačno, nesaopštivo. Čovjek se nasmija: Ipak Bogišić reče da on slika. Dobro, načuo sam i to, ali mislim na tvoj poziv, znanje za koje te neki hvale. To nije nikakvo znanje, reče Bogišić, srčeći kavu na ponovo čistom stolnjaku, i to nije bio moj poziv, već obična služba. Sad se trudim da slikam, ništa više. Čovjek se osmjehnu i ponovo zaćuta. Nije mu bilo pravo što Bogišić odbi da se izjasni. Ispratio ga je , potvrđujući da je kao nov, iako stariji od njegovih sinova, taj Miletrećento, bolji mu ne treba i dometnuo: U ovoj zemlji svi jesu slikari. Oleg se okrete: Što mari, nekad su bili svi pastiri. Nijesu to pastiri, reče čovjek, ni u prošlosti nijesu bili. On je bio razočaran i Oleg nije htio da ga uzrujava. Čovjek je hodio još stotinjak koraka uza stranu i tad reče: Ovom istom putinom“. ( str. 819-821.).
POBJEGAO SA SVOJE SVADBE
U ranija vremena se, često, prije udaje i ženidbe, mladoženja i nevjesta nijesu poznavali. Tako je Boriša Milošev imao sina Lazara, stasalog za ženidbu, ali Lazar za ženidbu neće ni da čuje. Dozna Boriša da Teodor Tapušković iz Cerovice, ima dobru i stasalu kćerku Staniju. Jednog dana pođu Boriša i njegov bratanić Petar Ristov i isprose i dovedu Staniju u Radošev Trap. Okupi se selo na svadbu, ali Lazar, kad je vidio svoju nevjestu, pobjegne u Gajeva. Dok su se svadbari veselili, Lazar je spremao prenoćište pod nekom pećinom u Gajevima. Ne zna se da li je to bila Radojeva pećina ili Južerica. Rano ujutru, svadbari se razilaze, a nevjesta posli po kući. Ona još ne zna šta se desilo sa mladoženjom i da mu se nije sviđela, pa je pobjegao odmah pošto je vidio.
Za taj Lazarev postupak su znali svi komšije, pa ga, ujutru, ugleda Pavle Vučkov iz Vrta. Onda zove: „ O Boriša, eno ono june pod pećinom u Gajevima, no pošaljite nekoga da ga dovede“.Odmah pođu dva rođaka, te ga dovedu kući, pa Lazar pristane da mu Stanija bude žena. Imali su pet sinova: Jovana,Radula, Radivoja, Rada i Đura.
ENO, U ONOJ DRONJI KAPUTA
Poslao Radisav Mirašev ženu Olgu kod Kostadina Dragišina da mu pozajmi malo para. Dođe Olga kod kuće Kostadinove i nađe njegovu ženu Manju. Pita je đe je Kostadin, a ona joj odgovori:“ Eno nešto ziđe onamo ispod Radoševa Trapa“, pa Olga ode kod njega i kaže mu zašto je došla. Odmah joj Kostadin reče:“ Eno onamo, ispod Loparice, u onoj dronji kaputa, pa uzmi koliko ti treba“. „ Neću ja sama uzimati“ , odgovori Olga. „ Kako goj oćeš, ako ti pare trebaju uzmi, a ako nećeš, to je tvoja briga“, reče joj mirno Kostadin. Olga, ipak, ode i nađe pun novčanik para, pa ode kod Manje da ona vidi koliko je uzela i tako se, zadovoljna, vrati kući.
ŠTO LAŽEŠ, LAŽOVE, DA IMAŠ KOLA?
Upoznao Tomo Tadišin neku koobaricu u hotelu „ Crna Gora“. Pričao joj Tomo da je radio u Njemačkoj, da živi dobro, da ima kola, a „ prikačio“ leptir mašnu ko pravi gospodin. Predloži joj da idu do Mareze i ona odmah prihvati, pa odoše na autobusko stajalište da čekaju autobus. Na njeno pitanje što ne idu njegovim autom, Tomo odgovori:“ Ne mogu sad da ga izvezem sa parkinga, jer su me zagradili drugi vozači“.
Sjutradan Tomova poznanica prolazila nekim autom preko Zlatice i vidi Toma kako „ podiže palac“, da zaustavi neki automobil da ide u Moraču. Kad je sljedeći put došao u Titograd, odmah nađe onu prijateljicu, a ona mu, odmah, kaže:“ Što me lažeš, lažove od lažova, da imaš kola, a stopiraš na Zlatici“ i prekide sa njim svaki razgovor.

MIJAJLO MAŠKOVIĆ
Mijajlo je bio jedan od najradnijih Osrečana. Išao je u Ameriku i zaradio nešto para, te je izgradio kuću u Kamenoj Gori. Do tada je njihova porodica živjela u savardaku, kao i veći broj osredačkih porodica. Mijajlo je, sa bratom Radošem, okrčio veliku šumu u Gnojištima i tu, od krčevine, dobili prostranu livadu, slabog kvaliteta. Kupili su livadu u Lomovima, u Ropušnici, od Nikole Miloševića, proširili je, odbacujući veliki potok, koji je, u jesen i u proljeće, tekao od Doline Vučkovića niz Lomove. Imali su imanje, slabog kvaliteta, u Grocima, ispod Konjeva, đe im je brojna stoka – ovce i koze, išla u pašu, sve do izdiga  i u kasnu jesen.
Mijajlo je oko 1926., četiri godine, bio predsjednik Donjomoračke opštine. Tako je njihova porodica, do 1941. godine, bila među 3-4 najbogatije osredačke porodice. Davao je pare na zajam, radili su mu nadničari, znao je da pravi meleme za rane, da zavarčuje od ujeda zmije i od upale vimena kod stoke i žena, bio je majstor za izradu drvenih sudova alatki za poljoprivredu.
Mijajlo je, 1953. godine, sagradio drveni most na rijeci Tari, kod Žutoga krša, da Moračani i Rovčani ne moraju ići na most pod Babljom gredom, niti, preko ljeta, da gaze preko rijeke, da ne bi išli zaobilaznim putem u Kolašin. Most je dugo godina služio, a finansirao je njegovu izgradnju Sreski narodni odbor.
O svemu, što je radio, Mijajlo je vodio evidenciju: prihodima, rashodima, nadnicama, kumstvima, kupovini, prodaji i o svemu, što se, udomaćinstvu, radilo. Bio je snažan i razvijen. Svako jutro, pa i zimi, se umivao hladnom vodom do pojasa i tvrdio da je to veoma zdravo. Nije imao svoje đece, ali su i on i njegova žena Milica, od Bukilića iz Požnje, radili kao da imaju desetoro, te tako pomagali Radošu i Jeleni u podizanju njihove đece.
Mijajlo je često govorio da ć umrijeti u 72. godini, kao što je umro i njegov otac Novica. Umro je u jesen 1958. godine, u Obratnom potoku, tovareći drva na konja. Našli su ga čobani mrtvoga, pored konja, na kojem je bio natovaren samo jedan stranik drva.
Bio je pametan i inteligentan. Volio je dobre radnike i želio je da im pomogne, a sa neradnicima nije imao posla. Bio je tačan i strog, a to mnogima nije odgovaralo. Radnike je dobro hranio, ali je od njih tražio i da dobro rade. Sve u svemu, zapamćen je kao dobar čovjek, pa želim da ovđe to sačuvam od zaborava.
EVO GA
Krenuo Božo Lukin, sa ženom Jetom i još 2-3 komšije, u Kolašin. Kad su došli u Debeli Lug, Božo kaže saputnicima da se sklone pored puta, a on će zaustaviti neko vozilo, jer će vozači prije stati kad vide samo jednog putnika. U neko doba, stane neki vozač da primi Boža, a on poviče:“ Evo ga“. Tada ustanu oni iz kanala i požure prema kolima, a vozač pomisli da su to neki napadači, pa doda gas i odjuri prema Mioskoj. Tek tada Božo shvati šta je uradio sa onim povikom „ Evo ga“, ali je bilo kasno. U neko doba ih primi neki vozač autobusa i otputuju u Kolašin.
PREZIMIO U ROPUŠNICI
Sađenuli Glavičani, oko 1900. godine, sijeno u Dolu, u Ropušnici i zagradili ga od stoke. U jesen je njihove ovce čuvao Milan Radosavljev, pa, jedno jutro, ubaci u kotar jedno muško jagnje, koje nije moglo ići u pašu, u Tali, jer je bilo nešto oslabilo. Za dan- dva počne da pada snijeg, pa Milan odjavi ovce u selo, a zaboravi jagnje u kotaru. Ujutru je osvanuo veliki snijeg i u selu, pa Milan odustane da se vraća za jagnje.
U rano proljeće pođu njih dvojica-trojica u Ropušnicu da donesu po breme sijena. Iznenadili su se kad su, u kotaru, našli odraslog šiljega, koji je zimu proveo u Ropušnici. Bio je ugojen, sa velikom vunom, a i rogovi mu porasli nekoliko centimetara. Šiljeg je jeo dosta sijena i tako napravio više udubljenja u stogu, đe je i ležao. To ga je štitilo od vjetra i hladnoće. Umjesto vode, imao je snijega. Tako se Glavičani zadovoljni vrate u selo.
ODVEDOŠE TURCI ŠARONJU
Izdigao Vučko Pajov Jovanović-Kokotović u Ropušnicu, pa svoja goveda javio u pašu u Kotla. Jednoga dana goveda odu, za pašom, čak gore u Koprčine, blizu Prelijesa. Na Prelijesu se pojave dva Turčina, koji su došli od Nikšića. Kad ugledaše goveda, jedan od njih, ode prema govedima, pa poviče:“ Šaronja je veći, a Šarulja deblja, pa ne znam koje ću uhvatiti?“. Onaj drugi Turčin mu reče:“ Uhvati Šaronju“ pa onaj tako i uradi i ivede Šaronju na Prelijes. Pošto su otišli prema Lokvama i Dolima, osredački čobani, koji su čuvali ovce u Planima i sve gledali i slušali razgovor Turaka, pozovu Vučka u Ropušnici i kažu mu da su Turci odveli Šaronju. Vučko odmah, na konju, požuri da stigne Turke, pa ih, s Prelijesa, ugleda na putu prema cerovičkom katunu Božurice, jer nijesu mogli dalje otići, pošto nijesu mogli prisiliti vola da ide brže. Kad ih Vučko pristiže preko Ravnih Doli, opali iz puške i ubije Turčina, koji je vodio vola, a drugi Turčin pobjegne prema katunu Doli. Tada Vučko uhvati Šaronju i dovede ga u Ropušnicu.
PJESNIK U 97. GODINI
Izišao Vlajko Markov 2005. godine, u 97. godini života, u Ropušnicu, u kojoj je proveo gotovo čitavi život. Volio je da i ovoga ljeta uživa u ljepotama ove planine i da ga mine želja od nekadašnjeg života.
Okupila se oko njega unučad i praunučad i više đece iz komšiluka i traže da im priča o događajima iz njegovog dugog života i da im kazuje pjesme , koje su se pjevale, kad je bio mlad. Đeca su zapisivala te pjesme i pjevala ih dok su bila u Ropušnici.
Jedna od tih starih pjesama glasi i pjevala se ovako:

„Bona Slada, bona Slada, pod orajem spava, bona Slada
K njoj se Rade, knjoj se Rade, kroz kovilje krade, k njoj se Rade
Donosi joj, donosi joj šećerli ponude, donosi joj
Suve šljive, suve šljive sa sirove grane, suve šljive
Suve smokve, suve smokve s mora donešene, suve smokve.

Dalju priču Vlajko nastavi pjesmom:

O moj dragi, zelen bore
Sjećaš li se Crne Gore
Sjećaš li se rodnog kraja
I miloga zavičaja
I planine naše mile
Ropušnice, zemlje fine
Sjećaš li se ravnog Dola
Ropušnice valja pola.
Đe su momci i đevojke
Zavodili razna kola.
I vatali pola Dola
Tu igrali i pjevali
Fine pjesme, što su znali.
A sad od njih nema niko
Samo jedan stari čiko
Devedeset sedam ima
Planina ga još zanima.
Voli selo i planinu
Voli dobru omladinu
Koja k njemu rado ide
I svi žele da ga vide
Sa njime se svi rukuju
I za zdravlje raspituju
Voli Đedo malu đecu
Kad mu dođu u posjetu.
Sve unuke Đedo voli
Za zdravlje se njino moli.
Voli Veska, voli Marka
Kao što ih voli majka
Voli Maju i Lidiju
I Ljiljanu i Mariju
I Dražena i Igora
Njih voljeti svako mora.
Voli Vuka i Nikolu
Voli Ivu i Nevena
Voli Ninu i Ivana
Voli Pavla i Tijanu
Isto tako i Ružicu
I Kristinu pjevačicu
Prađed voli praunučad
Isto kao i unučad
Mileniju i Novicu
I Nekicu i Dušicu
Balšu, Nađu i Milenu
I Miloša i Mariju
I najmlađu, malu Miju
Voli Koču i Danila
Dva unuka svoja mila
Tu je Manja, njina seka
Što ga zove izdaleka
Da im priča razne priče
Đedovima što priliče
I ostalu đecu zove
Da mu dođu i da zbore
Zove Žaju i Jelicu
I Jelenu, ljubimicu
Zove Marka i Borisa
Dva momčića, ko dva risa.
A taj đedo, zna se koje
Simonović Vlajko toje.“

PRIMI OVE MOJE SELJAKE

Neđe 1966. godine doznaju Milotije i Ananije da je umrla njihova komšinica iz Osredaka, stara Zlatana Milunova. Zbog posla, nijesu mogli krenuti ranije na sahranu, već tek oko podne, a tada nema autobusa prema Kolašinu, pa požure prema Zlatici, da bi „ uhvatili“ neki kamion. Tek što su prešli preko pruge (tada nije bilo podvožnjaka), pored njih stane kamion „ Preduzeća za puteve“, pa ih vozač pozva da uđu u kabinu. Unutra je bio i Božidar Lučić iz Osredaka, inače putar na Jadranskoj magistrali. Uz Platije se bliže upoznaše sa vozačem, pa ovaj kaže:“ Ne bih ja stao da mi Božidar ne reče: Stani da uzmeš ove moje seljake. Kakvi ste vi seljaci, kad radite u Skupštini i Izvršnom vijeću?“. Božidar se pravda da nije htio da ih uvrijedi, već da ih vozač preveze do Morače, pa mu oni zahvališe i da to nije nikakva uvreda.
Pošto je bilo već kasno, Milotije i Ananije, iz Debeloga Luga, ne idu putem, već pravo naviše uz lisnik, da bi što prije stigli na Groblje. Baš kad su stigli na Groblje, porodica i komšije stavljaju sanduk u grobnicu. Izjavljujući saučešće, Milotije i Ananije se izvinjavaju što nijesu, zbog posla, mogli prije doći, što učitelj Vojimir prokomentarisa:“ Vala, ne bih radio u ustanovi, odakle ne bih mogao otići komšiji na žalbu“. Ananije mu odgovori:“ To mogu samo učitelji i šumari. Učitelj, kad god hoće, može reći đacima „ Idite kućama“, a šumar, umjesto u šumu, može otići na žalbu, a da nikome ne odgovaraju“. Zatim ispričaše kako ne bi ni sad stigli, da ih nije primio Božidar kao svoje seljake. Poslije su Božidarove kolege: Stojan, Drago, Manojle i drugi, često, pitali Božidara:“ Đe su ti tvoji seljaci?“.

 

JAGLIKINA MRČAVOŠ
Vlajko Markov je zapamtio mnogo događaja iz života Osrečana i Jasenovaca, pa i drugih Moračana i Rovčana. Znao je mnogo starih ljudi, njihova imena i imena njihovih žena i đece, pa i đe su bile udate mnoge njihove kćerke i koiko su imale đece i odakle su bile žene muških potomaka. Evo samo jednog njegovog sjećanja, koje je ispričao 1. jun1 2005. godine, u 97. godini života:
U mjestu Potkriljače, u Osrecima, živjela je do 1918. godine, Jaglika Stevanova Milošević, a bila je poznata kao Jaglika Pirina, po majci Piri.
Nije se udavala, a živjela je sama, jer su joj braća Milija i Milinko davno odselili u Lipovo i Trebaljevo. Dugo godina je imala samo jednu žutu kozu, koju je zvala Mrčavoš.
Preko ljeta je kozu predavala Simoni Milevoj, komšinici, koja je živjela gore, na Krioču, daleko oko 40 minuta hoda od Potkriljača. Svakoga dana je Jaglika, dva puta dnevno, išla na Krioče da pomuze Mrčavoš i donese vareniku, u Potkriljače. Često se dešavalo da joj Mrčavoš, prilikom muže, prospe vareniku iz neke čaše od litar i po, pa bi joj Simona napunila čašu sa varenikom od njenih koza.
Dakle, Vlajko je zapamtio i ime Jaglikine koze, a kamoli imena Osrečana i drugih Moračana.

PLATIO SAM MU OVU ŠTETU JUČE
Neđe oko 1870. godine, u rano proljeće, dođe Milinko Stevanov, osredački kmet, kod Vasilija Simonovića, koji je, tih dana, čuvao ovce u Pragovima i ispod Poljana. Tu je bio i Vasilijev sjenjak, pa Milinko zatraži jedno breme sijena, da bi mogao hraniti volove dok sa njima ore. Vasilije mu da dobro breme sijena, pa, Milinko zadovoljan, ode kući.
Za nekoliko dana Vasilije izjavi ovce podno Poljana i pušti ih u Stružine, koje su pripadale Osrecima. Toga dana su Osrečani imali neki skup „pod kruškom Veljovom“ u Ravnome, pa neko čuje Vasilijev čaktar iz Stružina i o tome obavijesti Milinka. Odmah Milinko odredi dva Osrečanina da idu i uzmu Vasiliju dvije ovce, na ime štete, što je učinio u osredačkom pašnjaku. Kad su izišli u Stružine i to saopšte Vasiliju, on im samo reče:“ Idite, đeco, kući i kažite Kmetu da sam ja, prije dva dana, dao Milinku više sijena nego što su danas, moje ovce, opasle trave u Stružinama. Tako su i uradili i na tome se sve završilo.
DVIJE NESREĆE U ROPUŠNICI
U ljeto 1918. godine, jednog vedrog dana, čuvala ovce u Prijekoj gredi Ivana Arsenijeva, već stasala đevojka. Dok ovce pasu mladu travu, Ivana legne na neki zaravanjak i odmah zaspi. Poslije nekog vremena se probudi iz dubokog sna, pošto je snila da je došla i ubola je u srce Staka Bogdanova, trnovim kocem. No, Ivana nije mogla da ustane na noge ni poslije više pokušaja. Tada je dozvala nekoliko čobana, koji su čuvali ovce u Planima i oko Prelijesa, koji su, odmah, utvrdili, da je potpuno nepokretna, pa su je donijeli kod kolibe. Tri ljeta su je njeni ukućani iznosili u Ropušnicu, a u jesen je vraćali u selo. Nije bilo, za nju, lijeka. Umrla je četvrte godine, pošto se razboljela.
Slično je bilo i sa Cmiljanom Novičinom, neđe tih godina. I ona je bila odrasla đevojka i čuvala je ovce na jednoj lazini, koja se zove Draga. Na lazini ima jedna ravna kamen ploča, na koju je Cmiljana legla i zaspala. Kad se probudila, poslije 2-3 sata, nije mogla da ustane od bolova u koljenima i u kičmi. Pošto su njene ovce odjavile kolibi u Lomove, ukućani su je našli na onj ploči i odnijeli je kolibi. Ubrzo se otvorile rane po njenom tijelu, za koje nije bilo lijeka, pa je, poslije više godina teškog bolovanja, umrla isto kao i Ivana  Arsenijeva.

UKRALI MU VREĆU KOPRIVE
Poznato je da je 1917. godine, bila austrijska okupacija Crne Gore i Srbije. To je, istovremeno, bila i „ gladna godina“, jer je bila nerodna, a uz to, vladala je i opasna zarazna bolet „ španjolka“, pa je narod mnogo stradao. Pošto su odrasli muškarci, uglavnom, bili internirani u austrijske logore, žene i đeca su, svakog dana, još od ranog proljeća, išli da traže razne hranljive trave: štir, koprivu, srijemušu i drugo. Tako su, jednog dana, Mijajlo Novičin i njegova sestra Mišna, pošli u Kotla da beru zelje. Pošto su napunili jednu vreću, Mijajlo je odnese u Lomove, ostavi j ispred koliobe, pa se vrati za drugu. Kad je i nju donio u Lomove, vidi da nema one vreće, što je ranije ostavio, pa počne dozivati Mišnu u Kotla. Čuje ga Mišna, pa ga pita što zapomaže, a on joj odgovori:“ Kako što zovem, neko mi je odnio onu vreću što sam ranije ovđe ostavio“. Tada i Mišna dođe kod njega, te odnesoše samo jednu vreću koprive u Kamenu Goru. Nikad nijesu saznali ko im je ukrao vreću zelja.

NE DAM BOGOMI
Imao je Neđeljko Ilijin kćerku Anicu, stasalu za udaju. Izgleda da se Anica „ gledala“ sa Andrijom Pavićevim iz Zakrilja. Neko to kaže Neđeljku, što mu ne bi milo. Nešto mu se Andrija i Pavić nijesu dopadali. Zato, odmah, počne, sam sa sobom, a i sa ženom Nelom, da govori:“ Ne dam, bogomi“. Ako ga ko pita šta to, stalno, govori, Neđeljko objasni:“ Čuo sam da moja Anica oće da se uda za onoka zvijuka Pavićeva. Neće, preko mene živa. Jednu smo im dali, pa je oćoravila, a ova će se razgubati“. Ta što je oćoravila, bila je kćerka Boža Novova Maškovića, rođaka Neđeljkova, a udata za Pavića, oca Andrijinog. Čuje za to Anica, pa jedne noći, sama, ode u Zakrilje kod Andrije, a Neđeljko i dalje ponavlja:“ Ne dam, bogomi“. Tek kad su mu kazali da je Anica stigla u Zakrilje, prestade da to ponavlja.
.
ČIJE JE OVO DIJETE?
Išao Vlajko Markov, na konju Baćku, niz Lugove, u Gornjoj Ljutoj. Najednom, konj naglo stane i neće dalje da ide. Vlajko pogleda i vidi na putu zaspalo dijete, skine se skonja, uzme dijete u naručje i nastavi naprijed. Tu, odmah, srete Dragu Milijinu, pa joj kaže:“ Evo, tu gore, na putu, nađoh ovo dijete, zaspalo, ali ne znam čije je“. Draga uze dijete i reče:“ Mora da je jedno od mojih. Sad ću viđeti koje je“. Dijete još spava, pa ni ona ne može, odmah, da utvrdi koje je, jer je imala dvanaestoro. Onda povika:“ Ovo je moja Gorica. Nijesam ni primijetila kad se izgubila od kuće i otišla putem uz Lugove“. Sad je Gorica već zrela žena. Ima šestoro đece, a muž joj je Vaso Manojlev.
DAĆU MU DVISKU
Izdiglo nekoliko Osrečana u Lipovo da zime ovce kod Lazarevića, koji su se preselili iz Gornje Ljute u Lipovo, poslije 1859. godine. Tu je živio i Neško Šolev, koji je držao dosta ovaca. Kažu da je, najviše, imao oko 600. Stalno je donosio velika bremena sijena da daje ovcama. Jednom prilikom je donio na torine breme i rekao prisutnima:“ Koji od vas prevrne ovo breme, sa gornje strane na donju, daću mu najbolju dvisku ovču“. Oni se poređaju i svi pokušaju da prevrnu breme, ali breme ostade na svome mjestu, a dviska ostade Neškova.
IMALA JE ŠARENU SUKNJU
Vlajko Markov je bio veliki pamtiša, što sam više puta zapisao. U 2007.godini, pronašao sam, u nekoj staroj knjizi, fotografiju frontovske brigade na izgradnji Hidroelektrane „ Savo Mašković“ u Rijeci Mušovića, snimljenu početkom 1949. godine, u kojoj je bilo oko 110 brigadira, a od toga oko 80 đevojaka. Komandant brigade je bio Vlajko. Prije toga, od 1947. godine, Vlajko je bio, po više mjeseci, komandant brigade na izgradnji pruge Nikšić-Titograd, na izgradnji Titograda, na izgradnji puta Bioče-Manastir Morača.
Na poleđini pomenute fotografije, nevještom rukom, je napisano:“
Aoj Vlajko, komandante
Sva brigada gine za te
Aoj Vlajko, zdravo bio
Nijesi nas naljutio“.

U potpisu Manja Mučalica i još nekoliko početnih imena i prezimena brigadira. Na fotografiji Vlajko sjedi neđe na sredini, a okolo sve lijepo obučene i nasmijane đevojke. Pored njega sjedi Kata Đerek iz Lipova, koja je, čudnim slučajem, sad svekrva njegove unuke Lidije. Prisjecasjuci se momenta fotografisanja Vlajko reče „Čini mi se da je Kata, tada, imala jednu šarenu suknju“.
Zaista, na fotografiji se vidi Katina karirana suknja. On je zapamtio i imena svih brigadira, pa i to kakvu je Kata imala suknju, iako je to bilo prije 60 godina, a on je, u decembru, punio 99 godina.

                 POLEĆELA TICA LASTAVICA
Oko 1900. godine, izdigli Osrečani u Ropušnicu, pa i Radule Savićev i Neđeljko- Dajo Ilijin. Radulova žena Vida je bila nevjesta, oko nje se „ vrtio“ Petar Pavićev, a oko Neđeljkove kćerke Anice, koja je bila đevojka, Milovan Bogićev. Tada „ mangupi“ ispjevaju pjesmu:
Polećela tica lastavica
S Komunice, sa sred Ropušnice,
I sa njome prebijela vila
Obadvije raširile krila
To ne bila tica lastavica
No to bila Dajova Anica
Ni to bila prebijela vila
No to bila Radulova Vida.
S njima, eto, Petra Pavićeva
I sokola Mana Bogićeva.

Izgleda, da je ovu pjesmu spjevao Mihailo Arsenijev, koji je pjevao i neke druge, slične, pjesme.
KAKO SI, O MANJO?
Razbolio se Vlajko Markov, 1965. godine, od išijasa i postao nepokretan. Pošto tada nije bilo automobilskog puta uz Osretke, okupe se komšije i njegovi odrasli sinovi, naprave nosila i ponesu ga niz selo k Manastiru, da ide u bolnicu. Kad su bili preko Graba, u Karoševinama, dolje, kraj kuće, je nešto radila Manja Đurova. Vlajko je vidi sa nosila, podigne se na laktove i, glasno, poviče:“ A kako si, o Manjo?. Ona mu nešto odgovori, ali se začudi koga to nose i ,jedva, prepoznade da je to Vlajko. Tada Blažo Đokin, povijen pod nosilima, ljutito reče:“ O Vlajko, ako budeš opet zvao s nosila žene po selu, bacićemo te u prvi trnjak, pa neka te one nose“. Tome se svi nasmijaše, a Vlajko se umiri i nije ništa pričao sve do Manastira.

NIJE MU NIŠTA, PUŠTITE GA KUĆI
Imao Vladeta Vlajkov, 1973. godine, saobraćajni udes, idući uz Osretke. Naime, vozeći, uz Koranju Njivu, svoga „ fiću“, vidi na putu veći kamen, pa stane da ga ukloni. Ugasi motor i ostavi auto u „ brzini“, ali ne povuče ručnu kočnicu. U kolima ostanu njegova žena Spasmila i komšinica Desa, koja je, sa njima, išla u goste. U tom momentu, kola krenu, sama, unazad, jer su „ ispala“ iz brzine. Vladeta skoči ispod njih da ih zaustavi svojom snagom, ali se ona prevrnu i padnu na njega. Srećom, tu je bilo stablo jedne jabuke, pa se kola zaustave iza stabla, baš iznad kuće Luke Gajova. Luka i Zorka čuju, u kući, da se nešto dešava, pa istrče da vide. Spasmila i Desa, preplašene i u panici, uspjele su da nekako iziđu iz auta, ali nepovrijeđene. Tu se, odmah, stvori još dvoje-troje čeljadi i, nekako, izvuku Vladetu ispod „ fiće“, ali teško povrijeđenog. Brzo dozovu Jakšu Đurovog i on ih poveze u Titograd. Usput, je svratio na stan kod Ananija i „ panično „ mu saopštio da je Vladeta teško povrijeđen, pa, odmah, produži u bolnicu, na Kruševcu. Ananije dotrči  na Interno odjeljenje, đe ljekari utvrde da je Vladeti slomljena karlična kost i rame, više rebara i oko 15 drugih, lakših, povreda. Ljekari ga stave na kolica, da ga smjeste na ortopedsko odjeljenje. Kroz hodnike bolnice, pomaže i Ananije, veoma iznemiren zbog Vladetine teške povrede. Idući tako hodnikom, njima u susret je išla jedna, upadljivo, visoka i lijepa medicinsska sestra. Nju je, odmah, uočio i Vladeta i primjetno je pratio pogledom, sve dok je prošla. Čak je i glavu okrenuo, kao da je zdrav, da bi je bolje vidio. Tada Ananije reče:“ Stanite“. Ostali se začudiše šta ovaj hoće, on dodade: “ Nije mu ništa, ne treba da ostaje u bolnici. Jeste li viđeli kako se okrenuo za ovom sestrom, što je sad prošla“? Svi se nasmijaše i, gotovo, da prihvate njegov šaljivi zahtjev. Vladeta je, za mjesec dana, ozdravio i nastavio da radi kao i ranije, a i sad se sjeća toga događaja.

STEVANOVIĆI-OSREČANI U SRBIJI
Na strani 130. moje knjige „ Osreci-selo u Donjoj Morači, u tekstu o bratstvu Stevanovića, naveo sam ovo:“ Prema nekim podacima, Stevan Milutinov je, poslije više godina provedenih u Osrecima, odselio neđe u Srbiju, najvjerovatnije u užički kraj ( dolina Rzava, na obroncima Zlatibora). I Mijajlov sin Simo je odselio, oko 1830. godine, ali se ne zna đe“.
Međutim, neko od potomaka Miloša Stevanova, koji je otišao sa ocem Stevanom, došao je do moje knjige i ustanovio da su njihovi preci doselili iz Osredaka oko 1770. godine, u selo Vrane kod Ravni, u dolini rijeke Rzav i uzeli prezime Stefanovići, ali su neki zadržali staro prezime. Pošto su to saznali, Slobodan S. Stefanović, iz Sevojna, je odlučio da, o njihovom bratstvu, u Vranama, pripremi knjigu, sa rodoslovom bratstva , koju je objavio 2005. godine, pod naslovom „ Rodoslov Stefanovića iz Vrana ravanjskih“.
Iz rodoslova se vidi da se ovo bratstvo znatno brže brojno povećavalo nego Stevanovići u Osrecima. U Vranama ih je, do sada, bilo oko 140, a u Osrecima i oko Bijelog Polja, đe su se kasnije naselili, oko 120.
Stefanovići u Vranama su, od 1984. do 2005. godine, organizovali pet susreta svoga bratstva, da se bliže povežu i upoznaju. Na četvrti skup bratstva u Vranama, 16. 11. 2001. godine, pozvani su rođaci Ljubo Milićev, iz Banjeg Sela kod Bijelog Polja i Rajko Milovanov iz Osredaka. Tom prilikom, je Boriša Vitomirov iz Vrana, održao zdravicu:
„ Naša braćo, dobro nam došli
I na putu lepo prošli
Pogledajte ovde gde su vaši
Mi smo zahvalni što ste nas pronašli
Evo ovde vaših potomaka
Od dolaska do danas smo bez poroka
Najvredniji u selu smo bili
Kuće kućili i stalno radili
Opštinska vlast je uvek imala nekog tića
Iz našeg roda Stefanovića
Među njima je naš ponos i dika
Narod izabra Miloja za predsednika
U veme ratnih nevolja
Spasavao je narod od pokolja
Pomenusmo samo Miloja
Dosta ima naših takvog soja
I jedan što ovde sedi
I kroz šeretske brkove nas gledi
I on je sin našeg roda
To je Dule, ponos ovog naroda.
Imamo mi pravnika, ljekara
Prosvetara, apotekara,
Generala i sve branše
Što ih rodiše majke naše.
Na kraju besede ove
Draga braćo, iz Crne Gore
Pozdravite sve naše tamo
I dođite nam na skupštinu 2005. ovamo“.

U proljeće 2007. godine, pozvao je pisca ovih redova, izvjesni Ljubiša Stevanović iz Vrnjačke Banje. Pošto je kazao ko je i odakle je, rekao je:“ Došao sam do vaše knjige „ Osreci-selo u Donjoj Morači“, iz koje smo, ja i moji rođaci, prvi put doznali ko su bili i odakle su došli naši preci, u ovaj kraj. Samo smo znali da je naš rodonačelnik Simo došao iz neke Morače, u Crnoj Gori. Sada smo srećni i zadovoljni što ste nam omogućili da dođemo do toga saznanja  i zato smo vam svi veoma zahvalni“.
Simo se, po dolasku u Srbiju, naselio u selo Lipova kod Vrnjačke Banje, oko 1830.godine. Od njega je, do sada, bilo oko 200 muških potomaka , koji sada žive, najviše, u Lipovi, Novom Selu i Vrnjačkoj Banji, a ima ih i u drugim mjestima u Srbiji. Sad su organizovali pisanje svoga rodoslova od Sima do najmlađih Stevanovića, a povezali su se i sa rođacima iz Vrana, iz Bijelog Polja i iz Osredaka. Tako će, uskoro, biti poznati svi neophodni  podaci o ovom bratstvu. To će, istovremeno, biti dopuna moje knjige, što me veoma raduje, a to je cilj i ove moje priče.

OSREČANI KOD SUDOVA OD 1873. DO 1911. Godine

Osrečani su, u međusobnim odnosima, imali dosta manjih i većih sporova oko međaša, kupo-prodaje, nasljeđivanja, poljskih šteta i dr. Te sporove su rešavali seoski kmetovi, plemenski kapetani, pa, čak, i Državni savjet Crne Gore. Ovđe je zabilježeno nekoliko takvih sporova i presuda, koji su zabilježeni u državnim arhivama, a obrađeni su u Bogišićevim „ Ispisima sudskih sentencija“, sa područja Kolašina.
U razdoblju od 1873. do 1899. godine, u Crnoj Gori je živio i radio Valtazar Bogišić, poznati zakonodavac i ministar pravde Knjaževine Crne Gore. Bogišić je pripremio Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru.
Pored sporova Osrečana, opisanih u knjizi „ Osreci-selo u Donjoj Morači“, ovđe ću navesti i osam sporova opisanih u Bogišićevim ispisima:

1. NASLJEĐE MAJČINSTVA

Kako dođe Milun Andrin i Božo Savićev i Mitar Dragojev za očinstvo svojih majki, koje im je bilo pod Milutinom Dragojevim iz Osredaka i pod rođacima Milutinovim.
Božo Savićev sa svojijem rođacima reče Milutinu:“ Ostalo je očinstvo naših majki pod vama, premda su nešto i uzimale, ali još je nešto ostalo naših majki pod vama“.
Milutin odgovori:“ Vaše majke su nešto uzele, ali nijesu sve , ali ono što im je ostalo, oprostile su nam sve, samo što kartu dale nijesu“.
Božo s rođacima reče:“ Ako se možete zakleti da su vam naše majke oprostile što im je ostalo, može vi biti, sretnjo vam bilo, ali, najposlije,ako  vam je drago dati nama četvorici 16 talijera, drago li vam se zakleti, pa da nam nema ništa“. Milutin s rođacima bi voliji dati 16 talijera, nego se kleti i dade im 16 talijera, a oni njemu kartu da ga za ovo nema niko dirati. Na ovo pristaše i meću svojeručne krstove.
+ Božov, + Milunov, + Matijev, + Mitrov ( Nije poznato koja su im bila prezimena, odakle su bili i kako su im se zvale žene- A.S.).

1. DIOBE SUVLASNIKA

Na 8. maja 1873. Davija između Rada Milovanova i Bega Božova oko zemlje u Ljutoj.
Kaže Rade:“ Moja je polovina zemlje u Grabinu, koju smo oduzeli od Stankovićah. Sad oću da mi je odijelite od Bega, jer nam zajedno opstajavati ne može, a i drugu goru , što nam je zajedno, sve ću da nam odijelite“.
Bego odgovori;“ Istina je za goru da nam nije podijeljena, možemo je podijeliti, a što kažeš da je tvoj udio i u Gradinu od zemlje, za to mi je kazao otac da tebe nema dijela u Grabinu. Ti, pošto bolje znaš da to imaš, zakuni se, pa ćemo je podijeliti. Nećeš li se zakleti, ja ću, kako mi je kazao pokojni otac da ti, u tu zemlju, ddijela nemaš“.
Pošto mi razabrasmo daviju, rekosmo im: „ Kažete da vam je gora nepodijeljena, biste li pristali da damo iz komuna Radu jedan lišnjak, pa da se nijedan ne kunete oko zemlje, no nek ostane za Bega zemlja u Grabinu, a za Rada dati mu lišnjak“.
Oba odgovoriše da pristaju.
Pošto na ovo pristadoše, podijelismo im cijelu goru napoli. Pošto Radu dadosmo iz komuna priđe rečeni lišnjak, dopade Rada polovina gore, a Bega, su dva bratučeda, polovina. Tako im po starini padaše.
Poslije podijelismo Begu Božovu i Šolu Radovanovu s bratom njihov dio napoli. Ovđe smo bili dijeleći goru 3 dana. Uzesmo im za putninu talijera 4. Od istijeh dadosmo Milinku Stevanovu s jednim desečarom, koji je s nama bio, tal. 1, ostaje za putninu talijera 3.
Na ovo pristaše i krste metnuše:
+ Rada Milovanova                  + Šola Radovanova
+ Bega Božova                          s njegovijem bratom Jovanom“.
( Interesantno je da se ne pominju imena sudija, osim imena kmeta Milinka Stevanova. A.S.).

1. SPOR OKO PRIPADNOSTI KOMUNSKOG ZEMLJIŠTA

Na 1. septembra 1873.
Davija koja se dogodi s jedne strane Savić Đurđin, Radosav Zagorčin i Vukašin Veličin, a s druge strane cijeli Osrečani oko zemlje i gore u Pirevinama, u Korita i u Bjeljevine.
Kaže Savić s družinom:“ Ovo je gore pomnuta zemlja i gora naša starina pa hoće Osrečani da je stave u komun i da je podijele, a nama je krivo da dijele našu starinu“.
Osrečani odgovoriše:“ Može biti da je vaša starina, ali mi znamo da je prošlo preko 80 godina od kako nam je komun kao i ostala zemlja i gora, koju danas oćemo da dijelimo“.
Savić odgovori s družinom:“ Istina je da je komun 80 godina, ali sam ja s mojim društvom bio nekadar braniti svoju starinu, pa ste nam je, zbog naše nekadrosti, ukomunili. Zato mi se čini krivo ako se zakleti ne možete kako je od vazda komun cijeloga sela kao i ostala zemlja i gora koju danas dijelite“.
Osrečani opet odgovoriše:“ I nama je krivo da vam damo zemlju i goru koju smo držali preko 80 godina, što se nećete vi zakleti kako je vaša starina od vazda“.
Presuda:
Mi Sud, videći da se nije milo zaklinjati ni jednoj ni drugoj strani, pitamo ih: „ Biste li pristali bez kletve, da zemlju i goru, koja vi je pod davijom, podijelite napoli, pola da ostane na Savića s njegovom družinom, a pola za cijeloga sela, jer je to davna rabota, pa se je za to i muka kleti“.
Obje strane odgovoriše:“ Pristajemo i na isti način podijelismo i zemlju i goru i pristaše svi i meću svojeručne krstove:
+ Savića Đurđina                * Radosava Zagorčina
+ Vukašina Veličina             + za cijelo selo meću krstove Pavle
Vučkov, Jovan Mijailov, Mijailo
Radunov i Simeun Pekov“.
4.POTRAŽIVANJE NASLJEĐA ŽENSKIH POTOMAKA
Davija između Radosava Zagorčina iz Osredaka i Nikole Obradova i Puniše Simova i đevojakah Milisava Tomina iz Mioske oko zemlje. Uzeo je Radosav bio peto ise od očinstva đevojačkoga i prodao ga je Puniši Simovu i Nikoili Obradovu. No se đevojke poslije podavijaše pred Senatom i dade im Senat od iste zemlje Radosavljeve polovinu, koju je bio prodao Puniši i Nikoli i oni su držali tu zemlju godina 9.
Pošto se oduze zemlja Puniši i Nikoli, zadavijaše se pred nama da im je krivo vratitiu zemlju urađenu. I Nikola je ogradio kuću na istu zemlju.
Presuda:
Mi poslasmo Mihaila Božova te im ucijeni rad.Dopade Radosava i đevojke da dadu talijera 20 i 2 cvancika.
Za đevojke osta kuća, ali da dadu talijera 11 i 5 cvancika, a Radosav da dadne talijera 8 i po. Pošto Mihailo pregleda i ucijeni zemlju, uze je isti Puniša za prve pare.
I na ovo pristadoše.
+ Radosav Zagorčin               + Puniša Simov   +Nikola Obradov     
+ Veliša Markov                   + Miluša Milosavljeva

Pošto pristadoše, uzesmo putnine cvancika 8 i ostaju za kasu
Morača, 1. april 1874.                     Načelstvo Moračko

1. SPOR OKO PREČEKUPNJE

     Morača, 19. april 1874.
Davija između Savića Tomaševa i Neđeljka Tomaševa, oba Osrečani.
Ovo zbog dva lišnjaka, koje je Savić prodao Radovanu Ilinu za tal. 5.
Reče Savić:“ Ja sam nudio brata Neđeljka, prije ove prodaje, kao što je po redu, ali mi ih on nije htio kupiti, pa pošto mi je bilo nužno, prodadoh ih Radovanu. Neđeljko se poslije prisjeti i reče da će ih on platiti, ali Radovan nije prihvatio, pošto ih bješe platio“.
Mi rekosmo Neđeljku:“ Nije kod Suda da ti ih sad vraća, no ih bilo kupiti pri ponudi“. Na to pristaše i staviše krstove:
+ Savić Tomašev                   + Neđeljko Tomašev
6. NEZER
Na 9. dekember 1874.
Davija između Velja Mijatova i svijeh Osrečana oko livade u Gnojišta.
Kaže Veljo:“ Molio sam svu braću seljane da mi brane ovu livadu, ali oni ne htješe, uzeh kartru proljetos u vas i ograničih se sa cijelim selom, stavismo među sobom nezer za prestuponu kaznu od 1 cekina da daju oni što prestupe u moju livadu, a toliko i ja njima, ako prestupim u njinu. Sad oni meni prestupaju i nijesu pogodni da mi je brane“.
Odgovori Milinko Stevanov:“ Molim vas da opravite Mijaila Božova i pisara da vide livadu koju brani i je li prilika da je brani, pošto jednom pokosi, jer mi nikako ne možemo da je branimo. Ako se njegova zabrani zabraniće svaki seljanin u selo od Đurđeva dne do na neđelju posta Božićnijeh“.
I mi poslasmo Mijaila Božova i pisara i oni kad viđoše livdu Veljovu rekoše da mu se brani. Tada rekoše cijeli seljani:“ I mi ćemo braniti“.Mi dopuštismo da svi mogu braniti svoje livade do na neđelju posta Božićnijeh, tj. dok se opase jesenja trava, samo ako mognu jedan od drugoga. Ako li ne mogu onda neka pušte oni kjoji ne mogu jedan bez drugoga.
I ostavismo im predio između sela i planine: Prvi međaš na vrh Poljana, drugi dvije veze od livade na dno Trebežina, treći u krš na dno, odatle putem preko Strana u krš na dno Lugova, pa u Krš na dno Katuna, u put, pa putem na Luko brdo, s Lukoga brda u granicu jasenovsku. Ove granice se stavljaju dok ne izdignu u planinu, a kad izdignu, može svaki sa stokom pasti do na Obruč, na donji kraj katuna.
Uzesmo putninu, a na ovo pristade cijelo selo i meću svoje krstove.
+ Veljo Mijatov                     + Milinko Stevanov za cijelo selo“.
7. BRIGADIRU, SERDARU MIRU PAVIĆEVU-KOLAŠIN
Pošto je ovaj Sud pregledao vaš brzojav, koga ste sproveli vojvodi Plamencu, odnosno davije Lipovske oko granice novonaseljenicima u planinu (Sinjavinu) i razumio žalbu Lipovaca, našla se neumjesna svjedodžba Radovana Begova. Stoga vi se naređuje da prema naredbi od 2. avgusta prošle godine pod brojem 1884. potvrdiš međaše na Studenačke glave i Jablanov vrh i to na onu Glavu te su ju prošle godine obije strane priznavale na Studenačkoj glavi i kapetan i komandir na nju označili među.
Cetinje, 25. junija 1881.                Veliki sud.
8. DRŽAVNI SAVJET KNJAŽEVINE ( KRALJEVINE) CRNE GORE
Čita se žalba Janka Kljajića, predsjednika Školskog odbora u Raškovom Lugu ( Donja Morača) od 27. decembra 1911. god. broj 93, kojom žalitelji ističu da postoji u Drž. Savjetu žalba Arsenija i Simeuna Miloševića i Perka Maškovića, koja je žalba, po tvrđenju žalioca, naperena protiv Školskog odbora, jer dotični traže da se otcijepe od školske opštine u Raškovom Lugu.
Državni Savjet, proučivši pomenutu žalbu, uvidio je da u Drž. Savjetu ne postoji predmeta protiv koga se oni žale, kao što ne navode ni ministarsko riješenje protiv koga bi njihova žalba upućena bila, pa s pozivom na čl. 57. u vezi sa čl. 29. i drugom alinejom čl. 32. Zakona o ovom posl. redu
rješava
Da se navedena u početku žalba odbaci kao neuredna i neumjesna.
27. marta 1912.“.

 

UNUČADIMA
Dragica Ananijeva je mnogo voljela kad joj unučad dođu u Kruševlje, đe su se lijepo odmarala i uvijek fizički, popravila. Tamo im je odgovarao vazduh i izvorska voda, pa su dobro jela i pila. Zato je baba Daga, kako su je unučad zvala, sastavila ovu pjesmu, koja se na njih odnosi. Tada nije imala unuka Lava, koji se rodio tek 22. decembra 2006. godine, na godišnjicu našega braka, 1961. godine.
Ima Baka dva unuka
Dva unuka, gorska vuka.
Jedan unuk Danilo je
Drugi unuk, Koča to je.
Pa se braća mnogo vole.
I nikad se ne svađaju
Jedan drugog sve slušaju.
U Moraču kada pođu
Na Kruševlje brzo dođu
A iz kola kad izađu
Šum se čuje laki, neki
To pas njihov, verni Džeki
Braći maloj brzo hita
Baš kao da ih pita:
Što su njega ostavili
Jesu li ga zaboravili?
S Džekijem se braća druže
Livadama cvetnim kruže.
Sa Poljana vetar duva
Đedo Vlajko kravu čuva.
Trče njemu u zagrljaj
Za braću je doživljaj.
Bože mili, srećne braće
Od radosti ne znaju šta će.
Livadama cvetnim jure
I Jelovcu hladnom žure
Na Jelovcu, ah te želje
Vodenica stara melje.
A vodopad, radost koja
U stotine raznih boja
Prosipa se niz litice
Slušaju ga razne ptice
Do proplanka staza neka
A na stazi srna neka
Svoje lane ona čeka
Blagi lahor šumom piri
A iz žbuna zeko viri.
Lepota ih opčinila
Pa se braća zagrlila
I malo se odmorila.
A kad radost sva isteče
Braća žure, ko je brži
Priganice Baka prži.
A u kuću kada uđu
Ponajveća radost čeka
Mala beba, Manja, seka.

Kad su unučad malo odrasla, baba Daga je sastavila novu pjesmu:
PLANINARI
A kad braća odrastoše
I planinu zavoleše
Zavoleše i planinu
Stare šume i divljinu
Vodio ih Đedo tamo
Pričao im što je znao
Gde su bila katuništa
I torovi i ognjišta.
Pričao im o Kotlima,
Ropušnici i Talima
Pričao im o vilama
Brnjilašu i lovcima.
Gledali su i vrhove
Tali, Plani i Stolove
Bjelasicu pohodili
Do Jezera dohodili
Valjali se po livadi.
Uživali u prirodi.
Pili vodu sa izvora
Nigde traga od umora
Na Podima Ljuša čeka
Sa šoljama svežeg mleka
Kasnije će da sete
Gde su išli na izlete.
S planine se društvo vraća
Manja viče „ došla braća“.
Baba Đuka jedva čeka
Da joj dođu izdaleka
I Manja će brzo s njima
K' Ropušnici i Talima.
Avgusta, 2004. godine.

UNUCI BABI DAGI
Ni unuci nijesu ostali dužni. I ono su sastavili kratku pjesmu, da joj zahvale za njenu brigu, ispoljenu u verijeme njihovog đetinjstva, naročito u toku ljeta, kada su boravili kod nje u Kruševlju:
Naša baka, Daga mila
Iz oka joj sunce sija
Pa je nama tako toplo
Kao da smo pod krilima.
Od nje nježne reči bruje
Kad nas Daga dočekuje
Kupamo se u ljubavi
Kao da je Jadran plavi.
A tek vredne ruke njene
Za naše su želje spremne
I dok okom samo trepneš
Na stolu ćeš da zatekneš
Palačinke i knedlice
I ostale poslastice
A kad dođu dani kiše
Na sred sobe šator niče
Kroz kuću joj lom ne smeta
Kaže: „ Vi ste centar Sveta“.
Sve poslove tad ostavlja
I na brighe zaboravlja
Sa nama se Daga druži
Dok šatorom priča kruži
O precima i vilama
I moračkim planinama
O jutarnjoj ranoj rosi
Sjajem srebru što prkosi
I o lipi ispod kuće
Slavuj na njoj što cvrkuće,
Na livadi razno cveće
A po njemu pčela sleće
O leptiru i bumbaru
I proljeću, pravom raju.
S pričom Bake u mislima
Mi jezdimo po Kruševlju,
Ropušnici i Talima.
U srcima zebnja niče
Ne želimo mi kraj priče
Školske dane mi brojimo,
Raspustu se veselimo
Kad će Đedo da nas vodi
Na izlete po prirodi
Po moračkim vrhovima
Ropušnici i Talima
Ka Dolima i Utlici,
Vojinovcu, Lukavici
I Javorju i Zebalcu,
U daljini, vrhu Starcu
I prostranoj Bjelasici,
Toj planinskoj ljepotici.
Ljeto, 2006. godine.

 

           SVEKRVA SNAHAMA
Moje snahe miljenice
Kao prave lepotice
Starija je lepog lica
Birana je lepotica
Mlađa vitka i visoka
Kao vila dugokosa
Kućenice, čistunice
Gostoprimne domaćice
Dobre majke, dobre snahe
I supruge vrlodobre
A u kuću kad mi dođu
Sa četvoro zdrave djece
Kuća moja puna sreće
Tri unuka sokolića
Unučica, lastavica
Baš sam srećna ja bakica
I Svekrva ja sam srećna
Naša sreća nek je večna.

2008. godine.

 

 

 

 

 

 

PRIČE IZ JASENOVE

DVA KOPAČA, MOBA
Uzeo jedan Bulatović iz Cerovice da radi napola imanje Pauna Božova u Ockoj Gori. Njiva dosta velika, a slaba je bila „ ora“ za prašeg kukuruza, jer je,od suše, njiva bila veoma tvrda, a i trave je bilo, u njivi, dosta.
Jednog dana je preduzimač kopao sam, ali se nije moglo primijetiti da je nešto uradio. Sjutradan je, sa njim, došao jedan rođak da mu pomogne, pa je posao krenuo mnogo bolje. Paunova kćerka Mileva, već pristasala đevojka, je, iznad njive, čuvala jagnjad i više puta prolazila. Posmatrajući kopače, reče:“ Dva kopača kao prava moba, juče jedan ko da jede g....“. Kopači se pogledaše, ali joj ništa ne odgovoriše, da ne bi, sa Milevom, došli u kakav sukob, a možda bi se i Paun umiješao.

RADISAVU ZAKUKALA MAJKA
Na jednom skupu Jasenovaca, kod kule Radulovića u Međupotočju, u Ockoj Gori, Radisav Okičin, već odraslo momče, skinuo pantalone pred starijim ljudima. Seoski kmet Stanko Muratov ga kazni i zatvori u neku izbu, zbog toga nestašluka. Skup se završi i seljaci odoše kućama, a Radisav ostane u „zatvoru“, pa, gladan, zapjeva:
„ Tamnica je Simonović Stanka
Radisavu zakukala majka“.

To neko čuje i pušti Radisava, kasno, ispred noći, kako je kmet naredio.
DA LI DA TI SUDIM JA ILI TI?
Optužio pop Bazović, koji je živio u Kitoševinama sudiju Bogdana Drobnjaka iz Kolašina, rodom iz Drobnjaka, da je prevario njegovu sestru, te je, sa njim, zatrudnjela. Drobnjak i Radovići su šćeli da to pripišu kaluđeru Mihailu Dožiću, jer se Radovići i Dožići nijesu mnogo voljeli. Dožić to ispriča Mitrofanu Banu, u Manastiru, a Mitrofan knjazu Nikoli. Knjaz, odmah, naredi da Drobnjak dođe na Cetinje. Kad Drobnjak stiže, Knjaz ga pita:“ Da li da ti sudim ja ili ti?. Drobnjak odgovori:“ Puštite me, Gospodaru, do sjutra da razmislim, pa ću Vam reći“. Tada ode u hotel „ Grand“ i iste noći, izvrši samoubistvo. Tako Gospodar završi suđenje. Inače, neki ljudi, pa i Cetinjani, smatraju da je zatvor „ Bogdanov kraj“ dobio naziv po Bogdanu Drobnjaku, što nema nikakve osnove, jer Bogdan Drobnjak nikad nije bio u tom zatvoru.
HRABRA SNAHA
Sjeđeli, jednog dana, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u kafani Luke Rakočevića, u Kolašinu, sudija Radević, proto Jagoš Simonović, pop Mašan Simonović i Mileta Simonović, sa ženom Radom. Kad je Radević malo popio, počne da psuje i vrijeđa prota Jagoša. Tada Rada skine cipelu i njom izudara Radevića, govoreći mu:“ Zar ti, kobilo vasojevićka, da vrijeđaš prota Jagoša, sram te bilo“. Rada je, takođe, bila iz Vasojevića, od Vukovića, ali je tako zaštitila svoga đevera.
PLJAČKAŠI
U proljeće 1941. godine, je opljačkano mnogo Moračana i Rovčana, na putu od Nikšića, pošto bi prodali malo stoke u Nikšiću, za čuvene „ zle „ pare, koje su bile zapaljene u nekoj pećini u Budošu. One što nijesu sagorele, razgrabio je narod i za njih, kupovao stoku, po visokim cijenama. Seljaci su se lakomili da prodaju što više stoke i uzmu što više para, a nijesu znali da će, za kratko vrijeme, Italijani okupirati zemlju i u bescjenje, zamijeniti dinare svojim lirama. Ali, u povratku kućama, ovi „ trgovci“, veseli što su dobro trgovali, nijesu bili obazrivi da se čuvaju i udružuju da ih neko ne opljačka.
Jedan od najpoznatijih pljačkaša, tih dramatičnih dana, bio je Vukosav Murišin iz Cerovice, koji je otimao pare i od svojih komšija. U jednoj takvoj grupi, koja se vraćala iz Nikšića, bili su Radisav Okičin, Jovana Filipova i Neđeljko Jakovov. S njima je, iz Nikšića, krenuo i Sekul Matijev, ali je on svratio u Župu, da traži svoga konja, koji je bio uzet za vojsku. Pare, koje je dobio za prodatu stoku, dao je Radisavu. Grupa je dosta putovala noću uz Gola brda i uz Bare Bojovića, po jakoj kiši, pa, ispred zore, se sklone u kolibu Janjuševića, na Trebiješu. Tek što su naložili vatru, neko jako zalupa po krovu kolibe, kao da ih ima desetina. Kad je neko otvorio vrata, pojavio se, maskiran, Vukosav sa još jednim komšijom, pa im uzmu sve pare, pa i one Sekulove. Tako su, istoga dana, opljačkali još nekoliko grupa seljaka iz Rovaca i Morače, koje su putovale odvojeno.
MOMAK NIKOLA
Nikola Vukajlov se ženio 5-6 puta, ali mu je svaka žena pobjegla. Ipak, Nikola se ponašao kao momak. Na jednom sjedniku, na Rošcima, Nikola zaigra u kolu, a đevojke mu zapjevaju:“
Ja se ne bih tvoja zvala
Da se ne bih udavala“.

Nikola ponovo zaigra i igrajući, zapjeva:

Kad se šćene jarac musti
I ćedilo od njeg' prati
Onda ćeš se moja zvati“.

SAVI NE TREBA ADVOKAT
Sava Milinkova iz Ocke Gore, bila je potpuno nepismena. Ali, to joj nije smetalo da se, često, sudi sa svojim komšijama-Ockogoranima. Sa većinom od njih nije govorila, iako su sretali, gotovo, svaki dan. Računalo se da je imala preko 50 sporova i da je,većinu, riješila u svoju korist. Nikad nije imala svoga advokata, jer nije imala para da ih plaća.

KO NAM NAPRAVI OVAKVE BANOVE?
Išli iz Manastira uz Zagradac Radun Tiodorov iz Cerovice i Okica Ilin iz Jasenove, sa sinovima Jagošem i Radisavom. Tada Okica upita Raduna:“ Ko nam napravi ovakve banove, Radune?. Radun mu odgovori:“ Ti, Okica, a da ko. Jer, da sam ih pravio ja, ličili bi na ljude. Moja žena je često išla u Manastir, pa je, vjerovatno, ovo istina“. I Jagoš i Radisav su bili maloga rasta. Nije, bez razloga, Radisav, kad se nekome predstavljao, pružajući ruku, govorio: “Radisav O. Ilić, srednja veličina, metar i šeset“, misleći na svoju visinu.
OD MENE SE OCKA GORO
Posvađao se Pavle Đorđijev sa svojim rođacima u Goveđačama, u Ockoj Gori, zbog neke potre, što im je učinio sa svojom stokom.Zato odluči da više ne živi u Ockoj Gori, pa krene da ide na Rošca i gor, u Kućištinama, okrči šumu, napravi novo imanje i kuću. Kad je bio preko Lučca, iz glasa, zapjeva:“
Od mene se Ocka Goro
I cijela Jasenova“

što znači da više, sa komšijama i rođacima ne želi da ima nikakve veze i kontakte.
MLADOŽENJA IVAN PULETIN
Čuvao Radisav Okičin goveda na livadi u Lučcu, a noćivao kod Pauna Božova na Kozarovcu. Jednog dana, u sumrak, naiđe iz Manastira Ivan Puletin, iz Cerovice i kaže Radisavu da će da ide s njim kod Pauna, da prosi Milevu, Paunovu kćerku. Borika Minina, snaha Paunova, spremi večeru, pošto večeraše, Ivan kaže zašto je došao kod Pauna. Paun mu odgovori da mu ne može dati Milevu, dok ne pita sina Luku i ostale, najbliže, rođake. Tako pođu na spavanje. Mileva prostre pustinu ispred ognjišta i tu legne da spava.
Ivan, rano ujutru, ustane i, kaišem iz pantalona, udari po Milevi:“ Diži se , đevojko, što si tu prekrstila noge?“. Ona se, odmah, diže i onom pustinom udari po brvnima od odžaka, te onaj puvalj-pepeo zaguši cio odžak. „ Pade mrak“, kaže Radisav.
Kad je Ivan krenuo kući, umjesto pozdrava, reče:“ Ivane Puletin, oca ti j.... , kad ti ne možeš biti pašenog Bogdana Picuke i Nedozvana Popovića“, i ode kući.
MIRKOVA MJEŠINA
Brijao Mirko Radonjić mješinu od jareta. Dok se bavio mješinom, dođe mu brat Simo, pa mu veli:“ Dobro jutro, Mirko“.“ Brijem mješinu“ odgovori Mirko. „ Kako je Marija?“, opet će Simo. „ Posjekao sam je malo pod rep, ali biće dobro“, odgovori mu Mirko, i na tome završiše razgovor, jer je Mirko, tada, dosta „ tvrd na uši“ pa nije ni čuo šta ga Simo pita.

TRAŽI DRAGOJA ĐEKIĆA
Išao Petar Mušikin uz Jasenovu i javi se Mijajlu Božovu. „ Odakle ideš, Petre?“ „ Vodio sam konja kod Dragoja Đekića, te mi ga je uštrojio“, odgovori Petar. „ E, pa moram i ja odvesti neko ždrijebe da ga uštroji ( a njegov konj je imao 20 godina, ali ga je Mijajlo zvao ždrijebe)“. „ Pođi, ali nemoj reći da sam te ja uputio, jer on to ne radi javno, pošto je pisar kod Gavra Adžića“, reče mu Petar. Mijajlo ujutru ode u Manastir i traži Dragoja Đekića. Pošto ga nađe u nekoj kancelariji, Dragoje ga pita što je došao, pa ka mu Mijajlo reče, on pita“ A ko ti je rekao da štrojim konje?“. „ Ne mogu ti reći, jer me molio da ti to nekažem“ Na Dragojevo navaljivanje, ipak mu je kazao, pa Dragoje reče:“ Idi, stari, kući, slagao te ko pas, jer ja to ne radim“. Tako je Petar podvalio Mijajlu.
PIJ DORATE
Otišao pop Mašan u Ravni da prekađuje Ravnjanima uoči slave, pa zanoći u Ravnima. Iskupili se Ravnjani na sjednik, pošto im je došao u goste pop Mašan, dobar komšija i Moračanin. Ravnjani su bili velike šaldžije i voljeli su da se „ nadmudruju“ sa gostima. Tako su, jednom, popu Savu Uskokoviću, iz Prekobrđa, koji je kod njih zanoćio, okrečili konja Vranca. Ujutru, pop ne poznaje svoga konja, nego kaže:“ Nije ovo moj konj, moj konj je crne dlake. Kasno je utvrdio da su Vranca Ravnjani okrečili.
Sjede Ravnjani s popom Mašanom i piju rakiju, a Mašan je dobro pio i nije propuštao nijednu ponuđenu čašu. Ostali su do kasnih sati i stalno nudili popa da pije:“ Popij, pope, dobra je ova naša rakija, ne boj se, nećeš se opiti. Pije pop sve dok jednom ne padne sa stolice.
Ujutru, pop hoće da ide dalje, prema Crkvini, da prekađuje, ali „ naredi“ da njegovom konju ne daju da pije vode, pa će ga on napojiti. Kad je krenuo da ide, navede konja na neko korito sa vodom i konj se napije. Pop Mašan mu kaže:“ Pij još, Dorate“ i savija mu glavu prema koritu i to više puta ponavlja, ali Dorat ni da čuje. Tada Mašan kaže domaćinu i komšijama, koji ga prate:“ Vidite li, ljudi, da je Dorat pametniji od čovjeka. Vi ste mi, sinoć, stalno ponavljali:“ Popij pope, popij pope, a ja vas slušao, dok ste me napili, a Dorat neće više nego što mu je dosta“, pa ode prema Crkvini.
MAC LAŽOVE OD LAŽOVA
Došla kod Joka Pavlova svastika iz Požnje. Ispred ognjišta se opružio veliki mačak. Svastika upita Joka šta daju mačku da jede te je ovako krupan i debeo. Joko požuri da odgovori:“ Ništa bogomi, no sam lovi zečeve“. „ Eh, što bi nama dobro valjao u Požnji, ne možemo se od zečeva odbraniti“. Joko joj odmah obeća da će joj mačka dati i, ujutru, ga stavi u neku staru torbu i dobro zaši, da ne može pobjeći. Poželi joj da ih mačak dobro posluži, kao što je služio i njemu i „ pohvatao sve zečeve po Međupotočju“. Kad ga je donijela u Požnju, stari mačak se, opet, opruži ispred ognjišta i ne izlazi iz kuće, već samo „mjauče“ i traži da mu daju da jede. Kad se, jednog dana, gazdarici zaplete oko nogu, da, zamalo ne pade zbog njega, poviče:“ Mac, lažove od lažova, napolje, koji me đavo, od tebe, nađe“ i opauči ga nekom tojagom.
JA NE MOGU GLADAN PITI
Krenuo pop Mašan , poslije 49 dana posta, da pričešćuje vjernike, na Vaskrs, pa kaže ženi Vasiliji:“ Daj mi, Vasilija, nešto da doručkujem“. Pošto je post dugo trajao, sva posna hrana je potrošena, Vasilija mu odgovori:“ Ne znam šta da ti dam, sve smo potrošili“. On joj, ljutito, reče:“ Kako nemaš, poprži mi pet-šest jaja i slanine“. „ Jesi li, Mašane, poludio, oćeš da pričešćuješ narod, a da jedeš jaja i slaninu?“, iznenadi se Vasilija. No, pop se ne „ predaje“: „ Ja, Vasilija, pošto pričestim narod, oću da idem u an da pijem s ljudima, a ja, gladan, ne mogu piti, no mi daj da jedem to što sam tražio. Niko neće znati šta sam doručkovao, a svi će znati, ako se, gladan, napijem“. Vasilija uradi onako kako je Mašan naredio.

MIJAJLOVE TIKVE
Nosio Mijajlo Božov tikve iz Padeža na Potkutnjicu. Pošto je u Padežu bilo dosta vode za natapanje, dobro je, te godine, rodio čitav usjev, pa i tikve. Stavio Mijajlo, u veluku vreću, nekoliko tikava i jedva ih iznio na Doli i tu se odmorio. Sa njim su bili mlađi brat i sestra, ali oni, kao mladi, nijesu ništa nosili. Kad je trebalo krenuti dalje, Mijajlo zatraži da mu pomognu da se podigne sa bremenom, što oni i urade, ali jedno od njih, krišom izvuče šiljak iz vreće, vreća se razveže i tikve se prospu i otkotrljaju niz lisnik. Oboje đece pobjegnu kući, kao plačući, da bi predstavila da ih je Mijajlo tukao. Poslije je pričao da je imao dvije nevolje: što je pogubio tikve i što će ga roditelji kazniti zato što je tukao đecu.
DUŠA
Milosavu Jakovovu su zvali Duša. Putujući u Pazar, jedna grupa Jasenovaca sretne Raduna Tapuškovića iz Cerovice, koji je bio poznat kao veliki šaljivdžija i lakrdijaš. Radun se sa svima pozdravi, osim sa Milosavom, praveći se da je ne poznaje, pa upita:“ A koja vi je ona tamo, mule? (njegova uzrečica). Neko mu odgovori:“ Ono je duša“. Radun se nasmija i reče:“ Kakva Duša, duša je, mule, smočan kačamak kumpijerovi, a ono je Runjoboka iz Potoka ( Runjoboci su nadimak za Iliće).
KOZE U RASOJE
Išao Jovo Punišin sa svoga imanja niz Sredobrijeg, kući u Luke. Stanisava Atanaskova ga vidi sa brijega Peškovine, pa ga pita:“ Vidiš li mi, Jovo, koze u Rasoje?“. Jovo malo stane, kao da osmatra da bolje vidi, pa reče:“ Ja ti, drugo, vidim nekakav crn udut u rasovama, ali ti ne bih znao šta je, što se ne bih bolje primakao“ ( Rasoje, mjesto u Jasenovoj).
BOGOLJUBOV STAŽ
Pita Jovo Punišin Bogoljuba Stanina što i on ne radi na državnom poslu,kao i svi njegovi vršnjaci. Bogoljub mu odgovori da on već odavno radi u Darinkinom preduzeću ( Bogoljubova žena). Jovu se dopade šala, pa nastavi razgovor, sa svom ozbiljnošću:“ Da li ti se taj naporni rad kod Darinke piše u radni staž?“. Bogoljub, opet, spremno odgovara:“ Sve to Darinka bilježi u njenu knjigu“ Vidi Jovo da njemu pripada da završi razgovor, nasmija se i, glasno, zaključi:“ Dobro bogomi, druže, ali je ona Darinkina knjiga mala, svega dvije stranice, na koje može stati samo ime i prezime najdražega“.

MATIJEVE KACE
Ćerao Matije Božov, na konju Vrancu, kace sa sirom i skorupom, iz Subotišta u Jasenovu. Kad je došao na Vranjač krš, tu, po običaju, sjedne da se odmori i ispuši cigar đuzine. Na konja nije obraćao pažnju, ali Vranac ne miruje, nego dohvata bukove grane i jede lišće. Da bi dohvatio neku granu, udari tovarom u neki panj, pa se obje kace rastovare i odu u provaliju, i to jedna prema Jelovici, na jasenovsku stranu, a druga niz Voznike, prema Osrecima. Vidi Matije da je sve, za tren, završeno, pa, mirno, prikupi veze na samar i, sa praznim Vrancem, ode kući na Potkutnjicu.
OĆE MIJOJKA DA CRKIJA
Čuvao Miloš Aleksin goveda u Obarcima, iznad Ocke Gore, ali nije imao kapu na glavi, iako je bilo veoma hladno vrijeme. Neko ga srete gore u Prekacima i pita ga što ne stavi kapu na glavu. Miloš mu odgovori:“ Evo mi je u pletivači. Bojim se da ću je izgubiti, pa će Mijojka (njegova žena) da crkija“.
ŠĆEPAN KURONJA
Šćepana Hercegovca, pretka Jasenovaca, su manastirske planinke-domaćice, kad je, kao dijete, čuvao manastirska goveda i telad, nazvale „ kuronja“, zato što je, na sebi, imao neku đudu-haljinu, pozadi rasječenu, tako da mu se, kad se god malo navije naprijed, viđelo čitavo tijelo. Dok su žene muzle krave, dovikivale su mu:“ Daj, Kuro, onu kravu, daj ono tele, daj, Kuro, onu drugu kravu“ i tako mu je ostalo taj nadimak. To su znali i mlađi Jasenovci, jer se, ta priča, prenosila sa koljena na koljeno potomaka. Nijesu se oni, zbog toga, stiđeli, nego su se, i na svoj račun, šalili. Tako je Drago Paunov, oko 1900. godine, pričao da zna da li je, po snijegu k Poljanama, prošao Jasenovac ili Osrečanin, kad idu da dovuku breme sijena. Ako se taj što je prošao, pomokrio na donju stranu puta, onda je prošao Jasenovac, a ako je to uradio na gornju stranu, onda je prošao Osrečanin. Zbog toga su, do skoro, Jasenovce, Šćepanove potomke, zvali „ kuronje“. Sad neki mangupi kažu:“ Sve manje Jasenovaca, u skorije vrijeme, po tome, liči na svoga rodonačelnika“.

LAKETIN DŽEMADAN
Na Slatinskom potoku, u Ockoj Gori, imali su zajedničku vodenicu Paun Božov i Laketa Dragojev. Kad je Laketa poginuo, oko 1912. godine, u Dragovoljićima, Paun se sam brinuo o popravci vodenice, ali, poslije godinu-dvije, zatraži od Laketine žene Granice, da mu da Laketin zlatni džemadan, ako misli da i dalje melje žito u toj vodenici. Pošto to Granica nije prihvatila, izgubila je pravo da i dalje koristi vodenicu.
NE JEĐI ANDRIJINU SIROTINJU
Pop Bazović je često išao iz Kitoševina na Zagradac kod popa Petra, sina popa Andrije Simonovića, koji je poginuo u borbi sa Turcima, u Lipovu, 1872. godine. Zbog toga mu je zamjerao arhimandrit Mihailo Dožić i govorio mu:“ Što opupa (pojede) onoga sirjaka Andrijina, Bazoviću?“. Ali, Bazović je i dalje išao na Zagradac, pa ga Dožić, jednog dana, dobro izudara čizmom. Od tada, Bazović nije išao na Zagradac pored Manastira, nego preko Dubrave i Natkršja, daleko gore, iznad Manastira, da ga Dožić ne vidi.
ŠTO ME PIPATE?
Išao Vukašin Radojev iz vodenice i nosio vreću brašna. Primijete ga finansi kako zamiče iza Grada, u Manastiru, pa požure na gornja portena vrata i, kod Vrela, ga zaustave. „ Stani, stari“. Vukašin stane, a jedan od finansa priđe i počne ga pretresati, da bi našao oružje ili duvansku kutiju. Vukašin, iznenađen, reče:“ Što me pipate, bio vi zočas, nijesam se uprsko“. Finansi ništa ne reagovaše, već ga puštiše da ide kući, pošto nijesu našli ono što su tražili.
PROPALI ĐAK
Sava Milinkova je voljela da se sudi sa komšijama i rođacima. Malo je parnica izgubila. Kad su je pitali ko će je zamijeniti, ona odgovori:“ Imam tri đaka: Perišu, Šula i Boška. Perišu sam naučila da se sudi, Šula da puši duvan, a od Boška ne bi ništa, od mene nije primio ništa, propali đak, eto“, završi Sava priču.
STANITE, MOMCI, DA SE DOGOVORIMO
Išao Mijat Perov u Subotišta. Sa njim se upute tri-četiri đevojke iz Jasenove. Mijat je vodio natovarenu kobilu. Kad su bili ispod Poljana, stignu ih 4-5 momaka iz Osredaka: Labud, Vukan i drugi. Momci viđoše one đevojke, pa počnu da podvriskuju, a jedan, da bi pokazao momačku snagu, počne da „injiče“ kao pastuv. To Mijatu dobro dođe, pa im reče:“ Stanite, momci, da se dogovorimo. Oću li skidati samar, ili ćete ovako?“, pokazujući na kobilu. Momci se zasramiše i nataviše prema Ropušnici.
ONI SU KAO GLADIŠEVINA
Poklonio Velimir Bošković iz Vraneša, Radu Radojeviću neku zemlju. Kad je za to saznao komšija Slobodan Tomović, reče Velimiru:“ Što preseli Radojeviće ovamo, preko Ljuboviđe?. Znaš li ti da su oni ko gladiševina, đe se usele, nikad ih više ne možeš istrijebiti“.
BOLJE DA SI SE TI SATRO
Čuvao Joko Pavlov ovce u Lajušnici, u Talima, Imao je velikog ovna, koji je nosio čaktar. Jednog dana ovan padne iz Lajušnice, na osredačku stranu Tali i padne dolje u Duge. Sjutradan pođu Joko i njegova žena Meduna da traže ovna i da ga donesu u Subotišta. Kad nađoše ovna, Meduna reče:“ Bolje da si ga ti zamijenio, kad nijesi umio da ga sačuvaš, da se ne satre“. To Joka naljuti, pa se posvađaju i Joko izbije Medunu. Baš u to vrijeme je, iznad Korita, išao iz sela njihov najmlađi sin Vukalica, pa ih počne dozivati da kažu šta to rade u Dugama. Meduna se tada okuraži, pa nastavi da se svađa s Jokom, pozivajući Vukalicu da dođe da je brani, da je Joko ne bije.
IMAŠ LI KOJU SLABU?
Milica Milanova je bila poznata kao dobra tkalja. Posebno je izrađivala lijepe torbe-obramnice i pletivače, sa više boja i ukrasa i sa višebojnim povrazima. Uvijek je nosila po jednu takvu pletivaču, pa, ako se nekome dopadne, ona mu je proda. Kad je već bila u godinama, jednom prilikom, svrati kod Stane Sekulove, na Ilino Kućište, Tu se bio zadesio Radisav Okičin, šaldžija i vicaroš. Kad je Milica krenula da ide kući, onu pletivaču stavi preko grudi, kao što đaci nose svoje pletivače. Radisav je pogleda i upita:“ Imaš li koju slabu, Milica?“. Ona mu brzo odgovori:“ Imam, Radisave bogomi, obadvije su mi više oslabile“, pa ode uz Brdo jasenovsko.
TRI ŽIVOTINJE SA ČETIRI NOGE
Sjeđelo poveće društvo u kafani u Manastiru, koja se zvala, An. Pričali su o raznim događajima i šalama. U jedno doba, Stanko Muratov, koji je bio poznat po šalama i vicevima, pa i na svoj račun, ili na račun svojih najbližih, postavi prisutnima pitanje:“ Koje tri životinje, u Morači, imaju samo četiri noge“. Svi su počeli da razmišljaju, ali niko nije imao odgovor. Stanko im, onda, objasni:“ Pa, to vi je lak znati: predsjednik opštine ima jednu nogu, njegov djelovođa, takođe, jednu i pisar dvije noge“.
EVO MENE; BOGDANE, EVO
Bogdan Radošev vuče breme sijena iz Tustice, u Jasičje. Pošto mu je bilo teško da breme vuče putem, pored imanja Jokovića, jer je put zarastao trnjem i šikarom, Bogdan okrene niz livadu Milevinu, ali čeka priliku da ga Mileva ne vidi, plašeći se da će ga opomenuti i može doći do „ grkih“ riječi. Ipak je Mileva viđela da neko vuče breme niz njenu livadu, po ostacima sijena , pa zaduži unučad da je obavijeste, kad neko tuda naiđe sa sijenom. Jednog dana đeca joj kažu da ide Bogdan, pa Mileva iziđe pred kuću i počne vikati na njega, da joj, više, ne pravi štetu na imanju. On je već bio prošao kuću pedesetak metara prema Jasičju, ali joj reče:“ Milevo, evo moja glava, ako budem napravio kakvu štetu“. Mileva mu, na to, odgovori:“ Šta će mene tvoja posrana glava, nako da se u nju s....?. Bogdan malo stade, pa veli:“ Milevo, to ćemo da vidimo odma“. Povuče ono breme do kuće Milikine, pa se vrati, uz Sekulin brijeg. Malo se odmori ispod velikih hrastova, uze češalj i ogledalo i začešlja kosu, pa ode pred kulu Jokovića. Ispred kuće, zove Vukotu, sina Milevina, iako zna da je on na poslu u Manastiru. Iziđe Milica, sestra Vukotina, pa joj Bogdan kaže:“ Neka Vukota utiče na ovu Milevu, da ne zameće krv između mene i Vukote, kako se, sa njom, ne bih obračunao na drugi način“. Čuje to Mileva, pa iziđe gore, iznad kule, kao da vrati ovce, pa reče:“ Evo mene, Bogdane, evo“. Bogdan se, kao iznenadi, okrenu se prema Milevi, pa joj odgovori:“ Ja, sa nemoralnim osobama, nemam posla“. Na tome se sve završi, pa Bogdan ode svojoj kući.
TO ĆU JA SVE ZAVRŠITI
Kad je umro Milisav Joksimov na Rošcima, odmah poslije 1945. godine, okupilo se dosta Jasenovaca da ga dvore. Tu je bio i komšija Milan Stanišin, jedan od najstarijih , nosilac zlatne medalje za građanske zasluge. Priča se o svemu i svačemu, pa, najednom, Milan reče:“ Evo se iskupi dosta naroda iz Jasenove i Osredaka, a sjutra će biti i više, da ožale Milisava, koji je ostao bez oba sina, a mene neće imati ko da sahrani“. Tu je i Bogdan Radošev, rođak Milanov, pa, na ovu Milanovu zabrinutost, reče:“ Striko, ja sam tu, ja ću tebe da sahranim. To ću ja sve završiti, nemoj da brineš“. Svi se prisutni pogledaše, a Milan mu odgovori:“ Hvala ti, Bogdane“.
Pije se rakija, priča se, pa se Bogdan, poslije poduže pauze, prisjeti da je ljetos imao neki manji sukob sa Milanovom ženom Mijojkom. Na Tustici su komšije, pa je Bogdanov vo povrijedio Mijojku. Malo se odmače od Milana, pa povika, da ga svi čuju:“ Milane, misliš li ti da te ja sahranjujem?. Ne, ne, neka te Mijojka sahranjuje. Neću se ja u to miješati“.
ŠTA RADITE VAZDAN, OSTAŠE GOVEDA NESPRAĆENA
Milica Vukaličina je bila odbornik u Skupštini opštine Kolašin. Jednom prilikom ode Milica na sjednicu, pa se javi tetki Simoni, koja je živjla u Kolašinu, i kaže joj da je, ujutru, puštila goveda u pašu, u Utočinu. Kad je Simona viđela da dan odmiče, a Milica joj se ne javlja, uzme štap i uputi se u Opštinu. Zaustavi je portir i ne da joj da uđe u salu, đe se održava sjednica, ali ona ne pita, no otvori vrata i povika:“ Šta radite, vođe, vazdan, znate li vi da će Miličina goveda, noćas, ostati u Tustici, da ih pokolju vuci?. Mnogi ne shvataju o čemu se radi, pa ništa ne reaguju, a Simona se okrene Milici:“ Ajde, đevojko, idi da nađeš ona goveda, a oni neka ovđe sjede svu noć, ako oće“. Milica požuri na autobusku stanicu, da čeka neki autobus. Kući je došla u duboku noć, ali su goveda, na njenu sreću, sama dojavila iz paše i već su bila zatvorena u izbu.
ĆASA
Posvađali se Đorđije, direktor Motela i Batrić, portir, pa Đorđije gađa Batrića pepeljarom. O tome se pričalo u Morači, pa čuje i Jovan Lazarev- Buđonije, koji je živio na Zagracu. Nije mu bilo milo što se takve stvari dešavaju u Morači. Tada je već bio u godinama, pa je rijetko dolazio u Manastir. Jednog popodneva , okupi se 5-6 Manastirlija i pođu da posjete Buđonija. Sa njima je bio i Đorđije. Buđonije ih lijepo dočeka i počasti. Pred kraj posjete, Đorđije pita:“ Buđonije, što te nema, dolje, kod nas, već dugo vremena, neobično nam je bez tebe“. Buđonije malo stade, pa veli:“ Viš ovi, a šta ću dolje?. Šta imam lijepo da čujem, osim da me neko gađa ćasom u glavu“. Svi su znali da je to uputio baš Đorđiju, ali niko nije, dalje, komentarisao. Usput, prema Manastiru, su se šalili sa Đorđijem:“ Kako ti ga bi, Đoša?“. To su mu i kasnije pominjali, pa Đorđije nije više išao u posjetu Buđoniju.
NE MOŽE PAVLE U KUĆIŠTINE
Mijajlo Božov je, jedno vrijeme, bio udovac, pošto mu je umrla prva žena Draguna, a ponovo se oženio Kadušom od Lukovaca iz Gornje Morače.
I Ružica Jovanova je, u to vrijeme, bila „ jaka“ udovica. Jednom prilikom se sretnu Mijajlo i Ružica, na raskrsnici puteva prema Ockoj Gori i Veljoj gori, ispod Jankove vode. Tu je Mijajlo „ nešto“ pokušao kao da dohvati Ružicu, a ona ga gurne pod put.
U selu se čulo za ovaj „ susret“ Mijajlov i Ružičin, pa su uslijedile dražnje i šale. Najviše su o tome pričali Radonjići i često zadirkivali Mijajlovog sinovca Sekulu. Kad god bi tim putem prolazili sa sijela, mobe ili sahrane, govorili bi mu:“ Pogledaj, Sekule, da ti nije Striko tu, pod putem“. Sekuli je to bilo krivo i stalno je čekao momenat da im vrati dražnju. Kad je Pavle Radosavlčjev onemoćao, te nije više mogao živjeti sam, s kozom Šutom, u Kućištinama, đe je pobjegao od Ockogorana, rodbina ga je vratila u Ocku Goru, đe je i umro.
Dok žalbenici nose Pavla preko Šipovica, da ga sahrane u Jasenovoj, Sekule protrči naprijed i stane na onu raskrsnicu, đe je Ružica gurnula Mijajla, pa raširi svoju kabanicu, ali ništa ne govori. Neko ga upita:“ Šta to radiš, Sekule?“. On odgovori:“ Ne dam da Pavle, ponovo, pobjegne u Kućištine“. Od tada Radonjići nijesu pominjali Strica.
DAKO SE I JA UDAM JEDNOM
Kata Minina je posljednje godine života provela kod kćerke Veselinke i zeta Radislava, u Podgorici. Pošto je Veselinka, stalno, išla na posao u Manastir Moraču, Kata je, sa unukama, radila u kući. Ona je bila uredna domaćica, pa jednom prilikom, nije bila zadovoljna kako je, najmlađa Suzana, obavila neki kućni posao, pa joj reče:“ Što si ovo ovako uradila?. Ako ovako nastaviš, nećeš se nikad udati“. Suzana, ljutito, pogleda babu Katu, pa joj odgovori:“ Vala, Baba, kad si se ti mogla udati dva puta, dako se i ja udam jednom“. Kata nije doživjela da vidi kako se Suzana lijepo udala i postala dobra domaćica.
DAJTE SENA
Umrla Ruža Radovanova s Rožaca, u bolnici u Kolašinu. Pokojnicu su prevezli u Manastir i postavili ispod velike lipe, kod manastirskog Vrela, đe su primana saučešća, pošto će biti sahranjena u porodičnoj grobnici –kapeli u groblju na Gornjem Vrtu. U neko doba dođe Tujo Miletin, već „ pod gasom“ , pokloni se Ruži i umiješa među žalbenike. Učinilo mu se da niko neće ponuditi žalbenike nekim pićem, po običaju, pa, glasno, reče:“ Dajte ovome narodu malo sena, ako nemate šta drugo“,
Narod je već nuđen duvanom i sa više vrsta pića, ali Tujo to nije primijetio.
POSLAĆU JE DA BROJI TUNJELE
Pitali Jasenovci Vukajla Turkova, kakva mu je druga žena Stana, rodom od Belevića iz Moračice, kod Bioča. Pošto malo razmisli, Vukajlo, uz osmijeh, reče:“ Do sad sluša dobro i dobro radi. Ako tako ne nastavi, časom ću je uputiti da broji tunjele niz Platije“. Stana je, do kraja života, bila tiha , vrijedna i nezamjerena u Jasenovoj.
UMJESTO ZRNJE, POGODILA „HAJDUKA“
Milosav Perkov je, u toku Drugog svjetskog rata, pripadao četnicima. U proljeće 1944. godine, krio se u Jasenovoj. Jednog dana, Pija Sekulova, čuvala ovce oko Rta iznad Zauličja, pa pazi da joj neka ovca ne umakne u tuđu livadu, u Solila. Najviše pazi da joj ovca Zrnja, koja je bila dobra, ali nemirna i „ potragljiva“, ne umakne prema Solilima. U jedno doba, Zrnja, koja je bila udaljena od Pije oko 30 metara, krene prema livadi. Pija uzme poveći kamen, a u Grabini ih ima dosta, i baci ga u neku klokočevu među, da uplaši Zrnju, i ona se vrati. Pošto se ispod te međe bio sklonio Milosav, kamen ga pogodi u članak od noge. Pija o tome nije ništa znala, dok joj je Milosav, poslije rata, ispričao:“ Ti, snao, umjesto Zrnje, pogodi mene u članak, što sam odbolovao oko mjesec i po dana“.
OPALI ME NEKOM MUNJOM
Neđe 1965. godine srio sam se sa Milosavom, dobrom radnicom i domaćicom na stočnom pazarištu, na Brodu. Uvijek sam volio da je vidim i da s njom razgovaram o raznim stvarima iz života Jasenovaca. Pošto je ona bila velika i vrijedna radnica i domaćica, a njen muž Radivoje, suprotno od nje, priličan „dokonik“, upitah je kako se udala za njega. „ E, muči, kako“, poče ona priču. „ Mogla sam se ja udati mnogo bolje, za ljepše i bolje ljude i domaćine, kao što su bili Mikailo Arsenijev, Mijajlo Novičin i drugi, ali me ne dadoše otac i majka, zemlja im kosti izmetala. Istina je, onda sam bila premlada za udaju, a roditelji su držali veliku stoku, o kojoj sam, najviše, ja radila i ljeti, na Bjelasici, i zimi u selu. Kad sam stasala, dođe, jedne noći, Obrad iz Jasenove i isprosi me za sina Radivoja, kojega nijesam ni poznavala. Kako ću ga i poznavati, kad nikad nijesam išla ni na sjednike u našem selu, ni na sabore u Manastiru. Ne prođe ni šest dana, dođoše, za mene, oko 15 svatova. Pokazaše mi Radivoja, koji mi se ne učinje grdan, ali mnogo manji, u porastu, od mene. No, ne mogu ništa. Roditelji su mi kazali da je Radivojev otac jedan od boljih Jasenovaca, da je, dugo godina, bio jasenovski kmet, da je dobar radnik i da ima dobro imanje i dosta stoke, pa misle da će i njegov sin biti takav. Svatovi me dovedoše u Jasenovu i svadba prođe. Poslije noć ili dvije, polijegasmo da spavamo. U neko doba, Radivoje skoči na mene. Ja ne znam šta će, a ne mogu da se branim, čuće ostala čeljad. Onda mi se učinje da me opali nekom munjom, dolje,što, zar sam imala gaća, kao što sad imaju žene i đevojke. Završi se to, a ja osjećam da mi teče krv. Jedva čekam da svane, jer više nijesam zaspivala, da vidim šta je. Kad svanu, imam šta viđeti: sve mi krvavo iznad koljena. Šta da radim, kukavica?. Ne smijem i nemam nikome kazati šta me snašlo, niti da pitam šta da radim, a teško se i krećem, iako nevjesta mora, od zore, da radi po kući i oko stoke. Onda skupim hrabrost, pa pitam Svekra, mogu li otići u moje selo, nešto sam, važno, zaboravila, pa da to donesem od majke. On je, stvarno, bio dobar čovjek, pa mi odobri, iako mi reče da nije običaj da se nevjesta, prvi put, vraća sama u rod. Kad dođoh kod majke, ona se iznenadi što sam, tako brzo, došla i upita da nijesam pobjegla. Onda joj ja sve ispričah šta mi se desilo i pitam je šta da radim. Ona me odmah umiri:“ Ne boj se, nije to ništa opasno, brzo će proći i to se neće ponoviti, a ti moraš živjeti sa mužem, kao što žive i sve druge žene“. Tu me ona umiri, te se ja odmah vratih u Jasenovu. Kad me Svekar viđe, oveseli se, jer se bojao da se neću vratiti. Eto tako sam se udala i omrčila.
Radivoje je i dalje nastavio da radi kao i do tada. Više sam bila sama nego s njim, a imali smo i đecu. Gotovo sve na imanju i oko stoke smo radili sami, a on je pomagao samo povremeno, a nije se miješao u ono što mi radimo. Evo, i danas sam došla na pazarište da prodam neke ovce, da mojim unučadima i snaji pošaljem malo para u grad, đe žive i uče školu, a Radivoje o tome ne zna“, završi Mirosava priču o svojoj udaji i životu sa njenim mužem Radivojem. Ovo je istinita priča, samo su imena izmišljena.
EVO TI RADISAVE, KUČKO, TRGOVCI
Neđe, u proljeće 1970. godine, krenuo ja kući, u Osretke. U Manastiru se sretoh sa Milevom Radisavljevom. Poslije pozdrava, žali mi se da više ne može da radi, da je ostarila i da hoće da proda sve ovce, a imala ih je oko 30. Tada sam razmišljao da kupim 5-6 ovaca i da ih sastavim s Vlajkovim, tamo do jeseni, pa Milevi rekoh:“ Ako ćeš da prodaješ ovce, ja bih kupio pet-šest, jer znam da su tvoje ovce dobre, a za cijenu ćemo se dogovoriti“. „ E, oću bogomi, Još ću ti izabrati one najbolje, e si mi vazda bio mio. Daću ti neku Zrnju, Kalušu“ i nastavi da nabraja sve po imenu. Tu, u blizini, je bila i Milka Lakićević, iz Bara, pa, kad je čula o čemu razgovramo, priđe i reče da bi i ona kupila pet-šest ovaca. „ E, ajte, zajedno, da idemo na Zagradac da vidite i uzmete ovce. Izabraću vi one najbolje, pošto vas oboje mnogo volim“.
Idući uz Zagradac i Grabinu, žali se Mileva na Radisava da neće ništa da radi, da joj ne pomaže ništa oko ovaca i td, pa je riješila da ih sve proda. Tada već posumnjah da od naše trgovine neće biti ništa, pošto za prodaju Radisav, kao domaćin, ništa ne zna. U tome dođosmo na Gornji Zagradac, ima sat puta od Manastira. Kad iziđosmo na onu glavicu, odakle se vidi njihova kuća, Mileva se „ glasnu“:“ Evo, Radisave, kučko, trgovci da kupe ovce, neću se ja više mučiti, a ti da sjediš i skitaš“. Meni to bi veoma neprijatno i odmah vidim da smo pogriješili. Ovce pasu oko kuće, jer je počelo proljeće. Oglasi se i Radisav iz kuće i ja krenuh da mu se javim. Kad su ovce čule Milevin glas, okupiše se oko nje, uz bleku, kao da traže so, a ona poče:“ E, ovu Zrnju vi, bogomi, ne dam, ne dam ni moju Kalušu, ne dam ovu, ne dam onu, nabroji više od 15, sve po imenu. Pošto se pozdravih s Radisavom, pitam ga da li će oni, zaista, da prodaju ovce, kako Mileva kaže. On mi odgovori:“ Ne slušaj ludu rabotu, neće ona nijednu prodati, dok mogne mrdati, ne može se od njih odvojiti“.
Tada Milka i ja „ zahvalismo“ Milevi što nas je „ dovela“ u Gornji Zagradac, pa odosmo kućama, kao da smo dobili ovce džabe, kad smo se riješili Mileve.
GOLUB TOMIČIN I SESTRIĆ VIDAK
Golub Tomičin iz Ibrije je bio poznat po svojoj snazi, a bio je i dobar čovjek.
On je, u toku ljeta, kad se u katunu Božurice, okupe Cerovičani, jedini mogao podići, do visine pojasa, jedan veliki kamen, težak oko 200 kila. Eno i sad taj kamen na mjestu đe su se okupljali. Vidio sam ga 2001. godine, kad sam, s Vladanom, za jedan dan, prešao iz Kruševlja, preko Liješnja, uz Duboko, na Kapetanovo jezero, pa uz Petrovu prodo na Krstac, ispod Vojinovca na Ravnu Utlicu i dalje preko Božurica, Subotišta i Ropušnice, oko 21 sat, došli nazad u Kruševlje.
Golub je bio najjači i kod „ prevlačenja“ pomoću štapa, što su, na sijelima, momci često radili, da bi se zabavljali. Golubova sestra Stanuša je bila žena Simona Tripkova Simonovića, brata mojeg đeda Vasilija. Imali su sina Vidaka, visokog i snažnog momka, koji je, po tome, dobro ličio na ujaka Goluba. Pošto je Simon poginuo na Meterizima 1862. godine, u boju sa Turcima, njegovog sina Vidaka je podizala njegova baba Anđa, žena Tripkova, koji je poginuo na Limu 1854. godine.
Anđa je rekla svojoj snahi Stanuši, poslije Simonove pogibije:“ Ti si mlada, pa, ako ti ispane prilika, ti se, slobodno, udaj, a ja ću ti podizati Vidaka, zajedno sa mojim najmlađim sinom Mikom ( koji je bio stariji od Vidaka samo nekoliko godina). Tako je i bilo. Stanuša se udala za Milovana-Džaja Lazarevića, u Lipovo i, sa njim, imala četiri sina. Za nesreću, i Džajo pogine 1877. godine u borbi sa Turcima, u odbrani Morače.
Dakle, kad je Vidak odrastao, na jednom skupu Jasenovaca i Cerovičana, ponudi ujaka Goluba da se, sa njim „ prevuče“ pomoću štapa. „ Žao mi je, sestriću, da ti polomim tvoje mlade kosti“, reče mu Golub. „ Da probamo, ujače“, uporan je Vidak. Tek što su sjeli, Vidak „ ko od šale“ povuče i podiže Goluba. Tada mu Golub reče:“ Sestriću, čestitam ti, priznajem, jači si od mene i ja se više neću ni sa kim „ prevlačiti“, a ti ćeš me dostojno zamijeniti i neka ti je srećno“. Na žalost, Vidak je umro od rana zadobijenih u borbama za oslobođenje Bara 1877. godine, a sahranjen je u porodičnoj grobnici, na jasenovskom groblju.
ŽENA MU DONIJELA ORUŽJE
Jana, kćerka Milete Bajova Simonovića, se udala u Raško za jednoga Kljajića, čije ime sad nije poznato. Živjeli su zajedno nekoliko godina, ali nijesu imali đece.
Jedne godine pođu Janini rođaci na slavu, za Ćirilov dan, kod sestre i zeta. Zet imao dosta koza i ovaca, pa spremio dobru večeru, a među ostalim jelima, i masni gotovac-cicvaru. Kad su gosti posjedali oko sofre, gazda kaže: „ Uzmite, srknite od te čorbe“, pokazujući na mast u gotovcu, ali rakiju ne nudi. Onda mu jedan od šureva kaže:“ Đe ti je, zete, rakija?. Zar nijesi mogao prodati neku ovcu, pa kupiti rakiju za slavu. Ne dočekuju se tako ljudi i prijatelji na slavi“. Ipak, to se nekako završi, ali prijatelji odoše kućama nezadovoljni.
Nije prošlo dugo vremena, niz Raško naiđe, iz Lipova, Puleta Šćepanović s Puletine Lokve, koja je tada pripadala Rovcima. Puleta vidi Janu, a i ona njega, pa odmah odluči da ostavi muža i da se uda za Puletu. Poslije nekog vremena Puleta ode u Raško da se pomiri sa Kljajićima. Kod njih zanoći i oni ga dobro dočekaju, ali mu, preko noći, sakriju oružje i ujutru mu ga ne daju, za osvetu što im je preuzeo Janu. Puleta se vrati kući i sve ispriča Jani. Ona mu kaže:“ Ne brini, donijeću ti ja oružje“. Pošto je saznala da su Kljajići izdigli u planinu, pođe u Raško, nađe ključ od kuće ( jer je znala đe  ga ostavljaju), pokupi oružje i donese ga Puleti na Puletinu Lokvu.
Puleta i Jana su dobro živjeli i imali sinove: Milutina, Živka, Pavića i Miliju. Oni su kasnije imali prezime Puletići po imenu njihovog oca Pulete. Sad je brojno Puletino potomstvo.
PREPRDI OVUDIJE, RASPRDI OVUDIJE
Živko Puletin je bio sin Jane Miletine, Jasenovke, pa zato pišem priču o njemu. Inače, Živko je bio dobar domaćin. Jednog dana sazna da je neki Rakočević iz Raičevina, doveo iz Potarja (Prošćenja) majstore da mu grade kuću. Uzme Živko bocu rakije i pođe u Raičevine da četita komšiji rad i da vidi kako majstori rade. U neko doba pita živko majstore da li će doći kod njega, kad ovđe završe posao, jer i on ima posla za njih. Pošto mu majstori obećaše da će doći, Živko se, zadovoljan, vrati kući. Poslije 10-15 dana, majstori stigoše kod Živka, na Puletinu Lokvu. Živko zakla jagnje i naredi ženi da spremi dobar ručak, a on, sa tri majstora, ode u šumu. Zagleda Živko svaku bukvu i odabra jednu ponajveću, pa, najstarijem majstoru, reče:“ Preprdi ovudije“, pokazujući mu da posijeku bukvu. Majstori počeše sjeći sjekirama, ali im to sporo ide, pa uzeše ručnu pilu ( šegu) „ bokaru“, kojom rade dva radnika, i oboriše bukvu. Ona, svojim vrhom i granama, zahvati još dvije-tri manje bukve, i sve se to, sa velikm treskom, sruši. Tada Živko naređuje:“ Preprdi ovudije“. Majstori prešegaše bukvu i odrezaše jedan veliki šulj (balvan), a Živko veli:“ Rasprdi ovudije“, pokazujući da šulj razbiju na dva dijela. Majstori se nađoše na muci, kako da šulj razbiju sjekirama, pa napraviše veliki, drveni malj i nekoliko klinova i tako rascijepiše šulj na dvije polovine. Živko dalje naređuje:“ Rasprdi ovudije“, a po jednu ćepanicu ostavljaju na stranu, dok ne dobiše jednu, tanku, debelu kao držalica za neku alatku. Opet Živko kaže:“ Preprdi ovudije“, pa, kad i nju presjekoše, kaže:“ Od ovog jednog dijela hoću da mi napravite kačamar za kačamak od sama brašna, a od ovog drugog dijela, kačamar za kumpijerov kačamak“. Majstori se čude što su, zbog dva kačamara, morali posjeći 3-4 bukve?. Međutim, Živko je majstorima platio dobre nadnice i još ih častio, zbog čega su se Zatarci svuda hvalili kako ih je domaćin domaćinski nagradio i hranio. Zato je i zapamćena ova priča i poslije više od 150 godina.
KAKVE SU TI SNAHE?
Živko Puletin je bio veliki šaldžija i komedijaš. Volio je da se šali i na svoj račun i na svoju štetu.
Živko je imao dvije snahe, pa ga neko upita kakve su. On mu odgovori:“ Dobre su oblje. Jedna reži, a leži, a druga laje, ali ustaje“. „ Pa, koja ti je bolja?“, pita ovaj. „ Bolja je ona što laje, ali ustaje, jer ona nešto radi, a ona druga ništa ne radi. Pod njom bi štura sagorela“, odgovori Živko. Došli radnici da nešto rade kod Živka. Žali mu se snaha da nema sirovog mesa za ručak. Živko joj reče:“ Zakolji Mrkonju (vola), misleći da ona to neće uraditi. Ona odmah istrči pred kuću i, jednom radniku, dade sjekiru da ubije Mrkonju, što ovaj i uradi. Kad to kazaše Živku, on iziđe pred kuću i uvjeri se da ga je snaha poslušala. Samo je rekao:“ Neka, razuzeće to seljaci, pa nećemo ništa štetovati“, i vrati se u kuću. Od tada je pazio kako će naređivati snahama.
NEĆU VIŠE OVĐE KOSITI
Pavle Đorđijev Simonović je imao prostranu livadu u Odanovicama iza Prijevora, na oko 1800 m nv. Odatle se sijeno prenosilo na leđima, preko strmih strana, iznd visokog obruča, na izvor ispod Lukanjeg čela i dalje, putinom, na Brdo na Tustici. Tu je đenuto u stogove, a zimi, po snijegu, vučeno niz Tusticu i Utočinu do Međupotočja. Odatle je, opet, nošeno na leđima, preko prevoja Bukvica, do u Slatinu.
Oko 1900.godine, Pavle proda tu livadu Ramu Bogdanovu Bulatoviću iz Liješnja. To se ne dopadne Vasiliju, stricu Pavlovom, i njegovim sinovima: Marku, Milovanu, Jovanu i Mirku, pa zatraže da oni kupe livadu, kao prečekupci. To Ramo prihvati, pa mu oni daju pare, koliko je Ramo dao Pavlu.
Vasilijevići su nekoliko godina kosili tu livadui sijeno nosili na Jelovicu, đe su imali kuću. Prve dvije godine, kad kosačima donesu ručak iz Subotišta, Jovan bi dobio neki napad želuca, a to se, tada, zvalo da mu se „ razvilo srce“ ili „ smetnuo želudac“, pa su morali da ga masiraju i da ga odvedu kolibi. Kad se to ponovilo i treće godine, Jovan je saopštio ocu i braći:“ Ja više, nikad, neću kositi u ovoj livadi. Zbog toga su livadu, opet, prodali Ramu, za iste one pare, koje su mu dali prije tri godine.

VASILIJEVA SJEKIRA
Došao na Brazdu neki kovač i tu, na kraju Brazde, na Tripkovoj livadi, podigne kovačnicu, s namjerom da tu ostane dok bude kovao Jasenovcima potrebne alatke. Pošto je, često, uveče, sjedio u Tripkovoj kući, obeća Tripkovom sinu Vasiliju, koji je, kao dječak, čuvao koze, da će mu skovati jednu malu sjekiru, kojom će moći sjeći brst kozama. Međutim, prošlo je više dana, pošto Vasilije odlazi za kozama, dok, jedne noći, kovač reče:    “Ajde, Vasilije, da kujemo sjekiru. Ti duvaj na mijeh, a ja ću kovati“. „ Ne možemo to raditi po noći, ne vidi se“, reče Vasilije. „ Možemo, možemo, bolje se kuje noću, jer se tako vidi svaka greška na užarenom gvožđu“. Ujutru je Vasilije nasadio sjekiru i, zadovoljan, odjavio koze u šumu.
IZIMILA NA RAVNIM TALIMA
Jedne kasne jeseni, oko 1860. godine, čuvao ovce na Ravnim Talima, na nadmorskoj visini oko 2.000 metara, Milutin Bukilić iz Požnje. Jednog dana počne da pada snijeg, pa Milutin, sa ovcama, odmah krene prema Požnji. Tek je u Požnji vidio da mu nema jedne ovce. Iste noći je pao veliki snijeg i u Požnji, pa nije ni pokušao da traži izgubljenu ovcu, misleći da se neđe strla niz Police.
Početkom proljeća odjavi Milutin ovce u Subotišta, da pasu. Dok su ovce mirno pasle mladu travu po Lokvama, Milutin čuje da neđe, u daljini, bleji ovca. Gleda on desno, lijevo i misli da je to nečija ovca, zalutala iz tuđeg buljuka. U jednom momentu, ugleda ovcu, sa jagnjetom, kako trče niz Ravne tali, daleko više stotina metara. Brzo je trčala niz Police i dojavila u Lokve, u ovce. Za njom je trčalo njeno, već veliko, jagnje. Tada Milutin prepozna svoju ovcu, koju je jesenas izgubio.
Ovca je zimu provela na Talima, ojagnjila se i, sama, zadojila i „ podigla“ svoje jagnje. Na Talima ima više suvih i prostranih pećina, ispod kojih ima dosta trave, koju je ovca pasla i tako ostala živa.
JESTE LI DOŠLE DA MI POMOGNETE?
Udala se Spasa Jakovova iz Jasenove za Dmitra Vujisića iz Rečina, koji je bio poznat kao veliki ženskaroš. Jednog dana dođu 7-8 žena da pomognu Spasi žnjeti pšenicu. U neko doba, Spasa im donese doručak na njivu, a one joj vele:“ Spase, moramo ti reći da tvoj Dmitar ima, ovđe u Rečinama, ljubavnicu, pa moraš pripaziti na njega“. „ Jeste li vi došle da mi pomgnete ili da čuvate Dmitrov k....?. Nemojte ga čuvati, jer i za mene ima dosta, a koja god oće, neka ga hvata, kad god želi“. Tako se žene rečinske umire, a Dmitar i dalje radi po svome.

ŽENE BOLJI KOMUNISTI OD MUŽEVA
Grujica Jakovov je, 1948. i 1949. godine, bio prodavač u prodavnici Zemljoradničke zadruge na Crkvini. Tamo se povezao u partijsku organizaciju i preselio porodicu.
Na jednom partijskom sastanku razmatra se i pitanje prijema novih članova partije. Za prijem su predložene Milica Ristova Medenica i Milena Grujičina. Lako je bilo obrazložiti oba predloga: Milica je sestra generala Sava Drljevića, a Milena sestra Vojina Živkovića, koji je poginuo kao pratilac Ivana Milutinovića, na Dunavu, 23. oktobra 1944. godine. Pošto svi članovi organizacije treba da se izjasne, o tome, i Risto i Grujica kažu da su im žene bolji komunisti nego oni. Iako je to bio ozbiljan posao, jedan od Ravnjana, koji su, uvijek, bili „ orni“ za šalu, skupi hrabrost, pa veli:“ Ja predlažem da muževe isključimo, ako su njihove žene, koje, do sad, nijesu bile članovi patije, bolje od njih, pa da, njihove žene, primimo“. Sekretar opomenu predlagača, predloži da se svi izjasne , pa svi digoše ruke i primiše Milicu i Milenu u partiju.
PITAJ NEKU STARIJU OD MENE
Došlo dosta radnika, na mobu, da grade kuću Spasoja Danilovića u Đuđevini, pošto mu je kuća sagorela. Glavni majstor je Boriša Vujisić iz Prekobrđa, dobar šaldžija i veseljak. Za tu priliku, došla je i Spasojeva tašta Jela Radoševa iz Jasenove, da vidi kako ljudi rade, a ne može ništa pomoći ni u kuhinji, jer je u dubokim godinama. Nekoliko momaka podgovore glavnoga majstora da pita Jelu, do koje godine žena može da „ spava“ sa muškarcem. Sigurno će mu ona oprostiti što je to pita, s obzirom da je on tu „ najglavniji“. Boriša prihvati da to uradi, za skromnu nagradu, bocu šljive.
Boriša, sa strahom, progovori:“ O Jelo,“. Ona se odazva:“ Što je, Bole“. „ Oli mi nešto, pravo, kazati, ali nemoj da se naljutiš na mene“. „ Oću, bogomi, Bole, bez ikakve ljutnje, ako znadnem“. „ Do koliko godina žena može da „ spava“ sa muškarcem?“. „ Bolje je, Bole, da to pitaš neku stariju od mene“, odgovori mirno Jela.
ZAPAO U PLATIJE
Jedne zime, prije Drugog svjetskog rata, pošao Vuko Jokov u Podgoricu, da obavi neke domaće poslove. Tada je već bio probijen pješački put niz kanjon Platije. Zadržao se Vuko kod nekih prijatelja više nego što je ranije raunao, pa se zabrinu njegova porodica i komšije što ga nema. Tih dana je, u Morači, pao manji snijeg, pa je Vuko, kad je došao kući, svoje kašnjenje pravdao time da je „ zapao“, pa je čekao da snijeg stane i malo se otopi. Mnogima je to bilo čudno i nevjerovatno da i u Platije može pasti snijeg, koji onemogućava putovanje, ali nijesu reagovali. Neđe kasnije, Vuko se, sa nekim „ preporiječio“, a ovaj mu kaže:“ Ćuti tu, tebe je zapao snijeg u Platijama, đe ne pada ni mišu do muda“.
OLI ZETU
Krenula Savka Mijatova u Manastir da nešto kupi. Tu je bio i njen sin Vukomir, došao sa studija na odmor, pa joj kaže da mu donese malo duvana, ali nije kazao koju vrstu.
Kad je Savka pokupovala sve što joj treba, traži od prodavačice Jelice i malo duvana. Jelica je pita:“ Oli „Zetu?“. Savka se naljuti: „Kakvom zetu i govnima, no Vukomiru“.
DOBRO PRODAO KAO DUNJA VODU
Otišlo nekoliko Jasenovaca u Nikšić da prodaju neku stoku, koju su, usput, pomiješali. Dunja Tomičina je imala jedno jagnje, koje je mnogo ličilo na jagnje sestre od strica Anice-Koje Petkove, što su primijetili svi putnici, samo što je Kojino jagnja malo deblje.
Na pazarištu su brzo prodali svu stoku, pa i jagnjad, istom trgovcu, ali je Dunja, za svoje jagnje, dobila više para, nego Koja za njeno. Usput su to komentarisali i čudili se kako je trgovac više platio slabije jagnje, a Dunja im „ objasni“: Ja sam, ujutru, jagnjetu dala šaku soli, a na pazarištu i kantu vode, koju je „ slatko“ popilo“. Neki su viđeli kako Dunja nudi jagnjetu vodu, ali nijesu viđeli kad mu je davala so. Možda je duhovita Dunja to i izmislila, ali je ostala, u Jasenovoj, izreka:“ Dobro prodao kao Dunja vodu“.

 

RADISAVLJEVE ŠLJIVE
Rodile Radisavu Okičinu, u Stopicama, ispod bunara, šljive. Jednog dana, Radisav bere šljive, a ispred noći, naiđe grupa radnika, koji su radili na izgradnji puta Titograd-Kolašin, pošto im je bliže uz Zagradac i preko Mažinoga prla do kuća u Cerovici, nego uz Jasenovu. Radisav, svesrdno, ponudi radnike šljivama, koje su bile dobro zrele i veoma dobre, jer su Stopice izložene suncu.
Pošto su se počastili šljivama, Cerovičani se počnu zahvaljivati Radisavu, a jedan reče:“ Bolje si nas častio nego da si iznio bocu rakije“, a Radisav će, na to:“ Stavite, bljate, jedan drugome lulu u g....., pa ćete imati i rakije“. Nastali su različiti komentari, a neki su se, usput, i ljutili na Radisava, ali grupovođa Svetozar Jovašev im kaže:“ Šutite i nemojte nikome pričati kako nas je „ prešao“ Radisav Okičin“.
TEČE LI SE DUNJA?
Neđe 1937. ili 1938. godine, imao je Sekule Matijev dobrog jarca, po imenu Šarko. Jeseni, kad se koze teku, Šarko je znao da se odvoji od svoga stada i da traži druga stada, i tako, dosta vremena, ostane u tim stadima koza. Šarko je bio vrlo „ poslušan“, kao da je dresiran. Tako, ako mu se reče:“ Amo, Šarko“, on bi stao na zadnji kraj, kao pas ili mačka.
Jednom je Dunja Tomičina došla iz Gornjeg Zagraca, i tražila da vodi Šarke u svoje koze, zato što je Šarko rasan, a nije imala svoga jarca, da joj koze ne ostanu jalove. Sekule nije bio kod kuće,  ali su ukućani dali Dunji jarca i ona ga odvede. Kad je Sekule došao, njegov sin Vojo, star 3-4 godine, požuri da mu kaže:“ Nema jarca, teče se Dunja“. Nastao je smijeh ukući, a to su odmah ispričali i Dunji. Ona je, uvijek, bila dobroćudna, pa je, kad sretne Voja, pitala“ Teče li se Dunja?“.  

OĆU, ALI SAMO KAD SE VRATIM
Prilikom izbora za organe vlasti, pedesetih godina, odrede, za člana biračkog odbora, na biračkom mjestu za selo Jasenovu, u kući Milisava Radulovića, na Rošcima, Jovana Lazareva-Buđonia. U toj kući je, više godina, poslije rata, bila škola za Jasenovu. Iako je u godinama, već penzioner i nosilac „ Spomenice 1941.“, porani Jovan da, na vrijeme, dođe u Rošca. Već se umorio uz Zagradac, pa svrati kod dobre snahe Stane Sekulove, da se malo odmori. Požuri Stana sa flašom rakije da počasti umornog đevera i da, na zoru, popije čašu-dvije. Međutim, Jovan, ketegorički i sa izvinjenjem, odbije čast, govoreći:“ Oću rado, ali samo kad se vratim, danas su izbori, moramo biti tačni“. U drugoj prilici, Buđonije nije odbijao da „ povuče“ i po više čaša rakije ili drugog „ ljudskog“ pića. Ovim se dokazuje kako su se ljudi, prije 60 godina, ponašali, kad su u pitanju ozbiljni društveni poslovi.
KOLIKO SMAČE BIRA?
Jovan Lazarev je, dok je bio mlađi, volio „ čašicu“, što je i sam priznavao. U starijim godinama se uzdržavao da ne pije, a to su mu preporučili i ljekari. Zamjerao je drugima, koji malo više piju, pa su smatrali da je ljubomoran što i on ne može piti kao nekad.
Jednom prilikom je bio u nekom većem društvu u „ Motelu“, u Manastiru. U društvu je bio i Periša Blažov, kum Jovanov. Periša je mogao da popije dosta piva, pa kad se „ podmiri“, napušti društvo i ode u Ocku Goru. Kad Periša zamače uz Krš prema Jasenovoj, Buđonije reče:“ Koliko onaj, viš ovi, galiot Blažov smače bira, trista mu ga đavola popilo“.
GOJAKOVA ŽENA-KĆERKA JASENOVSKOG KNEZA
Nikša, otac Gojakov, se naselio u Župu, đe su ga, i dalje, napadali Turci. Jednom prilikom je, sa sinovima, pobio 12 Turaka-begova, koji su mu činili zulum. Kad su Turci izvršili pritisak na Nikšu, da im izda vinovnike za pogibiju begova, Nikša se dogovori sa sinovima da krivicu bace na najmlađeg sina Gojaka, koji je čuvo ovce na Lukavici. Oni pozovu Gojaka da dođe u Župu i saopšte mu svoju odluku. Gojak tada izjavi da neće živ Turcima u ruke, dohvati pušku i pobjegne , preko Morakova i Štitova k sadašnjim Rovcima. Braća su pošla za njim da vide kuda će i, sa jednog visa, odakle se može daleko viđeti, opaze da iz nekih provalija-rovina, izlazi malo dima, pa zaključe da se tu Gojak nastanio, a oni se vrate u Župu i ispričaju šta su viđeli. To mjesto, odakle su gledali Rovca, od tada, se zove Pogledalo, a one rovine nazvaše Rovca.
Gojak se zaustavio kod rijeke Mrtvice, na jednoj zaravni, koja se, po njemu, nazva Gojačevina, i tu naloži vatru. Zatim se uputi, preko Rovaca, i dođe u Manastir Moraču, kod kaluđera Tome. Tu je zatekao jasenovskog kneza i, sa njim, se upoznao.
Pošto se bolje upoznaše, knez mu ponudi svoju kćerku i dio imanja. Gojak pristade na ženidbu, ali, reče, da mu neće uzeti dio imanja, nego da hoće da živi u nekim Rovinama, pored rijeke Mrtvice, đe ima dosta zemlje. Tada ga knez otprati do Gojačevine, tu mu napravi kuću, đe Gojak ostade da živi. Gojak je, za kratko vrijeme, okrčio šumu i „ zakovinao, dosta stoke, a, ubrzo, je dobio i četiri sina: Bulata, Vlaha, Šćepana i Srezoja, od kojih postadoše Bulatovići, Vlahovići, Šćepanovići i Srezojevići, i tako postao rodonačelnik Rovčana. ( Stevan Popović: Rovca i Rovčani, str.386, pokjazivanju popa Joksima Minića, Luča V, 1889.).
Po drugoj verziji, Gojak se oženio kćerkom lješanskog kneza Bogdana, koja je usnila da je napao vo i rogovima joj rasporio utrobu, tako da su joj se crijeva osula na sve strane. Otac je sam protumačio njen san, tako da će se udati i izroditi silno potomstvo, koje će se razmnožiti svuda po svijetu. Tada je ponudio kćerku Gojaku, koji je odveo u Gojačevinu. Imali su sinove: Bulata, Vlaha, Šćepana i Srezoja ( Rovca i Rovčani, str. 387.).
MRDELJA OTKRIVA LOPOVA
Radom manastirske vodenice i valjalice, oko 1890. godine, je rukovodio Pavle Perović i njegova žena Meduna, rodom iz Bjelopavlića. Jednom prilikom, neko mu ukrade 20 lakata sukna iz valjalice.
Po naređenju plemenskog kapetana Mrdelje Radovića, morački kmetovi, dovedu oko 20 sumnjivih seljaka iz okolnih sela. Mrdelja ih postroji i, redom, pita da li garantuju za onoga do sebe, da on nije ukrao sukno. Na kraju su ostali trojica, za koje nije niko garantovao. Njih, tada, Mrdelja počne udarati kožnom ćesom, punom oblutaka iz rijeke Morače. Pošto završi udaranje po dva puta, započne i treći put da ih bije. Jedan od njih, priznade da je on ukrao sukno, jer nije mogao podnijeti još jednu turu udaranja. Mrdelja mu naredi da odmah donese sukno od kuće i da ga vrati vlasniku, onako mokro, a njega zatvori pet dana pod volat i da plati po jednu nadnicu onoj dvojici, koji su, pravi, dobili batine. ( Radun Tripković: Kakvi smo kroz priče, dokumenta i anegdote Moračana i Rovčana, str. 243.).
ŠTO NE KOPATE, ŠTO?
Okopavala moba Stanuši Radivojevoj na Zagracu, neđe oko 1885. godine. Među mobenicima je bio i Paun Božov Simonović. Kad su se umorili, mobenici sjenu na vrh njive da se malo odmore.
Gore oko Kučka, mjesta odakle se Zagradac najbolje vidi, čuvali stoku Paunova majka Borika, rodom od Šćepanovića iz Lipija, i Marko Vasilijev, mladić od petnaestak godina. Kad Borika ugleda mobenike da sjede, počne dozivati Pauna, koji joj se odazva, tek pošto ga je zovnula tri-četiri put, ali ona nije čula da joj se odaziva, pošto je bila potpuno gluva, pa upita Marka da ji joj se odazvao. Kad on to potvrdi, Borika, još jače, poviče:“ A što sjedite, što ne kopate, što?“. Mobenici odmah ustadoše i nastaviše da kopaju, da Borika ne bi „ karala“, jer je bila oštra na jeziku. U tome su, na nju, dobro ličile njene kćerke Simona i Mileva.
ZAGRADAC
Zagradac je zaselak sela Jasenove, koji se nalazi južno od Manastira, daleko oko 1.200 metara. Ime je dobio po nekom „ gradu“, koji se nalazio na brdašcu Velika kula, istočno od Zagraca, koje se proteže od sjevera prema jugu. Sjeverni dio brdašca se zove Mala kula, đe je, 1887. godine, izgrađena barutana, ozidana „ na volat“ i pokrivena kamenom pločom. Krova, odavno, nema, a zidovi odolijevaju vremenu.
Na Velikoj kuli postoje ostaci neke kamene građevine-kule, ali se mnogo kamena od nje obrušilo prema rijeci Morači. I sad se vide manji kameni blokovi, klinastog oblika, a ima i blokova od „ sige“, od koje je ozidan Manastir. Ne zna se kad su podizane ove kule, a sve to se, vjerovatno, zvalo „ grad“ ili „ gradac“, pa odatle naziv naselja, na zapadnoj padini brdašca, Zagradac.
Na Zagracu nema tekuće vode, jer se čitava okolina, sve gore do Klačnice, sastoji od krečnjaka. Tu je pop Petar Andrijin, oko 1880. godine, iskopao jedan od četiri bunara u Jasenovoj, iako je Sekule Dobričanin, u knjizi „ Donja Morača“, napisao da u Morači nema bunara.
Jedan bunar se nalazio ispred kuće Božovića-Simonovića, na Potkutnjici, a dva u Gornjem Zagracu, koje su kopali i zidali Marko, Bojo, Okica i Tomica Ilići. Odavno su, sva tri bunara, van upotrebe, a mislilo se da ovi bunari vodu dobijaju iz Ibrištice, odakle voda dolazi i kod manastirskog konaka, u vidu vrela, pa se i zove Vrelo.
Bunar na Zagracu su koristili, za piće i druge potrebe, svi stanovnici Zagraca, a od 1925. godine, i žandamerijska stanica, u neposrednoj blizini. Bunar je popravljen i proširen 1944. godine, kada je, u zgradi Žandamerije, boravila jedna jedinica Drugog udarnog korpusa NOV-e. Sada te zgrade nema. Inače, u toku ljeta, kad se nivo vode u bunaru smanji, Stanovnici Zagraca su vodu donosili sa rijeke Morače, sa mjesta Grla, dolje ispod Zagraca, ili sa jasenovskog potoka Mljekodo, a kad i Mljekodo presuši, onda iz manastirske porte ili sa Vrela, daleko oko 1.200 metara.
U Gornji Zagradac su vodu donosili sa izvora Ševar, daleko oko 800 metara.
Kad su stanovnici Zagraca imali da peku rakiju od šljiva ili drenjina, onda su peku ( džibru), nosili u Luke, na mjesto Rasadnik, daleko oko 800 metara i tu, na potoku, pekli rakiju.
Zagradac se sastojao od nekoliko većih i manjih dolova, ograničenih zidovima i ckladovima, a oko polovine ukupnog obradivog zemljišta ( njiva i livada), dio prema Kuli je bio vlasništvo Manastira, a polovina vlasništvo seljaka. Njihove kuće ili savardaci su se nalazile na njihovim imanjima, u podnožju Grabine, a crkovno imanje su uzimali da rade pod arendu.
Zagradac je, oko 1880 godine i kasnije, sve do 1930. godine, bio prenaseljen. U jedno doba, na Zagracu je bilo 18 „ pušaka“, tj. 18 ljudi sposobnih za vojsku. Tu su, stalno, živjeli samo Simonovići: Milutin sa sinovima: Markom, Ristom, Ivanom, Radivojem i Radulem, što znači više od polovine bratstva. Kasnije su Ristov sin Marko, sa sinovima Miletom i Milivojem i Ivan sa sinom Ilijom, imali kuće i imanja u Prisojku i na Skoke, ali su i dalje imali zemlju na Zagracu.
Zagradac je postao tijesan i onima, koji su tu i dalje živjeli, pa su se,mnogi, odselili u druge krajeve, kao:Radivojev sin Jovaš, sa sinovima Neđeljkom,Sekulom,Jagošem, Stojanom, Jankom i Markom, 1896. godine, u Gornju Jablanicu, u Istočnoj Srbiji, đe i sada ima brojno potomstvo, a drugi Radivojev sin Novica, na crkovno imanje, na Dugi Laz, pop Mirko Šćepanov ( Muratov) u Makedoniju, njegova braća Stanko u Vraneš, a pop Nikola-Niko, na Nikonovac, pa u Kolašin.
Lazar Radunov je, na Zagracu, imao kuću, koju su njegovi sinovi podijelili tako da su podijelili i ognjište na dva dijela, stavljajući na sredinu prijekla ( veći vertikalni kamen). Kuća im je sagorela neđe oko 1900. godine, pa su im Jasenovci, mobom, sagradii drugu, ali u nju nijesu useljavali, već se pop Mašan preselio u Đuđevinu, na dio crkovnog imanja, a pop-proto Jagoš u Kolašin. Sad, na Zagracu, postoji samo kuća pok. Andrije Jovanova-Buđonija, koju je Jovan sagradio kao penzionisani oficir jugoslovenske vojske, oko 1925. ggodine i Obrad- Bato Ilić, koji je svoju kuću, podigao na mjestu đe je bila kuća Lazareva, tako da će Zagradac, za nekoliko desetina godina , kao i većina jasenovskih zaselaka, biti nenaseljen. Ilić je, do Zagraca, izgradio automobilski put i doveo, plastičnim crijevima, vodu sa Ilinog Kućišta, daleko oko 2.000 metara.
Ni u Gornjem Zagracu, već dugo godina, nije bilo stalnih stanovnika, sve do 2003. godine, kad je Dragan Radonjić sagradio kuću i doveo vodu i struju iz Jasenove.
Na osnovu ovoga, može se zaključiti da se ostvarilo proročanstvo nepismenog Okice Ilića, nekadašnjeg jasenovskog kmeta i predsjednika opštine Donje Morače, koje je izrekao 1933. godine, idući sa snahom Anicom Jakovovom uz Grabinu:“ Brzo će doći vrijeme da ovđe neće biti ni ovaca, ni koza, ni govedi, a i naroda će biti malo“.
TELEĆACI
Sreli se dva Jasenovca, uoči slave Srđevdana, pa jedan upita onoga drugoga:“ Šta si zaklao za slavu?“. „ Ja tele“, odgovori ovaj, pa i on upita:“ A šta si ti zaklao?“. „ I ja tele“. „ E, pa tele ja, tele ti“, reče ovaj. Zato ih, kasnije, nazvaše telećaci.
BOLJI JE VUKOTA OD MENE
Vukota Rajkov se najviše družio s rođakom Andrijom Jovanovim. Mnogi kažu da je to zbog toga što su, oba, bili veliki ženskaroši, pa su, zbog toga, ostali da žive sami. Vukota je imao ženu i đecu, pa se razveo, zato što je „ašikovao“ sa jednom njenom bližnjom rođakom.
U jednom širem društvu, a vrlo ozbiljnom, Vukota ispriča jedan svoj doživljaj: Došao on iz Bijelog Polja u svoje selo Pape, đe je, nekad, momkovao. Srete ga neka žena i, s njim, se pozdravi, ali misli da je on Vukotin brat Vukosav, pa ga počne hvaliti, a Vukotu kuditi i grditi. Vukota vidi u čemu je stvar, pa će reći:“ Bogomi je Vukota puno bolji od mene“, a žena nastavi:“ Kako je bolji, kad je ovđe bio, kao momak, nijedna žena u selu, nije smjela, od njega, poći na izvor da donese kantu vode“.
NA KOGA SE METNUG, UBIO ME BOG
Mileva Vukaličina, kćerka Pauna Simonovića, bila je poznata kao dobra radnica i domaćica, ali i kao „ oštra i prijeka na jeziku“, pogotovu od kad je ostala udovica.
Jednom prilikom je glasno razmišljala i prebirala sjećanja na ostale odive Božovića, njenih najbližih rođaka, pa kaže:“ Kakva je bila Sava Matijeva, pravi melem ženski, a veom rano je ostala udovica, pošto joj je muž Luka Ilić umro u Nadmeđeru. Ostalo im je četvoro đece, koju je, za primjer, izvela na put. Pa kakva je bila Stanuša-Gala Mijajla Božova, udata za Milovana Radonjića, kao dobar čovjek. Svud je išla, s konjem sedlenikom, pogotovu na Pazar ili na sabor. A na koga se ja metnug, ubio me bog“. Sve je ovo slušao Veljo Milikin i ispričao Voju Simonoviću da zapiše.
SAVINE I DUNJINE RIBE
Jedne davne jeseni, u oktobru je vladala velika suša u sjevernom dijelu Crne Gore. Mnogi izvori su presušili, a nivo vode u rijekama se, drastično, smanjio. Neke manje rijeke i dosta potoka su potpuno presušile. Takoje bilo i sa rijekom Ibrišticom, kojom se graniče Cerovica i Jasenova. I ono malo vode iz rijeke je „ okrenuto“ u ponor, kako bi se povećalo Vrelo kod Manastira Morače.
Nizvodno od ponora, voda se zadržala samo u dubokim virovima, pa su i ribe bježale u te virove. Tako je, u jednom većem viru, ispod Mažinog prla, bilo dosta ribe. To su primijetile Sava Lukina i Dunja Tomičina iz Gornjeg Zagraca, pa se dogovore da kantama izbace vodu iz toga vira i pohvataju ribe, koje će im valjati za slavu Srđevdan, 20. oktobra. Čitav dan su radile, ali nijesu uspjele da izbace svu vodu i dođu do riba, jer je već padao mrak.Zato odluče da dođu ujutru, sa vrećama, izbace još malo vode i pokupe ribe.
Međutim, njih je gledao Novica Vulev, sa druge obale Ibrištice, sjetio se šta rade i, po noći, došao i pokupio svu ribu. Ujutru su Sava i Dunja poranile, sa vrećama i „ dopunskom radnom snagom“ da pokupe i nose ribu, ali su našle potpuno prazan vir, pa se, nevesele, vrate kućama. O tome su Jasenovci, odmah, sačinjeli pjesmu.
NIKOLA JE UMRO
Draga Bogdanova je, kao đevojka, jedno vrijeme, radila na pripremi šodera-sitnog kamena za izgradnju škole u Manastiru. Sa njom je bilo još nekoliko mlađih Jasenovaca, a među njima i Nikola Vukajlov. U jedno doba su malo odmorili u nekoj „ ladovini“. Nikola se prislonio uz neko drvo i zatvorio oči, kao da spava. Draga, misleći da je Nikola zaspao, reče:“ Umro Nikola“. Na to Nikola otvori oči, pa, ljutito, reče:“ Bolje da je umro tvoj Bogdan, jer bi, u Jasenovoj, bilo manje lažova“.
MIJAILO ĆERA VUKA
Jednog dana vraćali se jasenovski đaci iz Manastira, pa svrate na ravnu livadu u Potkršću da se malo poigraju. U jednom momentu nastane galama, jer je Vuk Dragutinov pojurio Katu Milutinovu. To su čule i neke komšije ispred kuće Mijaila Perkova, pa su, i oni, počeli da viču na Vuka i, tako, probude Mijaila, koji spavaše na nekom ćebetu, ispod obližnje kruške. Mijailo, onako sanjiv, pita:“ Štaje bilo te toliko viču?“, a oni mu odgovore:“ Eno ćera Vuk Katu“ i gledaju prema Potkršću. Tada Mijailo poviče, koliko ga grlo služi:“ A pusto sto, pusto sto“, kako su čobani plašili vukove , kad im napadnu koze ili ovce, i čudi se što mu se toliko smiju. Pošto su mu objasnili da to đak Vuk juri Katu, on reče;“ J.... oca i jednome i drugome“, i nastavi da spava.
OBJEŠENJAČE
Obješenjače se zove ona visoka greda, koja se proteže od Gornjih lokava prema Međugorju, u Subotištima. To ime je dobila po jednom događaju iz davne prošlosti. Naime, neko dijete iz Jasenove je bilo siroče, bez oba roditelja, pa je bilo u najmu kod nekoga bogatijega Lješnjanina. Čuvalo je ovce, sa ostalim čobanima iz Liješnja, među kojima je bila i jedna starija đevojka-usjeđelica. Ona je naredila da svi čobani, svakoga dana, zajedno užinaju. Ako neko prekrši to njeno naređenje, kazniće se spuštanjem, tri puta, niz ovu visoku gredu.
Jednog dana jasenovsko dijete samo pojede dio svoje užine, jer je jako ogladnjelo. Pošto su se okupili na zajedničku užinu, vide da nema ni polovina njegove užine, pa ga svežu povrazom od pletivače, oko vrata i dva puta ga spušte niz gredu i izvuku gore, na ravninu. Kad su ga spuštili treći put, dijete umre.
Zbog toga su Jasenovci zatražili od Lješnjana ili jednu mušku glavu ili dio njihove planine. Lješnjani pristanu da daju dio planine. Pošto je to bilo veoma davno, vjerovatno, u prvom vijeku poslije doseljenja i Lješnjana i Jasenovaca, a to znači oko 1740. godine, ne zna se da li se to odnosi ili na Subotišta ili na Tusticu, ili na Bjeljevine ili na Lokve. O tome su pričali stari ljudi, ali nijesu precizirali o kojoj se teritoriji radi, a ova visoka grada po tome dobi ime Obješenjače.
KALUĐEROV MOST
Most na Morači, ispod Manastira, je popravio arhimandrit Dimitrije Radojević 1840. godine i, od tada ga narod nazva Kaluđerovim mostom. I most na Morači, na Grlima, ispod Osredaka, narod je nazvao Kaluđerov most, jer ga je izgradio kaluđer Mihailo Dožić, oko 1891. godine.
Prvi most ispod Manastira je sagradio, od kamena, iguman Danilo 1722. i 1723. godine. Dug je 51,80 metara. To je zapisano na zidu manastirskog hrama. Most ima četiri polukružna otvora, od kojih je jedan srušen i dograđen drvenom konstrukcijom. Takav je i sad. Koristili su ga pješaci i konjanici iz većeg broja donjomoračkih sela, sa lijeve obale Morače. Preko njega su mogla prelaziti i zaprežna kola, kojima su „ kiridžije“ prevozili raznu industrijsku robu, od Kolašina, između dva rata, za potrebe ondašnjeg Ana (kafane) i male trgovine Dimitrija Markovića, kao i za potrebe Manastira. Tada je kolski put postojao lijevom obalom Morače ispod Dugoga Laza, preko mosta i uz Lakatac do sadašnjeg „ Motela“. Sada toga puta nema, jer je voda odnijela nekoliko drvenih mostova, na malim potocima, koji idu od Bara i Đuđevine i ulivaju se u Moraču. Isto tako, voda je razrušila i put uz Lakatac, toliko da je sad teško vjerovati da su tim putem, mogla ići zaprežna kola. Sjećam se, da je tim putem, 1937. godine, dovezen iz Kolašina, arhimandrit Nikifor Simonović i sahranjen u manastirkom groblju. Mi, učenici ondašnje škole, smo ga čekali na mjestu đe je sad „ Motel“ i dopratili ga do Manastira i prisustvovali njegovoj sahrani.
Most je pod zaštitom države, kao značajan istorijski spomenik, ali se njegovom održavanju ne poklanja potrebna pažnja.
POGIBIJA SEFEROVA
Oko 1780. godine, Jasenovci su ubili Sefera Dizdarevića, na Pilopaću, blizu Manastira, kada je, u jesen, došao da kupi desetak sa svoga spahiluka. Majka ga je ovako tužela:

Svako drvo rod rodilo
I sa njim se zakitilo
Samo orah ne rodio
No ga žestok grom ubio,
Pa se zelen osušio
Jer za sobom skri hajduka
Bože crko, s trista muka.
Kad mu puška s ruku planu
Mom Seferu posred srca
Načinje mu smrtnu ranu
Da ja plačem zadovijek
Al' sve rane pokraj majke
A sinovlja posred srca.
Nesrećna ću s njom umrijet
Bez nadanja i osvete, moj Sefere.

Ovo je priča Jovana Simonovića-Buđonija.
Druga verzija priče o pogibiji Sefera buljubaše, govori da je on poginuo na Pilopaću, kada su Turci napadali na Manastir, a da ga je ubio Marko Simonov Simonović. Kad su Turci viđeli da im Sefer pogibe, stvori se, kod njih, pometnja, pa odstupiše prema Kolašinu. Tako se bitka završila, a Moračani odbranili Manastir.
JASENOVSKA PLANINA
Po jednom predanju, koje pamte Bukilići, Jasenovci nijesu imali planine. Išli su kod Gospodara ( ali se ne zna kod kojeg), da mole da im da neku planinu, ali im on odgovori da im ne može pomoći. Tada se javi neki Radoje Perišić iz Liješnja ( a zna se da bratstvo Perišića postoji mnogo kasnije od Jasenovaca) i ponudi im Subotišta, što oni jedva dočekaju. Prilikom razgraničenja planine, Lješnjani su tražili da im se ostavi progon za stoku od Prijevora, niz Međugorje, do izvora Rečice, kako bi, na ovom vodopoju, mogli pojiti svoju stoku. Ovo predanje nema čvrstog osnova, jer je poznato Jasenovcima da se njihov katun nalazio na Gornjim lokvama, a da međaši na Obješenjačama i niz Međugorje označavaju granicu između rovačke i jasenovske planine.
Od davnina je poznato da je gornji dio Ropušnice, do puta Poljane-Korita-Prelijes  i sjeverna strana vrha Tali, sa Ravnim Talima, bila ispaša za stoku Jasenovaca. Jasenovci su, na osnovu krive zakletve tri Osrečanina, izgubili gornji dio Ropušnice i Plani. Eno i sad na Staničinom brijegu, na putu Poljane-Korita-Prelijes, u kamenu stancu, postoji urezan krst (biljega-međaš) između osredačkog i jasenovskog dijela Ropušnice. Kad je građen automobilski put uz Ropušnicu do Korita, 1997. godine, pisac ovih redova je zamolio buldožeristu Rabrenovića, da zaobiđe ovaj kamen i sačuva taj međaš, inače bi ga on uklonio, jer je bio na pravcu puta.
RODIĆE MI KAO U OCKOJ GORI
Imao Šćepan-Murat Ristov jedan lisnik iza Vratla, gore iznad Ocke Gore, a živio je na Zagracu kod Manastira. Jednog proljeća Murat odluči da okrči onaj lisnik, napravi njivu i posadi krompir. Čudili se prolaznici i komšije zašto to Murat radi, pošto tu nema đubreta da zađubri njivu niti vode da krompir može kropiti-zalivati. „ Rodiće meni ovđe krompir kao da je u Ockoj Gori, jer će goveda Alekse Tomaševa i Pauna Božova , koja ovudije idu u pašu, opasti i moj krompir, pa ću ja,uz pomoć kmeta, to naplatiti od Alekse i Pauna“, govorio je Murat. Tako je i bilo. Od tada se ovo mjesto zove Muratova lazina.

POPIĆU I TVOJE PARE
Pop Mašan Lazarev je dosta vremena provodio u kafanama i dosta pio alkohol, sa raznim prijateljima i poznanicima. Ponekad se i opijao, ali je, uz pomoć svoga konja Zekana , svake noći dolazio kući.
Jednom prilikom ga opominje njegov bližnji rođak pop Niko Muratov da ne troši toliko para za piće, nego da prištedi, može mu ta ušteda nekad valjati, a on će:“ Neću da štedim, nego hoću da pijem s ljudima. Eto ti ne piješ i ne štediš, a nijesi ništa bolji čovjek od mene. Ako tako nastaviš, popiću ja i te tvoje pare, što ih štediš“.
Ne prođe mnogo vremena, a Jagoševa i Mašanova kuća, na Zagracu, sagore u požaru. Tada Mašan reče:“ Eto, da sam štedio pare, kao što mi je govorio pop Niko, sad bi mi te pare sagorele u kući. Bolje je što sam ih popio s ljudima“.
LAKETA DRAGOJEV
Neđe oko 1910. godine, pošla veća grupa Jasenovaca, a sa njima i Laketa Dragojev, u Nikšić da nešto trguju. Laketa se, inače, bavio i izradom simsija za pušenje duvana i, često, ih nosio u Nikšić da ih proda na pijaci. Dosta siromašno je živio, u Ockoj Gori, u maloj kući čakmenjači. Imao je i brata Beća, koji je živio u savardaku, koji se nalazio iznad sadašnje kuće Živkovih sinova.
U povratku iz Nikšića. neđe u Kunovu, grupa se okupi oko nekog bunara da piju vode, a Laketa se odvoji od društva, oko 50 metara, izvadi pištolj i izvrši samoubistvo. Društvo ga je donijelo do Veljega Dubokoga, a odande su im pomogli Dubočani i Lješnjani, da ga donesu u Ocku Goru. Ostala mu je žena Grana, kćerka Save Popovića iz Liješnja, i sin Živko, rođen 1904. godine. Ubrzo je umrla i Grana, od španjolke 1917. godine, pa Živko ostane siroče od 13 godina.
Nikad nije utvrđeno zašto se Laketa ubio. Laketin brat Mićo je imao sina Mila, koji je bio bolestan od padavice, ali je morao da radi teške poslove. Tako je pogodio sa Vidakom Radulovićem da mu posiječe više bukava u Trebežinama, u Ropušnici. Jednog dana se popeo na neku bukvu i odatle pane na neki oštri bukovi čapor i teško se povrijedi u glavu. Blizu je bio Mijajlo Mašković, iz Osredaka, koji mu je, običnim koncem, zašio ranu, pa su ga, odmah, odveli u bolnicu, u Kolašin, ali mu nije bilo spasa.

JEDNIM METKOM UBIO VEPRA I MEĐEDA
Išao neki Jasenovac ( čije ime nije zapamćeno) iz Subotišta u Jasenovu. Kad je sišao na Vratlo, sjedne da se odmori i da ispuši cigar duvana. Sjedeći, pogleda dolje prema Osrecima, pa ugleda u njivi Petra Ristova, daleko oko stotinu metara, kako veliki vepar rovi Petrov krompir, a pored njega kruži veliki međed. Tada se Jasenovac, oprezno, približi njivi, pa nanišani i ubije vepra. Kad je vepar bio pogođen, skoči na međeda, kao da ga je on ranio. Dugo su se borili po onoj njivi. Vepar je velikim zubima-očnjacima nanosio međedu teške rane, a međed, snažnim udarcima, prednjim nogama, sa dugim noktima, parao veprovo tijelo, sve dok su, oba, pali mrtvi. Tako je Jasenovac, jednim metkom, ubio i vepra i međeda. Dobro je procijenio, jer da je gađao i ranio međeda, vepar bi, sigurno, pobjegao, a nije sigurno da bi međed, od te rane, bio mrtav.
Ovu priču sam čuo još kad sam bio dijete i dobro sam je zapamtio. Nijesam siguran da se nije pominjalo i ime Jasenovca, ali ga nijesam zapamtio.
BOGDAN RADOJIČIN, JASENOVSKI ZET
Bogdan Radojičin Bulatović iz Gornje Ibrije, preselio se u Liješnje, a imao je prvu ženu iz Rovaca, sa kojom nije imao đece. Poslije više godina složnog života, žena zatraži da se razvedu i da se Bogdan ponovo oženi, kako mu se ne bi „ugasio dom“. To je bilo oko 1840. godine. Bogdan na to teško pristane, jer mu je žena bila veoma radna i dobra. Tada se Bogdan oženi Mirušom, kćerkom Tripka Miletina Simonovića, iz Jasenove. Sa njom je imao sinove Rama i Jakšu. Jakša je imao sina Veka, koji je, kasnije, postao oficir crnogorske vojske, sve do 1918. godine, kad je penzionisan. Iako je bio u dubokim godinama, Veko je, 1941. godine, stupio u partizane i postao jedan od prvih generala NOV-e, još 1943. godine. Ramo nije imao đece.
I Ramo i Jakša su imali žene, koje su se zvale Miluša. Brat Bogdanov Milutin je imao sina Sima, a on sinove Radula i Savelju. Zvali su ih Milutinovići po đedu Milutinu. Jedne zime Radule i Savelja zazime s ovcama u katunu Doli, iznad Požnje, a imali su kolibu, u mjestu, koje se zove Polomljeni do, u Ravnim dolima. Polovinom zime, padne veliki snijeg, pa sniježni urav, iz Đavoljih ploča, preravni Ravne doli i ubije oko 1.000 ovaca i njihove čobane Milutinoviće. Sad nije sigurno da su to bili Radule i Savelja ( jer su i oni poginuli od urva) ili njihovi rođaci ili sinovi, koji su se zvali Milutinovići. I sad se vide njihovi grobovi na Kuli, u Dolima ( Vojislav V. Bulatović: „ Rovca-bratstvo Bulatovići, str. 561. i 573.).  

Eto to su priče iz Osredaka i Jasenove. Ovđe sam zabilježio 97 priča iz Osredaka i 77 iz Jasenove. U nekima su izmišljena imena, a u nekima su upisana prava imena.Za neke od ovih priča sam naveo i izvore, odakle sam ih uzeo, a neke sam ja zapamtio ili čuo od drugih ljudi. . Iz mojeg rukopisa sam izostavio 120 priča iz Osredaka i 39 iz Jasenove, za koje sam smatrao da mogu, za nekoga, ko se u njima pominje, biti nepovoljne ili manje značajne. Možda, kad prođe neko vrijeme, moći će da se objave i te priče, što ostavljam mojim nasljednicima, sinovima i unucima, ili drugim zainteresovanim ljudima, da ih objave.

Ananije Simonović, 2012. godine